U petak 14. veljače u 20 sati u Galeriji Inkubator otvara se izložba umjetnice Jelene Lovrec naslovljena “O znanju, neznanju i drugim tvrdokornostima”.
Jelenin raniji rad ‘Arene’ predstavili smo prošle godine u našoj kategoriji ARTODROM (više na linku), a u nastavku pročitajte više o autorici i njezinoj novoj izložbi, u tekstu Martine Bratić, kustosice izložbe:
Jelena Lovrec je 2008. godine upisala Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, na smjeru grafike te je trenutno na diplomskome studiju u klasi Roberta Šimraka. Od 2011. godine sudjelovala je na brojnim skupnim izložbama, umjetničkim kolonijama i multidisciplinarnim projektima, a izložba u Galeriji Inkubator prva je samostalna izložba ove mlade umjetnice.
Jelena Lovrec predstavlja se publici Galerije Inkubator dvama izložbenim projektima zanimljive konceptualne pozadine s naizgled sasvim različitim autorskim perspektivama.
Rad naziva Tabula rasa čini instalacija koju tvore školska ploča i bezbroj bijelih nekorištenih kreda. Ploča, sasvim prazna, bez ijedne povučene linije, kanalizira jednako tako prazan um; bezidejni univerzum i bezznačenjski vakuum. Ona tek čeka biti ispisanom, odnosno – teži otjelotvoriti ono što simbolizira: znanje, kanon, pravilo, red. Ipak, subjekta koji će izvršiti čin demonstracije znanja te komad drveta premazan zelenom bojom transformirati u oznaku prenositelja toga istog znanja – nema. Jelena Lovrec ostavlja polje ploče otužno praznim, na taj mu način upravo isisavajući sav njegov značenjski potencijal, uz posvemašnje negiranje mogućnosti njegove komunikacije.
Jedini prisutan element koji bi praznoj školskoj ploči pomogao ostvariti punopravni identitet i simboliku generatora znanja jest kreda. Raster bijelih kreda sasvim je nadohvat ruke i svojom brojčanošću one jednako tako simboliziraju znanje kao inkluzivnu domenu i kao koncept koji je (barem u teoriji) dostupan svima. S druge strane, veoma je indikativan i njihov položaj u odnosu na ploču; krede su na podu, zahtijevaju saginjanje, pa i poniznost u procesu primanja znanja, naznačujući kompleksnost školstva i znanja kao relevantnih društvenih praksi. Ipak, najbolnija činjenica jest ta da su ove krede čvrsto prilijepljene za pod i prostorni jaz od 90 stupnjeva vrlo brzo modulira u transcendenciju ideja, čineći ova dva elementa školskoga set-up-a sasvim udaljenima te ih pritom svodeći na tek dva puka predmeta objedinjena zajedničkim (izložbenim!) prostorom.
Tabula rasa kao koncept otvara i problematizira brojna pitanja od društvenoga značaja, a Jeleni Lovrec je on također poslužio i kao medij za translaciju snažno osobne priče koja zadire i u autoričino osobno umjetničko iskustvo. Tako umjetnica zaključuje: Na sebi svojstven način ovaj rad reflektira i određenu dozu autokritike, referirajući se na jedno, takoreći, “sušno“ razdoblje mojega stvaralaštva.
Rad imena M kao mail art zapravo predstavlja zanimljiv umjetnički pokus, a koji je upravo razvitkom događaja koje je uzrokovao i koje je imao za svoju posljedicu – u pravome smislu postao umjetničkom vrstom i praksom koju i samim svojim naslovom implicira. Kao inspiracija za materijalno-fizičku sastavnicu projekta, Jeleni je Lovrec poslužilo djelo japanskoga konceputalnog umjetnika Ona Kaware i metoda umjetničke komunikacije koju je inaugurirala i razvijala grupacija Fluxus ’50-ih i ’60-ih godina prošloga stoljeća.
Prošle je, 2013. godine, umjetnica započela s projektom slanja službenih liječničkih ispričnica na adrese svih galerija i muzeja grada Zagreba. Direktan povod ovakvoj vrsti obraćanja autorice nadležnim umjetničkim institucijama leži upravo u odnosu koju umjetnik ili umjetnica ostvaruje s takvim instancama, a koji se gotovo uvijek odvija kroz generičke, jednoobrazne načine dijalogiziranja; ako do dijaloga uopće dođe, upozorit će Lovrec.
Iz svojega je osobnog iskustva krenula s radom i na ovome projektu. “Iako sam se iz godine u godinu prijavljivala na različite natječaje za izlaganje, nisam prolazila. Svojim radom ispričavam se na neostvarenoj suradnji zbog svojega zdravstvenog stanja, odnosno – zbog “upale umjetnosti“, a koja me upravo spriječila da tu suradnju ostvarim.”
Obiteljska liječnica ovjerava ispričnicu Jelene Lovrec, u kojoj se navodi kako autorica boluje od artitisa, i to od svojega rođenja. Samo su dvije galerije, pojašnjava umjetnica, shvatile poruku te ju kontaktirale. Ostatak je pokazao bazično nerazumijevanje (koncepta i ideje), čak i uznevjerenost po kojoj su uslijedili i uspaničeni pozivi Jeleninoj liječnici.
Lovrec zatim ponovno uspostavlja komunikaciju sa tim istim institucijama, ovoga im puta šaljući skeniranu stranica iz Pojmovnika suvremene umjetnosti Miška Šuvakovića s natuknicom pod slovom M – mail art.
– Nekoliko galerija me tada kontaktiralo i ponudilo mi suradnju.
– – –
M kao mail art moguće je čitati i kao (rijedak) iskaz umjetničke slobode danas, čak i čin preuzimanja autorske kontrole, ali se on, jednako tako, zbog svoje društveno-institucionalne pozicioniranosti u kojoj nastaje, može činiti i kao svojevrstan pucanj u prazno. Kroz želju uspostavljanja neposredne komunikacije s vrhovnim Nekim/Nečim, tko/što odlučuje o njezinu radu, perspektivi i budućnosti, Jelena Lovrec na pladnju nudi i objašnjava tko je i što donosi, ali kroz finu koprenu umjetničke simbolike i stvarne, povijesnoumjetničke činjeničnosti. Ukoliko vrhovni netko/nešto uvjetuje tvoj autorski opstanak, nije li sasvim opravdano preispitati arsenale i municiju tih istih struktura?
U toj dvojakosti pozicije, rekla bih, leži sav subverzivni potencijal ovoga rada, a i ta se subverzija odvija na dvije razine. Priroda mail art-a leži u komunikacijskim među i meta-prostorima te se ona, već po samoj svojoj izvaninstitucionalnoj impostiranosti, kosi i odvaja od tradicionalne ideje umjetničke prezentacije i umjetničkih prostora (izlaganja). S druge strane, riječ je o izuzetno pronicljivome i hrabrom radu, koji snažno preuzima inicijativu djelovanja te koji izvrće perspektivu autoriteta, a gdje je upravo autorica onaj subjekt koji preuzima kontrolu nad time hoće li/može li izlagati u određenome institucionalnom kontekstu.
– – –
Na kraju, oba rada Jelene Lovrec – Tabula rasa i M kao mail art, na sebi svojstvene načine propituju slične stvari – koncepte znanja, ovjerovitelja znanja i metoda učenja, ali u okviru tih pitanja oni još dublje zahvaćaju u intrinzične probleme koje zajednica znanja u sebi ujedinjuje, a to su – iznad svega – pitanja autoriteta, umjetničkih kanona i institucionalne samosvijesti.
