O prostornim i društvenim vrijednostima

Vjernim čitateljicama i čitateljima Vizkulture zasigurno je poznata činjenica da je Rijeka prošlog ljeta bila domaćin najvećem skupu europskih studenata arhitekture, EASA – European Architecture Students’ Assembly, o čemu smo pisali ovdje. Sada smo, nakon što su se slegli dojmovi i kada s vremenske distance možemo lakše uprijeti pogled unatrag, zamolili organizatore – odnosno tim kojeg čine Alma Antončić, Dora Gorenak, Enia Kukoč, Marin Nižić, Vana Pavlić i Filip Pračić te (u kasnijoj fazi pridruženi) Zoran Grubiša, Bruno Lang-Kosić, Lucia Majica, Kristijan Mamić, Mario Peko, Elizabeta Pinter, Vili Rakita i Ivan Zaninović – da rekapituliraju rezultate riječkog izdanja EASA-e!

RE:EASA RIJEKA

Prošlog ljeta Rijeka je bila domaćin skupa RE:EASA zbog kojeg je 600 studenata arhitekture naselilo riječku Deltu na dva tjedna. RE:EASA posljednji je u nizu EASA skupova (European Architecture Students’ Assembly), koji je organizirao mladi tim, uglavnom studenata s Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu.

Naime, EASA kao mreža postoji već četrdesetak godina, a bazira se na spontanom udruživanju studenata arhitekture te djeluje kao edukacijsko-aktivistička platforma. Manifestira se kroz godišnji internacionalni skup koji se svake godine održava u drugoj državi, kao i kroz razna manja događanja na lokalnim razinama. EASA omogućuje doživljavanje arhitekture na način na koji europski fakulteti, uglavnom, više nisu u mogućnosti ponuditi – dovodi studente u specifičan kontekst definiran lokacijom i temom promišljanja, unutar kojega je sudionik primoran preispitivati arhitekturu i spoznati je kroz oči svih europskih kultura istovremeno.

U proteklih nekoliko mjeseci, nakon završetka RE:EASA-e, upijali smo dojmove, komentare te razvoj događaja potaknutih skupom. Ovaj nam je odmak omogućio da, relativno objektivno, razmotrimo rezultate i posljedice našeg projekta.

*foto: Alexandra Kononchenko

TEMATSKI OKVIR

Konceptualni okvir “RE” naglašava stanje uma koji konstantno preispituje društvene i prostorne vrijednosti, hvatajući val paradigmatskog pomaka post-kriznog vremena. U skladu s time, preispitivao se domet djelovanja arhitekta i načini prakticiranja arhitekture.

Niti vodilje kroz cijeli projekt, bile su sljedeće:
‘RE:’ prefix, from Latin, used with the meaning ‘again’, ‘back’
‘RE:’ means acknowledging the existed or existing.
‘RE:’ is dealing with the past or present to address the future.
‘RE:’ is aware of the circular nature of reality and interconnection of things.
‘RE:’ establishes a new and different kind of order or value.
‘RE:’ opposes to ignorance.

Grad Rijeku, a konkretno područje Delte, odabrali smo kao prostorni kontekst RE:EASA-e jer predstavlja vrlo globalan i lako razumljiv problem prostora u iščekivanju novog sadržaja i života, dok s druge strane predstavlja jedinstven slučaj za proučavanje, uzmu li se u obzir kompleksna povijest, neobična energiju i još neobičniji odnosi privatnog i javnog, političnog i apolitičnog, specifičnog i običnog.

Ideja utjecaja skupa na odabranu lokaciju, također, bila je dvojaka. S jedne strane, održano je četrdesetak radionica, dok je s druge strane zamišljeno da skup ostavi utisak samom svojom prisutnošću, smještanjem velike brojke ljudi na stratešku, ali mrtvu, točku u centru grada, pozicioniranu preko puta jednog od vibrantnijih dijelova Rijeke.

Konstantan dijalog s gradom postavili smo kao imperativ, bilo putem djelovanja u prostoru, suradnje s lokalnom i kulturnom zajednicom ili pak pukim bivanjem u prostoru, a krucijalno je bilo promišljanje dosega utjecaja uzimajući u obzir kratkotrajnost događaja.

*Dizajn vizuala RE:EASA-e potpisuje Marin Nižić

ŽIVOT NA DELTI

Priprema života na RE:EASA-i predstavljala je najveći, i možda najvažniji, dio projekta – kako stvoriti kuću za 600 ljudi na Delti?

Promišljali smo sve – od pozicije tuševa te udaljenosti među određenim funkcijama i programima, do zoniranja prostora na lokaciji. Ovaj dio projekta možda je bio ”najarhitektonskiji” dio našeg dvogodišnjeg rada u užem smislu riječi, i često se u timu šalimo kako do tog koraka zapravo nismo ni znali tko kako projektira.

Baza RE:EASA-e bila je zgrada ExportDrvo, bivše skladište drva, koje je tijekom našeg skupa i dalje djelomično koristila i Luka Rijeka što je ponekad rezultiralo zanimljivim susretima osobe s četkicom za zube u ustima i viličara.

U južnom dijelu prizemlja zgrade uređena je spavaonica za 600 ljudi gradnjom privremene konstrukcije od skele koja je dvostruko povećala kapacitet dvorane. Tijekom dva tjedna spavanja u istom prostoru ojačavala se zajednica, a paralelno se s njom transformirala i sama spavaonica, postajući sve više nalik kući Suživot na jednoj lokaciji bio je ključan za razvitak zajednice.

Na prvom su se katu održavale teorijske radionice, kao i predavanja te sastanci EASA zajednice.

Radni prostor bila je Grobnička riva uz Mrtvi kanal, koja se proteže ispred zgrade ExportDrvo, a ovo je bila jedna od rijetkih prilika u kojima je navedena riva služila ljudima, a ne njihovim parkiranim automobilima. Ovakvo je pozicioniranje radnog prostora, također, omogućilo i javnu percepciju zajedničke radne energije i dijeljenja.

Stotinjak metara od zone ExportDrvo, zgrada IVEX-a, u kojoj rade razni umjetnički kolektivi, kao i Rijeka 2020, ponudila je zatvorene prostore za dio radionica, a u predvorju zgrade formirali smo i pop-up kuhinju u kojoj su se svaki dan pripremali obroci pripremljeni u potpunosti od odbačene hrane prikupljene s riječke tržnice na kraju svakog radnog dana. Osim toga, prostor ispred zgrade služio nam je svaku večer kao blagovaonica s tračnicama u ulozi klupa.

Sanitarni čvor također je bio privremenog karaktera, smješten između zona Export i Ivex, a nudio je luksuz tuširanja pod vedrim nebom s pogledom na Trsat. Sanitarni čvor smješten je na ilegalnom deponiju, koji smo čistili tjedan dana prije samog skupa, a sretni smo da se otada ovaj prostor u samom centru grada više ne koristi za ilegalno odlaganje otpada. Privremeni karakter transportabilnih omogućio je stvaranje bizarne uspomene nestanka svih WC-a jednog ranog jutra.

Trenutkom dolaska 600 studenata iz cijelog svijeta, Delta se transformirala u pravi mali grad, kako u prostorno-infrastrukturnom smislu, tako i u društvenom. U situaciji u kojoj tako veliki broj ljudi živi na tako malom prostoru, disperzija odgovornosti nije opcija jer svačija se odluka i čin odmah umnaža. Stoga je i sam život na RE:EASA-i bio svojevrsni eksperiment o osvještavanju uloge pojedinaca u zajednici i o nužnosti samoaktivacije. On je dio EASA-ine organizacijske i edukacijske metode, a najbolje prikazuje razliku EASA-e naspram ljetnog festivala ili konvencionalne ljetne škole.

*foto: Alexandra Kononchenko

RADIONICE

Radionice su srž svake EASA-e. Nakon ITM-a (International Tutors Meeting), uvodnog skupa koji smo organizirali u jesen 2017. godine, a tijekom kojeg je sedamdesetak članova EASA-e istraživalo riječki kontekst, stvorena je iscrpna podloga – ITM report, na temelju kojeg je izdan poziv za osmišljavanje i prijavu radionica koje će se održati na samoj EASA-i.

Imperativ, ali i novost koju smo uveli u proces stvaranja radionica, bilo je uključivanje cijele EASA mreže u razvoj projekata, što se najbolje vidjelo u polugodišnjem razdoblju koji je uslijedio nakon ITM-a, tijekom kojeg smo preko digitalnih medija nastavili diskusije sa svakime tko je iskazao interes za riječku problematiku i provedbu radionice. Nastao je svojevrsni digitalni brainstorming-studio s brojnim kolegama iz Europe u kojemu su se promišljali aktivistički angažman i edukacijski pristupi. Možda smo baš u ovom periodu najbolje osjetili lakoću udruživanja i povezivanja preko granica država i sveučilišta. Upravo je taj brainstorming rezultirao vrlo promišljenim radionicama, od kojih su mnoge ostvarile suradnju s riječkim organizacijama ili međusobno. Posebno nam je drago bilo vidjeti teoretsku potkovanost mnogih radionica te bavljenje domenama koje su najčešće u standardnom arhitektonskom edukacijskom sustavu shvaćene kao rubne i za čiji metodološki razvoj nedostaje smjelosti ili slobode.

Bilo konstrukterske, performativne ili teoretske, velik dio radionica nastojao je osvijestiti riječki prostor, potaknuti dijalog s građanima, dok su se druge bavile pitanjima sociološko-ekološke održivosti zajednica općenito. Veliki broj radionica na RE:EASA-i – točno četrdeset – omogućio je slobodu izbora i širinu istraživanja svim sudionicima.

Od mnogih, možemo istaknuti radionicu Level up koja je kreirala izdignuti javni prostor na Delti popevši se skelom i drvenim platformama na samu zgradu ExportDrva; zatim Suspense – privremeni viseći most, napet preko Mrtvog kanala, koji je vrlo jasnom i doslovnom gestom pokrenuo raspravu građana o pitanju uključivanja Delte u živo gradsko tkivo; nadalje, AL koji je postavio nova skulpturalna vrata na zgradu ExportDrva, čiji su segmenti izliveni od recikliranog aluminija; dok se Tapaland u već spomenutoj pop-up kuhinji bavio kuhanjem isključivo od food wastea u suradnji s riječkom tržnicom; Money je bila radionica koja je osmišljavala novu vrstu valute baziranu na vremenu i volontiranju; Upper Crust je osmislio niz performansa u suradnji s organizacijom riječkih beskućnika, a Test-Protest bavio se emancipacijom javnog prostora kroz pokret.

*foto: Alexandra Kononchenko

POPRATNI PROGRAM

U skladu s temama kojima smo se bavili, cilj nam je bio na RE:EASA-u dovesti i mlađe kolektive koji se bave alternativnim arhitektonskim praksama, pa su tako sudionici imali priliku poslušati predavanja belgijskog Rotora i njemačkog Raumlabora. Rame uz rame sa svjetski renomiranim arhitektima, predavanja su održavali i sami članovi EASA-e, studenti i mladi arhitekti, koji su prenosili vlastita iskustva na raznim projektima i procesima tematski vezanima uz skup. Imati priliku izlagati pred tolikim brojem mladih profesionalaca sa svih krajeva svijeta velika je stvar, i vrlo bitan element horizontalne razmjene znanja u okvirima mreže.

Noćni program RE:EASA-e vratio je nakratko život u Harteru, riječku bivšu tvornicu papira. Noćni bar jedan je od bitnih gravitacijskih točaka života na svakoj EASA-i. Prezentacije, DJ gostovanja te tematske večeri dovodili su zajednicu u taj napušteni gradski prostor, nastavljajući se na festivale koji su ga periodično oživljavali. Opće oduševljenje prostorom i atmosferom, još je jednom pokazalo kakvi prostorni potencijali leže u riječkom kanjonu. Važno je napomenuti da je dobar dio programa nastao spontano, iniciran od sudionika na licu mjesta, u čemu se najbolje vježbala i vidjela aktivacija pojedinaca i flow zajednice.

*foto: Alexandra Kononchenko

RE:EASA KAO ART PROJEKT

Od samog početka, cijeli je RE:EASA projekt bio zamišljen kao više od samog arhitektonskog studentskog skupa. Bio je zamišljen i kao svojevrstan statement za grad. Smješteni u velikom gradu, što nije uobičajena praksa za EASA skupove, s “one strane” Mrtvog kanala, ta iznenadna pojava 600 mladih ljudi u derutnom i zapuštenom prostoru Exporta i Grobničke rive sama je po sebi bila vizualni spektakl i “cirkus” koji je plijenio brojne poglede i otvarao još brojnija pitanja.

I vizualno artikulirati taj dojam te shvatiti RE:EASA-u kao umjetnički projekt, bilo je nešto što se očekivalo i nametalo od samog početka. Isto tako, odgovori na to kako uobličiti naš umjetnički projekt nastajali su spontano i prirodno, na kraju čineći zanimljivu i, naizgled, nasumičnu, ali zapravo veoma osmišljenu i artikuliranu cjelinu sastavljenu od raznih utjecaja.

RE:EASA kao projekt preispitivanja logično je iziskivala provokaciju standardne arhitektonske estetike minimalizma, obožavanja crne boje i jednostavnih tehničkih fontova. S jedne strane, tu je i tema post-industrijskog krajobraza, ali i alijenirajuće tehnokratske stvarnosti suvremenog doba. S druge strane, cijelo se vrijeme kroz naše promišljanje proteže i tema kompleksne političke povijesti Rijeke i smjene njenih režima. Konačno, tu je i tema EASA-e kao jedne privremene zajednice koja živi u formi anarhističke komune koja gaji vrijednosti horizontalnog ustroja, aktivizma i jednakosti. Inspirirani Kraftwerkovom logikom ready-made elemenata i prefabricirane tehno-stvarnosti te povezujući je s Laibachovom subverzijom političkih ideologija kao estetskih formi, u našu priču uveli smo narančaste HI-VI prsluke kao službenu uniformu skupa, robota LET 3 kao domaćina skupa, arhitektonske parafraze političkih parola u vidu “propagandnih” postera i Laibachov “Whistleblowers” kao službenu pjesmu eventa, ovjekovječenu u završnom videu (link). Ovi potezi također su provocirali rasprave o repolitizaciji arhitekture i njenoj reafirmaciji kao socijalne discipline s aktivističkim potencijalom – sve što je trenutno elephant in the room arhitektonskih škola.

*video: Alexandra Kononchenko

ORGANIZACIJA I OSJEĆAJI

Organizacija RE:EASA-e, ogromna i kompleksna projekta, bila je daleko od svakog iskustva koje je itko u timu do tada imao, a vjerujemo da nije ni svakodnevna pojava u CV-u jednog arhitekta.

Zadovoljno možemo reći da smo uspjeli organizirati jednu od najjeftinijih EASA i dokazati da pro-aktivno djelovanje nije nužno recipročno financijskim mogućnostima. Također, djelovanje u prostoru silno kompliciranih vlasničkih odnosa i snalaženje među različitim željama, idejama i inicijativama oko kompleksnog prostora Delte, kao i upravljanje nesvakodnevna skupa zahtijevalo je jedinstvenu knjigu pravila. Sveučilište u Rijeci kao nositelj programskog pravca Sweet and Salt, unutar projekta Rijeka 2020, bilo je glavni partner projekta te su nam pomogli nositi se s raznim organizacijskim i logističkim problemima.

Produkt RE:EASA-e ogroman je korpus podataka – vizualnih/audio, objektivnih/ subjektivnih – korisnih za sve buduće intervencije i inicijative u kontekstu Delte.

EASA je katalizator i platforma za razvitak građanske aktivnosti i svijesti o (javnom) prostoru. Određene premise moguće je testirati na manjoj zajednici i uzorku ljudi, a rezultate primijeniti na širu zajednicu. EASA je uvijek poligon za promjenu. Nastaviti živjeti EASA-u i prenijeti stečene pouke ne samo na grad, već i u svakodnevnicu i sredinu svakog od sudionika, najveći je uspjeh ovakvog eksperimenta.

Svjesni smo da je organizacija ovakvog projekta bila i privilegija – bila je u potpunosti odrađena volonterski, za što je bilo potrebno moći osigurati osobno vrijeme i resurse te često staviti osobne, studentske i profesionalne obaveze sa strane. Ovim se putem zahvaljujemo svim prijateljima, profesorima i suradnicima što su imali strpljenja i vjerovali u nas i u projekt.

Osvrćući se sada, s odmakom od pet mjeseci na odrađeno, primjećujemo kako su nevinost, naivnost, pa čak i neiskustvo, u kombinaciji s idejom da se EASA jednostavno mora desiti omogućili da se iskreno izrazimo i iz srca djelujemo, a istovremeno i izrazito puno naučimo.

Možda nam je RE:EASA dala i previše vjetra u leda, sudeći po broju daljnjih planova tima – od nacionalne ljetne škole arhitekture, pisanja knjige, održavanja brojnih programa i kratkih festivalskih formata u Rijeci i Zagrebu, sudjelovanja na skupovima i seminarima, i narednoj EASA-i u Švicarskoj – još uvijek letimo negdje visoko, s ogromnom motivacijom i energijom.