Da zbilja nikada nije kasno za realizaciju sebe i svojih talenata ili želja, a da se istovremeno može raditi o izvanserijskom, pokazuje primjer Zofie Rydet, poljske fotografije. U varšavskom Museum of Modern Art upravo traje izložba ove danas legendarne, a većinu njena života nepoznate fotografkinje koja je kamerom i fotografijama zauvijek doslovno portretirala čitavu jednu generaciju, točnije čitavo društvo u Poljskoj u osamdesetim i devedesetim godinama prošlog stoljeća.
Zofia Rydet imala je 67 godina kada je sebi postavila ogroman, nerealan i sulud zadatak; fotografirati interijer baš svake kuće u Poljskoj. Suludog zadatka dohvatila se i radila na njemu od 1978. do svoje smrti 1997. godine. Širom zemlje svakodnevno je putovala, autobusima, vlakovima, čak i pješice, i grčevito se trudila ostvariti svoj naum. Ljude je snimala u njihovim domovima, u “običnim” okruženjima njihovih dnevnih boravaka, oni bi sjedili ravno ispred nje, a snimala ih je širokokutnim objektivom na svom analognom fotoaparatu, uz obavezan efekt bljeskalice. Ono što impresionira jest činjenica da nikada prije ovog projekta nije bila profesionalni fotograf.
Njezin impresivan opus i veličanstven broj fotografija i negativa pohranjenih i sačuvanih nakon njezine smrt uspješno su sačuvani i predstavljeni na izložbi u Varšavi te javnost po prvi put može vidjeti radove koji su dugo čekali da dođu do oka javnosti.
I kao da nije bilo dovoljno da se pozabavi ovom itekako nemogućom misijom, fotografiranja baš svih kućanstava u Poljskoj, postarija fotografkinja odlučila je unutar ove serije raditi na još niz serija, pa je snimala i podkategorije, detalje interijera, same ulaze u kuće, žene na pragovima kuća, televizore ili recimo prikaze Pape Ivana Pavla II na zidovima interijera koje fotografira. Njen velebni projekt nazvan je “Social Record” i on to zbilja je, jedan impresivan, sveobuhvatan, iskren, dokumentaristički i artistički artikuliran arhiv društva.
Umjetnica je pri svom radu bila itekako zainteresirana i za povezanost ljudi u njihovim interijerima s predmetima koji im pripadaju, arhitekturom u kojoj žive, pojedinim načinima kako uređuju svoje domove, estetskim preferencijama. Također su je intrigirale politički i vjerski pogledi na život, a sve ovo manifestira se na fotografijama, naizgled slučajnim ali jako precizno odabranim kadrovima u kojima su fotografije snimljene. .”Kuća je odraz društva, civilizacije i kulture iz koje potječe, ne postoje dvije slične osobe ili dvije slična kuće” Rydet je uobičavala naglašavati, kada bi pričaka o svom projektu koji joj je sve ovo i potvrdio.
Kad je Rydet umrla, 1997. godine, usred svog projekta u trajanja, serija fotografija koje je do tada napravila brojala je nevjerojattnih 16.000 negativa. Većina negativa odnosno fotografija koja s njih mogu biti producirane nikada nije bilo tiskano. Kao posljedica toga izuzetno malen dio njezina rada je bio izložen, što je na kraju rezultiralo činjenicom da je spomenuta izložba zapravo prva predstavila ovaj impresivan i zaista golem arhiv. Muzej moderne umjetnosti u Varšavi odlučio je razviti gotovo sve negative, između suludog broja napraviti ozbiljnu selekciju onog najboljeg i izložiti na izložbi koja se pokazala kao najpopularnijom izložbom u Poljskoj u ovoj godini. Naravno, s jedne strane riječ je o fotografijama koje javnost nije nikada vidjela, no također radi se i o jednom opširnom portretu društva, na kojem svatko može prepoznati dio sebe, svoje generacije, konteksta u kojem je odrastao ili stario.
Uz prezentiranje fotografija snimljenih između 1978 i 1990, izložba ne samo da prezentira djela koja nikada prije nitko nije vidio već također slijedi vlastite ideje Zofie Rydet i prijedloge o tome kako postaviti izložbu njezinih radova.
Kustosi izložbe su Sebastian Cichocki i Karol Hordziej, a ono što je mnogima najfascinantniji na ovoj izložbi jest činjenica da se na fotografijama radi o uvijek sličnom kadru i prikazu bezbroj poljskih interijera (ili žena na pragu), ali pri gledanju fotografija posjetitelj nikada nema osjećaj da se previše ponavljaju, niti da su ti “isti” prikazi trivijalni.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizualne umjetnosti u medijima” koji je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
