Prije koji tjedan otišla sam kod doktora i ovaj me pitao što sam po zanimanju.
Ja: Arhitektica.
Doktor: O, pa vi onda radite legalizacije.
Ja: Da.
Kako je s vatrometom na Bundeku i pjesmom ‘Kolonije’ istekao i zakon o legalizaciji bespravne gradnje, tako se evo i ja pridružujem komentarima i analizama koji se kreću u rasponu od zazivanja pravednosti do romantiziranja i buržoaske pankerije o legaliziranom gradu. Možemo tako čitati psihološke profile onih koji legaliziraju (kao i zaključke o moralnosti (sic!) ovog fenomena), slati tužbe u EU o povredi “osnovnog ljudskog prava na privatno vlasništvo”(sic!) i mapirati grad titrajućim gifovima naše urođene prostorne opuštenosti s jedne i lijenosti ili već čega tako pogrdnog s druge strane.
Gotovo je suvišno tvrditi kako nam emotivne interpretacije fenomena od nekoliko stotina tisuća bespravno izgrađenih ili dograđenih objekata neće ništa pomoći pri razumijevanju proizvodnje prostora unutar ovako konstituiranih normi, a još manje uzroke koji su doveli do toga da je ovaj zakon omogućio zapošljavanje vojske arhitekata poglavito mlađe generacije, ublaživši tako veoma opipljivi očaj dugoročne nezaposlenosti i prekarnosti.
*Klaingartensiedlung
Dakle, slijedom suvišnosti komentara u ovotjednoj komentatorskoj formi, voljela bih istaknuti da se bez ozbiljne analize materijalnih uvjeta koji su proizveli ovakav prostor i ovakav rad možemo samo vrtiti u krug i praviti da nekih četiri ili više stotina tisuća objekata u kojima ljudi žive i rade nemaju nikakve veze s arhitekturom i s nama arhitektima/icama i na taj način potpomoći iluziji koja stvara nužnost ovakvih legislativa i održava prostor i rad unutar vakuma podjeljenih aktera – arhitekata i izgrađenog.
Pretpostavljam (a i za to bi vjerojatno trebalo napraviti analizu zahtjeva za legalizaciju) da je većina bespravno izgrađenog korpusa nastala upravo za potrebe stanovanja, sitne proizvodnje i apartmana. Ako uzmemo da se radi o stotinama tisuća objekata za stanovanje i rad (ili ostvarivanje često nužnog dodatnog prihoda) koji nisu izgrađeni po nekom sveobuhvatnom planu, niti putem arhitektonske medijacije, možemo zaključiti da se radi o velikoj većini društvu potrebnih kubika u kojima arhitektura, kao organizirana struka i znanje, nije sudjelovala. Pritom, kako ne bih ostala na površnom pojašnjenju koje bi se zadržalo na argumentaciji da oni koji su gradili naprosto nisu tražili pomoć arhitekata ili da je arhitekt izgubio svoju “gospodsku” uvaženu društvenu ulogu, pa ga/je nitko više ne uzima za ozbiljno (a i zašto bi?), voljela bih ukazati na činjenicu da ne postoje mehanizmi putem kojih bi se znanje o prostoru uopće moglo strukturno uposliti u rješavanju potreba za stanovanjem i radom.
Sama brojka zaprimljenih zahtjeva dovoljan je dokaz da se ova pitanja ne mogu rješavati unutar ustaljenog odnosa investitor-arhitekt, već sustavno i strukturno prvenstveno putem planske raspodjele vrijednosti, a potom putem organiziranog i aktivnog učešća u planiranju stvarnog prostora. Čini mi se da upravo u samom odnosu uloge arhitekture i radnika u arhitekturi s prostorom i potrebama leži točka s koje možemo početi raspravljati fenomene kojih je zakon o legalizaciji tek nužna posljedica.
*Weisenhof Siedlung
Naravno, za sustavno promišljanje potrebno je dobro poznavati povijest rasta i razvoja kapitalističkog grada, uposliti nagomilano znanje i analize na ovu temu, kao polazišnu točku za razvijanje mogućih mehanizama pristupa proizvodnji prostora (Zlata Vuksanović – Macura “Život na ivici”, Dubravka Sekulić “Glotzt nicht so romantisch”, Stealth “Wild city” i mnogi drugi). Pritom, kada govorimo o povijesti arhitekture, svakako moramo uposliti mehanizme (samo)edukacije, koji će nas pored raumplanova moderne naučiti da Loosova uloga u arhitekturi ne znači samo kuću Tristana Tzare ili označavanje ornamenta kao zločina, već shvatiti (uzimam Loosa samo kao primjer) njegovu ulogu u institucijama za proizvodnju modela stanovanja za radničku klasu između dva rata.
Ukoliko uopće kanimo raspravljati o ulozi arhitekture, onda u fokusu svakako mora biti pitanje stanovanja, tj. uvjeti reprodukcije unutar naših gradova koji su se povijesno (najviše između dva rata) neplanski širili, poglavito ekspanzijom industrije i migracijama koje su u grad dovele one koji su u njemu trebali raditi, a za koje se rijetko planiralo kako će i stanovati. Zlata Vuksanović-Macura tako veoma precizno objašnjava uvjete pod kojima se granica Beograda eksponencijalno povećava uslijed neriješenih potreba za stanovanjem, tj. stavlja legalizaciju bespravne gradnje u kontekst uzroka širenja grada u kojem je upravo ovaj postupak dovodio do izmjena obuhvata tzv. građevinskog reona. Dubravka Sekulić u svojoj analizi planske proizvodnje stanovanja socijalističke Jugoslavije (jedan od najuspješnijih i najznačajnijih modela organiziranja viška društvenog proizvoda), dekonstruira sustavno sljepilo socijalističke države, pa posljedično i arhitektonske struke koja je uporno odbijala primjetiti da se grad širi po potrebi, a ne po centralno zamišljenoj ideji, i koja je, smatrajući takav razvoj ruglom, propustila priliku uposliti znanje i sustavnu arhitektonsku medijaciju koja bi doprinjela višem standardu stanovanja za mnoge koji su svoje stambeno pitanje morali rješavati van legislative.
*Karl Marx Hof
U studijama beogradske Kaluđerice (bespravno naselje na rubu Beograda), a i iz osobnih iskustava svih nas koji smo legalizirali bespravno izgrađene stambene objekte po rubovima gradova u Hrvatskoj, možemo primjetiti da većinu izgrađenog čine promašeni utrošak materijala i prostora unutar zabrinjavajuće niskog standarda stanovanja. Ovakvu pojavu “nespretnog” građenja, s jedne strane, možemo objasniti odvajanjem mjesta rada od mjesta stanovanja, tj. prijelaskom određenih tipologija obiteljskog stanovanja sa sela u grad (pri tome se nužno gubi i znanje o organiziranju životnog prostora koje je uslijed dugotrajnih i prenošenih znanja prisutno u seoskim zajednicama), a s druge strane možemo primjetiti da je, ako se radi o izgradnji unutar grada, nužno uposliti mehanizme arhitektonskog djelovanja koje će biti centralno financirano, ali organizirano na terenu.
Već spomenuti povijesni primjer crvenog Beča, ili nešto manje strukturna rješenja arhitekata poput Teddya Cruza, svjedoče o mogućim i realnim alternativama postojećim mehanizmima prostornog razvoja, ali i da arhitekti itekako imaju što naučiti od samogradnje, a samogradnja unutar grada nužno potrebuje arhitektonsku medijaciju. Rješenja koja su se na ovu temu organizirala u dvadesetom stoljeću poput Werkbundsiedlunga, čiju razradu upravo u jednom trenu vodi i sam Loos, mogu poslužiti kao lekcija organiziranja rada u arhitekturi koji bi dao sustavan odgovor na prethodno odrađene analize uzroka bespravne gradnje, posljedice ovih fenomena i moguće razumjevanje modaliteta organizacije na samom terenu.
Crveni Beč je tako 1921. godine uveo poseban porez na stanovanje koji je usmjeren u ulaganje u izgradnju prihvatljivog standarda stanovanja za sve one koji su, uhvaćeni u krizne godine između dva rata, bespravno pokušavali izgraditi svoje kuće na bečkim rubovima. Tako su u tadašnjem Beču oformljene institucije unutar kojih su djelovala neka od najpoznatijih imena arhitektonske povijesti, koja su gradila skupa s onima za koje su gradili. Prepoznavši novonastale potrebe i teške socioekonomske uvjete, arhitekti projektiraju i grade tipske kuće s vrtovima koji su trebali osigurati proizvodnju određene količine hrane te na taj način omogućiti nešto dostojniji život radnicima i nezaposlenima (kuća + apartman). Pored tzv. vrtnih gradova izgrađen je i određeni broj višestambenih blokova u samom gradu (npr. Karl Marx hof) koji su uvelike promijenili uvjete života radničke klase i postavili stanarde stanovanja premrežavajući tipologije (kao i prijepore oko tipologija) unutar zajedničkog institucionalnog i sustavnog rješavanja stambenog pitanja radničke klase, kao i modernističkog redefiniranja uloge same struke.
*Linden Hof
Beč je na taj način u nešto više od deset godina proizveo impozantne 64 000 stambenih jedinica (nešto manje nego recimo Beograd u zlatno doba socijalizma) te arhitektonskom medijacijom i političkim djelovanjem uvelike ublažio udar teških međuratnih godina.
Dakle, ukoliko temu legalizacije ne shvatimo samo kao rubni detalj unutar cijelog spektra uvjeta naše reprodukcije i uloge arhitekture, osuđeni smo konstantno raspravljati tko je, kome, što i kako te koliko je nešto nepravedno ili ružno. Tim slijedom naprosto možemo samo umrijeti od dosade, jer takav tip rasprave ne nudi nikakve eksplanatorne mehanizme i nije u stanju uposliti nikakava sustavna, pa ni kreativna rješenja i posljedično dovodi do auto-isključivanja same arhitekture iz prostora.
Arhitektura, ukoliko ima namjeru (p)ostati društveno-relevantno znanje i ukoliko želi preživjeti i pritom imati bilo kakvog udjela u proizvodnji prostora (a to postaje sve manje i manje izgledno s novim zakonom o gradnji i praktički ukidanjem idejnog projekta) mora prije svega biti politički obrazovana i poznavati vlastitu povijest organiziranja, kako bi uposlila znanje za potrebe većine, a ne za estetske prohtjeve manjine.
Ili ne mora, jer nam uvijek ostaje opcija da umremo od dosade unutar mora papirologije i A, B i C kategorija toplinske samoodrživosti (ili kako se to već zove) te povremenih blog postova o nemoralnom (ili moralnom, je li to uopće bitno?) “legaliziranom gradu”. Izbor je uvijek isti.
