Donosimo vam pregled izložbi i događanja koje možete posjetiti ovoga tjedna!
Poljski plakati u Izložbenom salonu Izidor Kršnjavi
Zagrebački ISO – Izložbeni salon Izidor Kršnjavi otvara sezonu u novoj godini izložbom pod nazivom Poljski plakat: Tijelo. Radi se o kolekciji poljskog plakata na temu tijela iz zbirke Dydo Poster Collection smještene u Krakowu koji su uvršteni u novu knjigu Mirka Ilića i Stevena Hellera Head to Toe: The Nude in Graphic Design. Otvorenje izložbe zakazano je za ponedjeljak, 21. siječnja u 19 sati, a izložbu će biti moguće razgledati sve do 15. veljače.
U tekstu Golotinja kao metafora, Heller razlaže značenje i mogućnosti djelovanja autora u Poljskoj, unutar teme tijela, odnosno golotinje: “Golotinja u poljskom dizajnu plakata uglavnom je simboličko-metaforičke prirode. Kada je poljski plakat bio na svom kreativnom vrhuncu pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina, u vrijeme sveopće cenzure, golotinja je – često nadrealna i apsurdna – omogućavala poljskim umjetnicima da razbiju nametnute tabue. Ono što je, povijesno gledano,toliko uzbudljivo kod poljskog plakata jest upravo njegova sposobnost da prevari vlasti zahvaljujući nekonvencionalnom korištenju golotinje. Tijelo, od glave do pete, podjednako je i umjetnost i politika te se odlikuje nevjerojatnom moći i ljepotom.”
Skupna izložba u Domu HDLU
U četvrtak, 24. siječnja u 19 sati u Domu HDLU u Zagrebu otvorit će se izložba U planinama. Izložba u galeriji Bačva sljedeća je etapa istoimenog projekta, koji – uz konferenciju i grupni, rezidencijski boravak na Velebitu, a zatim i rezidencijalni boravak u švicarskim i austrijskim Alpama – završava dvjema izložbama u Galeriji Shed im Eisenwerk te u Galeriji Bačva Doma HDLU.
U sklopu prve faze projekta skupina umjetnika (Vanja Babić, Nicola Genovese, Ivana Pipal, Jovana Popić i Andri Stadler), kustosa (Katja Baumhoff, Bojan Mucko i Josip Zanki) te studenata Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu (Ivan Barun i Katrin Radovani), Filozofskog fakulteta u Zagrebu (Maja Flajsig) i Sveučilišta u Zadru (Aleksandar Tomaš) boravili su na južnom Velebitu, provodeći suvremeno umjetničko istraživanje in situ u planinskom kontekstu.
Projekt kroz rezidencijalno obitavanje na Velebitu, austrijskim Alpama i švicarskim Alpama praktično i umjetnički analitično propituje pojmove poput: živuće utopije, slobodnog skloništa, ruksaka Josepha Beuysa, šetnje kao performativnog umjetničkog alata, planine kao životnog stila, planine kao egzistencijalnog minimuma, odnos slobodnog i radnog vremena te krajolika kao slike, iskustva i javnog dobra. Također, projekt pokušava odgovoriti na pitanje kako se današnji umjetnički, prekarijatski rad eskapistički, utopijski, distopijski ili mimikrijski pozicionira u planinsku svakodnevnicu. Velebit, ispražnjen migracijama druge polovice 20. stoljeća, historijski je obilježen transhumantnim stočarstvom (sezonskim kretanjem ljudi i stoke između ljetnih i zimskih pašnjaka na različitim nadmorskim razinama). Nasljeđe primorskih Bunjevaca, u današnjem kontekstu rapidnog odumiranja stočarstva na Velebitu i njegove, zanimljivo je dovesti u vezu sa švicarskim, alpskim primjerima “konzervacije” tradicijskih modela stočarstva usporedivih s konceptom živog muzeja na otvorenom. Za razliku od Velebita koji je premrežen besplatnim skloništima za planinare i izletnike, boravak u austrijskim i švicarskim planinskim kućama, dio je elitnog turizma. Velebit je kroz povijest bio mjesto na kojem su obitavali pobunjenici – hajduci, uskoci ili samotnjaci koji traže bijeg od civilizacije. Stoga je utopijski aspekt planine još dan danas prisutan kao model bijega u zamišljenu Utopiju (da parafraziramo Hakima Beya – mitski Croatan).
Na izložbi će biti predstavljeni radovi Vanje Babića, Nicole Genovesea, Esther Mathis, Ivane Pipal, Jovane Popić, Andrija Stadlera te participativni rad Ivana Baruna, Katrin Radovani i Josipa Zankija. Kustosi izložbe su Katja Baumhoff, Bojan Mucko i Josip Zanki.
Fotografska izložba u Galeriji Vladimir Bužančić
U Galeriji Vladimir Bužančić u Novom Zagrebu, u četvrtak, 24. siječnja u 20 sati, otvara se izložba Memorija. Otisci uništenja i pobuna života. Izlažu umjetnici Jaka Babnik (Slovenija), Masaki Hirano (Japan) i Bojan Radovič (Slovenija), a kustos izložbe je Miha Colner.
“U okviru godišnje programske koncepcije posvećene temi memorije, u Galeriji Vladimir Bužančić otvara se skupna izložba pod nazivom Memorija. Otisci uništenja i pobuna života. Izložba se bavi fenomenom memorije koja se nalazi u genetskom kodu svih živih bića – pa tako i stabala. Stabla mogu živjeti stoljećima, mnogo duže od ljudi pa zbog toga često postaju tihi svjedoci povijesnih događaja. Memorija stabala nalazi se unutar njihove tjelesne strukture, ali nemamo mogućnosti da ju interpretiramo. Ta je memorija ambivalentna, kao slika bez danog konteksta.
Radovi trojice umjetnika referiraju se na neizbrisive tragove koje je ljudska vrsta ostavila u svom neposrednom, prirodnom okolišu. Oni svjedoče ljudskoj krhkosti i sitničavosti u odnosu na veličanstvenost prirode kao i našoj sljepoći i ovisnosti o dominaciji nad planetom. No stabla su tajanstvena bića i o njima čovječanstvo zna vrlo malo, usprkos golemom znanstvenom i tehnološkom napretku. Stoga se postavlja pitanje: da li stabla pohranjuju svoja sjećanja na isti način kao što u koncentričnim krugovima unutar debla ostavljaju tragove svoga rasta? I ako to rade, da li je moguće iščitati ta sjećanja iz njihove unutarnje strukture? Sva tri umjetnika bave se ovim pitanjima kroz tri vrlo različita pogleda, istovremeno propitujući samu prirodu medija fotografije. Koriste nekonvencionalne principe koji su daleko od klasičnog prikaza fotografije, pa stoga njihove slike često postavljaju više pitanja nego što pružaju odgovora.”
U tijeku su Filmske mutacije
Jedan od najintrigantnijih filmaša današnjice, katalonski radikalni sineast Albert Serra gost je ovogodišnjih Filmskih mutacija, koje su započele u nedjelju, 20. siječnja u zagrebačkom kinu Europa. Uz filmove Alberta Serre bogat program uključuje i prvu retrospektivu katalonskog filmaša Pere Portabelle na ovim prostorima, kao i radove Jamesa Benninga, Haruna Farockija i Antje Ehmann.
Program Filmskih mutacija: festivala nevidljivog filma održava se od 20. siječnja do 4. veljače u zagrebačkim kinima Europa i Tuškanac, Muzeju suvremene umjetnosti, Akademiji dramske umjetnosti i Kulturno informativnom centru KIC. Dio programa kasnije će gostovati i u riječkom Art-kinu Croatia te Kino klubu Split.
Ulaz na sve projekcije i događanja je besplatan, a raspored i dodatne informacije potražite ovdje.
Rad Ane Opalić predstavljen u mediju billboarda
U okviru projekta Ploha/površina//Plane/Surface 4, serije izložbi u mediju billboarda čija je autorica Silva Kalčić, od 19. do 31. siječnja predstavljen je rad Ane Opalić. Rad se može vidjeti na billboardu koji se nalazi na križanju Držićeve avenije i Ulice grada Vukovara u Zagrebu.
Na fotografiji je haljinica koja je Boži (rođenom pretpostavljeno 1939. godine u Miloševom Brdu u Potkozarju) spasila život; odnosno koja za njega obilježava tzv. drugo rođenje i koja je više od sedamdeset godina pažljivo čuvana i održavana te je i danas jarkih crvenih boja i ispeglana. Haljinica je sastavljena od komada druge, raskrojene odjeće (patchwork, iznjedren ultimativnom oskudicom, crvenih krpica raznih uzoraka dok je jedan pravokutni umetak plave – maskuline ili boje dječaka). Ana Opalić s Božom se je susrela snimajući Documentin projekt usmene povijesti Osobna sjećanja na rat i druge oblike političkog nasilja od 1941 do danas. Ime mu je nadjenuto u dobi od tri ili četiri godine sa značenjem Božjeg dara-Božidar; matičar u Petrinji promijenio je ime u kraće, vjerojatno greškom. Božin je otac već na početku Drugog svjetskog rata (“Rata”) strijeljan, a dječak je s majkom i mlađom sestrom odveden preko Gradiške, Mlake i Jasenovca u dječji logor u Sisku, zvan “prihvatilištem”. Majka je usput odvojena, te je Božo više nikada nije vidio, kao ni sestru s kojom je bio u logoru do kolovoza 1942. kad je vozač regionalnog prijevoza došao izabrati djevojčicu. Vozač i njegova žena nisu mogli imati djece, a čuli su da u obližnjem Sisku ima djece bez roditelja. Budući da djeca-ljudi osjete kad netko dođe s dobrom namjerom, tog čovjeka koji je stajao uz vrata trogodišnji Božo obgrlio je oko koljena, odjeven u crvenu haljinicu i nije oko vrata imao špagu na kojoj bi visio identifikacijski broj povezan s imenom, pa je ono ostalo nepoznato. Čovjek ga je kao žensko dijete autobusom odvezao kući gdje je baba podigla tu haljinicu i obznanila da je “curica” uistinu dječak.
Nakon užasa koje je vidio u logoru, gdje su dugim štapovima, “štapinama”, nervozne čuvarice strašile i mlatile gladnu, bolesnu, zaraženu glistama, odvojenu od roditelja plačljivu djecu, koju bi ponekad ušutkale tako da ih samo uzmu za ruku i zamahnu njima u zid; pa bi ih vodile na pranje na Kupu gdje bi mnoge odnijela riječna struja (“matica uhvati dijete”) a da nitko pritom ne bi ni pokušao priteći u pomoć – dječak prvih dana nije govorio, sve dok nije opsovao susjedovog psa kad je više puta srušio improviziranu brijačnicu na klupi, a s kojom se je igrao. Jednom kad je progovorio, ispričao je o mlađoj sestri koja je ostala u logoru i nova obitelj pošla je po nju, no djevojčicu više nisu zatekli.
Božo je radio kao profesor geografije a od 2004. je u mirovini, živi u Petrinji, oženjen je i ima dva sina, doktora znanosti. Izjašnjava se Hrvatom, bio je hrvatski prognanik u Domovinskom ratu, kao student pristajao je uz vrijednosti Hrvatskog proljeća; nešto ranije, u muškoj učiteljskoj gimnaziji bio vođa Narodnih omladinaca. Vozač i njegov susjed bačvar i njihove žene, dva para koja nisu mogli imati djece, svaki vlastite narodnosti, ostavili su svu imovinu i podobnije od prezimena. Božo smatra da mnoge žrtve Drugog svjetskog rata nisu adekvatno tretirane, pa tako i spomenik na sisačkome groblju, s devet krugova u simbolici devet krugova pakla nad jamom u kojoj je od 1942. do 1945. sahranjeno oko dvije tisuće djece.
Osporavanje nije samo modus političkih praksi, već je povijesna umjetnička avangarda bila osporavateljska, poništavateljskog ili prevrednovateljskog stava prema tradiciji, odnosno princip negacije primijenjen je gotovo na sve predhodeće i postojeće u širem području kulture – prema Gordani Slabinac u iščitavanju tekstova Aleksandra Flakera. Avangarda svojim polemičkim diskursom, u hiperboličkoj gesti, zagovarala je promjenu svega njegujući umijeće osporavanja s ciljem da se porazi, štoviše, ponizi i uništi protivnika. Naprotiv, u sferi politike osporavanje služi zadržavanju postojećeg stanja. Prema Susan Sontag u tekstu The Aesthetic of Silence (2006.) moderna je umjetnost percipirana od publike kao izmak u tišinu, umjetnikov izbor ultimativne šutnje povezan je sa simplifikacijom umjetnosti; on govori na način koji publika ne može čuti. Tišina je ideal, ona je trajna i namjerna, i stvar je odluke – pa do one egzemplarne o samoubojstvu umjetnika; moderni se umjetnik šutnjom oslobađa servilnog služenja svijetu: kojemu pripisuje uloge patrona, klijenta, publike, antagonista, arbitra, i izlaganje kojemu deformira umjetnost.
Haljinica je okidač osjetilne impresije koja pokreće sjećanja na proživljeno i nadživljeno, privatnu povijest odnosno vlastiti svijet čiju sliku na ovaj način Božo pokušava sistematizirati. Haljinica je “čista informacija”, osjetilno-konceptualna tj. simbol doslovnog aspekta viđenja i ozbiljenog gledanja. Intimna emotivna kretanja, rodbinske i prijateljske veze smještene su posredstvom predmeta u povijesni kontekst. Slično kao što Ana Opalić snima intervju s Božom, u globalno posredovanom intervjuu 2013. tada 24-godišnja djevojka koja je glumila djevojčicu u crvenom kaputu, tzv. “Red Genia” u Spielbergovoj epskoj Schindlerovoj listi (1993.), govori kako joj je taj ikonički nastup godinama traumatizirao. Crveni kaputić bio je barthesovski punctum u programski crno-cijelom trosatnom filmu, naposljetku akcentirajući gomilu leševa nabačenih na kola iako je djevojčica u crvenom kaputiću, činilo se, izbjegla sve opasne situacije na putu prema slobodi. Naime, pogled publike je Schindlerov pogled; kolektivno pratimo sekvence kretanja-sudbinu djevojčice i oplakujemo je na koncu. No ona-oni (slični njoj) su imali priznanje svoje žrtve, mogli su se ukazati, pozdraviti i “otići” na način žrtava u kriminalističkom serijalu Cold Case (kad FBI detektivka njihov slučaj zatvori u bijelu kutiju na polici s mnoštvom sličnih kutija). No što je s djecom sa slame na betonskom podu nezavršene zgrade dječjeg logora u Sisku? U njoj je sada, u slučajnoj programskoj korespodenciji, dječji vrtić. Ana Opalić se je, šest godina nakon što je s Božom snimila intervju, vratila u njegovu kuću u Petrinji samo zato da bi fotografirala haljinicu za ovu izložbu.
Izložba natječajnih radova u Orisu – Kući arhitekture
U Orisu – Kući arhitekture u Zagrebu nedavno je otvorena izložba DA, voDA! na kojoj se mogu razgledati radovi pristigli na natječaj za dizajnersko rješenje predmeta koji se koriste pri konzumaciji zagrebačke vode. Natječaj su povodom 140. obljetnice Zagrebačkog vodovoda raspisali Grad Zagreb, Zagrebački holding te Vodoopskrba i odvodnja.
Ocjenjivački sud natječaja za dizajnersko rješenje predmeta koji se koriste pri konzumaciji zagrebačke vode, odlučio je ne dodijeliti prvu nagradu, no dodijeljene su po dvije jednakovrijedne druge i treće nagrade. Drugo mjesto dijele rad Tokpotok čije su autorice Bruna Gloković i Tanja Virag uz mentorstvo Andree Hercog, i rad Manda autorica Ive Ćurković Spajić i Karle Glavaš. Treće je mjesto pripalo radu Zgoda čiji je autor Market Kolektiv, te radu Pitka autora Filipa Havraneka i Kristine Lugonje.
Izložba radova pristiglih na natječaj u Orisu može se razgledati do 26. siječnja.
