Osim službenog nastupa Hrvatske na Bijenalu u Veneciji, o kojem smo pisali ovdje i ovdje, zatim posebnim priznanjem nagrađenog projekta ‘Intermundia’ Ane Dane Beroš predstavljenog u sklopu izložbe Monditalia, te izložbe “Lifting the Curtain” na kojoj je jedan od kustosa Maroje Mrduljaš, u Veneciji na Bijenalu izlaže i hrvatsko-austrijske dizajn grupe Numen/ForUse.
Njihova svjetlosna instalacija “Membrane” izložena je u Palazzo Bembo, u sklopu izložbe “Time Space Existance”, zajedno s radovima stotinjak arhitekata i dizajnera iz 40 zemalja, sa 6 kontinenata.
Izložba je dio popratnog odnosno takozvanog kolateralnog programa 14. Venecijanskog bijenala.
Kako objašnjavaju u uvodniku izložbe, “Time Space Existance” dokumentira aktualna zbivanja i promišljanja u arhitekturi, s naglaskom na temeljna pitanja kroz diskutiranje filozofskog koncepta Vremena, Prostora i Postojanja. Arhitekti iz cijelog svijeta, s različitim kulturnim nasljeđima te u različitim fazama karijere, od etabliranih arhitekata do onih manje poznatih, svojim su radovima odgovorili na dati zadatak.
Kroz raznolik pristup prezentacijama; arhitekti su predstavili svoje ideje koncepte modele, snove, nade i istraživanja, kombinirajući klasične arhitektonske načine prezentacije s umjetničkim elementima. Valja naglasiti kako su svi predstavljeni projekti site-specific instalacije, posebno izrađene upravo za ovu izložbu.
*Palazzo Bembo
Kombinirajući različite arhitektonske načine razmišljanja i pristupe materiji, ova izložba cilja povećati ljudsku svijest o našem vlastitom postojanju, kao ljudskim bićima koji žive u određenom prostoru i vremenu.
Prostorna instalacija grupe Numen/For Use nazvana “Membrane” postavlja pitanje možemo li spoznati i doživjeti apstraktne koncepte koji su ušli u svakodnevni vokabular, kao što su zakrivljenost vremena i prostora? Premda davno svrgnut, euklidski koncept vremena i prostora još uvijek dominira našom percepcijom. Bilo da je to zbog složenosti teorije relativnosti, ili novijih razvoja i istraživanja kao što su primjerice string teorija, još uvijek vjerujemo saznanjima naučenim na satovima geometrije u osnovnim školama. Izgledno je da ljudska percepcija preferira koncept stabilnosti, vjerojatno iz razloga jer je preteško prihvatiti da možemo biti ‘rastrgani’ u elementarne čestice u tren oka.
“Membrane” cube je izgrađena od prozirnih ogledala i folijskih membranskih ogledala, stvarajući deformaciju percepcije kartezijskog, beskrajnog trodimenzioanlnog grida. U jednoj od ekstremnih deformacija unutrašnjosti kocke, ova se mreža savija i stiska u konkavne praznine. U sljedećoj, nakon prolaska kroz ‘normalnu’ fazu, suočavamo se s potpunom dekonstrukcijom svemira. Unutar nekoliko sekundi, svo naše saznanje o prostornosti i stabilnosti čvrstog tla nam je oduzeto. Kolaps, začudo, nije toliko strašan. Nakon početnog šoka pad se pretvara u uzbuđenje, kao da je naše bivanje u koordinatama trebalo jednom završiti. Ritam ovih promjena, izazvan doslovnim ‘disanjem’ objekta, predstavlja svakodnevnu metamorfozu naših uvjerenja i emocija. Utisak na promatrača potenciran je analognim karakterom samog objekta. Kristalno čiste refleksije staklenih i prozirnih ogledala, i grubost mehanizma u kojem se nalaze isključuju bilokakvu mogućnost digitalne manipulacije, fizički nas uvjeravajući da su deformacija i raspad stvarni.
