Sutra (srijeda, 12. lipnja) u 19 sati u Galeriji ULUPUH u Tkalčićevoj 14 u Zagrebu, otvara s izložba «Nova imena», fotografskih radova studenata Akademije dramske umjetnosti.
U nastavku pročitajte tekst Ive Prosoli o izložbi te pogladajte nekoliko fotografija koje će biti izložene, dok katalog radova sa svima izlagačima možete prelistati ovdje. Izložba je otvorena do 21. lipnja.
Već dugi niz godina izložba studenata snimanja i fotografije Akademije dramske umjetnosti nosi naziv Nova imena. Međutim nekolicina studenata, koja izlaže na ovoj preglednoj izložbi, već je dobro poznata fotografskoj publici. Posljednjih godina, studenti su sudionici mnogih izložbi i natječaja, kao što su Rovinj Photodays, natječaj THT-a, Essl Art Award, Erste fragmenti, New Now festival,… te nerijetko i dobitnici nagrada, pa više i ne možemo reći da se radi o posve novim imenima.
Takva promjena situacije, sasvim sigurno potvrđuje ulogu Akademije, prvenstveno Katedre za fotografiju u formiranju domaće fotografske scene.
I ove je godine u okviru Katedre za fotografiju napravljen izbor fotografija, koje su nastajale na fotografskim kolegijima pod mentorstvom Sandre Vitaljić, Jelene Blagović i Darija Petkovića.
Već i radovi studenta prve godine pokazuju veliku raznolikost. Frane Pamić i Robin Pretković izlažu reportažnu fotografiju, Frane portretira putnike u tramvaju, dok Robin snima ulične prizore u kojima su glavni akteri psi. Snimke Marija Pućića dio su serije Put bez spomenika, nastale na putovanjima tijekom 2012. godine. Sam kaže da tom serijom propituje turističku fotografiju, no čini to na način da umjesto da prezentira top destinacije, što bismo od tog žanra očekivali, snima mjesta bez identiteta. Vana Katančić snima površinu vode, igrajući se pritom njezinim tonovima.
Roza Zanini Mozara eksperimentira s dvostrukom ekspozicijom, stapa portret djevojke s površinom vode. Fotografije Sare Bernarde Moritz iz serije Magla su, kako sama kaže, “fotografije atmosfere, u kojima sam izostavljajući ljudski faktor unutar kadra, htjela dodatno naglasiti osjećaj praznine te istaknuti ritam, linije i tonove”.
Sara Vurušić snima akt čiju površinu dinamizira kapljicama vode, a Tena Pavletić spretno koristi površinu tijela kao poligon za igru oblika i svjetla.
*Mario Pućić
I dvije studentice druge godine izlažu aktove. Anja Kolić želi prikazati ljepotu tijela kroz seriju visoko kontrastnih crno bijelih fotografija, dok Iva Korenčić pokazuje seriju fotografija nefiksiranog pokreta utemeljenu na ideji da je ljepota u trajanju. Serija aktova nastala je kao reakcija na pjesmu Lepota, benda Goribor, pri čemu je trajanje ekspozicije izjednačeno s trajanjem pjesme (4.30’). Tako je niz pokreta/proces ostao zabilježen u jednom zapisu, pri čemu Iva tematizira mogućnosti percepcije, sjećanja i samu prirode fotografije kao medija: “bilježenjem dužeg perioda pokušavam taj trenutak produžiti, nesvjesno priželjkujući da on ne prođe – no fotografija je blijeda isto kao i moje sjećanje“.
U seriji Autoportret Matija Pekić istražuje vlastiti identitet kroz skenirane fragmente svoga tijela. Sličan je pristup Daria Belića, koji u seriji autoaktova nazvanim Klaustrofobija, snimanih kroz staklenu stijenu, tematizira granice.
Toni Renaud izlaže četiri fotografije iz serije Drugi svjetski rat. Radi se o kostimiranim portretima parova, pri čemu muški dio para predstavlja njemačkog, ruskog, odnosno američkog vojnika, ironiziranim studijama društva, koji impostacijom oponašaju studijske portrete 1940-ih godina.
*Dario Belić
Ema Giunio je na dugom putovanju kroz Poljsku bilježila pejzaže. Dvostrukim eksponiranjem stvorila je imaginarne prostore. Antonio Pozojević izlaže seriju pejzaža izražene pikselizacije, čime aludira na doživljaj prirode suvremenog čovjeka, ograničen na prizore s ekrana. Takvim postupkom priziva Sigmara Polkea i njegovo istraživanje medija u 1960-im godinama. Dino Šertović radi noćne snimke prostora uz koje je intimno vezan dijelom svojeg života. Nikola Šerventić apstrahira predmet snimanja, oplošnjava prizor, koncentrirajući se na odnose oblika i boja.
Ino Zeljak izlaže tri fotografije interijera. Manipulacijom svjetlom svedeni su na geometrijske oblike, koji se poigravaju s gledateljevom percepcijom prostora.
Pokušaj imitiranja filmskih kadrova, koji nagovještavaju priču, primjetan je u seriji modne fotografije Maje Jokić. Sven Čustović portretira mlade plivače, a Nives Milješić izlaže akt mlade djevojke, koji u sebi objedinjuje prerafaelitsku senzualnost i balthusovski eroticizam.
*Maja Jokić
Studenti prve godine diplomskog studija fotografije izlažu varijante fotografskog dnevnika. Marina Paulenka dokumentira život jednog para, Tjaša Kalkan kroz portrete svojeg partnera, koji su dio veće cjeline nazvane Lisabonski dnevnik, govori o “početku veze na daljinu, usamljenosti, portugalskom jeziku, nerazumijevanju i frustraciji”, dok Igor Ilić fotografira školska dvorišta.
Žanrovski su ovim radovima srodne fotografije Borka Vukosava i Davora Konjikušića, studenata druge godine diplomskog studija fotografije, koji se bave aspektima autobiografskog. Borko Vukosav na primjerima naizgled neutralnog pejzaža Dubrovnika, “u kojem sam rođen, koji sam napustio, za kojeg sam izgubio sjećanja” objedinjuje simbole i rutine, koji opstaju i bez njegove prisutnosti. Davor Konjikušić pak izlaže fotoalbum nazvan Još jedan ljetni fotodnevnik u kojem kroz pejzaže, portrete, tekstualne zapise, i destruktivne intervencije na fotografijama objedinjuje iskustva jednog ljeta.
Petra Mrša, Neven Petrović i Nikola Zelmanović izlažu fotografije, nastale tijekom prošle akademske godine kao rezultat suradnje Muzeja grada Zagreba i Akademije dramske umjetnosti, u okviru projekta Zagrebačka industrijska baština za koji su fotografirali prostor bivše Gradske klaonice. Petra Mrša se, tematizirajući moguću stambenu namjenu isluženih prostora, poigrala granicama medija, inkorporirajući sliku u svoju fotografiju suradnji s nekoliko umjetnika, slikara (Luka Dundor, Marija Kasum, Frano Makek, Ivan Marković and Antonija Albaneže). Noćne scene na napuštenim prostorima prikazali su Neven Petrović i Nikola Zelmanović. Neven se kritički bavio simbolikom crvene boje i njezinim značenjem tijekom rada Klaonice, dok je Nikola pokazao nadmoć prirode, neovisne o planovima i projektima čovjeka.
*Nikola Zelmanović
Siniša Glogoški snima beskućnike koji noću spavaju na ulicama Dhake, glavnog grada Bangladeša: ”U početku sam mislio da su to samo zaboravljene i odbačene krpe na cesti no svako malo provirila bi mršava ruka popravljajući pokrivač.”
Luka Kedžo u najvećoj mjeri od svih studenata izlazi van granica fotografskog medija i svojim radom objedinjuje godine školovanja na Akademiji dramske umjetnosti: “zatvaranje kruga, školovanja, ULUPUH-a, razmišljanja…samozasjedni hommage samom sebi, profesorima, bivšim i sadašnjim studentima”. Rad mu se sastoji od tri elementa: fotografija kontejnera za smeće, koje su ujedno i njegova prva studijska vježba koju je jedan profesor ocijenio smećem; mobila, sastavljenog od otpadnog fotografskog materijala svojih kolega i proglasa u kojem iznosi svoja opažanja o vremenu studija i zaokružuje cjelinu.
Izložbi se pridružio i Bojan Mrđenović, jedini predstavnik diplomskog studija snimanja, serijom fotografija deponija jedne tvornice.
*Bojan Mrđenović
Zajedničko studentsko izlaganje na izložbi Nova imena (iako, kako je već spomenuto na početku teksta i nisu sva “nova”) od velike je važnosti, kako za same studente, jer nekima je to ipak prva prilika da predstave svoje radove javnosti i suoče se s prvim komentarima i kritikama, tako i za publiku, koja ima priliku na jednom mjestu sagledati najbolje od godišnje fotografske produkcije Akademije dramske umjetnosti, i pratiti razvoj imena iz godine u godinu.
