Nakon što su ove godine u okviru serije izložbi u mediju billboarda pod nazivom Ploha/površina//Plane/Surface, čija je autorica Silva Kalčić, svoje radove predstavili umjetnici Marko Marković, Goran Trbuljak, Niko Mihaljević, Andreja Kulunčić i Dalibor Martinis, na billboardu u Ulici kneza Branimira u Zagrebu od 7. do 20. prosinca izložen je rad Destinacija: bezimena Nadije Mustapić i Tonija Meštrovića.
*Nadija Mustapić i Toni Meštrović, Destinacija: bezimena / foto: Boris Cvjetanović
Nadija Mustapić i Toni Meštrović svojom izložbom u mediju billboarda u Zagreb transponiraju situaciju iz Rijeke, aktualnog stanja broda „Galeb“ u iščekivanju remonta broda nakon kojeg će postati muzej, uz dobivanje novih komercijalnih, primarno turističkih sadržaja. Mustapić i Meštrović fotografirali su vanjski zid jedne palube broda „Galeb“, tragove skinutih ploča malih dimenzija s imenima raznih gostiju broda, informacijama o plovnim putovima i destinacijama, (na brodu su se donosile odluke, potpisivali dokumenti… Tijekom Pete konferencije Pokreta nesvrstanih u Šri Lanki, na brodu je organiziran veliki prijem za sve državnike prisutne u Colombu) te s navedenim brojčanim podatkom o nautičkim miljama prijeđenim na pojedinom putovanju. Na billboardu su jukstaponirani tragovi nečeg sto je skinuto, i tragovi nečeg što bi moglo biti ono što je skinuto; vraćeno u nekom drugom obliku. Sažimanje vremena osiromašuje, ispražnjuje kulturalne znakove, pretvarajući ih u „nulte znakove“ ili „slabe znakove“, engl. „weak signs“, prema Agambenu u referenci na Benjaminov pojam „slabog mesijanstva“. Nadalje, Boris Groys (u tekstu „The Weak Universalism“, 2010.) zamjećuje da takvi „slabi znakovi trijumfiraju nad snažnim i „moćnim“ znakovima našeg vremena, onima autoriteta, tradicije, moći, ali i onim snažnim znakovima pobune, strasti, heroizma. Autori izložbe postavljaju pitanje o tome na koje načine možemo neke dokumentarne artefakte, koji iz nekog razloga danas nisu poželjni, dalje tretirati i gledati. Naravno da se referiraju na uklonjene povijesne slojeve, ali i na vrijeme i ideologiju nesvrstanih, u nadovezivanju na razne druge dokumente i fakte iz povijesti.
*Nadija Mustapić i Toni Meštrović, Destinacija: bezimena / foto: Boris Cvjetanović
Ovaj rad je najava većeg projekta, kao dio aspekta šire tematike vezane uz temu odnosa spram povijesti i revizionizma povijesti. Podtema je estetika, poetika materijala koja govori o vremenskom i ideološkom odmaku od njegovog izvornog oblika; zida koji je delapidiran, s tragovima korozije, dok po detalju okruglog okna prepoznajemo da je riječ o brodu…, sa slojevima boje koja se ljušti i tragovima nečega sto je bilo na nekom posvećenom mjestu, naziva koji je postao nijem, „bezimen“. S druge je strane to nešto što je uklonjeno, tretirano kao arhivski i dokumentarni materijal. Zid s kojeg su skinuti nazivi tretiran je kao onaj bez naziva, što je generički naziv koji se često koristi u umjetnosti, a ovdje je u nazivu rada Destinacija: bezimena (engl. Destination: Distitled) korišten kao koncepcija, ujedno evocirajući pitanje o destinaciji putovanja – broda (u užem smislu) ili društva (u širem). Razmišljajući o načinu na koji raditi s takvim artefaktom u rukama, autori su odlučili prenijeti ga frotažno na papir, koji je efemeran-manje trajan i manje izdržljiv, fragilan objekt naspram materijalnosti metala i ruzine… tijekom nastanka frotaža, otiskivana slika polako dolazi do vidljivosti, i istodobno grafit kojim je frotaž izvođen ostavlja trag i po rukama – tretiranje materijala rukom ima snažnu dimenziju poetičnosti. Frotaž je prijenos slike, koji ima drugačije značenje od prenošene slike, i svojom je „kvalitetom“ „loša slika“, u smislu u kojemu taj termin koristi Hito Steyerl, engl. „poor image“. Loša slika je kopija „u pokretu“. Njezina je kvaliteta niska, njena je razlučivost ispod standardne. To je duh slike, „preview“, itinerantna slika, reproducirana u drugim medijskim kanalima. „Loša slika“ je lumpenproleterijat u klasnom društvu pojavnosti/prikaza, prenesena, preuzeta i dijeljena. „Loša slika“ tendira apstrakciji: to je vizualna ideja u svom samom nastanku (prema: Hito Steyerl, „In Defense of the Poor Image“, 2009.). ). Ovdje figurira kao „opće mjesto“, utjelovljenje kontinuiranog značaja problema nestanka, iščeznuća, brisanja „originala“ i pokušaj njegova vraćanja. Isto kao što su tragovi hrđe na zidu na mjestu skinutih pločica, osim što su konkretna lokacija na „Galebu“ i u širem nacionalnom kontekstu lokacija brisanja kolektivne memorije na socijalistički i antifašistički sloj (uz preimenovanje trga, micanja spomen-ploča, sklanjanje spomenika…) u neposrednoj prošlosti, svojevrsno „opće mjesto“ brisanja.
*Nadija Mustapić i Toni Meštrović, Destinacija: bezimena / foto: Boris Cvjetanović
Nadija Mustapić (www.nadijamustapic.com) živi i radi u Rijeci. Djeluje kroz formu videa/filma, njene imerzivne prostorne videoinstalacije istražuju višedimenzionalne odnose između reprezentacije prostora, njegove subjektivnosti i političnosti. Alumna je Sveučilišta u Iowi (MA, 2002. –2004.; MFA Terminal Degree 2005.) te izvanredna profesorica na Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci.
Toni Meštrović (www.macaknara.hr) je audio-vizualni umjetnik koji djeluje unutar medija video i audio instalacija. Studirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (1999.) i na Akademiji medijskih umjetnosti u Koelnu, Njemačkoj (2004.). U svojem radu bavi se temama kulturalnog nasljeđa, identiteta i promjena dalmatinskih i mediteranskih prostora u tranzicijama Hrvatske.
Mustapić i Meštrović surađuju na većim multimedijskim projektima koje izlažu u muzejima i galerijama. Njihov kolaborativan rad obuhvaća društvene teme te proširuje kategorije dokumentarizma u prostorna i poetična imerzivna doživljajna iskustva.
