Javi mi se VV prije koji dan i pita: „Vidimo li se danas?“ Ja kažem: „Može, idem na NG sastanak pa nakon toga.“ „Šta ti je NG?“ pita VV. „Nepokoreni grad,“ kažem ja. „Misliš na časopis?“ pita VV. „A nego šta, grad je već odavno pokoren.“
Novi (stari) Trg Francuske
Neil Smith je ponudio jedno od objašnjenja gentrifikacije kao „sna srednje klase“. San uređenog prostora u kojem ništa nije neprimjereno i sve je očekivano, prostor ispeglanih površina u kojem je sistem dovoljno našmikan, a prostorne senzacije dovoljno impotentne kako bi dovoljno malo mogle svjedočiti životu i kako bi, valjda, u dovoljnoj mjeri zamaglile nemogućnost te iste klase da postoji. Ukratko, prostor flerta, a ne ljubavi. Jeftino u ideji, a moderno u realizaciji.
Ovog tjedna govorim, naravno, o ponovno medijski potenciranom (predizborno vrijeme nosi sa sobom i svoje uobičajene prijetnje) projektu novog, izmijenjenog (starog) Trga Francuske ili, kako ga neki, a poglavito mediji u posljednje vrijeme, vole nazivati – trgom jednog doktora.
Svaki put kada se kreće u reklamiranje nekog novog „javnog“ zelenog poteza s fontanama (ili statuama bivših poglavara katoličke crkve), kao legitimacija zgodno posluži Lenuzzijeva potkova.
Nastao po planu s kraja devetnaestog stoljeća, ovaj niz javnih parkovnih površina oblikovao je, kao urbanistička matrica, najveći dio tadašnjeg Zagreba, a na logici ove morfologije skoro stoljeće kasnije nastaje plan Novog Zagreba. No, sama prostorna dispozicija i tehničke datosti neće nam puno pomoći u odnosu spram prostora ili izgradnji novoga, već tek način zbog kojeg upotrebljavamo taj prostor, razlog zbog kojeg ga gradimo i posljedice po život grada koje ostavlja.
Nije čudno ni nužno pogrešno da arhitekti zagrebačke škole često uzimaju postojeću parkovnu matricu kao ishodišnu točku planiranja, poput arhitekta samoprozvane „nove zagrebačke osi“, ali pogrešno je i svakako problematično legitimizirati se kroz devetnaestostoljetnu formu, reproducirajući, u isto vrijeme, devetnaestostoljetne odnose.
Reprezentacija moći
Potkova je zamišljena kao prostor buržoaskog prešetavanja, reprezentativni javni prostor koji je itekako potpomogao špekulaciju donjogradskim nekretninama kao i opredmećenje moći u gradu. Na njoj se nižu Umjetnički paviljoni, Nacionalno kazalište i biblioteka i flankiraju je vile tada najbogatijih ljudi Zagreba pa tako u stvarnom progresivnom razvoju grada ostavština potkove postaje bitna tek u njenoj transformaciji za društvenu dobrobit.
Tako snažni pravocrtni potezi, glatke površine vode i spektakularne fontane, paviljoni koji se samo po formi razlikuju od onih sa Zrinjevca ili Maksimira i projekt koji njegov projektant sanja kao mjesto „flerta i susreta“ – “nova zagrebačka os” – nije u mogućnosti proizvoditi progresivnije odnose unutar grada od onih koje poznaju Zrinjevac i Maksimir u vremenu njihova nastajanja.
No, zaista, koga briga za odmak kuta paviljona ili za domovinski muzej, mene sigurno više nije, no treba znati da taj novi, stari, novi trg flankira nekada uspješna tekstilna industrija Kamensko. Ako ništa drugo, borba radnica Kamenskog zorno je pokazala kako je prostor grada postao utrživo mjesto, polje špekulacije, a samoprozvana nova zagrebčaka os tek potvrđuje odnose moći u kojima javne investicije pogoduju privatnom kapitalu.
Prostor u ovakvo postavljenim odnosima postaje poprište proizvodnje profita u kojem se s jedne strane zadužujemo za vlastiti stan, a s druge za „vlastiti“ javni prostor na kojem nemamo što tražiti. Taj isti javni prostor će, u najmanju ruku, podići cijenu stanova u njegovoj okolici i tako još jednom isključiti sve one (nas) za koje taj cjelokupni prostorni sklop postaje nedostižan u odnosu na cijenu po kojoj smo primorani prodavati svoj rad.
Pokoreni grad
Na taj način se grad efektivno čisti od svega što je neprihvatljivo brzoj i lakoj proizvodnji profita, tj. čisti se od svega onoga što Trg Francuske danas čini opuštenim i neobavezno neodređenim prostorom na kojem sva događanja ovise od nas koji ih smislimo, pojedinačno ili kolektivno. S tim u vezi, možda je još korisnije u kritici arhitektonsko-urbanističkog poteza naglasiti kako povijest Zagreba kakvog danas znamo, tj. u brojkama koje danas broji (mnogo višim od onih 1882. kada nastaje Lenuzzijev plan), podrazumijeva socijalno heterogena naselja i podruštvljenje javnog prostora bivših perioda, a ove i ovakve promjene, koje se reklamira na duplericama dnevnih novina, nemaju ništa zajedničko s progresivnim planiranjem i razumijevanjem grada ni s velikom većinom njegovog života i urbanosti. Ovdje se, nažalost, zaista radi o ponovnom otkrivanju Lenuzzijeve potkove, tj. duha vremena u kojem ona nastaje (sa svim inherentnim uzrocima i posljedicama). Nema tu ni zanimljivih interpretacija niti novih tipologija i morfologija s ishodištem u naučenoj lekciji. Ništa naučeno, ništa ljubav – samo flert.
Spuštanje pruge
Isto tako treba naglasiti da u okviru ovog „životnog” projekta ponovo pričamo o spuštanju pruge, a kako se vlakovi ne snalaze tako dobro uzbrdo, tako je, da bi se ovo tehnički izvelo, potrebno prugu postupno spuštati u nagibu ne većem od otprilike 2 posto. To znači da, kako bismo došli na željenu kotu negdje kod Zapadnog kolodvora, moramo početi sa spuštanjem valjda negdje u Zaprešiću (besplatno neću računati, oni vjerojatno jesu, no to ih ne zabrinjava) i umjesto da razgovaramo o smislenijim i brojnijim prodorima kroz nasip, preko pruge i sl., mi čitamo duplerice o nečijim „životnim“ i „genijalnim“ projektima po Zagrebu, špekulantskim generatorima o našem trošku, a bez naše kontrole i gentrificirane prostore očaja u dosadi (još smo na faksu naučili da, ako ne znaš smisliti ništa društveno relevantno, a ti reci da projektiraš muzej ili medijateku pa tako i u stvarnom životu izgleda bude: ništa tvornica, samo muzej).
Na kraju, valja napomenuti, svima nama koji živimo od svog rada u Zagrebu, Zagreb jest životni projekt, pitanje je samo tko ima moć da taj projekt svojim naziva. Za nas je ostalo malo mjesta i sve ga je manje u planovima kapitalu naklonjenom (A)rhitekta. Da pojednostavimo, Zagreb je nekome majka, a nekome stambeni kredit (u švicarcima).
Uostalom, danas je Dan oslobođenja Zagreba, nepokorenog grada koji je pružio najveći otpor fašizmu i njegovoj ispostavi NDH (ne tako nemiloj više puta spomenutom doktoru). Da parafraziram Franka Sobotku – pobijedili smo fašizam, preživjeli smo i doktora koji to baš i nije bio, pobijedit ćemo i vaše mlako sranje.
Radi se o ljubavi, flert je po definiciji prolazna i kratkotrajna kategorija.
