Poznati arhitekt, kritičar i teoretičar arhitekture Robert Venturi preminuo je u utorak u 93. godini života nakon borbe s Alzheimerovom bolesti. Robert Venturi je, osim kućama, povijest arhitekture zadužio i knjigama, prije svega blagim manifestom “Kompleksnost i proturječnosti u arhitekturi” te “Učeći iz Las Vegasa” koju je napisao zajedno sa suprugom i partnericom Denise Scott-Brown. Oba djela predstavljaju jednu od prvih, ali i najboljih kritika moderne; dobu arhitekture u kojem dobar dio naše intelektualne i NGO scene i dalje živi. Valjda iz tog razloga, broj domaćih medija, portala, kulturnih institucija i udruga koji su prenijeli vijest o smrti oca postmoderne je: nula… ispravite me ako griješim.
*Robert Venturi u svom uredu ispred makete Philadelphia Orchestra / foto: George Widman (AP)
Što god mislili o Venturiju, njegov značaj je neporeciv. Spomenute knjige smatraju se najvažnijim teoretskim djelima nakon Le Corbusiereove ‘Vers Une Architecture’ iz 1923., dok je njegov rad udario temelje arhitektima koji su označili drugu polovicu 20. stoljeća poput Philipa Johnsona, Alda Rossija, Michaela Gravesa i Franka Gehrya. Spada u maleni broj arhitekata koji je odlučio svoje teoretske postavke pretočiti u izgrađenu stvarnost, a ne ostati na marginama struke popujući s visoka. Jedan od najbitnijih i najpoznatijih radova je svakako kuća za njegovu majku Vannu Venturi, koja predstavlja svojevrsnu etidu postmoderne arhitekture. Žonglirajući vernakularnim i simboličkim elementima (koji nerijetko nisu uopće arhitektonski) stvorio je suburbijsku kuću zafrkavajući se pritom s osnovnim načelima moderne arhitekture kako bi dokazao da se pet korbijevih zapovjedi ne mora držati ko’ pijan plota. Kuća je asimetrična, kosi je krov postavljen okomito na dulje zabate kuće, na zidnu je masu uz klasične otvore stavio i ‘corbusiereovsku’ dugu šajbu, te na koncu obojao kuću u zeleno samo zato jer je Marcel Breuer rekao da kuća nikada ne bi smjela biti zelene boje. Ova je kuća odjeknula kao svojevrsni dišpet prema establišmentu i sigurnom receptu za dobro građenje te ga postavila u fokus javnosti u kojem se nalazio gotovo do smrti, kada se pokrenula peticija da se post-festum njegovu suprugu i partnericu Denise Scott-Brown također proglasi dobitnicom Pritzkerove nagrade za 1991. godinu.
*Kuća za Vannu Venturi / foto: Steve Davis (via nytimes.com)
Uz kuću za svoju majku, autor je još i Muzeja suvremene umjetnosti u Seattleu, philadelphijske filharmonije, dogradnje nacionalne knjižnice u Londonu te još desetaka kuća različitih mjerila i namjena. Robert Venturi ostat će upamćen i po doradi Miesove “Less is more” u “Less is a bore”, izraza kojeg se vrlo lako može nazvati krilaticom vremena sveopće dekadencije i neumjerenosti konzumerističkog svijeta za čiju se estetiku nerijetko krivilo i samog Venturija.
*Guild House / foto: George Pohl (via Architectural Archives, University of Pennsylvania)
Šalu na stranu, Venturi nije bio puki zafrkant. On je bio vrsni čitaoc svih elemenata kulture i savršeno je znao opipati bilo zeitgeista i kritički pozicionirati arhitekturu u njemu radeći to bolje od ijednog arhitekta do sada. Njegov rad bismo mogli promatrati iz mnogo kritičkih prizmi, od onih Rolanda Barthesa pa sve do Mircee Eliadea i ovaj tekst učiniti dugim i gustim teoretskim osvrtom, međutim to nije poanta njegovog pogleda na arhitekturu. Čini mi se da nam je Venturi svima pokušao reći kako arhitektura nije tako dozlaboga ozbiljan posao i kad već nećemo dizajnom spasiti svijet, da malo osluhnemo kako narod gradi i pokušamo nešto naučiti iz toga.
U svom posljednjem intervjuu Venturi je izjavio kako nije kućom za majku želio napraviti manifest niti je želio biit postmoderan jer, kako kaže, “ne vjeruj arhitektu koji želi započeti pokret.”
Tekst: Frane Dumandžić / sve tekstove ovog autora za Vizkulturu potražite na linku.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva, 2018.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
