Galerija SC poziva vas na otvorenje izložbe Still Life / Still Alive umjetnice Jelene Lovrec, danas (petak, 3. lipnja 2016.) u 20 sati. Izložba je otvorena do 11. lipnja 2016. radnim danom od 12 do 20 sati, subotom od 10 do 13 sati.
Više o izložbi pročitajte u nastavku, u tekstu Martine Bratić
Pitanje odnosa umjetnika ili umjetnice prema svojemu radu jedno je od onih vječnih živućih pitanja na koja je teško, ako je uopće moguće, ako je uopće i potrebno – davati kakve jednoznačne odgovore ili opaske. Odnos je to najintimniji, istovremeno i najteži i najiskreniji, a koji je uvijek i beziznimno otvoren promjenama, redefiniranju, krizama, napuknućima, pa i iščeznućima. Veza umjetnika prema onomu što stvara u sebi nosi svu težinu pojedinačnoga života i nerijetko je teško razlučiva od samoga življenja umjetnika ili umjetnice. Ipak, stvarajući subjekt neprestano propituje vlastitu poziciju u odnosu prema svojemu radu, uvijek iznova generirajući „sljedeći korak“, stanovitu nadogradnju prethodne kreativne faze ili, s druge strane, u potpunosti nastoji anulirati stanje „prije“.
U određenoj se mjeri ovakve „stvaralačke inventure“ i propitivanja uzročno-posljedične veze između autorstva i produkcije poduhvatio i posljednji u nizu projekata Jelene Lovrec. Njegov je okidač možda moguće tražiti u razlozima nešto pragmatičnije prirode, kao što je autoričino osvještavanje činjenice da je fizička pretrpanost vlastitim radovima priječi u daljnjemu radu. No, s druge strane, onaj nukleus samoga projekta sasvim je nadišao pitanje pragmatičnosti ili životne praktičnosti, zašavši u sferu mnogih instanci duboko ukorijenjenih u svijet umjetnosti i njegovih zakonitosti. Destabilizacija umjetničkoga rada kao samosvojnog organizma ali nedjeljivog od osobe autora, zatim preispitivanje (vlastite) umjetničke svrhovitosti i koncepta (pre)poznatosti u umjetničkome svijetu te kritika funkcioniranja umjetničkoga tržišta, neka su od najsnažnije podcrtanih pitanja kojima se Jelena Lovrec ovim projektom okrenula.
Rad čine akcije objedinjene sloganom Želim bit’ k’o Berber, upriličene na nekima od najfrekventnijih punktova u Zagrebu, kamo se autorica znala uputiti posljednjih tjedana. Sa sobom je redovito nosila i svoje radove, opus sačinjen od crteža, kolaža i manjih instalacija, a koji su neprekinuto nastajali posljednjih šest godina, odlučivši ih sve – pokloniti slučajnim prolaznicima. Natovareni u velika kolica za kupnju, radovi su tako osvanuli na Trgu bana Jelačića, na Kvaternikovu trgu, kod zgrade HNK te u zoni između Vlaške i Petrove, svakog puta u sve manjemu broju. Kako autorica pojašnjava – i njezina se intimna, ali i profesionalna pozicija, svakog puta mijenjala kako se mijenjala i lokacija. Svaki punkt imao je neku svoju „publiku“; ljude koji se zaustave i postave pitanje ili ga ne postave; ljude koji su željeli samo ostaviti komentar na ovakvu „izložbu“ ili, primjerice, strukture zadužene za održavanje javnoga reda i mira, koji su na Trgu bili primorani i intervenirati. Istovremeno su i ove mikro-interakcije s autoricom također zabilježene fotografski, otvorivši još jednu dodatnu priču, usložnjavajući čitav projekt, izvodeći rad na rad.
Uz umjetninu koju su prolaznici sami odabrali, bilo je nužno da ispune darovnicu, na kojoj, između ostaloga, stoji da se Obdarenik obvezuje čuvati stečeni rad i poslati Darovatelju fotografiju rada nakon što ga smjesti u svoj dom.
Određeni je broj obdarenika, stavivši svoj potpis na službeni dokument, uistinu prihvatio odgovornost i zadaću koju je primopredaja obuhvatila, poslavši fotografije rada, sada smještenog u neki novi, autorici posvema nepoznat prostor.
I primjetan kritički moment dao je snažan impetus akciji Jelene Lovrec. Istovremeno bolno ironično, ali, kako kaže, i s nekom dozom istine, pomislila je kakve su to prakse, razmjene, razgovori, dogovori, pregovori, mjeseci, godine i desetljeća nužni kako bi umjetnik postao poznat, odnosno, kako bi nečija djela gotovo zatravila mentalne i fizičke prostore okorjelih „obožavatelja umjetnosti“. Odlučila je, stoga, nakon nekoliko godina vaganja svoje odluke – ući u svako kućanstvo, postati punopravnim dijelom ćaskanja o umjetnosti i umjetninama koje sada krase mnoge privatne prostore. Odlučila je, kako kaže, da – želi bit’ k’o Berber. Na ovaj ili onaj način.
Jedno od pitanja koje je također potpirilo akciju stiglo je iz smjera zakonitosti umjetničkoga tržišta i financijskoga aspekta umjetničkoga rada. Procijeniti umjetninu, „poslati je u svijet“ s naljepnicom o vrijednosti koju je netko drugi iznio ili, s onom koju kupac nudi, kako govori autorica – najmanje je lijepa od okolnosti koje su dio života (i življenja) umjetnika. Nakon mnogih nikada plaćenih radova, čin poklanjanja svega Jeleni Lovrec poslužio je kao bolno ali oslobađajuće rješenje, a koje bi, u konačnici, možda moglo označiti i potencijalnu promjenu na bolje.
Svakako ostaje vidjeti rezultate ovakve radikalne odluke, čiji će se odjeci, po svoj prilici, moći pratiti kroz godine koje slijede. A preostaje razmišljati i o djelima koja su se odcijepila od svoje matice, koja žive neki novi život, kao i o novim djelima koja su obuhvaćena ovom izložbom. Upravo su ti izlošci – fotografije obdarenika i novi smještaj poklonjenih djela – novi radovi Jelene Lovrec, koje novi udomitelji već na izložbi mogu odabrati i pravno se obavezati da će čuvati stečeni rad i poslati Darovatelju fotografiju rada nakon što ga smjesti u svoj dom…
Jelena Lovrec rođena je 1989. godine u Zagrebu. Završila je Školu primjijenjenih umjetnosti i dizajna u Zagrebu 2008. i iste godine upisala Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. Diplomirala je 2014. godine u klasi prof. Roberta Šimraka na odjelu grafike. Od 2015. godine članica je HDLU-a.
