U srijedu, 6. rujna u 20 sati otvorit će se ovogodišnje izdanje međunarodnog festivala fotografije Organ Vida, a u bogatom festivalskom programu centralno mjesto ima izložba koja pod imenom Novi građani okuplja radove 10 finalista. Miia Autio (Finska), John Feely (Australija), Daniel Castro Garcia (UK), Nick Hannes (Belgija), Ingvar Kenne (Australija), Annalisa Natali Murri (Italija), Drew Nikonowicz (SAD), Sarah Pabst (Argentina), Alexandra Polina (Njemačka) i Hannes Wiedemann (Njemačka) odabrani su među više od 300 prijavljenih domaćih i inozemnih fotografskih projekata iz 30 zemalja svijeta. Podsjećamo, odluke o finalistima donio je međunarodni žiri u sastavu Pieter Hugo, Dana Lixenberg, Christina de Middel, Katrin Koenning, Sean O’Hagan i Leila Topić, koja je uz Leu Vene ujedno i kustosica izložbe Novi građani.
Iz teksta Leile Topić: “Početak novog tisućljeća nosio je nadu u umreženi svijet bez granica, tehnologije su obećavale napredak u službi svih, a umreženo društvo znanja, vjerovali smo, bilo je nadohvat ruke. No stvarnost drugog desetljeća ostavila je malo prostora za milenijske utopije. Priznajmo, naše društvo nikada nije bilo razjedinjenije, ekonomske migracije nisu pridonijele procvatu multikulturalizma, valovi izbjeglica iz Afrike i Bliskog Istoka pretvorile su Europu u mjesto beskonačnih tragedija, a ključne riječi što oblikuju naš društveni obzor alternativne su činjenice i post-istina. Fotografske serije tematski povezane pojmom ‘Novog građanina’ nastale su upravo iz potrebe da razumijemo i sagledamo ovakav svijet i iznađemo način i hrabrost da ga preoblikujemo ili stvorimo nove, pravednije zajednice ravnopravnih građanki i građana svijeta.”
U nastavku pogledajte i pročitajte više o finalistima i njihovim radovima:
Miia Autio: Varijacije bijele
Rad Varijacije bijele propituje načine na koje ljudi konstruiraju vlastite stvarnosti. Rad se bavi subjektivnom prirodom pogleda, sučeljavajući se s predrasudama i portretiranjem drugosti. Fotografije pokazuju kako određena vrsta prikaza i reprezentacija generira pozicije moći, nadmoći i predrasuda. Rad portretira manjinu, ljude s albinizmom, opterećene mitovima oblikovanima oko njihova izgleda i diskriminacijom koju uzrokuje. Ovo uključuje i kratak dokumentarni film Miss Albino koji prikazuje mlade žene s albinizom, njihove snove i borbe za prihvaćenost i jednakost unutar većine.
Fotografije su negativi originalnih radova. Na prvi pogled uklapaju se unutar promatračevih predrasuda o subjektovom izgledu, zbog čega zaboravlja na logiku obrnutih slika. Istina se otkriva tek nakon bližeg promatranja, a originalnu sliku moguće je vidjeti i kroz optičku iluziju. Refleksiju izvorne slike moguće je vidjeti gledajući u crvenu točku 30 sekundi, nakon čega treba pogledati bijelu površinu, istovremeno trepćući. Ova iluzija, negativ slike, nastaje kada je mozak prespor da bi interpretirao informaciju koju dobivamo očima. Dakle, vrijeme i pažljiv pogled mogu promijeniti naše predrasude. Ono što vidimo nikada nije izravna reprezentacija stvarnosti, nego je uvijek produkt sinergije pogleda i uma. Subjektivnost našega pogleda otkriva se kada se slika, koju na prvi pogled smatramo stvarnošću, zapravo izvrne u nešto drugo.
Miia Autio fotografkinja je koja se bavi prezentiranjem društvenih problema na način koji dovodi do znanja i razumijevanja interakcijom promatrača i njenih fotografija. U svojim radovima bavi se temama identiteta, opraštanja i gledanosti, kao i samim medijem fotografije. Završila je preddiplomski studij Vizualne komunikacije na Lahti University of Applied Sciences te preddiplomski studij Fotografije i medija na Bielefeld University of Applied Sciences. Izlagala je na nekoliko festivala i grupnih međunarodnih izložbi, a nekoliko posljednjih jesu: Finnish Museum of photography, NRWForum Dusseldorf, Deichtorhallen Hamburg, Benaki Museum Athens, Lagos Photo Festival te FORMATfestival u Derbyju. Prvu samostalnu izložbu održala je u Hippolyte Gallery u Helsinkiju u travnju 2016. Osvojila je nagradu ‘gute aussichten’ za 2016/2017., novu njemačku fotografsku nagradu.
*Miia Autio: Varijacije bijele
John Feely: Autsajder
Kazasi i Mongoli dijele način života u harmoniji sa svakim pokretom prirode. Oni su zajednica autsajdera i u fizičkom i u globaliziranom kontekstu. Kultura koja još nije nepovratno promijenjena modernizacijom. Oni su ogromno plavo nebo i zemlja koja ih hrani hraneći sebe. Kolektivno ove prakse smatramo zastarjelima, no radeći to, previđamo vrlo važan dio napretka — tradiciju. Napredak više nije kulminacija dugog niza mudrosti. Naše potrebe za kontrolom i osobnim komforom znače da se svijet gleda kroz objektiv usmjeren na cilj. Ove su fotografije produžetak veza koje su nastale kao rezultat spomenute akcije.
Autsajder je fotografska zabilješka Johna Feelyja s njegovih putovanja po Mongoliji 2014. i 2015. godine. Potreba za prostranstvom, promišljajem i tradicionalnim životom navela ga je da odabere točku na karti bez ikakva naknadnoga plana. U svima nama postoji urođena tuga i želja za nekadašnjim jedinstvom koje možda više nikada nećemo iskusiti. Možemo anestetizirati ovu potrebu za pripadanjem vjerujući da smo bolji od nečega ako se od toga odvojimo. Izvan individualizma i zatvorenosti postoji novi stari način poimanja drugih i svijeta preko onoga što nas čini ljudima i od nas stvara građane.
Feelyjev alegorijski pristup fotografiji nastavak je iskustava doživljenih na različitim lokacijama i okolnostima. Njegovo iskustvo učitelja ponašanja u kaznionicama za mlade omogućilo mu je istraživanje različitih odnosa prema drugima u širokom spektru situacija. Posvećen je nezavisnim projektima koji mu omogućuju slobodu iskrenog i dubokog istraživanja.
Godine 2011. studirao je vizualne komunikacije i fotografiju na Queensland College of Art u Queenslandu u Australiji. Bio je proglašen jednim od Lens Cultureovih 50 talenata u nastajanju 2016. godine te ga je Capture magazine proglasio australskim fotografom u nastajanju te dokumentarnim fotografom godine u nastajanju. Godine 2016. pridružio se australskom fotografskom kolektivu Oculi. Godine 2017. ušao je u uži izbor za Goma stipendiju.
*John Feely: Autsajder
Daniel Castro: Stranac
Stranac je dugotrajni projekt koji želi ponuditi alternativni narativ i fotografski krajolik za migrantsku/izbjegličku krizu u Europi. Posjetivši gotovo sve europske migracijske žarišne točke između svibnja 2015. i siječnja 2017., cilj mi je bio nastaviti dokumentirati situaciju pojedinaca koji su započeli novi život u Europi. Moj rad istražuje ideje identiteta i integracije unutar zajednice, fokusirajući se na različite aspekte pojedinačnih slučajeva.
Stranac je projekt motiviran tolerancijom i kritikom koji koristi fotografiju kao mirotvoran i osnažujuć alat kako bi učinkovito izgradio mostove među prikazanim pojedincima i publikom. Ono što me zabrinulo u načinu na koji su mediji predstavili migrantsku/izbjegličku krizu jesu reporterske fotografije koje su tu krizu definirale u zapadnim društvima. Moj cilj bio je propitati stvarnost prikazanu u medijima i ponuditi neospornu alternativu hiperboliziranom i dramatiziranom prikazu u vidu mirnijega, intimnijega i osobnijega pristupa dokumentiranju. U dobu modernih, digitalnih, 24/7 dostupnih vijesti vjerujem da je važno ljudima dati priliku da podijele svoje priče na načine drugačije od onih koje su uspostavili mediji nedorasli za održavanje visokih novinarskih i etičkih normi. Google pretraga riječi ‘migranti Europa’ ili ‘izbjeglice Europa’ rezultira nizom dramatičnih i kaotičnih scena sa stotinama ljudi uhvaćenih u jednom trenutku, bez imena i osobnih podataka. Ova kriza nije crno-bijela, svaki pojedinac ima vlastite razloge, što je vrlo važno uzeti u obzir. Tko može znati kako izgleda prelazak Sredozemnog mora bolje od onoga tko je to ustvari prošao?
Daniel Castro Garcia je fotograf i redatelj koji živi u Londonu. Studirao je španjoski i latinoameričku književnost na University College London, a nakon studija počeo je raditi kao asistent režije u filmskoj, komercijalnoj i glazbenoj industriji u Velikoj Britaniji. Paralelno s tim razvijao je svoju fotografsku praksu. Započeo je kao ulični fotograf koji radi na osobnim projektima, a danas je usmjeren na društveni komentar i portrete. U svibnju 2015. Daniel je započeo fotografski projekt ‘Stranac: Migracija u Europu 2015. – 2016.’ u suradnji s Thomasom Saxbyjem iz John Radcliffe Studia, koji je kasnije pretvoren u fotografsku knjigu. U prosincu 2015. nominiran je za First Book Award, fotografsku nagradu Mack Booksa utemeljenu 2012. s ciljem poticanja novih fotografa. U svibnju 2016. knjiga je ušla u uži izbor za nagradu i tiskana je u 1000 primjeraka. U listopadu 2016. ‘Stranac: Migracija u Europu 2015. – 2016.’ ušla je u uži izbor za Paris Photo Aperture Foundation First Book Award. U siječnju 2017. Daniel je osvojio British Journal of Photography International Photography Award 2017 kao priznanje za svoj rad na temi migrantske/izbjegličke krize diljem Europe. Nakon toga je imao samostalnu izložbu u TJ Boulting Gallery u Londonu. U ožujku 2017. Daniel je postao stipendist Magnum Foundation Funda, što će mu omogućiti da nastavi razvijati svoj rad i dokumentira izbjegličku/ migrantsku krizu na Siciliji.
*Daniel Castro: Stranac
Nick Hannes: Mediteran, kontinuitet čovjeka
Pacifik možda krasi nepromjenjiv i vječan aspekt više no bilo koji drugi ocean, no Sredozemno more slavi neprekid nost čovjeka. — Eernle Bradford
Mediteranska regija ima mnogo lica. Bogata je poviješću i blagoslovljena ugodnom klimom, a i najpopularnija je turistička destinacija na svijetu. Više od 220 milijuna turista sjati se na mediteranske plaže svake godine, čineći veliki pritisak na prirodni krajolik.
U isto vrijeme Mediteran funkcionira kao jarak oko tvrđave Europe. Unatoč opasnosti tisuće očajnih imigranata iz Afrike i Azije neprekidno pokušavaju preploviti more u otrcanim čamcima.
Od 2010. do 2014. proputovao sam uzduž i poprijeko po mediteranskim obalama dokumentirajući razne suvremene probleme kao što su turizam, urbanizacija, granice i migracija u dvadeset različitih zemalja na Sredozemnom moru. Dok sam radio na ovom projektu, u regiji su stalno odzvanjale vijesti: kriza u Grčkoj, Arapsko proljeće, brod izbjeglica, ratovi u Libiji, Siriji i Gazi.
Moje fotografije jukstapoziraju paralelne stvarnosti kako bi se stvari postavile u određenu perspektivu. Mediteran. Kontinuitet čovjeka moguće je sagledati kao dokumentarni portret regije i njenog Zeitgeista, karakteriziran ogromnim kontrastima i najrazličitijim krizama. Obogaćujuće raskrižje kultura na koje se Bradford referira u spomenutom citatu danas je postalo barijera. Kolijevka civilizacije danas je za mnoge postala grob.
Ovdje, na raskrižju prostora i vremena, gdje drevno more ravnodušno spaja ili razdvaja ljude; ovdje, baš kao na fotografijama Nicka Hannesa, ljudi su slučajni prolaznici u beskrupuloznom, stalno ponavljajućem prizoru koji nazivamo poviješću. — Michael De Cock
Nick Hannes je diplomirao na Royal Academy of Fine Arts (KASK) u Gentu 1997. Nakon što je osam godina proveo radeći kao fotoreporter, posvetio se dugoročnim dokumentarnim projektima koji često imaju socijalni ili politički značaj. Objavio je tri knjige: Red Journey (2009.) bavi se fazom prijelaza u post-sovjetskom društvu. Tradities (2011.) prikazuje popularne tradicije i kulturu zabave u Hannesovoj rodnoj Belgiji. Mediterranean. The Continuity of Man (2014.) supostavlja paralelne stvarnosti i paradokse mediteranske regije, fokusirajući se na mnoge suvremene probleme kao što su masovni turizam, urbanizacija, migracija i kriza u dvadeset zemalja. Hannesova fascinacija umjetnim urbanim razvojem odvela ga je u Dubai, gdje trenutno radi na novom projektu o konzumerizmu i rekreaciji. Izlagao je u brojnim muzejima i na fotografskim festivalima: Thessaloniki Biennial for Contemporary Art, Museum of Photography (Antwerpen), Bozar Centre for Fine Arts (Brisel), Flanders Center (Osaka, Japan), Breda Photo (Breda, Nizozemska), Centro Andaluz de la Fotografia (Almeria, Španjolska), Caja Granada (Španjolska), Foto Festiwal Lodz (Poljska), PhotoMed (Sanary-sur-Mer; Beirut), Head On (Sydney), Athens Photo Festival, FotoIstanbul itd. Profesor je dokumentarne fotografije na KASK/The School of Arts u Gentu (Belgija) od 2008.
*Nick Hannes: Mediteran. Kontinuitet čovjeka
Ingvar Kenne: Građanin
Ovi portreti s vremenom su postali duboko povezani sa samim procesom.
Oni funkcioniraju zajedno s idejom nesigurnosti i predanosti iščekivanju sretnog trenutka. Emocionalna zraka koja se vratila, zatim okrenula i reflektirala. Ona veže svaku osobu za onu sljedeću, izazivajući propitivanje slučajne populacije okupljene kroz više od dvadeset godina i u više od pedeset zemalja.
Što je to što spaja dvije osobe unutar populacije? Fotografa i fotografiranog. Zašto usmjeriti kameru baš prema tom pastiru, porno zvijezdi, roniocu, čistaču, plemenskom plesaču ili vlastitoj obitelji?
Taksonomija populacije nikada nije bila svrha, no ipak je neizbježan ishod.
Bez granica, bez strana, bez problema.
Pokušaj minimiziranja stečene i neizbježne svijesti o sebi gledajući se kao dio kolektiva. Kolektiv sada postaje demokratski izjednačitelj.
Što izaziva stvaranje ovih slika ako to nije slučajnost?
Ponekad se uhvatim da sam primoran razotkriti rješenje i strukturu neuređene potrage. Tražiti spojeve koristeći iste parametre. Uputstvo u svojoj glavi koje je nemoguće ignorirati.
Svrha je u tom opsesivnom činu, stvaranju slika, vizualnom istraživanju trenutka, činu snimanja ljudi na točno određenom mjestu kojemu oboje težimo.
Kao tik, uzorak opsesivno-kompulzivnog ponašanja.
Pokazujući ga sada, ne tvrdim da nudim išta više od toga, samo se držim pravila.
Ono što vidite jest moje prihvaćanje osjetilnog i emocionalnog završetka čina.
Možda ova dokumentacija susreta, jednom prikupljena, rasvijetli moć izravnog kontakta.
Eto.
Moglo bi biti to.
Vidjeti vlastitim očima.
Biti građaninom svijeta, budan i znatiželjan o drugome, strancu.
Na kraju krajeva, ja sam iskusio ljubav. Baš svaki put. Ali za tebe, gledatelja, je li to zapravo? Je li to zaključak? Ili je to moj život, dnevnik života fotografa?
Ovaj projekt već dugo stoji na mome zaslonu. Naziv mape je GRAĐANIN. U njemu je još jedna mapa nazvana GRAĐANIN_Novi.
Možda je ovo jedina veza s ovim natječajem. Građanin novi, Novi građanin.
Ingvar Kenne rođen je 1965. u Švedskoj. Studirao je fotografiju (Bachelor of Arts) na Sveučilištu u Gothenburgu, Švedska, od 1988 do 1991. Godine 1992., godinu dana nakon završetka studija, Kenne je imao samostalnu izložbu u Muzeju moderne umjetnosti u Boråsu u Švedskoj [On The Side Of I] te je objavio svoju prvu monografiju On The Side [Tidens Förlag, Švedska, 1992.]. Izložba njegovih djela proputovala je regionalne umjetničke galerije tijekom razdoblja od dvije godine. Nedugo zatim, Kenne se otisnuo na nekoliko putovanja po svijetu, što je kulminiralo dvoipolgodišnjim putovanjem svijetom na motociklu između 1994. i 1996. koje je bilo nadahnuće za njegovu drugu monografiju Chasing Summer [Bird Press, 2004.]. Nedugo poslije postao je redovni suradnik časopisa Colors Magazine tijekom nekoliko godina. U isto je vrijeme, od kasnih 1990-ih naovamo, počeo redovno snimati portrete za časopise kao što su Vogue, GQ i Marie Claire.
Kenneovi radovi izloženi su u zemljama kao što su Njemačka, Francuska, Španjolska, Švedska, Italija, SAD i Australija. Kenne je primio više stipendija od Arts Councila Švedske. Kenneova samostalna izložba Citizen otvorila se u National Portrait Gallery, u isto vrijeme kad mu je izašla i knjiga Citizen, njegova treća monografija portreta [Au.thentic Press, 2012]. Izložba je kasnije obišla pet velikih gradova u Australiji. Kenneova četvrta monografija objavljena je prije dvije godine — The Hedgehog And The Foxes [P PRESS, 2015]. Trenutno radi na svojoj petoj knjizi The Ball.
*Ingvar Kenne: Građanin
Annalisa Natali Murri: La Nieve Y La Flor
Šok je snažan u početku… ali moraš pokušati razumjeti. Nema vremena za tugu, iako je melankolija ponekad neizbježna. Cvjetovi ne rastu u snijegu, ne moraš o njima razmišljati niti tražiti ih.
— Oksana iz Ukrajine, na Kubi od 26. ožujka 1992.
Projekt pokušava pronaći priču o Romantičnoj dijaspori, neobičnom migracijskom procesu ponukanom ljubavlju koji je doveo do toga da u razdoblju između 60-ih i 90-ih deseci tisuća sovjetskih žena napuste svoju zemlju i presele na Kubu, vjenčajući se za kubanske muževe. Moje zanimanje za promjene, za nestajanje uzrokovano prolaskom vremena, ali i ono što od njega ostaje u pamćenju, dovelo me do pronalaska priča o ženama koje se nikada nisu vratile u svoje sovjetske domovine. Ovo su priče o nadi i iluziji, traumi i utjesi, poteškoćama i odlučnosti, snovima i melankoliji, koje oživljavaju snažne veze i nepremostive razlike koje vežu i razdvajaju dvije toliko različite, a opet toliko slične zemlje. Moj cilj bio je prikupiti sve te uspomene i predstaviti proces migracije s intimnog stajališta. Kao svojina i osobnog i kolektivnog dnevnika, kao pojedinačni fragmenti jedinstvene priče, slike, izmjenične scene iz suvremene, post-sovjetske Kube te dokaz izblijedjele prošlosti, prizvani su kako bi se rekreirale te uspomene kroz snoliku i slatko-melankoličnu dimenziju.
Annalisa Natali Murri, freelance fotografkinja, s fotografijom se prvi put susrela s 27 godina, kada je pohađala Architectural and Urban Photography School u Valenciji (Španjolska). Nakon završetka studija inženjerstva počinje se preusmjeravati na fotografiju, fokusirajući se na osobna istraživanja i dokumentarne projekte inspirirane uglavnom društvenim problemima i njihovim psihološkim posljedicama. Godine 2014. izabrana je za sudionicu LOOKbetween mentorskog programa i 2015. godine imenovana je jednom od 30 fotografa u nastajanju na PND-ovih 30.
Nagrađena je i izlagala na nekoliko međunarodnih nagrada i natječaja, uključujući 70. i 71. POYi, Sony World Photography Award, Burnmagazine Emerging Photographer Fund te Catchlight’s Activist Awards. Glavne izložbe uključuju: Cortona on The MoveOff Circuitâ, 2011.; POYi Education & Awards Program 2013., MOPAMuseum of Photographic Arts, San Diego; POYi Education &Awards Program 2014., Newseum, Washington; LOOKbetween 2014., Charlottesville; Emergingâ, 2015., Annenberg Space for Photography, Los Angeles.
*Annalisa Natali Murri: La Nieve Y La Flor
Drew Nikonowicz: Ovaj svijet i drugi poput njega
Ovaj svijet i drugi poput njega propituje ulogu istraživača 21. stoljeća kombinirajući računalno modeliranje i analogne fotografske procese. Oslanjajući se na jezik panorama iz 19. stoljeća, propitujem njihovu vezu sa suvremenim metodama snimanja.
Tisuće stvarnosti postoje kroz slike izrađene pomoću rovera i sondi, virtualno igranje uloga i softvere video igrica. U suvremenoj divljini roboti su zamijenili fotografe kao oni koji proizvode slike potpuno dislocirane od ljudskog iskustva. Ovo sugerira da su sublimni krajolici dostupni jedino unutar granica tehnologije.
Drew Nikonowicz (rođen u St. Louis Missouriju, 1993.) zaradio je titulu BFA na Sveučilištu u Missouriju u Columbiji 2016. godine. U svojim radovima primjenjuje analogne fotografske procese, kao i računalnu simulaciju da bi prikazao istraživanje i iskustvo u suvremenoj kulturi. Izlagao je u SAD-u i inozemstvu. Godine 2015. dobio je Aperture Portfolio Prize i Lenscratch Student Prize. Nikonowicz je nedavno završio jednogodišnji boravak u istraživačkom centru Fabrica Research Centre u Italiji, te sada živi i radi u SAD-u.
*Drew Nikonowicz: Ovaj svijet i drugi poput njega
Sarah Pabst: Budućnost
Između 1933. i 1945. Njemačkom i mnogim dijelovima Europe vladao je nacizam. Sedamdeset i jednu godinu poslije, trau- me tog vremena još uvijek su prisutne u Europi. Uspomene su povezane s boli, nasiljem i prijetnjama. U Njemačkoj ovo je naslijeđe zadobilo oblik krivnje među generacijama nakon Drugog svjetskog rata koje osjećaju sram zbog događaja i njihove uloge u povijesti. Ovaj rad povezan je s tom povijesti i moj je pokušaj da izgradim i oblikujem vlastito sjećanje.
Pronašla sam kutiju s fotografijama koje je snimio moj djed za vrijeme Drugog svjetskog rata, kao svjedok vremena koje ja poznajem samo kroz priče i slike drugih, ali vremena koje je unatoč tome na mene toliko utjecalo da sam još kao djevojčica imala noćne more o ratu.
Moji su djed i baka preživjeli rat i, baš kao i mnogi iz njihove generacije, umrli su te će njihove uspomene uskoro postati dijelom prošlosti. Kroz dnevnike i pripovijetke moje bake čula sam priče o životu, patnji, gladi, krivnji i smrti, pokornosti, ali i opiranju nacističkom režimu. Moj djed, naprotiv, samo je jednom pričao o prošlosti, strahotama koje je vidio, svom bliskom susretu sa smrću, o čemu nikada poslije nije progovorio. Naposljetku, ove uspomene, njihove uspomene, postale su dijelom mojih uspomena, kao naslije- đeno sjećanje. Pomoću ovih uspomena gradim vlastite uspomene, svoju prošlost, sadašnjost i budućnost.
U rujnu 2016. moj brat iznenada je doživio srčani udar, od čega je i umro. Odjednom, budućnost se stropoštala na nas. Ovaj projekt posvećen je njemu.
Sarah Pabst je rođena u Njemačkoj 1984., dokumentarna je fotografkinja i slikarica koja živi i radi u Buenos Airesu u Argentini. Uz njezin osobni intimni rad, uglavnom se bavi temama vezanim uz žene i identitet. Njezini su radovi izlagani diljem Argentine i svijeta. Godine 2017. nominirana je za Joop Swart Masterclass 2017. te je bila finalistica u izboru za Gomma Grant 2016. Godinu prije također je nominirana za Joop Swart Masterclass 2016. te je izabrana za Descubrimientos na Photo Españi. Dobila je treću nagradu za sliku godine u kategoriji Žene u društvu LATAM 2015. Godine 2014. dobila je Canon Profifoto Grant. Redovno doprinosi web stranici Bloomberg. Od 2015. godine njezini su radovi predstavljani na Instagramu. Od 2012. do 2015. radila je kao vanjska suradnica za fotografiju na sveučilištu Bergische Universität Wuppertal, Njemačka, gdje također piše svoju doktorsku disertaciju na temu dokumentarne fotografije u Argentini. Nakon sveučilišta nastavila je s obrazovanjem na radionicama i tečajevima kod umjetnika kao što su Antoine d’Agata, Leo Liberman, Mariana Maggio, Christian Rodriguez, Nicolas Janowski i Carlos Bosch. Sarah trenutno radi na svojoj prvoj knjizi u vlastitoj nakladi, a sudjelovala je na radionicama o fotografskim knjigama kod stručnjaka za fotografske knjige kao što su Gonzalo Golpe, Julieta Escardal, Veronica Fieiras (Chaco Books) i Martin Bollati. Studirala je španjolski, slikarstvo i fotografiju u Njemačkoj na Sveučilištima u Kölnu i Wuppertalu i diplomirala 2011. Godine 2005. godine prvi put je otputovala u Južnu Ameriku, što je bila prekretnica u njezinom životu. Mnogo se puta kasnije vraćala na taj kontinent, te je 2006. počela fotografirati socijalne probleme.
*Sarah Pabst: Budućnost
Alexandra Polina: Mitovi, maske i subjekti
Protagonisti serije fotografija članovi su manjina rođeni, odrasli i obrazovani u Njemačkoj. Fotografije propituju socijalni raskorak koji je kreiralo stigmatizirano stajalište puno predrasuda. Koristeći klišejizirane folklorne elemente i uobičajene stereotipe, autorica to stajalište propituje. Rezultat je kolaž individualnih iskustava baziran na općim socijalnim uvjetima života ljudi percipiranih kao stranaca u Njemačkoj kombiniran s mrtvom prirodom gdje se predmeti svakodnevne uporabe egzotiziraju načinom aranžiranja.
Alexandra Polina rođena je u Uzbekistanu. Studirala je novinarstvo na National University of Uzbekistan u Taškentu. Diplomirala je umjetnost i dizajn 2012. na University of Applied Science u Bielefeldu. Trenutačno je na magisteriju umjetnosti i dizajna te radi kao freelance fotografkinja. Njezini radovi uglavnom tematiziraju imigraciju i identitet, posebno njihove društvene i emocionalne aspekte. Nakon što je provela dvadeset godina u svojoj domovini, Alexandra se preselila u Njemačku, što je bilo iskustvo koje joj je promijenilo život. Osobna povijest i identitet fotografkinje protežu se kroz njezine radove u područjima priređene fotografije i dokumentarnih tema. Bila je finalistica MerckPreisa i osvojila je nekoliko nagrada, uključujući i PhotoVision, La Quatrieme Image te Photonic Moments nagradu. Radovi su joj izlagani u Njemačkoj, Portugalu, Francuskoj, Italiji, Engleskoj, Luxemburgu i drugim zemljama.
*Alexandra Polina: Mitovi, maske i subjekti
Hannes Wiedemann: Grinders
U ruralnim malim gradovima SAD-a hakeri rade na stapanju čovjeka i stroja. Razvijaju sprave i uređaje koje umeću u vlastita tijela, postajući na taj način pokusni kunići za tranljudsku budućnost. Njihovi rizični eksperimenti i snažno povjerenje u emancipatorski potencijal tehnologije podjednako izazivaju znanost, medicinu i etiku.
Hannes Wiedemann pratio je američko društvo tjelesnih hakera 2015/16. godine. Dugogodišnji mit o napretku, budućnosti i inovaciji danas je dominantno ilustriran estetikom uglađenih sučelja, no Wiedermann se susreće s improviziranim aranžmanima, prljavim unutrašnjostima i slikama tjelesnosti u nemilosrdno visokim rezolucijama.
Hannes Wiedemann (rođen 1991. u Njemačkoj) je fotograf baziran u Berlinu. Nakon što je studirao humanistiku na Sveučilištu u Leipzigu, školovanje je nastavio na Ostkreuz School of Photography od 2013. do 2017. Radove je izlagao i publicirao na međunarodnoj razini. Njegova prva knjiga Grinders (sam ju je izdao u Berlinu 2016.) nagrađena je trećom nagradom na Kassel Dummy Award za 2017. i drugom nagradom na BJP Breakthrough Award 2017.
*Hennes Wiedemann: Grinders
