Od 4. do 12. listopada na 23. splitskom filmskom festivalu – Međunarodnom festivalu novog filma prikazano je 17 dugometražnih i čak četrdesetak kratkometražnih naslova.
Sa aspekta tematskog fokusa ovogodišnjeg STFF-a , a tema je 23. izdanja festivala otpor kapitalizmu i populizmu, vjerojatno nije bilo prikladnijeg domaćeg filma od uratka redateljskog dvojca Marka Šantića i Sare Hribar, naslovljenog Lada Kamenski, koji je nakon srpanjske premijere na 65. Pulskom filmskom festivalu prikazan i pred dalmatinskom publikom. Gotovo čitav film odvija se u stanu mladog redatelja koji jedne večeri poziva tri glumice (Ksenija Marinković, Doris Šarić-Kukuljica i Nataša Dorčić) na glumačku probu za svoj režijski projekt o otpuštenoj radnici tvornice Kamensko. U potpunosti metafilmski zagledan u interpretativno potentan odnos između svijeta glumačke i tekstilne industrije, film Lada Kamenski nažalost propušta naglasiti jaku sociološku dimenziju oba univerzuma. Svejedno, radi se o vrlo solidnom i nesvakidašnjem filmu za tuzemne kinematografske prilike.
*Marko Šantić i Sara Hribar: Lada Kamenski
U svom 23. izdanju STFF ponudio je čak dva naslova hiperproduktivnog gerilca Anđela Jurkasa – Do kraja smrti i Happy End: Glup i gluplji 3. Ne može se kazati da je Jurkas autorski sazrio u razdoblju od svojih prvih radova do danas – filmovi su mu i dalje neartikulirani , natrpani svakakvim ludorijama, prepuni traljavih režijskih rješenja i pretencioznosti , ali ima nešto u Jurkasovim filmovima što se ne viđa često u hrvatskoj kinematografiji. Anđelo Jurkas, naime, izruguje se svim onim društveno-političkim boleštinama i lažnim vrijednostima hrvatske zbilje koje ismijavaju svi normalni građani ove države, i čini to podosta odvažno i nekomformistički.
*Anđelo Jurkas: Happy End: Glup i gluplji 3
Kompleksnim društvenim temama pozabavila se i mlada Daria Keršić u intrigantnom kratkometražnom prvijencu Tost u kojem osamnaestogodišnja Lena i sedamnaestogodišnja Julija dolaze iz male sredine u Zagreb provesti romantični vikend, ali stvari se zakompliciraju kada odluče prenoćiti kod brata potonje koji skuži da su lezbijke.
Od ostalih domaćih kratkometražnih naslova svakako treba izdvojiti Trip Marka Meštrovića i posebno Precijenjenu dramaturgiju već etablirane kinoklubašice Sunčice Ane Veldić. Autorica filma studentica je dokumentarne režije na Akademiji dramskih umjetnosti koja se u Precijenjenoj dramaturgiji na neki način obračunava s udžbeničkim tumačenjem filmskih formi.
*Sunčica Ana Veldić: Precijenjena dramaturgija
Vrlo je zanimljivo i Mramorje kameno Antonine Blažanović ambijentirano na napušteni Goli otok na kojem je od 1948. do 1988. bila smještena kaznionica za političke zatvorenike.
Dalmatinski tip magarca pasmina je koja izumire premda je zaštićena. Čitav projekt koji je započeo prije gotovo četiri godine kada je skupina entuzijasta odlučila dalmatinskom tovaru – životinji koja je izgradila pola Dalmacije – pronaći novu svrhu i time ga spasiti od izumiranja, Hrvoje Cokarić snimao je od prvoga dana i pred splitskom publikom u kinoteci Zlatna vrata prikazan je kao tzv. work in progress pod nazivom Cargo (Tovar).
Zapažene uratke predstavili su Katarina Jukić (Paranoja paranoje), Mario Merdžan (Buđenje u strahu), Bojan Radanović (Frankfurt, glavni grad Njemačke) te Andrej Rehak (Bobo).
*Katarina Jukić: Paranoja paranoje
Festivalska retrospektiva bila je posvećena njemačkom dokumentaristu Janu Soldatu. Program pod nazivom Moć, sigurnost, dominacija donio je šest kratkih i srednjometražnih filmova u kojima Soldat propituje mehanizme moći, ropstva i subordinacije, istražujući zatvorski sustav, sadomazohizam, zoofiliju i naličje “običnih” obitelji.
Žiri u sastavu Andres Goteira, Maja Kranjc i Joško Jerončić Grand Prix je dodijelio ukrajinskom Vulkanu dok je najboljim filmom kratkometražne konkurencije proglašen Plamen Samija Van Ingena. Nagrada Ivan Martinac za “kreativno i inovativno korištenje filmskog jezika, u čijem izričaju dominira upotreba specifičnih, kinestetskih, filmsko izražajnih sredstava ostvarivih samo u mediju pokretnih slika” pripala je Ladi Kamenski. Posebno priznanje dodijeljeno je filmu Povijest ljubavi Sonje Prosenc koji se odlikuje jedinstvenom estetikom i s velikom dozom osjećajnosti bavi temom traumatičnog iskustva.
Autor: Miro Nikolić / sve tekstove ovog autora za Vizkultura.hr pročitajte na linku
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Kratki, animirani i eksperimentalni film u medijima” koji je sufinanciran sredstvima Hrvatskog audiovizualnog centra – HAVC
