U sklopu ciklusa Kinematografije otpora, koji Subversive Festival organizira u suradnji s Muzejom suvremene umjetnosti i Galerijom 90-60-90 u Zagrebu, predstavljaju se filmske autorice i autori čiji opus nastaje na sjecištima strategija i praksi suvremene umjetnosti i filma, spajajući izražajne mogućnosti umjetničkog filma, filmskog eseja i otvorenosti prema eksperimentiranju. Na aktualnom izdanju festivala, koji je započeo u nedjelju, 5. svibnja, Kinematografije otpora predstavit će višekanalnu multimedijalnu instalaciju umjetnice Sabine Mikelić pod nazivom Beyond the Choir. S autoricom smo kratko porazgovarali o ovom radu!
*Beyond the Choir
► U sklopu Subversive Festivala predstavit ćeš svoj novi projekt Beyond the Choir, koji je rezultirao istoimenom multimedijalnom instalacijom. O čemu se radi?
Sabina Mikelić: Beyond the Choir je multimedijalna instalacija i jedan od produkata koji je proizašao iz mog dvogodišnjeg umjetničkog istraživanja kroz medij filma na Masteru na Nizozemskoj filmskoj akademiji. Istraživanje sam nazvala Filming Beyond, u kojem istražujem čin snimanja koji mi postaje društvena praksa a filmski kadar koji postaje prostor izražavanja, otkrivanja i osnaživanja pojedinca.
Kroz projekt Beyond the Choir ispitivala sam mogućnost nadilaženja stereotipa i onoga što već znam, odnosno nadilaženje konteksta mog otoka Raba, njegovog položaja i stanovnika, procesom snimanja.
Kroz projekt postavljam pitanja: može li istraživanje intimnog odnosa ljudi s određenim mjestom u isto vrijeme biti i dublja analiza procesa snimanja i uloge kamere u društvenoj interakciji? I može li onda biti i način na koji ću ja, kao autorica, „riješiti“ pitanje vlastite pripadnosti? Kako mogu iskoristiti kameru i snimanje da bih podijelila trenutak s drugim?
Instalacija na neki način postaje prostorna i umjetnička reprezentacija tog procesa.
Sastoji se od 7 filmova, dvije projekcije i mape otoka sa “zvučnim lokacijama” susreta mene i protagonista, pjevača iz klape Krijanca sa otoka Raba.
Instalacija će biti izlagana u sklopu Kinematografije otpora, na poziv direktorice festivala Dine Pokrajac i kustosice Leile Topić, te je partnerski projekt MSU-a, Subversive Festivala i Galerije 90-60-90, uz podršku grada Raba.
► Polazište za ovaj film bila je zanimljiva “igra” koju si vodila s protagonistima, članovima klape s tvog rodnog Raba. Kako je teklo snimanje filma i što se unutar te unaprijed zadane strukture stvorilo tijekom snimanja?
Sabina Mikelić: Da, Beyond the Choir se sastoji od 7 sekvenci u kojima me svaki od sedmero članova tradicionalne muške klape vodi na sebi važno mjesto na otoku Rabu sa kojeg sam i ja sama. Dio ove metode, koju sam nazvala “Vodi me nekuda”, je da mi oni nisu smjeli unaprijed otkriti kamo će me odvesti, baš kao što ni ja njima nisam otkrila što ću ih pitati.
Posjećivanjem tih lokacija htjela sam dobiti uvid u intiman odnos mojih protagonista sa specifičnim mjestom kako bih vidjela lokaciju njihovim očima i emocijama.
U samom trenutku snimanja na površinu izlaze naši odnosi i otkriva se sam proces snimanja; dok moji protagonisti glume sami sebe, a ja preuzimam ulogu redatelja. Mislim da sam sa samom metodom u kojoj ja ne znam gdje će me protagonisti odvesti a oni ne znaju što ću ih pitati, pokušala stvoriti uvjete da se dogodi nešto neočekivano, ali isto tako na jedan način mi je bilo bitno da nemam kontrolu nad filmskim procesom u potpunosti. I pokušala sam donekle izjednačiti naše pozicije. Samom montažom u tih 7 filmova sam htjela naglasiti proces, pa su tako sve “greške” u snimanju dio filmova isto kao i autentičnost naših susreta. Za mene je kamera alat koji omogućava da se situacije dogode i često koristim alat sa jasnom namjerom da se pred kamerom izvodi, jer me zanima dokumentaristika koja ne pokušava anulirati postojanje kamere. Unutar zadane strukture su se dogodili proboji humora i nelagode, i ljudskog kontakta posredovanog samim snimanjem.
*Beyond the Choir
► U tvojim su radovima pitanja identiteta ishodišna. Koliko je film “zahvalan” medij za takav tip istraživanja?
Sabina Mikelić: Pa film je po meni jako zahvalan jer film posjeduje nešto što dopušta da se pitanje identiteta nekako razotkrije u finom ritmu ili samo po sebi, a to je vrijeme. Ja naprosto volim raditi sa vremenom, bile to kratke snimke u realnom vremenu kada čekam da se nešto jednostavno otvori u procesu, ili kada montažom navodim gledatelja da gleda u smjeru u kojem ja želim. Shvatila sam da nekako prirodno slušam ljude, i da imam neku sposobnost biti prisutna sa drugim i u tom smislu koristim i film. Film je za mene vrijeme provedeno zajedno, bilo to sa protagonistima ili na kraju sa publikom. Ne znam sa kojim bi drugim medijem mogla pokazati trajanje tog odnosa na izravan način. Isto tako emocije, glas, i zvuk su jako bitni elementi mog rada, opet nailazim da se sa medijem filma lako mogu igrati time elementima.
*Beyond the Choir, instalacija
► Glas je okosnica ove instalacije; on ovdje postaje svojevrsno filmsko sredstvo u ovome radu, ali i glavni nositelj emocije i oznaka lokalnog identiteta. Kako si to postigla?
Sabina Mikelić: Glas je za mene fascinantan, u isto vrijeme on izlazi iz tijela, povezan je sa tijelom a nematerijalan je, isto tako glas jako brzo pokazuje stanje osobe. Za mene je glas nešto što ide onkraj jezika direktno u emociju (slično kao i film) i to me fascinira. Pošto sam radila sa pjevačima – imam osjećaj da nisam morala puno postizati, nego samo manevrirati. Rad sa glasom sam podijelila na dvije vrste; jedna je bila iz perspektive tradicije, gdje pjevači pjevaju narodnu pjesmu Omili mi u selu divojka. Oni su za mene tada postali ne samo klapa nego grupa muškaraca koji se nalaze u grupi kako bi izrazili emociju kroz pjesmu.
A pjesma postaje kanal kodiran kulturom, u ovom slučaju ona je ljubavna, melankolična pjesma koja govori o običajima, o odnosu muškarca i žene, o žrtvovanju i časti, i možda je taj kanal i nešto što postaje jedan od prihvatljivih kanala za izražavanje emocije unutar konteksta mog otoka. Tradicionalno pjevanje zahtjeva međusobno osluškivanje i oslanjanje pjevača jednog na drugog, i za mene je taj oblik dijeljenja i komunikacije između muškaraca bio jako zanimljiv.
A druga vrsta rada sa glasom je bila iz perspektive eksperimenta gdje sam se bavila “golim glasom”, gdje su pjevači pjevali samo jedan ton, bez jezika, bez melodije, samo njihov osoban glas, njihova vibracija i frekvencija. U tom trenutku oni nisu više grupa već je njihov ton individualan, ne teži polifoniji nego je rudimentaran element, ne mora se konformirati da bi pasao uz druge. Tako da sam se igrala i konstrukcijom i de konstrukcijom glasa, ali i odnosom samog glasa i lokacijom. Isto tako sam sa učiteljicom pjevanja Martom Kolegom održala radionicu pjevanja u kojima je Marta radila sa pjevačima na drugačiji način od njima poznatog, gdje su išli više u improvizaciju i u puštanje samog glasa bez obzira na strukturu kojom se inače bave. I ta radionica je bilo jedno dirljivo i transformirajuće iskustvo za sve nas uključene.
*Beyond the Choir, instalacija
► Tvoji su radovi izrazito autoreferencijalni; kroz svoje filmove progovaraš i o samome mediju, o filmskom procesu. Tako se stvara zanimljiva dinamika i međuodnosi koji otkrivaju tvoju “dvostruku” ulogu; Kako činjenica da si s jedne strane ti redateljica koja smišlja i programira strukturu, a da si pritom ujedno i na osobnoj razini involvirana u samu temu, utječe na dinamiku onoga/onih što/koje snimaš, na njihove i tvoje međuodnose?
Sabina Mikelić: Pa moja involviranost proizlazi iz mog stava da jedino mogu na neki način govoriti o stvarima koje su mi donekle bliske, i koje poznajem iz vlastitog iskustva. Moj rad i interes je uglavnom uvijek uključuje čovjeka. Budući da na neki način tražim put i načine da stupim u kontakt sa ljudima i od njih tražim svojevrsnu spremnost na bivanje pred kamerom, mislim da je najmanje što ja mogu napraviti da donekle budem spremna na isto, pa sam tako dosta često prisutna u radu ili putem glasa, ili kao sam lik u vlastitom radu. Ono što sam spoznala da moja involviranost donosi u moj rad je specifična vrsta intimnosti i bliskosti sa materijalom, ali isto tako donosi na neki način subverzivan pogled na aparatus filma, jer se stalno pitam ne samo što snimam, nego kako snimam i što to znači za mene, za moje protagoniste i za film.
Na neki način kako ispitujem protagoniste tako ispitujem i samu sebe i svoju poziciju.
Moj rad nikad nije o Njima, nego o Nama. O susretu. Ako i krećem iz nekog vanjskog pogleda prema protagonistu, iz znatiželje, to kroz proces rada prerasta u kontakt, i za sada je većina mog rada služila da se kroz umjetničku praksu stvore ili barem ispitaju povezanosti i mostovi sa čovjekom sa druge strane objektiva, zato moja kinematografija ide onkraj rada na filmu u društvenu praksu.
Izložba Beyond the Choir otvara se u Galeriji 90-60-90 u Pogonu Jedinstvo u utorak, 7. svibnja u 20 sati, a u dvorani Gorgona u MSU-u istoga dana, s početkom u 18 sati, autorica će razgovarati s kustosicom Leilom Topić o umjetničkom istraživanju kroz medij filma. Izložba će se moći pogledati do 13. svibnja.
Program Subversive Festivala možete pratiti na službenim mrežnim stranicama subversivefestival.com.
