U srijedu 15. lipnja u 19 sati u Galeriji ULUPUH u Zagrebu bit će otvorena izložba fotografija NOVA IMENA studenata s Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu, Odsjeka snimanja.
Ova već tradicionalna godišnja izložba koja se u Galeriji ULUPUH organizira od 2005. godine, predstavit će radove studenata dodiplomskog i diplomskog Studija snimanja, nastale tijekom nastave protekle akademske godine. Organizator je Katedra za fotografiju, a selekciju radova kao i likovni postav izložbe potpisuju Sandra Vitaljić izv. prof. art., Darije Petković izv. prof. art., Jelena Blagović doc. art. te Maša Bajc asist.
Više o izložbi pročitajte u nastavku u tekstu Ive Prosoli:
„Razdoblje intenzivnog učenja ujedno i razdoblje najveće slobode. Šteta ga je maksimalno ne iskoristiti. Doba u kojem su greške, s vremenskim odmakom gledano dakako, i više nego dobrodošle. Razdoblje u kojem bi igra, više nego ikada, trebala biti pravilo. No igra je ozbiljna stvar, igra se uči. Upoznavanjem sebe, registriranjem pravila i odmjerenim odmakom od istih.
Zanimljivo je učiniti rekapitulaciju još jedne akademske godine na Odsjeku snimanja i pogledati tko se od studenata u okviru zadataka pred kojima su se našli, kao i slobodnih tema, usudio prepustiti igri. Svatko od nas procjenjuje prema vlastitom osjećaju.
I dok studenti prve godine Studija snimanja nastoje biti vrlo ozbiljni, pomalo, vjerojatno, šokirani sustavom u kojeg su kročili, s velikim očekivanjima od sebe samih, njihovi stariji kolege već znatno hrabrije rade iskorake.
Matej Jurčević nostalgično gleda na mjesta koja su markirala njegovo odrastanje, fotografirajući na njima crveni balon, kao mali memento na djetinjstvo.
Marinko Marinkić pak, pod dojmom djetinjstva provođenog s previše video igara, u krošnjama drveća iza kojih prosvjetljava javna rasvjeta, prepoznaje čudovišta.
Matej Subotić snima industrijska postrojenja u kadrovima koji isključuju čovjeka, čime, kako sam naglašava, želi istaknuti njegovu suvišnost. „Prolaznosti“ i “inferiornosti“ čovjeka pokušava se baviti i Palma Poljaković, koja ljudsku figuru svodi na sjenu nejasnih obrisa. U kontra-svjetlu, no sa svrhom likovnog efekta, Vedran Janković snima arhitekturu.
*MATEJA ILIJAŠEV
Mateja Ilijašev radi prilično mračan fotografski esej, studiju o stanovnicima domova za starije i nemoćne. Sama piše da „Život u zajednici može naše dane zrele životne dobi učiniti ljepšima, funkcionalnijima i spokojnijima“. Njezine fotografije međutim odaju tjeskobnu atmosferu i pokazuju ljude za koje bi se prije moglo reći da su pomireni s neizbježnošću situacije u kojoj se nalaze, nego spokojni. Sama naglašava da je rad još uvijek u procesu stvaranja no i postojeće fotografije pokazuju zreli i siguran stav autorice.
Luka Dobroja se, za razliku od kolega, u kaosu klupskog izlaska okreće simpatičnim scenama, onima mladih u poljupcu.
*LUKA DUBROJA
Studenti druge godine Studija snimanja predstavljaju fotografije nastale u okviru zadanih tema, dominira akt i mrtva priroda, kojima nastoje proširiti značenje.
Anđela Vidić snima žensko tijelo u praznom prostoru pri čemu joj je, prema vlastitim riječima, namjera prikazati model „kao sponu vlastitih mentalnih prostora“, dok Santana Picco triptihom sastavljenim od tri ženska akta pokušava prikazati „osjećaj bespomoćnosti i silne ranjivosti“.
Hanna Kunić i Magdalena Ptiček izlažu mrtve prirode. Hanna preuzima i izlaže pronađene odbačene predmete, zalijeva ih bojom i postavlja pred neutralnu pozadinu. Mijenja im identitet i daje skulpturalnu kvalitetu. Magdalena Ptiček se poigrava idejom ženskih stereotipa.
*HANNA KUNIĆ
Matko Vodopija portretira mladiće s živopisnim tetovažama. Lili Zaneta donosi pejzaže koji ispituju dinamiku granice između prirodnih oblika.
Pavle Kocanjer portretira ljude koji žive na rubu egzistencije. Fotografije su proizvod vremena koje je proveo s njima i međusobnog upoznavanja. Uz svaku fotografiju izlaže i njihovu priču, toplo, direktno i s puno poštovanja, čime ih čini barem na kratko društveno vidljivima.
Socijalno osviještenog autora nalazimo i na trećoj godini Studija snimanja, na kojoj pak dominira pejzaž. Dorijan Šipuš fotografira mjesta na kojima spavaju beskućnici, seriju gorko-ironijskog naziva Dom i posvećuje je „svojem prijatelju, skupljaču boca, koji je nedavno preminuo“.
Pejzažima se predstavljaju Dea Botica, koja dokumentaristički predstavlja posljedice požara u Dubrovačko-Neretvanskoj županiji, Mihael Kovač, čije fotografije nastaju na desetodnevnom putu kroz mjesta na kojima je proveo djetinjstvo, i Roza Zanini Mozara, koja kroz detalje urbanog pejzaža Dubrovnika priča osobnu ljubavnu priču.
Duje Miliša snima bonsai biljke s neutralnom pozadinom i tako ispituje percepciju gledatelja. Propitivanjem percepcije se bavi i Denis Butorac, koji je prekadrirao scene iz pornografskih filmova i snimio ih s monitora. Manipulacijom fotografskom slikom, ali i manipulacijom njezine prezentacije poigrava se Mario Pučić. Tako fotografiju najprije snima, zatim izrađuje skicu za nju, te ju u konačnici izlaže uz izmišljene podatke.
*MARIO PUĆIĆ
Pejzažem, i to onim imaginarnim, bavi se i Martin Šatović. Atmosferu horora inspiriranu književnošću H.P: Lovercrafta uspješno kreira minimalističkim pristupom u seriji fotografija okupljenih pod naslovom Bezdan.
Jurica Marković fotografira sebi bliske ljude u insceniranim situacijama. Stvara fotografije, koje nagovještavaju priču no pritom ne pružaju ključ za njezino čitanje.
*JURICA MARKOVIĆ
Dvoje studenata treće godine, Ante Delač i Vana Katančić, fotografijama interijera zapravo fotografiraju suptilne odnose između protagonista snimljenih prostora. Ante fotografira prazan prostor vlastitog stana kojim pokazuje vlastiti odnos prema njemu i prazninu koja je nastala nakon što je brat odselio. Vana kroz seriju portreta i autoportreta u malom stanu gradi poetičnu studiju odnosa dvoje ljudi. Oboje minimalnim sredstvima, uz promišljeno korištenje svjetla, postižu maksimalni efekt.
*MARTIN ŠATOVIĆ
Na izložbi se predstavlja i četvero studenata diplomskog Studija fotografije.
Studentica prve godine, Buga Cvjetanović svoju pažnju usmjerila je na naizgled efemerne motive. Makro objektivom snima površine izloga na kojima su preostali ostaci plakata, reklama ili selotejpa. Dobivene fotografije, međutim, apstraktne su slike, koje gubitkom sižea, koji Buga dodatno naglašava naslovom serije Detached / Otrgnuto otvaraju različite asocijacije. Njezin kolega s godine Luka Pešun izlaže triptih koji je dio veće serije portreta snimljenih u tramvaju. Luka ne snima svoje modele direktno, već njihov odraz u staklu koji se u slici stapa s vanjskim događanjem. Kako Luka sam piše: „Taj odmak u odnosu fotograf-odraz-subjekt također služi i kao pseudo-zaštita. Svojevrsni “plašt nevidljivosti” gdje bilježim stvarnost u odrazu“. Time je zapravo stvoren dvostruki, ili bolje rečeno višestruki odraz, ako pretpostavimo i da je pri portretiranju onaj prvi odraz, odraz autora u modelu.
Student druge godine diplomskog Studija fotografije, Dino Šertović, fotografira raspela koja se nalaze na seoskim putevima ili ulazima u selo duž Slavonije. Te simbole pučke pobožnosti, iznenađen njihovim savršenim održavanjem, fotografira na unificirani način, želeći naglasiti njihovu raznovrsnost.
Njegova kolegica Glorija Lizde izlaže jednu fotografiju iz serije Nestalno nastale u suradnji s nekoliko hrvatskih muzeja i galerija. Glorija je istraživala odnos tijela u pokretu i statičnog objekta te je snimila interakciju plesača sa stalnim postavima izložbenih prostora. Svojim radom, odnosno kako sama naglašava „postavljanjem ljudskog tijela u muzej ujedno se promišlja i vrijeme, prolazno i promjenjivo poput tijela“.
Izložba će se moći pogledati do 30. lipnja, radnim danom od 10 do 20 sati, subotom od 10 do 13 sati. Nedjeljom i praznicima galerija je zatvorena. Ulaz na izložbu je slobodan.
