[ Intervju je realiziran u sklopu Vizkulturine suradnje s MMSU Rijeka povodom promocije izložbe David Maljković: “S kolekcijom” i popratnih događanja izložbe ]
Konceptualni umjetnik i grafički dizajner Niko Mihaljević, dobitnik Nagrade Radoslav Putar (2016.), jedan je od troje autora s kojima David Maljković u riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti trenutno surađuje na projektu S kolekcijom, koji je Vizkultura najavila ovdje. Niko je diplomirao dizajn vizualnih komunikacija pri Werkplaats Typografie u Nizozemskoj 2013. te otad izlaže radove u kojima mapira svakodnevna vlastita iskustva. Posljednjih godina zanima se za (pseudo)znanstvenu metodologiju u kontekstu popularne kulture. Potonji opis odgovara i jednom od recentnijih radova, Muzeju kristalne lubanje, koji trenutno djeluje unutar MMSU-a. Osim o riječkoj suradnji i Muzeju, s Nikom sam razgovarala o njegovom širem umjetničkom djelovanju i o arheologiji sadašnjice.
*Niko Mihaljević / foto: Žaklina Antonijević
Priča o kristalnoj lubanji počinje 1924. kada su je engleski avanturist i istraživač Frederick Mitchell-Hedges i njegova usvojena kći Anne, prilikom potrage za Atlantidom, pronašli ispod oltara u drevnom majanskom gradu Lubaantúnu u tadašnjem Britanskom Hondurasu u Srednjoj Americi. Prema nekim tumačenjima, drevni je čovjek vjerovao da je kristalni kamen nebeska zamrznuta sveta voda. Kako se znanstveni krugovi dugo nisu izjašnjavali o ovom predmetu, za čiju bi izradu bez suvremene tehnologije bilo potrebno 300 godina neprestanog ljudskog rada, njegova mistična priroda i nepoznata namjena potaknule su brojna tumačenja i još više pitanja. Je li pripadala majanskoj ili nekoj starijoj civilizaciji? Je li služila kao religiozno i političko sredstvo majanskim svećenicima? Generira li kristal magične moći i je li u očnim dupljama lubanje moguće vidjeti prošlost? Tek 2007. otkriveno je da je Frederick lubanju kupio od londonskog trgovca umjetninama dvadeset godina nakon njezina pronalaska, a mikroskopskim istraživanjima dokazano je da su pri njezinoj izradi korišteni oštri predmeti koje majanska civilizacija nije imala. Slične lubanje manjih dimenzija nalaze u europskim muzejima, a tijekom 20. stoljeća došlo je do mitomanske eksploatacije pretkolumbovskih kristalnih lubanja u konzumerističke svrhe. Upravo je taj fenomen bio poticaj za drugačije interpretacije muzejske kolekcije, koje donosi Niko Mihaljević u Muzeju kristalne lubanje.
*Muzej kristalne lubanje, 2019.-2020.
► U nedavno predstavljenom izložbenom formatu naziva S kolekcijom David Maljković izbjegava taksonomiju i tradicionalno linearne muzeološke narative kako bi ostavio prostor različitim interpretacijama. Svoj Muzej također realiziraš kao doživljajno iskustvo i potičeš proizvodnju novih značenja, imajući u vidu razna društvena i znanstvena tumačenja koja se od šezdesetih naovamo generiraju oko centralnog artefakta – kristalne lubanje. Kako su tekli dogovori i koja je konceptualna pozadina vaše suradnje? Zašto si se odlučio za format muzeja?
Niko Mihaljević: Kad me David pozvao da surađujemo, bilo mi je najlogičnije odgovoriti Muzejem kristalne lubanje. Kako se David bavio kolekcijom iz fundusa MMSU-a, činilo mi se idealnim u taj kontekst uvesti neki drugačiji model bavljenja kolekcijom koja ne okuplja samo umjetnička djela. Također, meta aspekt muzeja u muzeju kao da je implicitno potvrdio ispravnost tog poteza, a kontekst MMSU-a poslužio je i kao neka vrsta legitimacije malog opskurnog Muzeja kristalne lubanje.
*Muzej kristalne lubanje – izložba u MMSU-u / foto: Damir Žižić
► Muzej metodološki razrađuješ na zanimljiv način: na formalnoj razini vodiš se tradicionalnim načinom prezentiranja artefakata, organiziraš i popratne izložbene programe. Na sadržajnoj razini izvrćeš ustaljene vrijednosne kategorije prezentirajući 16 eksponata koji datiraju od 1988. do 2019. godine, koji se s obzirom da pripadaju niskoj, odnosno popularnoj kulturi, vjerojatno ne bi našli u postavima svjetskih umjetničkih ili etnografskih muzeja. Na trećoj, konceptualnoj razini, proučavaš kako su mitološki narativi o kristalnoj lubanji kroz 20. stoljeće prodrijeli u mnoge dijelove digitalne i popularne kulture, te kako taj društveni fenomen prevesti u muzejsku praksu.
Na koji si način promišljao spomenute proturječnosti? Kako je teklo istraživanje i zatim priprema za koncept i realizaciju Muzeja? Kako si birao predmete koji će postati dio stalnog postava?
Niko Mihaljević: Prije par godina sam, igrom sudbine, na zagrebačkom željezničkom kolodvoru naletio na hrvatski prijevod tajanstvene pseudoznanstvene knjige Kristalna lubanja Richarda M. Garvina. Knjiga je fascinantno svjedočanstvo o mističnoj snazi kristalne lubanje, unatoč očajnom prijevodu i tipografskom prijelomu koji se sve više urušava sam u sebe kako stranice odmiču. Nije trebalo dugo da mi se u glavi izrodi potpuno nasumična ideja o osnivanju Muzeja kristalne lubanje. Zasluge za to pripisujem telepatskoj sugestiji kristalne lubanje. U tom trenutku nisam imao pojma što bi to uopće trebalo biti, naprosto mi se sviđalo kako te riječi zvuče. Jako me veselila apsurdna situacija u kojoj začudni objekt kojeg se vezuje uz blesave new age fenomene i koji cijelo vrijeme balansira na tankoj liniji između stvarnosti i fikcije dobiva vlastiti muzej. Površnost je nestala nakon što sam se dao u istraživanje i shvatio da je tema puno kompleksnija nego što sam mislio.
Glavna svrha Muzeja kristalne lubanje je da javnosti demonstrira postupnu tranziciju fenomena kristalnih lubanja u popularnu kulturu. Bila mi je zanimljiva situacija u kojoj objekt s fiktivnim porijeklom i karakteristikama postaje inspiracija za djela popularne fikcije, pri čemu ne mislim samo na literaturu nego na sve fiktivne narative neovisno o mediju. Stvarne kvazireligijske prakse i diskurs o kristalnim lubanjama kroz godine su se kontinuirano prožimale i međusobno nadopunjavale s fiktivnim medijskim reprezentacijama tog fenomena. Tek je prije desetak godina znanstveno dokazano da lubanja Mitchell-Hedges nije autentični pretkolumbovski artefakt, već krivotvorina iz novijeg doba. Povezuje ju se s francuskim dilerom antikviteta Eugeneom Bobanom koji se sredinom 19. stoljeća bavio preprodajom cijelog niza sličnih objekata da se zadovolji rastuća potreba javnosti za egzotičnim umjetninama iz Novog svijeta. Zanimljivo je da lubanja s formalne strane nema mnogo sličnosti s vrlo stiliziranom pretkolumbovskom estetikom; naprotiv, ona je prilično vjerna replika ljudske lubanje, izmodelirana u racionalnom europskom duhu 19. stoljeća. Frederick A. Mitchell-Hedges, koji je lubanju 1943. godine kupio na dražbi u aukcijskoj kući Sotheby’s, dodatno je zakomplicirao stvari i započeo suvremeni fenomen nadnaravnih kristalnih lubanja kada je u svojoj autobiografiji Opasnost, moj saveznik konstatirao da je “lubanja usuda” stara “najmanje 3600 godina”, da se koristila za tajne majanske obrede i da je kletvom donosila smrt. Meni je najfascinantnija činjenica ipak ta da je još 1936., prije nego se cijela priča zakotrljala, objavljen avanturistički roman Kristalna lubanja Jacka McLarena, čiji protagonist etnolog dolazi do kristalne lubanje s čudesnim moćima ne u Britanskom Hondurasu (današnjem Belizeu), nego u Papui Novoj Gvineji, te koji u romanu čak fantazira o velikom interesu koji bi takva lubanja polučila u arheološkim krugovima u Londonu. Vrlo je izgledno da je taj roman inspirirao Mitchell-Hedgesovu priču, čime se zatvara krug utjecaja – prvo se djelo popularne fikcije materijaliziralo u kristalnoj lubanji Mitchell-Hedges, a zatim je ona, u početku zahvaljujući psuedoznanstvenim knjigama i serijalima dokumentarističkog karaktera (primjerice Misterije svijeta Arthura C. Clarkea) inspirirala druga djela popularne kulture, što se nastavlja do danas.
Muzej kristalne lubanje sakuplja ta djela popularne fikcije: to su, na primjer, originalno talijansko izdanje epizode Bonnelijeva stripa Martin Mystére Il teschio del destino; epizoda znanstveno-fantastične TV serije Stargate SG-1; boca luksuznog brenda votke Crystal Head Vodka holivudskog glumca Dana Aykroyda; filmski plakat četvrtog nastavka filmskog serijala Indiana Jones; CD s trance kompilacijom The Secret of the Thirteen Crystal Skulls; avanturistička PC video igra Nancy Drew: Legend of the Crystal Skull, i tako dalje. Svi su izlošci nabavljeni kontinuiranim pretraživanjem eBaya i oglasnika. Većina ih je smještena u velikoj muzejskoj vitrini, a katalogizirani su prema uobičajenom muzejskom standardu. Paradoks stalne kolekcije Muzeja kristalne lubanje je da u njoj nema stvarne kristalne lubanje; pokazani su samo njezini odjeci u suvremenoj popularnoj kulturi. Doduše, postavlja se pitanje što je stvarna kristalna lubanja; Mitchell-Hedgesova kristalna lubanja zapravo nije autentičnija od one koju Indiana Jones nalazi u drevnom hramu Akatora. Kristalna lubanja nikad nije bila ništa drugo nego fikcija.
► Iza kulisa rijetko koja komponenta odgovara stvarnom ustrojstvu muzeja. Između ostalog, tvoj je Muzej bez stalnog prebivališta. Prva inkarnacija bila je zagrebačka Galerija VN u svibnju 2019., dok druga ima riječku adresu. Na koji način interpretiraš konotacije koje proizvodi situacija muzeja u muzeju, odnosno muzeja u galeriji? Proizvodi li taj promjenjivi odnos nova značenja ili svoj Muzej tretiraš autonomno, izdvojeno od značenja koja ta interakcija može generirati?
Niko Mihaljević: Muzej vidim kao autonoman prostor, ali na njegovu su pojavnost utjecali različiti faktori. Prva inkarnacija Muzeja bila je prilično reducirana iz više razloga. Fokusirao sam se na stvaranje uravnotežene kolekcije i proučavanje materije, pa nisam ni osjećao potrebu pretjerano se baviti vizualnim dijelom, osim zadovoljavanja temeljnih konceptualnih karakteristika. Recimo, znao sam da bez velike pleksiglas vitrine stvar ne može funkcionirati. Također, imao sam vrlo ograničen budžet, jedva za konstrukciju spomenute vitrine pa zapravo nisam imao mogućnost detaljnije promisliti i realizirati identitet Muzeja. Sreća pa je kolekcija sama po sebi relativno jeftina: najskuplji artefakt je luksuzna Crystal Head Vodka u vrijednosti 555 kuna, a najjeftinija je glava LEGO figurice koja nije koštala niti dolar.
U Rijeci su se stvari okrenule naglavce – Muzej je dobio odličnu kustosku i produkcijsku podršku, što se drastično odrazilo na njegovu formu. Čini se da siromašna konceptualistička estetika u mom radu ipak nije nužno stvar izbora, već financija. Zaintrigirao me asocijativni vizualni pristup problematici, za razliku od ranijeg analitičkog i istraživačkog, pa se riječka inkarnacija Muzeja više okrenula vizualnom aspektu i stvaranju atmosfere, ali i prevođenju dvodimenzionalnih digitalnih sadržaja u trodimenzionalnost prostora. Različiti JPG-ovi i GIF-ovi, sakupljani tokom mog web istraživanja, u muzejskom su ambijentu reproducirani predimenzionirani ili multiplicirani u nedogled, funkcionirajući istodobno kao scenografija i interpretacija kolekcije. Najveći medijski paradoks je trosekundni GIF loše rezolucije u kojem Mark Corrigan iz britanske humoristične serije Peep Show ciglom razbija kristalnu lubanju, reproduciran na ogromnom videozidu. Portretna fotografija Dana Aykroyda koji ponosno drži bocu svoje premium votke reproducirana je kao velika fototapeta koja dominira prostorom, a eBay oglas za repliku kristalne lubanje postao je repetitivni motiv dekorativne zidne tapete duge desetak metara. Citati iz televizijskih serija i šund literature prate konture nagnutog stropa, a pod je u cijelosti presvučen ljubičastim tepisonom koji mu daje auru mističnog državnog ureda. Moja dizajnerska praksa u Rijeci je došla do izražaja puno više nego u nekim prijašnjim radovima; dizajniranje prostora kao imerzivne cjeline pokazalo se jednako važnim kao i inicijalni muzeološki dio.
*Muzej kristalne lubanje – Smashing the Crystal Skull
► Posebno mi je zanimljiv moment paradoksalne suradnje – umjetnik pozvan da interpretira postav Muzeja kristalne lubanje ujedno je autor koncepta postava, odnosno pozvao si samoga sebe. Kako to objašnjavaš i zašto si se na ovaj potez odlučio?
Niko Mihaljević: Osim što je vjerojatno riječ o umjetničkom egu, pozivanje samog sebe u vlastiti muzej neka je vrsta parodiranja situacije kad tradicionalniji muzej pozove suvremenog umjetnika da malo reinterpretira, osvježi i osuvremeni postav koji se nije mijenjao godinama, bilo da je riječ o antičkim skulpturama ili bidermajer kredencima. No nisam htio biti sarkastičan – radi se naprosto o preuzimanju karakterističnih obrazaca ponašanja muzejskih institucija. Pa tako Muzej kristalne lubanje ima i svoju čitaonicu, doduše lo-fi verziju sa fotokopiranim faksimilima umjesto originala, kao što i aludira na postojanje muzejskog dućana instalacijom stalka za razglednice posve zapunjenog jednom te istom razglednicom. Posjetiteljima je to valjda izgledalo preefemerno pa su, na moj užas, tokom otvorenja počeli uzimati razglednice i tako potpuno operušali instalaciju. Srećom otisnuli smo ih dovoljno. Također, kakav bi to bio muzej koji nema vodstva, filmske projekcije, radionice i gostovanja? Ovo se sve sprema tokom ožujka i travnja, a istaknuo bih gostovanje umjetnice Vanje Smiljanić koja će se nadovezati na plejađane i Atlantidu, česte motive u mitologiji kristalne lubanje, kroz terapijsku radionicu regresije u prošle živote i projekciju video psihodrama Unarius Academy of Science.
Vratimo se na samopozvani rad It Sounded Like a Large Jungle Cat Was Prowling Through the House, Accompanied by the Sound of Chimes and Bells – on je bio krucijalan za konačni ambijent Muzeja jer mu je dao potrebnu zvučnu kulisu. Radi se o zvučnoj interpretaciji fenomena kristalnih lubanja na tragu namjenskih new age kompozicija s umirujućim zvucima životinjskog svijeta, rominjanjem kiše i nježnim vibracijama tibetanskih zdjela. Rekreirani su zvukovi koje je biokristalograf Frank Dorland čuo prve noći kad je u svojoj kući čuvao lubanju Mitchell-Hedges, a opisani su u samom naslovu: divlja mačka iz džungle šulja se kućom popraćena zvukovima zvončića. Moram spomenuti da to samo po sebi možda ne bi bilo toliko neobično da Dorland sljedećeg jutra nije zatekao razbacane stvari po kući, iako su sva vrata i prozori bili zaključani iznutra. Uostalom, u San Franciscu nema jaguara. Ovo je samo jedna u nizu sličnih predaja iz mitologije kristalnih lubanja.
► Kakva je budućnost Muzeja, koliko ga dugo planiraš držati otvorenim i na kojim lokacijama?
Niko Mihaljević: Muzej je otvoren do sredine travnja, a onda ide u hibernaciju, odnosno, dio na tavan, a dio u moju pretrpanu spavaću sobu. Kolekcija će i dalje rasti, u pregovorima smo oko nekih novih izložaka. Muzej će oživjeti za javnost ako bude interesa i prilike. Nakon ambiciozne riječke verzije na stotinjak kvadrata bilo bi zanimljivo napraviti neku manju, komprimiranu varijantu. Najbolje bi bilo nešto što stane u kapu, poput La Galerie légitime Roberta Fillioua.
► Petosatnom ekspedicijom po otoku Prviću u kolovozu 2015. pod nazivom Circumnavigare necesse est, vivere non est necesse problematizirao si pseudoznanstvene metode u arheologiji sadašnjice. Akcija je rezultirala multimedijalnom instalacijom i umjetničkom knjigom o kojoj Marko Pogačar piše “taj je transkript za književnost nužan otprilike koliko i apostrofirana ekspedicija za suvremenu kartografiju”. Možeš li pojasniti spomenutu redundanciju, koja je namjerni postupak u ovom performansu.
Niko Mihaljević: Sedmeročlana ekspedicija je 15. kolovoza 2015. empirijski dokazala da je otok Prvić u šibenskom arhipelagu zaista kopno sa svih strana okruženo morem. Hipotezu smo potvrdili ophodavanjem duž obalne linije u trajanju od pet sati i dvije minute, od čega smo oko dva sata proveli na ručku u restoranu Ribarski dvor u Šepurinama. Ovaj ambiciozni pothvat dokumentiran je u knjizi doslovnih transkripata svih razgovora vođenih za vrijeme šetnje. Tekst žanrovski funkcionira kao filozofski dijalog u maniri antičkih filozofa – dijalektičkim umijećem dokazuje se postavljena hipoteza, osim što se u našem slučaju radi o hrpi izgovorenih besmislica: premišljanje treba li naručiti pržene lignje ili ne, anegdote s planinarenja s Papagenom, divljenje ružnoći Vodica na suprotnoj obali, reminiscencije o argentinskom erotskom trileru Cara Oculta, pjevušenje Mile Hrnića, i tako dalje.
Sam pothvat siromašna je verzija grandioznih pothvata iz doba velikih geografskih otkrića, dokoličarska ljetna grupna aktivnost za prijatelje koji godinama skupa ljetuju na Prviću. Amerigo Vespucci na godišnjem odmoru. Ovo doduše ne umanjuje vrijednost pothvata jer, kao što povijest zapadnog svijeta cijelo vrijeme potvrđuje, najvažnije je pitanje prvenstva – ne znam je li itko ranije prehodao baš cijeli Prvić obalnim pojasom, uopće nije nemoguće, ali mi smo se prvi deklarirali. Također, razlika između Prvića i na primjer američkog kontinenta vrlo je relativna. U oba slučaja radi se o otoku, samo što je Prvić malo manji pa je to lakše provjeriti iz prve ruke.
*Circumnavigare necesse est, vivere non est necesse
*Circumnavigare necesse est, vivere non est necesse / foto: Bojan Mrđenović
► Krajem veljače otvorena je tvoja izložba on Water Smoke the u Salonu Galić. Riječ je o zvučnoj kompoziciji koja počiva na permutacijama originalne snimke Smoke on the Water, ukupnog trajanja 130 godina i 13 dana. Prošlo ljeto izveo si performans Need Your Love So Bad, u kojemu poznatu skladbu uzimaš kao osnovu za stvaranje artificijelne melankolije i začudnosti na način da trominutnu pjesmu fućkaš deset puta zaredom. Proizvode popularne kulture u svojoj umjetničkoj praksi apstrahiraš kroz ponavljanje, nizanje i kolažiranje određenih sekvenci ili njihovih derivacija. Koja ideja leži iza tih postupaka?
Niko Mihaljević: Ova su dva rada prilično srodna jer se oba bave pop muzikom filtriranom kroz ustaljene, klišeizirane avangardističke umjetničke metodologije. Need Your Love So Bad stavlja kućni ritual spontanog improvizacijskog zviždukanja u kontekst ozbiljne glazbe – izvedba je javnog tipa i ima definiranu strukturu od deset različitih varijacija na temu.
Rad on Water Smoke the bazira se na dvije reference: permutacijskoj poeziji Briona Gysina i pjesmi hard rock benda Deep Purple. Dvanaest tonova gitarske dionice iz Smoke on the Water rearanžiraju se u svim mogućim permutacijama na sve moguće pogrešne načine. Ovu pjesmu odabrao sam ne zato jer je volim – nisam nikad baš volio Deep Purple – već zato što ju jednostavnost i ritmička linearnost čine odličnim kandidatom za sjeckanje i rearanžiranje. Ono što je još važnije jest da se radi o najprepoznatljivijoj gitarskoj dionici ikad. Zvučna tekstura gitare toliko je urezana u kolektivnu svijest da je svaka pogrešna permutacija moje kompozicije svejedno instant prepoznatljiva kao Smoke on the Water. Ako ništa, dokazao sam da melodija tu ne igra nikakav faktor.
Što se tiče Gysina, njegove permutacijske pjesme razbijaju jezik i upisano značenje na proste faktore u potrazi za skrivenim i uzvišenim. Jednako uzbuđenje doživio sam kad sam prvi put čitao Gertrude Stein. Pokušao sam ovo primijeniti na isprežvakanu gitarsku dionicu – ona kroz 479 001 600 permutacija i ekstremno trajanje od 130 godina postaje transcedentna meditacija o zvuku i teksturi, dok je istodobno blesavo iritantna. Neprekinuta izvedba krucijalna je za koncept, pa se kompozicija kontinuirano reproducira na webu. Dostupnost rada koja iz toga proizlazi je super stvar; pojedinci mi povremeno kažu da posjete sajt i slušaju, što me svaki put iznenadi. U fizičkom se prostoru rad pak manifestira kao zvučna instalacija sa scenografijom hibrida paravana i “zida pojačala”, temeljenog na Marshall 1960B zvučnoj kutiji, mali naklon rock ikonografiji. U idealnom slučaju instalaciju bih do kraja izvedbe smjestio u neki zagrebački stan, poput Dream House La Monte Younga koji već skoro trideset godina bruji u stanu zgrade na Manhattanu. Ali ima još vremena!
*on Water Smoke the
*on Water Smoke the – izložba u Salonu Galić / foto: Žaklina Antonijević
*on Water Smoke the – izložba u Institutu za suvremenu umjetnost / foto: Bojan Mrđenović
*on Water Smoke the – plakat za izložbu u Salonu Galić
*Need Your Love So Bad / foto: Bojan Mrđenović
Razgovarala: Petra Šarin / tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku.
Zahvaljujemo Niki Mihaljeviću na ustupljenim vizualnim materijalima.
[ Intervju je realiziran u sklopu Vizkulturine suradnje s MMSU Rijeka povodom promocije izložbe David Maljković: “S kolekcijom” i popratnih događanja izložbe. Više o samoj izložbi saznajte klikom na baner ]
*Vizkulturin projekt “Vizkulturiranje društva 2020.” sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
