Dvadeset i petu godinu zaredom Institut za suvremenu umjetnost dodijelit će Nagradu Radoslav Putar, najvažnije hrvatsko priznanje namijenjeno mladim umjetnicima do 40 godina starosti. Četvero finalista odabrao je na temelju pristiglih prijava stručni žiri: umjetnik Vladimir Novak, lanjski dobitnik Nagrade Radoslav Putar, kustosica i voditeljica Galerije Prozori Petra Dolanjski Harni, kustosica muzeja Museo Lapidarium Sabina Oroshi, voditelj Instituta Tomslav Gotovac Darko Šimičić i kustosica te voditeljica Nagrade BAZA Maria Vassileva.
Nazvana po našem znamenitom povjesničaru umjetnosti i likovnom kritičaru, nagrada se dodjeljuje svake godine, a ime laureata objavljuje se prilikom otvorenja izložbe finalista u splitskom Salonu Galić, koja je ove godine zakazana u petak, 12. lipnja u 20 sati. U nastavku doznajte tko su ovogodišnji finalisti i koje radove planiraju predstaviti na izložbi.
Dina Gligo: Pivilion
Moja umjetnička praksa fokusirana je na rad sa digitalnim sustavima i infrastrukturama kao prostorima stvaranja, komunikacije i zajedničkog djelovanja. Od 2015. kroz dugotrajni projekt Pivilion aktivno razvijam procese koji ispituju kako najnovije tehnologije mogu podržati djelovanje i okupljanje privremenih zajednica oko otvorenih, distribuiranih i varijabilnih medija. U suradnji s Vedranom Gligom te s mrežom sudionika_ca i suradnika_ca koja se formira oko zajedničkih protokola i alata, naša praksa postaje medij za stvaranje drugačijih modela umjetničke produkcije i distribucije. Naš pristup FLOSS (Free/Libre Open Source) filozofiji i praksama duboko je integriran u našu umjetničku praksu. Vjerujemo da umjetnost i tehnologija trebaju biti otvorene i dostupne svima. Zato se projekti koje radimo temelje na FLOSS softveru i nastoje inspirirati sve uključene da prihvate slobodne licence ne samo kao skup alata, već kao način razmišljanja i stvaranja otvorenosti, suradnje, pristupačnosti i zajednice.
U središtu mog interesa nisu objekti, nego protokoli i načini na koji se informacije, stvaralaštvo i autorstvo kreću kroz sustav umjetničke produkcije. Svaka nova verzija našeg infrastrukturnog rada proizvodi novo djelo, ali i novu (privremenu) zajednicu koja ga transformira. Time se praksa ne zatvara u formu, već proizvodi trajne mogućnosti eksperimentiranja u kojima je umjetnost proces promišljanja ali i etičkog hakiranja društveno-tehnoloških odnosa.
Pivilion projekt koji je započet 2015. služi kao okvir za trajno uspostavljanje dijaloga o novim tehnologijama, društvenim okolnostima i suradničkim konstelacijama. Ne iscrpljuje se u produkciji, već traje u neprekidnom dijalogu između infrastrukture i ljudi koji je čine, omogućuju i proučavaju. Stoga Pivilion funkcionira kao otvoreni sustav, kao trajni eksperiment autonomije i međusobne odgovornosti unutar fizičke stvarnosti digitalne infrastrukture.
Dina Gligo (1986.) diplomirala malu plastiku i medaljerstvo (MFA) na Akademiji likovnih umjetnosti 2012. godine. Aktivno (su)djeluje u području suvremenih transmedijskih umjetničkih praksi; inicira i izlaže u području vizualne, digitalne, internetske umjetnosti. Suosnivačica je i od 2014. umjetnička voditeljica umjetničke organizacije Format C, organizacije s fokusom na umjetničkom istraživanju, eksperimentalnoj medijskoj umjetnosti i suradničkom stvaralaštvu. Kontinuirano organizira Inquiry Inc. produkcijski program digitalne umjetnosti (od 2016.), /’fu:bar/ festival glitch umjetnosti (pokrenut 2015.), mrežni umjetnički projekt Pivilion (od 2016.) i mnoge druge.
Njezina umjetnička praksa fokusirana je na rad sa digitalnim sustavima i infrastrukturama kao prostorima stvaranja, komunikacije i zajedničkog djelovanja. Od 2015. kroz dugotrajni projekt Pivilion razvija procese koji ispituju kako najnovije tehnologije mogu podržati djelovanje i okupljanje privremenih zajednica oko otvorenih, distribuiranih i varijabilnih medija (u suradnji s Vedranom Gligom.) U središtu njezinog interesa nisu objekti, nego protokoli i načini na koji se informacije, stvaralaštvo i autorstvo kreću kroz sustav umjetničke produkcije.
Ivan Gundić: Still Life
Still Life je termin koji se u modno-tekstilnoj “fast fashion” industriji koristi za standardiziranu fotografsku reprodukciju odjevnih predmeta i ostalih proizvoda namijenjenih kataloškoj prodaji putem internetskih trgovina. Masovnu prodaju proizvoda prati i masovna proizvodnja slika.
Korporativnom hiperprodukcijom moglo bi se opisati i radno mjesto na kojemu sam, kao fotograf, proveo prve godine radnog staža. Proizveo sam tisuće fotografija koje mi malo znače, a još manje pripadaju. Često bih pomislio kako moja umjetnička praksa nikada neće biti toliko produktivna. U nadi da to promijenim, poslužio sam se metodama industrijske proizvodnje.
Nabavio sam dvije identične traper košulje, ručno krojene i šivane po uzoru na radničke uniforme, te pokrenuo vlastiti pogon za cikličku reprodukciju. Proces je jednostavan: jednu košulju odijevam i nosim dok drugu fotografiram, ispisujem, uokvirujem i vješam na zid. Zatim zamjenjujem košulje i proces se ponavlja u nedogled. Svakim novim krugom presvlačenja i fotografiranja košulje postaju zgužvanije, čime tragovi mojega rada postaju sve vidljiviji.
Ivan Gundić (1993.) završio je prijediplomski studij na Fakultetu političkih znanosti te diplomski studij fotografije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Dobitnik je dviju Rektorovih nagrada i Dekanove nagrade za diplomski rad. Dobitnik je više priznanja, uključujući nagradu na Međunarodnom studentskom bijenalu, nagradu Muzeja likovnih umjetnosti u sklopu 36. Salona mladih HDLU-a, Grand Prix Sarajevo Photography Festivala, te nagradu Ex Aequo na 29. Slavonskom bijenalu.
Njegova umjetnička praksa temelji se na mediju fotografije, ali ga rijetko koristi u klasičnom obliku. Uz fotografiju, koristi i druge medije poput zvuka, videa i performansa. U fokusu njegova interesa nalaze se teme memorije, jezika, društva i identiteta, s posebnim naglaskom na istraživanje odnosa između ljudi i slika, kako u osobnom i intimnom, tako i u širem društvenom kontekstu. Uz umjetnički rad, aktivno se bavi i edukacijom. Od 2021. godine djeluje kao umjetnik-mentor i predavač u sklopu škole suvremene fotografije Drugi kadar.
Nikolina Kuzmić: Svetac ničega od nigdje
Rad nastaje kao daljnje promišljanje tema iz radova Hommage genetici te Izvan vremena. Pitanja osobne memorije, kao i sjećanja mjesta, zaborava, povijesti i prošlosti, arheologije i prirode te umjetnosti ovaj rad spaja i provlači kroz ikonografiju svetosti te svetca zaštitnika lokaliteta (tipičnog za Dalmaciju). Taj lik je zamišljeni nepoznati svetac/ božanstvo zaboravljenih i napuštenih mjesta. Rad se oslanja na estetiku duge kršćanske tradicije kao i kristijanizirane poganske mitologije tutorskih božanstava vidljivih u prirodnim elementima u kostimu. Već spomenuti kostim, spoj je kršćanskih, folklornih i osobnih elemenata.
Dva su osnovna kritička momenta rada: odnos suvremene umjetnosti i kulturne baštine te odnos unutar trijade turizam-baština-priroda. U odabiru kršćanske estetike kao i lokacija koja pripadaju pojmu kulturne baštine (od kojih neka imaju status visoko zaštićenih spomenika) umjetnica nastavlja dugu umjetničku tradiciju koja traje od antičkih vremena te je uvodi u kontekst suvremene umjetnosti kroz prizmu osobne povijesti, specifične estetike i interesa. Baština u tom smislu postaje živući organizam koji i dalje mijenja svoju originalnu funkciju i značenje; ne samo nešto što pripada manje ili više očuvanoj povijesti. Nemoguće je ne referirati se i na odnos turizma u kontekstu očuvanja kulturne baštine i prirode koji su postavljeni u oprečan, a neporecivo međuovisan odnos. Iako su većinom u pitanju ruine koje priroda na neki način vraća sebi, njihovo očuvanje (kao i očuvanje tih istih prirodnih dobara), uvelike ovisi o njihovom turističkom ekonomskom potencijalu – može li mjesto biti turistička znamenitost i koliko kao takvo može generirati profita. Priroda je u toj trijadi postavljena na zadnje mjesto kao smetnja i razarač – neumoljivi zub vremena i potencijalno građevinsko zemljište.
U zaključku, rad je u svojoj formi serija fotografija/ikona zamišljenog bezimenog svetca/božanstva kojeg autorica kreira u kombiniranoj tehnici, a koji tone sve dublje u zaborav kako lagano nestaju mjesta koja je štitilo. Oslanja se na estetiku duge kršćanske tradicije, elemenata osobne povijesti te prirode i arheologije. Nastavak je umjetničinog istraživanja i propitivanja ideja memorije, zaborava, nestajanja, odnosa mjesta i pojedinca, arheologije i kulturne baštine te što ona znači, te utjecaja turizma na sve navedeno.
Nikolina Kuzmić (1994.) studirala je na Umjetničkoj akademiji Split. Preddiplomski studij završila je 2016. godine u klasi prof. Deana Jokanovića Toumina. Diplomirala je 2019. godine na diplomskom studiju u klasi prof. Nine Ivančić. Godine 2022. pohađala je Art, Science and Health Master of ArtsOnline Pilot Course. Bila je finalistica Nagrade Radoslav Putar 2024. godine.
Njezin se rad temelji na igranju s klasičnim muzejskim prezentacijama, a jedan od aspekata koji je intrigira je prostor koji se odnosi na razne hetorotopije, bilo da je riječ o arhivama, muzejima, grobljima, kao i bolnicama te osobnim zbirkama. Drugi element koji označava njezino umjetničko stvaralaštvo jest živo fizičko tijelo, odnosno organizam u svojoj materiji – meso, geni, kosti i koža.
Kristijan Popović: Tu sam da čuvam mjesto od drugoga
Prijavljivanje na natječaj s namjerom privremenog otuđivanja izložbenog mjesta drugim umjetnicima.
Prijava se ne uspostavlja radi samog izlaganja, već radi uspostavljanja vlastitog mjesta na umjetničkoj sceni i njegova uskraćivanja drugima, nešto kao institucionalna igra glazbenih stolaca
(Ako nećeš ti, ima ko će!).
Referirajući se na širi kontekst umjetnika s ovih prostora koji, zbog nemogućnosti da žive od vlastitog umjetničkog rada, često preuzimaju “civilna” zanimanja paralelno s umjetničkom praksom, poput npr. rada Vlade Marteka u knjižnici.
U kontekstu vlastitog planiranog preseljenja na Zapad, izbor zanimanja čuvara nameće se kao realna opcija za početnu životnu održivost, otvarajući mogućnost preklapanja dviju funkcija rada čuvara i umjetničkog djelovanja.
Rad kao čuvar pritom se promatra kao potencijalna strategijaistovremenog očuvanja i zauzimanja vlastitog izložbenog prostora, odnosno simboličke zabrane prema drugim izlagačima kroz vlastiti ‘’institucionalni’’ stalni posao.
Figura čuvara dobiva dodatni sloj značenja s obzirom na to da je upravo to jedno od prvih konkretnih zaposlenja dostupnih u kontekstu moje osobne migracije na već spomenuti zapad. Performans čuvara u kiosku tako se postavlja kao priprema za profesionalnu i prostornu tranziciju, ali i kao način anticipacije i prilagodbe u novoj umjetničkoj sredini.
U samom procesu razvoja rada provedene su konzultacije s raznimvoljnim čuvarima i portirima, neke od kojih su dokumentirane u artist-booku. Iskustva i savjeti pravih čuvara su informirali samu strukturu performansa i estetsku artikulaciju čuvarske kućice.
Computer’s First Christmas Card
Instalacija drvene “samoposlužne” ispovjedaonice koja funkcionira s pomoću aplikacije koja koristi umjetnu inteligenciju za generiranje teksta. Instalacija je zamišljena u kontekstu javne funkcije, lokalni kvartovski kafići, željeznički kolodvori, između bankomata i photo-boothova, pored aparata za klađenje itd.
OVA KUGLA NEMA VEZE S KUGLOM DO.
Javni performans pored kugle koja se nalazi ispred i sastavni je arhitektonski dio zgrade muzičke akademije. Performans uključuje puhanje meteorološkog balona na promjer identičan narančastoj kugli u javnom prostoru.
Kada kugla izazvana puhanjem balona akumulatorskom puhalicom dostigne identičnu veličinu susjedne, dolazimo do zaključka da spomenuta kugla nema ništa s kuglom do nje. “Ova kugla nema veze s kuglom do.” ili detaljnije: “Ova kugla nema veze s kuglom do, koja isto tako nema veze sa kuglom jednake veličine par sto metara dalje.”
Kristijan Popović (1998.) diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti 2025. godine u klasi doc. art. Predraga Pavića. Boravio je 2023/2024. na Kraljevskoj akademiji likovnih umjetnosti u Antwerpenu. Od 2018. aktivno djeluje na području kazališne i filmske scenografije. Izlagao je na brojnim skupnim izložbama i imao je tri samostalne izložbe. Dobitnik je Rektorove nagrade (2021/2022.), 3. nagrade za mlade umjetnike Ivan Kožarić MSU-a u Zagrebu (2022.), 1. nagrade na natječaju Starter Prize na Kraljevskoj akademiji likovnih umjetnosti u Antwerpenu (2023.) te pohvale summa cum laude ALU u Zagrebu 2024.
Sklon je istraživanju društvenih pitanja i situacija koje se pojavljuju unutar specifičnog konteksta mjesta u kojem boravi. Radi konceptualno, često koristeći performans, skulpturu, umjetničke knjige i instalacije. Često se koristi humorom i ironijom, kako bi svoje radove učinio publici pristupačnijima, ne umanjujući složenost problema. Obrazovanje u kazališnoj i filmskoj scenografiji pomaže mu oblikovati način pristupa prostoru, kombinacijom konceptualnog razmišljanja s prostornim i performativnim strategijama, konstruira participativne situacije.
