Ususret novoj Filmskoj RUNDI, koje se održava ovog petka i subote, 20. i 21. listopada, u osječkom kinu Urania, donosimo razgovor s jednom od gošći ovogodišnjeg, osmog izdanja revije hrvatskog kratkometražnog filma, nagrađivanom sineasticom Sonjom Tarokić. O Filmskoj RUNDI mogli ste nedavno čitati i na našem portalu, a informacije o nadolazećem izdanju potražite na službenoj web stranici filmskarunda.com.
Intervju koji slijedi vodila je Matea Bartulović.
Druga večer ovogodišnje revije hrvatskog kratkometražnog filma u Osijeku donosi čak tri zanimljiva filmska programa i već tradicionalan after koji kurira ekipa iz kulturnog programa Slamanje. Dio večeri prati već dobro poznatu RUNDA strukturu – glavni i popratni program, a novost je Autorska RUNDA koja je, za razliku od prethodnih godina, sada dio dvodnevne revije u kinu Urania. S novim je tajmingom ovaj filmski program posvećen pojedinom autoru poprimio i novu strukturu pa ćemo ove godine, umjesto klasičnog pregleda opusa gostujuće autorice i razgovora između projekcija, otvoreno govoriti o svemu što inače u filmu ne vidimo – o procesu i razvoju ideje, anegdotama, greškama i vještinama koje učimo tokom rada na filmu i svim onim skrivenim detaljima potrebnim za stvaranje filmske čarolije.
O svemu će tome, u formi masterclassa, govoriti nagrađivana scenaristica i redateljica Sonja Tarokić.
► Što te zaokuplja ovih dana? Čime se baviš kada se ne baviš filmom?
Sonja Tarokić: U posljednjih sam nekoliko godina uspjela kombinirati nekoliko različitih grana svojeg filmskog interesa i zbog toga sam ustvari vrlo sretna osoba. S jedne strane, sve više radim kao konzultant na dugometražnim igranim filmovima kod nas i u Europi, te vodim svoju scenarističku radionicu za kratki film, i moram reći kako mi je taj duboki zaron u tuđe ideje i drugačije svjetove jako obogatio život. Zatim, na Akademiji dramske umjetnosti s Dadom Ćosićem vodim kolegij Rad s glumcem/Gluma pred kamerom koji objedinjuje studente glume i filmske režije u zajedničko upoznavanje s prirodom naše međusobne kreativne suradnje u praksi. Osim što me studenti povremeno jako nadahnjuju i ganu svojim izvedbama, imam dojam da i sama silno učim, sve bolje razumijevajući koliko se scenaristika i glumačka igra mogu i moraju nadopunjavati. Na potpuno drugoj strani filmskog spektra nalazi se moj redateljski put u TV reklamama, gdje svako toliko imam priliku raditi s odličnim ekipama i vrhunskom filmskom opremom, što je zaista sjajna stvar za mentalni odmor od “govorancije”. A kada ne radim, u potpunosti sam posvećena svom djetetu i nemam dojam da više išta drugo uopće postoji.
► Ja sam svoj život posložila, Tlo pod nogama i Kurvo samo su neki od tvojih kratkometražnih filmova koji su prethodili ovom, dugometražnom. Da kratki filmovi imaju vlastiti život (a ne služe nužno isključivo kao “trening” za dugi metar) dokazuju, između ostalog, upravo brojni festivali posvećeni kratkom metru. Planiraš li se “vraćati” na kratki metar? Kako doživljavaš te dvije forme? Pretpostavljam da svaka ima svoje slatke muke.
Sonja Tarokić: Dok sam studirala, često sam s kolegama znala raspravljati o toj predodžbi kratkog filma kao forme koja se smatra “odskočnom daskom” redateljske karijere, poput svojevrsnog pitcha za budući dugi metar, te kako izrazito rijetko ima ulogu zasebne umjetničke forme kojoj se stariji redatelji vraćaju. Ipak, danas se primjerice na platformi MUBI mogu pronaći novi kratki radovi Pedra Almodovara, Luce Guadagnina ili Yorgosa Lanthimosa, što nam pokazuje kako svaku proizvodnju na koncu prvo uvjetuje kontekst distribucije i javnog interesa, pa čak i u toj naizgled ne-komercijalnoj formi. Osobno sam htjela nakon rada na Zbornici jedan konkretan odmor, pražnjenje i traženje, nisam uopće imala ideju čemu bih se okrenula. Kada započinjemo neki novi projekt, mi ustvari kroz njega sazrijevamo i tek shvaćamo “tko ćemo postati”, kao da pišemo za nekog budućeg sebe. Meni se tako nekako dogodilo da sam spontano napisala scenarij za novi kratkometražni film kojeg se nadam snimati ove godine. Nisam to učinila s nekom posebnom namjerom, naprosto je ideja koju sam imala odgovarala kraćem formatu. Zaključila sam kako je uopće ta misao o “karijeri” nešto što je nemoguće ganjati, u osnovi se ipak samo želimo baviti filmom, snimati priče koje nas iznutra uzbuđuju i uznemiruju. Međutim, kratkometražni je film u profesionalnom smislu postao gotovo jednako nedostupan i nemoguć, zbilja nam nedostaje novaca, te su mladi ljudi jednako “potišteni” u pripremi kratkog, koliko i dugog metra.
► Tvoja Autorska RUNDA i popratni program koji će joj na ovogodišnjoj Filmskoj RUNDI prethoditi sadržaji su nastali upravo na valu jačanja edukativnog filmskog programa koji, nažalost, na istoku Hrvatske nije ni približno razvijen kao u nekim većim gradovima. Spominjem to jer znam da trenutno predaješ na zagrebačkoj Akademiji, a nisu ti strane ni ovakve, radioničarske forme. Koliko je za mladu osobu važno to, izvaninstitucionalno filmsko obrazovanje? Koliko je tebi bilo važno?
Sonja Tarokić: Jako sam ponosna na upornu i predanu mrežu kino klubova i udruga koje su posvećene što ranijem širenju filmskog obrazovanja među mlade, nadomještajući trenutni manjak takvih programa unutar institucionalnog obrazovanja. Kao i svaka projektna djelatnost, filmski programi izrazito ovise o elanu ljudi koji ih sprovode i njihovoj ustrajnosti u financiranju, tako da sam sretna što Osijek ovdje ima upravo takve ljude kao svoju veliku snagu. Na razini filmskih amatera i školaraca u Hrvatskoj nalazimo zbilja brojne radionice i sadržaje koji omogućuju samostalan filmski rad kao i upoznavanje s tehničkim i zanatskim osnovama. Na Akademiju se danas prijavljuju mladi ljudi koji su zbilja većinom već dugo uronjeni u filmsku umjetnost, što vidim kao jedan pozitivan pomak prema viđenju našeg zanata kao onog koji se vježba i uči, a ne kao urođenog talenta kojeg uvjetuje neprikosnoveni ukus.
Međutim, kada govorimo o filmskim profesionalcima, redateljima i scenaristima koji žele razvijati određeni projekt unutar nekog eksperimentalnog programa ili pak potražiti pomoć radionice, tada na lokalnoj razini definitivno nedostaje sadržaja. S druge strane, međunarodne pretprodukcijske i scenarističke radionice vrlo su kompetitivne platforme koje mladim autorima trebaju i na onoj tržišnoj razini, kada taj izvanjski “pečat” selektora za naš projekt kasnije služi otvaranju vrata fondova i festivala. Mladim redateljima kvalitetne radionice omogućuju vidljivost njihovog rada, jer selekcija u program sugerira da projekt uopće postoji, da sam autor postoji – što se za male kinematografije poput naše ispostavlja kao ekstremno važan faktor za ostvarivanje koprodukcija. Naravno da sudjelovanje u programu nosi predivne benefite – od konkretne pomoći grupe i mentora, osobnog rasta i učenja, utjehe spram spisateljske usamljenosti, poštivanja rokova i time davanja smisla radnoj godini, pa do javnog prezentiranja i umrežavanja s kolegama profesionalcima – no istovremeno je to još jedna stvar u kojoj se, baš kao i na festivalima, neprekidno moramo natjecati. A to je, zapravo, potpuno nebitna razina našeg rada.
► Svi se izrazito veselimo tom dijelu programa i tajnama koje ćeš s nama podijeliti. Želiš li nam, možda kao sneak peak u subotnji dio programa, otkriti koju anegdotu sa snimanja?
Sonja Tarokić: Mogu svakako otkriti kako sam čitavo snimanje provela pod temperaturom, neprekidno se bojeći svojih grešaka. Cijela ekipa filma je bila vrlo složna, vladala je zaista jako topla atmosfera, i na trenutke smo se osjećali kao da ta naša “škola” zapravo i postoji – samo sam ja nekakva razrednica, a glumci su kao razred na maturalcu. Pred nama je bio ogroman zadatak, i plakalo se i “cerilo”, a ja sam definitivno izašla van kao potpuno nova (i nadam se bolja) osoba. Kao jednu smiješnu anegdotu izdvojila bih dan snimanja predzadnje scene filma, dok ravnateljica škole proživljava trovanje hranom. Nives Ivanković za tu je scenu ponijela od kuće neki “tajni paketić” kojeg je nosila u torbi, i kojeg bi uvijek otvorila, pogledala i udahnula netom prije repeticije – kako bi prizvala osjećaj mučnine. Ni danas ne znam što je to bilo, ali jako sam joj zahvalna na takvoj predanosti!
► Za bolji doživljaj, nije na odmet prethodno pogledati Zbornicu?
Sonja Tarokić: Film se može pogledati na aplikaciji HRTi, a samom će masterclassu prethoditi jedna “eksperimentalna” projekcija isječaka iz raznih stranih i domaćih filmova koji su na raznovrsne načine estetski utjecali na nastanak Zbornice. Drago mi je što me Dalija Dozet, organizatorica Filmske RUNDE, zamolila za takav poduhvat selekcije, jer je i meni samoj bilo jako zanimljivo razmišljati o tim, ponekad podsvjesnim utjecajima.
► Ako bih morala izdvojiti nešto zajedničko svim tvojim filmovima, izdvojila bih atmosferu. Kakvu atmosferu ti očekuješ u Osijeku? Kako zamišljaš atmosferu na Filmskoj RUNDI?
Sonja Tarokić: Nadam se brojnim pitanjima iz publike, i ljudima koje zanima konkretan proces rada na filmu, kako bi ih moja iskustva mogla konstruktivno inspirirati. U Osijeku sam nažalost bila samo jednom, davno dok sam pohađala srednju školu. A potom sam atmosferu tog grada najviše upila gledajući jedan sjajan kratki dokumentarac redatelja Zvonimira Jurića Nebo iznad Osijeka iz 1996. godine – što svakako znači da sam sada spremna za novo, veselije, i daleko suvremenije iskustvo!
