Ovog petka u 20 sati u Galeriji Inkubator u Tkalčićevoj ulici u Zagrebu otvara se izložba njujorškog fotografa Christophera Saalbach-Walsha “O obitelji i drugim prezentacijama”.
Riječ je o prvoj izložbi ovog mladog američkog fotografa u Europi. Christopher Saalbach-Walsh živi i radi u New Yorku, diplomirao je na The Cooper Union School of Art, NYC, smjer fotografija i video, 2012. godine. Od 2008. izlaže samostalno i grupno. Izložba je otvorena do 27. studenog
Više o izložbi pročitajte u nastavku u tekstu Martine Bratić
Čast otvaranja posljednje izložbe u okviru prvoga godišnjeg ciklusa izložbi u Galeriji Inkubator pripala je mladome njujorškom umjetniku Christopheru Saalbachu-Walshu, koji se zagrebačkoj publici predstavlja ciklusom fotografija nastalih ove i prošle, 2012. godine. Ciklus sačinjavaju tematski različiti odlomci, ali zajedno oni tvore unisonu priču o obiteljskome identitetu i osobnim identitetima, o odnosima prošlosti i sadašnjosti, o memoriji i reminiscencijama fizičke i mentalne prirode. Kao najrječitiji element autorove perspektive o „obitelji kao mikrokozmosu svijeta i sfere iskustva za sebe“ progovaraju likovi roditelja te njihova međusobna interakcija, ali i dinamika njihovih odnosa s predmetima iz vlastite svakodnevice i prošlosti. Svojevrstan diptih naziva Mom and Dad are Brilliant (1 i 2) možda najsnažnije markira Saalbach-Walshovo propitivanje ideje obitelji kao graničnoga organizma koji se katkada ukrižava i s domenom društvenoga performiranja i konstruiranosti. Dok se, naime, prikaz roditelja gradi u ponešto tipiziranome okruženju, poput unutrašnjosti dnevnoga boravka ili na parkingu, nakon obavljanja svakodnevne kupovine, autor će ovoj priči podvesti i pitanja stvarnosti i prirodnosti s onu stranu kamere. Prisutnošću odbljeska fotoaparata i osvjetljavanjem lica autorovih roditelja, koji sada postaju tek dva lika uhvaćena kadrom, razbija se priča o intimnome prostoru – duhovnom i fizičkom, o bliskim odnosima i kohezivnoj prošlosti. Jednako nas tako odbljesak kamere u vjetrobranskome staklu upozorava na destabiliziranu stvarnost i činjenicu da svjedočimo dvjema figurama koje performiraju uigrani narativ. Nadalje, Saalbach-Walsh estetiku tipičnih prikaza iz obiteljskoga života još oštrije izvrće te ćemo nazočiti ‘loše’ izvedenim kadrovima, nekontroliranim upadima svjetla ili, pak, neurednoj privatnoj sobi, sasvim nepripremljenoj za obiteljski portret.
Posebno se zanimljivim i sadržajnim nalazi pitanje materijalne memorije u radovima ovoga umjetnika; autor fizičke objekte tretira kao punopravne nositelje sjećanja i identiteta. Ti su privatni predmeti temporalno transgresivni, oni pripovijedaju priču o vlasništvu, vezama, emotivnom i materijalnom. Fizički predmeti koju u sebi utjelovljuju i emotivni impuls, poput ruku članova obitelji, ovdje ponovno graniče s postajanjem artefaktom i nenarativnim vizualnim odbljeskom. Autor će napomenuti da pojedini objekti čak postaju nositeljima radnje, oni performiraju, kao što je, primjerice, riječ o fotografiji naziva Forms; imigracijski formulari koji su spremni za slanje imaju upravo potencijal mijenjanja (i rastakanja) mikro zajednica kao što je obitelj. S druge strane, rad Our Photograph transcendira i mjesto i poziciju gledatelja pa se galerija transformira u ovjekovječeni životni prostor sasvim specifične obitelji i specifičnoga vremena i mjesta. Konačno, fotografijom Abbreviated Bed Saalbach-Walsh otkriva još jedan značenjsko-konceptualni sloj svojih radova. Prekrajanjem dviju fotografija i ukrižavanjem njihovih kadrova stvara se zanimljiv suodnos dvaju strana jednoga kreveta kao dvaju svjetova. Oni naoko funkcioniraju zasebno, ali ipak imaju zajednički narativni presjek. Dinamiku binarne dihotomije dodatno pojačavaju i dvije slike iznad obiju strana kreveta: s jedne se strane nalazi prikaz urbane stvarnosti 19. stoljeća s trolejbusom i gradom u pozadini, dok drugu ispunjavaju stogovi sijena kao inscenacija seoske idile.
Autor ove dvije priče čita i kroz perspektivu rodne kodiranosti, gdje se privatni prostori i sfere, a napose domena bračnoga kreveta – konstituiraju upravo kao platforma rodnih relacija. Fotografije Christophera Saalbacha-Walsha i same utjelovljuju ono o čemu pripovijedaju – može ih se, naime, promatrati kao sasvim utišani vizualni artefakt, gdje se i ljudske figure ponašaju kao (u radovima zabilježeni) komadi kristala, stakla ili izronjenih školjaka. Tek riječi poput otac i majka stvaraju značenje i ujedno ga i prenose do promatrača. Ipak, činjeničnost njihove udaljenosti od sadašnjega trenutka, njihove uigrane geste i naša bolna svijest o prisutnosti kamere kao trećega oka – čine i oca i majku tek univerzalnim arhetipom i generičkim označiteljskim kodom.
