Prije nekoliko dana, 20. siječnja, u Galeriji Studentoga centra u Zagrebu otvorena je samostalna izložba umjetnice Ane Mušćet pod nazivom Zastave. U svome radu, Ana najčešće zadire u polje jezika, u kojem radove s političkim konotacijama aktivira kroz kritički diskurz, otpuštajući skrivene priče i projekcije mogućih reakcija.
Izložba je otvorena do 31. siječnja i može se razgledati radnim danima od 12 do 20 sati, a subotom od 10 do 13 sati. Osim toga, svakim radnim danom u 12 i u 17 sati autorica će zainteresirane posjetitelje provesti izložbom. Također, u srijedu, 24. siječnja s početkom u 18 sati održat će se i razgovor otvoren za javnost, u kojem će se sugovornici dotaknuti tema kao što su politike sjećanja, manifestacije historije u sadašnjosti, kritičko preispitivanje povijesti i memorije, suočavanje s kolektivnom traumom te će pokušati odrediti što je to – volja historije.
Povodom aktualne izložbe i predstojećeg razgovora porazgovarali smo s Anom:
*Postav izložbe “Zastave” Ane Mušćet u Galeriji SC / foto: Damir Žižić
► Što predstavljaš na upravo otvorenoj izložbi u Galeriji SC?
Ana Mušćet: U Galeriji Studentskoga centra trenutno se može vidjeti moj rad Zastave, kojim se bavim od 2016. godine. Prva knjiga, ujedno i moj tadašnji diplomski rad, predstavljena je uz nastavak, drugu Krležinu knjigu od pet postojećih tomova Zastava. Također, izložbu prate i naznake procesa rada, načina nastanka, potencijalni nastavak projekta koji se oslanja na Zastave, Liječenje zemlje. Svaki dan, u dva termina držat ću kraće vodstvo u kojem ću objasniti rad, eventualne misli ili intencije koje ga prate, pokušati i sebi tako dodatno učvrstiti temelje ili pak porušiti neke, sagraditi nove. Svaki dan u 12 i 17 sati održavaju se vodstva, a posjetiteljima predlažem posjetu nakon 16 sati, kada galeriju nastani atmosfera rada iz 2015., Na promjenu zraka. Osobno mi je vrijeme gašenja dana, uz zvučnu kulisu izložbe omiljeni i najsnažniji moment ovih deset dana trajanja. U galeriji se tada prostre, sama od sebe, jedna nova mogućnost.
*Detalji rada “Zastave” / foto: Damir Žižić
► Kako u svom radu Zastave reaktualiziraš Krležin istoimeni roman?
Ana Mušćet: U romanu Zastave Miroslav Krleža predočava vrijeme od 1913. do 1922. godine, odnosno detalje koji sežu i prije ovog vremena, a kroz okular dvaju dobrih prijatelja. Ljetopis Zastave, Krležino je kreativno svjedočanstvo o sudbini, koja u obliku političkih fatalnih zbivanja kroji život jednoga naroda. Duboko introspektivan i složeno narativan roman-rijeka, Zastave su i moralni pokušaj koji upozorava na apsurdnost unutar kojeg se konkretno ovdje javljaju likovi koji su, htjeli ili ne, dio političkog kotla koji nekima osigurava, a drugima oduzima život, dok drugima zadire u intimu, donosi ili odnosi imovinu te postavlja ih sve pred ozbiljna životna pitanja. Uspostavljanjem relacije upravo s navedenim problemima, u radu Zastave želi se također isprovocirati nekoliko razina. Autor, umjetnik, vlasništvo, kopija, neodvojivi su dio Zastava u koje je putem jednog, upisan drugi autor. U isti rad se putem jednog vremena upisuje drugo, uz pomoć prvih Zastava, nastaju druge. Jedno djelo posuđuje se za izradu drugoga, a linija motiva ovakvog postupka ostaje zamagljena. Otvaraju se dva smjera, dva zaključka razmišljanja – je li u pitanju eksploatacija ili čuvanje? Ono što je neupitno je da Zastave nastaju u kontekstu vremena i prilika u kojima se odražava jedna četvrt stoljeća, koliko postoji Republika Hrvatska. Tekst je materijal, ali je i sustav, ali je i tehnika, ali je i roman, ali je i rad, ali je i Zastave (1976.) i Zastave (2016.), ali je i original, ali je i kopija, ali je nekad, ali je i danas.
*Detalj rada “Zastave” / foto: Damir Žižić
►U sklopu izložbe održat će se razgovor s nekoliko sugovornika. Možeš li nam reći više o tome, zašto je odabran upravo format razgovora i o kojim temama će se pričati?
Ana Mušćet: S prvotnih dogovora o nizu predavanja, ipak smo se na kraju odlučili za razgovore, kako bismo zapravo potaknuli razmjenu mišljenja, ali i razgovor o nekim novim projektima kojima se trenutno bave sudionici. Leonida Kovač, Sandra Križić Roban, Valentina Radoš i Josip Zanki govorit će tako o taloženjima povijesnih fragmenata kroz razna djela suvremene umjetnosti, a pritom se osvrnuti i na neka aktualna događanja koja na razne načine zadiru u kulturu te povući paralele s prijašnjima, koja su neodvojivi dio niza rezultata sadašnjice. Valentina Radoš govorit će o ovogodišnjem, nadolazećem 26. Slavonskom biennaleu, o prvim naznakama teme natječaja te na koji način pristupiti istome. Vjerujem da će svima koji se žele prijaviti, ovaj dio razgovora svakako biti koristan. Josip Zanki predstavit će projekt I Saw a Woman in Inverness Whom I Shall Never Forget, radi kojeg u listopadu u Dublinu imamo niz predavanja i izlaganje na Trinity Collegeu, a u kojem sudjeluju Andreja Kulunčić, Bojan Mucko i Antun Maračić.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva, 2018.” koji je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
