Think Space program i ove godine objavljuje „Call for papers“ – poziv za slanje stručnih, teorijskih i znanstvenih radova iz područja arhitekture i srodnih disciplina!
U skladu s temom javnog prostora kojom se bavi natječaj THINK public SPACE, ove godine pozivamo sve stručnjake, znanstvenike i istraživače na sudjelovanje svojim radovima na temu „New Publicness“. Think Space program se u svom radu oslanjao uz formu natječaja, konferencije i diskusija i na reflektiranje kroz povijesno teoretski diskurs pisanjem. I ove godine u posebnom izdanju Think Space programa želimo nastaviti ovu tradiciju.
U raspisu se od sudionika očekuje osvrt „javno“ u arhitekturi te na pitanja redefiniranja pojma javnog kroz samu arhitekturu, kao i potencijala za deregulaciju društva.
Think Space Call for Papers ima, kao i cjelokupni program međunarodni karakter, službeni jezik je engleski, a rok za slanje sažetaka je 17. srpanj 2015. godine na [email protected].
U nastavku donosimo cjelokupni brief, a više saznajte na stranicama think-space.org.
«Da li je on imao masku?» – netko je jednom upitao ženu poznatog psihoanalitičara. «Da!» -odgovorila je – «Ali iza maske nije bilo ništa.»
Ženin odgovor morali bi čitati kao tvrdnju kako je maska upravo ona stvar koja nas uvjerava kako u nama postoji neko individualno jezgro, nešto originalno i autentično. U drugom registru takva nas ideja može dovesti do zaključka kao je naš privatni i intimni prostor proizvod naše javne reprezentacije, naše utopljenosti u društvo. Stoga će svaki pomak u javnom prostoru imati implikaciju na način na koji ljudi organiziraju svoju intimu.
Danas je gotovo nemoguće misliti o javnom prostoru kao onom koji pripada svima, on je sve više i više prostor isključivanja (Saskia Sassen). Javni se prostor doživljava kao prostor u kojem se mogu pojaviti i djelovati samo iznimno disciplinirana tijela. Ali regulacija današnjeg oblika discipline više nije u rukama institucija kao što je to bilo od 19. stoljeća do nedavno. Danas imamo pred sobom drugu vrst discipline, one koja je prepuštena pojedincu i koja ga kvalificira za participaciju u javnoj sferi. A kada nema institucije na koju bi se pojedinci mogli osloniti, ta se samodisciplina često svodi na potragu za unutrašnjim kvalitetama, onoj stvari iza maske, koja bi nam trebala omogućiti javnu participaciju. Ovdje i trebamo tražiti razloge popularnosti virtualnih društvenih mreža. Kako nema ničeg iza maske, to se treba proizvesti i potvrditi kroz raznovrsna natjecanja talenata, broj pregleda na YouTube kanalu, brojem virtualnih prijatelja i količinom pritisaka «sviđa mi se» ispod objavljenih statusa.. Na taj način javno se pretvara u privatno, a privatno u javno, a sam proces praćen je paranoidnom potragom za «istinskim ja»,
Kao što to vrijedi za svijet virtualnih medija, gentrifikacija, privatizacija, sigurnost i mjere štednje mijenjaju gradski okoliš i ulogu arhitekture. Danas su javni prostori mjesta potrošnje i trgovine i istovremeno pod iznimnim sigurnosnim nadzorom. Kao što je to slučaj sa pojedincem u «reality show» emisijama, tako i cjelokupno društvo pokušava reprezentirati svoju utopijsku unutarnju idealnu jezgru. Problem je, naravno, da društvo kao takvo ne postoji (Laclau i Mouffe) jednako kao što nema ničeg iza maske. Time arhitektura i grad postaju puka slika, a simptom tog stanja lako se može pronaći u potpuno praznim turističkim destinacijama koji su gradovi bez društva. Čini se kao da ti gradovi žive svoje vlastite živote, odvojene od ljudskog posredovanja. Usporedivi su sa konceptom kojeg nudi Feraccina – Uvećani grad – koji je izgubio na svojoj čitkosti zbog digitalnih procedura koje su se upisale u izgrađeni okoliš kako bi regulirale «okolišnu sliku» (Kevin Lynch) koja je inače služila kao važno sredstvo za naš susret s realnošću.
U takvom kontekstu, a vjerujući u emancipatorski potencijal arhitekture, tražimo tekstove koji bi razmotrili pitanja poput:
Što je «javnost» u arhitekturi?
Može li arhitektura redefinirati ideju javnosti?
Postoji li potencijal u arhitekturi i urbanom planiranju za deregulaciju društva?
