Svakom tko ponekad radi intervjue jasno je da je distinkcija između onih odrađenih preko maila i onih usmenih (pa pretipkanih) ogromna. Vještijim baratanjem riječima i uređivanjem teksta od strane autora čitatelj tu razliku možda neće ni primijetiti, ali osobni kontakt i uživo prenesenu energiju, na neki način inkorporiranu u tekst, niti najspretniji tekstopisci ne mogu lažirati.
Intervju s mladim slikarom Sebastijanom Dračićem, čije radove večeras možete vidjeti na otvorenju izložbe Boiling point u Zagrebu, vodio sam preko maila, ali čini mi se da su mi ovu gore spomenutu energiju (možda po prvi put) uspjele prenijeti same slike. Neki od radova iz njegove nove serije, radnog naziva «Sivo», možda bi se, iz moje perspektive sasvim subjektivno, najbolje mogli opisati američkom složenicom «mindblowing».
Fantastični prizori jednog čovjeka pred beskrajnim morem, nepregledne šume ili ruševnog grada, koje Sebastijan znalački nepogrešivo crta, već samo na kompjuterskom ekranu izgledaju živo, gotovo hipnotizirajuće, ucrtavaju se u pamćenje te tamo ostaju. Dugo.
Radujući se njegove radove pogledati uživo, bez puno daljnjeg uvoda, pozivam vas da pročitate što nam je u intervjuu za Vizkulturu Sebastijan ispričao o novom ciklusu, karijeri, sceni i planovima.
*Sebastijan Dračić
O čemu govori tvoj novi ciklus, radnog imena «Sivo»? Što je bila neka osnovna inspiracija?
Sebastijan: Tema novog ciklusa blisko je povezana s temama koje su me zaokupljale i u prijašnjim radovima. Čovjek, u situacijama i stanjima koja su izazov za svako ljudsko biće. Od apsolutnog zla do ljubavi, i sve ono između. Ne želim puno otkrivati, jer meni je jako bitno da svaki promatrač pronađe sam svoj odgovor na ono što gleda. Za mene je smisao umjetnosti ne da objašnjava svijet, već da potiče druge da ga objašnjavaju sami. Ova nova serija slika je krenula spontano, slika po slika, počela se pojavljivati jasna nit koja se provlači kroz sve slike. Sam ciklus će na koncu brojati 5 – 6 slika, no uz taj „glavni“ dio, nastala je još gomila manjih slika, crteža, različitih verzija istog motiva. Ovo je do sada moj najopsežniji rad, a ja bih rekao i vrhunac moje dosadašnje karijere. Niti jedan ciklus do sada nije zahtijevao ovoliko dugi period rada, gotovo dvije i pol godine slikanja i priprema je iza mene, a još sve nije gotovo.
Za razliku od nekih tvojih ranijih radova, gdje slike iz ciklusa povezuje neki sličan motiv, okruženje ili lokacije, u ovom ciklusu kao da prikaze međusobno povezuje, odnosno unificira «samo» siva boja. Zašto je to tako? I kako su odabrani motivi koje si naslikao?
Sebastijan: Svaki moj ciklus se sastoji od slika koje obrađuju jednu temu ili više bliskih tema. Kroz ovaj zadnji dominira siva boja, no to nije jedina stvar koja povezuje slike, već je prvo što upadne ljudima u oči. Kada završim jednu cjelinu, uzimam si vremena prije nego što krenem u novi ciklus. Trebam vremena i odmaka od prošlog rada prije nego krenem raditi nešto novo. Kada pogledam unatrag, svi moji ciklusi se razlikuju jedan od drugog, svaki od njih je zatvorena cjelina, no smatram da publika u svima njima može jasno iščitati moj autorski rukopis. Motivi proizlaze iz kreativnog procesa, što često nije svjesna odluka u smislu da odlučim u jednom danu što ću naslikati. Gotovo uvijek tema slike diktira sam motiv, samo ga trebam prepoznati i odabrati među stotinama slika koje se stvaraju u glavi.
*Inevitability of passing time
Imam dojam da je na velikom broju tvojih posljednjih radova dominantan neki motiv samoće, napuštenosti… Jesam li u pravu i ako jesam, radi li se o tvojim osobnim borbama pretočenim na slikarsko platno ili se ti «samotnjački» radovi referiraju na neke općenitije društvene problematike koje smatraš zanimljivima?
Sebastijan: Slikarstvo je samotnjački posao, ono vrlo rijetko zahtjeva suradnju i trud više ljudi. Čovjek jest sam, tek kroz kontakt i dijalog s okolinom mi imamo iluziju društva, no ipak na kraju u našem umu postojimo samo mi. Moje slike su odraz vlastitih pogleda na život, bilo da je riječ o nečem osobnom ili o širem, društvenom fenomenu. Uostalom, svaki kreativni proces je prije svega imaginacija stvaraoca, pa slijedom toga i osobna borba autora. Meni je jako bitno uspostaviti dijalog s publikom kroz slike.
Iz nekih ranijih i više interijerskih priča na tvojim slikama te koloristički jačih i bogatijih radova u posljednjim si ciklusima fokusiran na eksterijere te na gotovo monokromatske boje. Osjećaš li i sam ove promjene i možeš li detektirati što je do njih dovelo? Eksperimentiranje, želje za promjenom ili nešto treće?
Sebastijan: Svjestan sam promjena u mom radu, a one su svjesno nesvjesne. Nikada se nisam želio ograničiti u slikarstvu stvaranjem nekakve šablone po kojoj ću raditi cijeli svoj život. Promjene se dešavaju spontano, a onda ih kroz slikarski proces oblikujem i postavljam u sistem. Dozvoljavam sebi da se mijenjam, jer smatram da preispitivanjem sebe, svog rada i svoje okoline rastem kao umjetnik. Temelji kreativnosti su imaginacija, interes za učenje, sumnja prema postavljenim normama i spremnost za promjenu. Vrlo rano sam shvatio da se kao umjetnik ne mogu razvijati ako nisam spreman stalno mijenjati sebe. Svaki ciklus, svaka slika zahtjeva određeni pristup. Ponekad jedna slika zahtjeva drugačiji pristup od onoga koji sam koristio kod npr. deset slika u nizu prije nje.
*Measuring the World
Imaš li ponekad onaj problem, kao neki tvoji kolege, da ti je svoje starije radove od prije par godina «teško» gledati i možda bi rado zaboravio da su se neki od njih dogodili?
Sebastijan: To je jednostavno dio ovog posla. Najčešće slike s kojima nisam zadovoljan odmah uništim, ili ako u njima vidim nekakvoga potencijala, ostavim kao podsjetnik u kutu ateljea. Često se godinama kasnije znam vratiti takvim slikama, ali s drugačijim pristupom, i tada ponekad uspijem napraviti dobru sliku. No to nije slučaj sa slikama koje su izlagane, jer radim selekciju. Jako pazim na javnu prezentaciju i sam sebi sam strog kritičar, pa mi se do sada nije dogodilo da me je „sram“ neke izložene slike. No kako sam tek na početku karijere, vrlo je moguće da ću i to doživjeti.
Koliko ti je fotografija važna za nastanak tvojih slika? Jesu li one referenca po kojoj slikaš ili tvoji radovi nastaju «iz glave»? Gdje zapravo prvotno nastaju naslikani motivi; u mašti, viđeni pa memorizirani ili…?
Sebastijan: Ovo je vrlo komplicirano pitanje koje bi zahtijevalo možda i par stranica odgovora, no probat ću odgovoriti ukratko. Gotovo nikada ne postoji trenutak u kojem mogu reći: „Evo, smislio sam sliku“. Neke slike mi se „kuhaju“ u glavi mjesecima, godinama, dok ne krenem u realizaciju. Ponekad mi je slika u glavi toliko dugo da više ni sam ne znam kada i kako je to sve počelo. To je jedan proces koji počinje puno prije nego krenem sa slikanjem konkretne slike. Svaki ciklus je skup slika, a svaka slika je skup ideja koje sazrijevaju određeno vrijeme. Okidač koji u glavi počinje stvarati sliku može doći iz raznih izvora: fotografija, novinskog članka, filma, knjiga, snova, nekih događaja, razgovora… Tada se oko te prvotne ideje polako formira slika. Sam proces slikanja ima ogromnu ulogu u kojem smjeru će slika ići, jer slikarstvo i jest prije svega umijeće slikanja. Često mi se dogodi da u pola slike promijenim jako puno od prvotne ideje. Boja i dvodimenzionalnost slikarskog platna su svijet za sebe, koji ne trpi pravila koja funkcioniraju u nekim drugim medijima.
*Beelzebub
Propituješ li nekad svoj izričaj u kontekstu toga da si više fokusiran na sebe i čovjeka, a manje na neke tematike i motive koji su društveno aktualniji, recimo čak popularniji?
Sebastijan: Ne. Tema mojeg slikarstva od samih početaka do danas je uvijek bila odnos osobnog i univerzalnog, pojedinca i društva, svemira i čovjeka. U slike unosim osobno viđenje stvarnosti i mog odnosa spram nje, te mislim da je to najiskreniji način kako tu stvarnost prikazati. Moj odmak od trenutnih društvenih tema i problema proizlazi iz toga što ne želim biti dijelom pomodnog društvenog angažmana. Ne želim gubiti vrijeme baveći se nečime što me ne zanima i što smatram prolaznim. No, s druge strane smatram da moje slike čak i više govore o ovome vremenu nego mnogi radovi koji se bave trenutno aktualnim temama. Mene zanima čovjek kao biće sa svojom prošlosti i budućnosti. Ljudsko društvo je jako kompliciran mehanizam, pa mu u interpretaciji kroz umjetnost treba pristupiti oprezno i iskreno.
Misliš li da neki trend ili tržište (zanemarimo li da smo u Hrvatskoj gdje je tržište malo ili nikakvo) mogu utjecati na rad slikara i umjetnika, u kontekstu praćenja nekih tendencija i priklanjanju motivima koji «prolaze»?
Sebastijan: Apsolutno, to je lako prepoznati. Time ne mislim da je to neminovno dobro ili loše. Na kraju krajeva cijela povijest umjetnosti je povijest trendova i tržišta. Onaj dio koji je u tome loš je kopiranje, pa na kraju završite s gomilom dosadne i bezvezne kvazi umjetnosti.
*Life on other planets is difficult
Kako gledaš na domaće tržište, živiš li od svog umjetničkog rada nakon ovih 5-6 godina od kada si izašao s Akademije ili postoji neka druga opcija, angažman ili pak načina slikanja (odrađivanja poslova) koji je jednostavno neminovan za život?
Sebastijan: Naše tržište je upravo onakvo kakva nam je država. Trebat će proći godine da stvari dođu na svoje mjesto. To je proces koji će još potrajati, i ma koliko bio nestrpljiv., svjestan sam da će ovakvo stanje potrajati. Moj je cilj uvijek bio živjeti od umjetnosti i mislim da sam sretan čovjek jer već duže vrijeme to i uspijevam.
Koji su neki dominantni problemi suvremenog domaćeg slikarstva, i uopće suvremene umjetničke scene u Hrvatskoj, koje bi naveo kao iznimno bitne i za koje vjeruješ da se mogu relativno lako promijeniti ili barem poboljšati?
Nedostatak privatnih investicija, zastarjeli način funkcioniranja i financiranja kulture od strane države, te potpuna nezainteresiranost najjačih medija u zemlji za kulturu. A rješenje? Mislim da postoje ljudi koji bi trebali osmišljavati kulturnu politiku u Hrvatskoj, pa bi to pitanje trebalo biti upućeno njima. Kako se meni čini, oni su prije svega zainteresirani kako zadržati svoje pozicije i beneficije koje iz njih proizlaze, nego se ozbiljno pozabaviti programom razvoja kulture.
Kako je došlo do tvog sudjelovanja u projektu «boiling point» i misliš li da ovakvi projekti i inicijative mogu približiti suvremeno slikarstvo publici?
Sebastijan: Mislim da je Boiling point jedna od rijetkih inicijativa kod nas koja pokazuje kako bi stvari mogle i trebale funkcionirati. Organizatorice „Boiling pointa“ se nisu dale obeshrabriti stanjem u kulturi, već su stvorile novu vrijednost i postavile ljestvicu više. Mislim da su upravo ovakve inicijative primjer kako se umjetnost u Hrvatskoj može postaviti na neki viši nivo. A što se tiče moga sudjelovanja, organizatorice su mi predstavile svoj projekt, svoje ideje i odmah sam odlučio da želim biti dio toga.
Što očekuješ od predstavljanja na boiling pointu i vjeruješ li da se u Zagrebu može dogoditi trenutak da netko «ušeta» u galeriji na otvorenju i «skine» sliku sa zida, odnosno odmah je kupi? Jesmo li blizu takvim scenarijima i hoće li oni ikada postati realnost kod nas?
Sebastijan: Očekujem kvalitetnu izložbu i dobru zabavu, a siguran sam da će tako i biti. A situacija da netko na otvaranju izložbe ušeta u galeriju i kupi rad već jest realnost kod nas. Možda ne tako česta kako bi mi umjetnici, ali i galeristi željeli, ali dešava se.
*In dreams
Sudjelovao si na nekoliko rezidencijalnih programa u Njemačkoj te Austriji. Što su ti oni u nekom autorskom izražajnom smislu donijeli i ima li mladi slikar koristi od takvih procesa?
Sebastijan: Rezidencije su bile jako bitne za razvoj mene kao umjetnika, prije svega jer omogućavaju uvid kako umjetnost funkcionira u nekim drugim zemljama sa svim prednostima i manama. Upoznao sam puno zanimljivih ljudi iz cijelog svijeta i radio s njima u istom prostoru. Kada živiš u stranom gradu gdje nikoga ne poznaješ, počinješ preispitivati sebe, svoj rad, nekakve ustaljene prakse i način funkcioniranja. Mislim da je rezidencijalni boravak nešto što bi svaki umjetnik trebao s vremena na vrijeme isprobati.
Hoćeš li izlagati na skorašnjem Bijenalu slikarstva? Kako gledaš na tu manifestaciju, što od nje očekuješ u privatnom, a što u strukovnom kontekstu?
Sebastijan: Prijavio sam se za izlaganje na Bijenalu slikarstva, a dalje će žiri odlučivati. Mislim da je ta manifestacija potrebna, pogotovo zato što je prvo Bijenale bilo jako dobro posjećeno, a kvaliteta slika je bila na visokom nivou. U Hrvatskoj postoji jaka slikarska scena, s mnogo mladih autora, pa i iz tog razloga mislim da ima potrebe za takvom izložbom. Trenutno ne razmišljam o Bijenalu slikarstva jer sam zaokupljen s izlaganjem na „Boiling pointu“ i „Wasser Schöpfen / ZAGRABITI“ izložbi koja će biti održana u HDLU-u, koja predstavlja umjetnike koji su boravili u Leipzigu na rezidenciji „One-Sided Story“, te umjetnike iz Leipziga. Uvjeren sam da će i ovo Bijenale s kvalitetom odabranih radova opravdati svoje postojanje.
Intervju prate prikazi Sebastijanovih novih radova iz ciklusa radnog naziva “Sivo”. Ostale radove Sebastijana Dračića pogledajte na linku sebastijandracic.com
