Povodom izložbe Vojin Bakić: Princip nade, otvorene u Gradskom muzeju Bjelovar do 18. travnja, razgovarala sam s autoricama prostornog postava, arhitekticama Anom Martinom i Vjerom Bakić, unukama i nasljednicama umjetnikova opusa. Razgovor zahvaća pitanja suvremene recepcije Bakićevih radova, s posebnim naglaskom na odnos prema modernističkoj baštini te sudbini monumentalnih spomenika posvećenih Narodnooslobodilačkoj borbi. Sestre Bakić govore i o izazovima nasljeđivanja autorskih prava, odgovornosti prema obiteljskoj zbirci, ali i o kolektivnom karakteru brojnih Bakićevih radova – od suradnji s arhitektima i inženjerima do njegova shvaćanja umjetničkog djela kao zajedničkog pothvata u tom kontekstu. U razgovoru se otvaraju i osobne dimenzije: sjećanja na djeda, njegovu radnu etiku i intelektualnu znatiželju, utjecaj na njihovo profesionalno formiranje, kao i pitanje može li se Bakićeva umjetnost čitati kao odraz ideala nade, slobode i pravednosti u vremenu obilježenom tragedijama. Ovaj intervju, stoga, ne donosi samo refleksiju o jednoj izložbi, nego i šire promišljanje o elastičnosti arhiva i odgovornosti društva prema spomenicima koji stoje na granici između povijesti, politike i kolektivnog sjećanja.
*Intervju je originalno napravljen u listopadu 2025. za katalog izložbe Vojin Bakić: Princip nade.
► Posljednja velika, odnosno prva sveobuhvatna retrospektiva Vojina Bakića održala se krajem 2013. i početkom 2014. godine u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. Kasnije je putovala u Sarajevo, Banja Luku, Mostar. Što se od tada promijenilo u recepciji radova vašeg djeda? Zašto vam je važno da se ova izložba dogodi sada i upravo ovdje?
Ana Bakić: Sveobuhvatnom retrospektivom 2013. u MSU zapravo se otvarao prostor nade da će izložba inicirati interes i brigu za modernističko nasljeđe u Hrvatskoj. Ponajviše za spomenike koji suzapušteni i zaboravljeni, a za koje nam se činilo da su jedinstveni primjeri modernističke skulpture velikog mjerila u svijetu i da u tome leži velika posebnost i kulturni kapital Hrvatske, a čija je valorizacija preskočena i zaboravljena.Nadali smo se da će spomenici, postavljeni u kontekst čitavog njegova opusa, inicirati neku vrstu društvene, odnosno državne skrbi za kulturnu baštinu i za skulpture tog mjerila, budući da to nadilazi mogućnosti brige obitelji. Međutim, svjedoci smo da se u međuvremenu ništa takvog nije dogodilo.Spomenici su prepušteni daljnjem propadanju, zub vremena i okolnosti ostavljaju posljedice, kako na njihovu pojavnost, tako i na konstrukciju.
Vjera Bakić: Ova izložba nastaje povodom 110. godišnjice rođenja našeg djeda, na inicijativu Gradskog muzeja Bjelovar u kojem je davne 1966. godine održana i njegova posljednja samostalna izložba. Za razliku od sveobuhvatne retrospektive koja je 2014. godine u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu prvi put kronološkim slijedom pokazala razvoj skulptorske forme od akademskih početaka preko socrealističke faze do redukcije mase i njezine apstrakcije, ova izložba nastaje u vremenu povratka u njegov rodni grad. Veselimo se što je to vrijeme došlo, vrijeme u kojem će zajedničkim entuzijazmom i doprinosom svih uključenih, njegov rad i misao ponovo zaživjeti i pobuditi sjećanja u Bjelovaru. Veseli nas i što će nakon ove izložbe u budućem gradskom muzeju, u kući obitelji Bakić, njegov rad i život biti trajno prisutni u kolektivnoj memoriji grada.
► Kome se izložba obraća? Do koga vam je bitno da ona dopre?
Vjera Bakić: Drago mi je da će mlade generacije, građani Bjelovara i stručna javnost dobiti detaljan uvid u stvaralaštvo našeg djeda. I dok se starije generacije sjećaju njegovih spomenika koji im dozivaju sjećanja sa školskih izleta na Kamenskoj i Petrovoj gori, mladim je generacijama duh socijalizma, neraskidivo vezan uz njegov rad, nepoznat. Oni su značenja tog vremena stekli samo posredno čitajući knjige i kroz druge medije pa će im sigurno i u tome izložba biti poticajna za bolje razumijevanje svijeta u kojem sada žive. Bit će to ponovno otkriće njegova stvaralaštva u Bjelovaru, za mnoge prilika da ponovo otkriju njegov opus.
Ana Bakić: Ovo je prvi put da se u većem broju izlažu njegovi radovi nakon velike izložbe Toward a Concrete Utopia: Architecture in Yugoslavia, 1948–1980, održane u njujorškoj MoMA-i 2018. godine. U kontekstu te izložbe Bakićev je spomenik na Petrovoj gori bio postavljen među vrhunske radove jugoslavenskog modernizma. Radovi su tada bili postavljeni pred međunarodnu stručnui opću publiku.Budući da je ta izložba bila izložena u jednom od najvažnijih svjetskih muzeja i da je tada pobudila velik interes, nadale smo se da će se ponovno pokrenuti diskusija i razgovor o važnosti tog nasljeđa za Hrvatsku. Međutim, to se u lokalnom kontekstu nije dogodilo, unatoč zadovoljstvu i ponosu što je ono dobilo dodatnu afirmaciju i postalo dijelom kanona izlaganjem u MoMA-i.
Nadamo se da će izložba koju postavljamo u Bjelovaru, u stvarnosti, u kojoj su se otvorila neka pitanja bez odlaganja, ponovno pokrenuti razgovor i predstaviti to nasljeđe generacijama koje nemaju znanja o njegovu opusu, o vremenu u kojem su skulpture nastale. Specifična vrijednost je i obraćanje Bjelovarčanima, jer to postaje dio javnog prostora njihova grada, posebice u kontekstu otvaranja Kuće Bakić kao posebnog muzejskog prostora, uz Gradski muzej Bjelovar.
► Izložba je, na poziv Gradskog muzeja Bjelovar, nastala kao kolektivni pothvat kustoskog kolektiva WHW u dijalogu s antropologinjom i istraživačicom Hanom Ćurak, u suradnji s vama. Dojma sam da vam je s jedne strane bitno održavati kontinuitet bogate povijesti suradnje s kolektivom WHW, dok s druge strane otvarate prostor, dajući povjerenje i glas mlađim generacijama da nanovo interpretiraju respektabilan Bakićev opus kroz drugačiju optiku.
Vjera Bakić: Optika antropologinje, kustosice Hane Ćurak u fokus izložbe postavlja nadu kao glavni motiv i pokretač stvaralaštva Vojina Bakića. Nada u traženju idealne forme simbolički je prisutna u svim fazama njegova rada, nada u pravedno društvo i bolju budućnost posebno je vidljiva kroz realizacije spomenika. Izložba je nastavak kritičkog i analitičkog mišljenja kustoskog kolektiva WHW-a vezanog uz Bakićev opus, vrijeme u kojem je radio i utjecaje koje je ostavio, dok dijalog s mladim autorima promišlja aktualnost njegova opusa u sadašnjem vremenu.
Ana Bakić: Upravo je kolektiv WHW nakon devedesetih vratio fokus na Bakićev rad. Naše dugotrajno prijateljstvo i srodnost s njihovim načinom rada, interesima i promišljanjima, uvijek su nosili impuls da nakon izložbe 2007. dobiju prilikuponovo pročitati i kontekstualizirati njegova djela.Mlada kustosica Hana Ćurak donijela je svježe, zanimljive konceptualne i teorijske okvire za interpretaciju i čitanje rada. Otvorila je novi prostor metodom kritičke fabulacije, temeljenu na radovima Saidiye Hartman, koja radove simultano čita kroz osobno i povijesno. Čini mi se da će upravo ta metoda njegova djela približiti mlađim generacijama te da će Hana svojom idejom, pored poziva umjetniku Davidu Maljkoviću koji se sustavno i dugoročno bavio Bakićevim nasljeđem, da uključi i radove umjetnika mlađe generacije, Miloša Trakilovića i Sare Salamon, također potvrditi svoj naslov – princip nade – učitavajući nadu u smislenost stvaranja umjetnosti.
► Kao i na prethodnim izložbama Bakićevih radova (Galerija Nova, 2007., MSU, 2013.-2014.), ponovno djelujete kao autorice prostornog postava. Što za vas znači uključiti se na taj način u kustoski i produkcijski proces? Jeste li se susrele s nekim izazovima?
Ana Bakić: Svakih nekoliko godina ponovno nam se pruži prilika da se u profesionalnom smislu bavimo tim materijalom.Uvijek je prisutno oduševljenje radovima kad se izvade iz arhivskih kutija u kojima prebivaju između vremena kad su izloženi. Izložba je kao medij, osim novih znanja i informacija koje donosi, uvijek i posebna vrsta doživljaja u prostoru. Prema tome, posjetitelj doživljava izložene materijale u relaciji s vlastitim tijelom, kretanjem uspostavlja odnos s njima u prostoru. Izložba nije fokusirana samo na informacije – danas ih na internetu možete pronaći vrlo lako, međutim taj skup informacija nije izložba. Upravo je prostorni i doživljajni moment ono što je specifično za izložbu, stoga su doživljaj, učenje i spoznaja drukčije sažeti prolaskom kroz izložbu.
Vjera Bakić: Izazova je puno budući da se bavimo postavom skulptura, a ujedno i kao nasljednice autorskih prava zastupamo autora. Mi smo tu zapravo ono što je kod ostalih izložbi živući autor. Trudimo se jer mislimo da bi i našem djedu svaki detalj u procesu promišljanja i diskusije njegovih radova u današnjem vremenu, interakcija skulptura s prostorom muzeja bila važna. Skulpture poznajemo odmalena, s njima smo odrastale tako da nam postav nije problem. Osnovu postava čine skulpture, crteži, fotodokumentacija te makete spomenika iz obiteljske zbirke Bakić, a brojna djela prikupljena su i iz muzejskih institucija. Vitrina s malim intimističkim predmetima koji su dio naše obiteljske zbirke, bit će posebno zanimljiva jer u njoj će biti postavljeni mali bikovi, torzi koji stanu u dlan, modeli koji će se kasnije pojaviti kao monumentalna plastika. Nadalje, muzej se nalazi u centru grada, u nastavku središnjeg trga – parka, a izložbeni prostor povezanih soba u nizu okružuje centralno unutarnje dvorište muzeja koje će zvučnom instalacijom biti integrirano u izložbu te stvoriti za vrijeme izložbe novo mjesto susreta u gradu.
► Kolektivni pristup radu i umjetnosti njegovao je i vaš djed. Osim što je monumentalne spomenike realizirao u suradnji s arhitektima, isticao je i imena radnika, klesara te na taj način progovarao o nevidljivom radu, odnosno činjenici da iza umjetničkog djela stoji neka šira grupa, da je izveden kolektivno. Nije mnogo mario za samopromociju, pa je posljednju samostalnu izložbu za života održao davne 1966. upravo ovdje, u rodnom Bjelovaru.
Vjera Bakić: Kolektivni pristup kod realizacije spomenika koji je uključivao u fazi projektiranja suradnju s arhitektima, statičarima, pejzažnim arhitektima, katkada i inženjerima brodogradnje, bio je nužnost i izravna posljedica natječajnih zadataka koji su uključivali estetske, urbanističke, simboličke i društvene aspekte.
Monumentalno mjerilo, proizašlo iz namjere stvaranja dojma veličine pobjede, revolucije, napora oslobodilačke borbe te sjećanja na žrtve, otvorilo je kod spomenika niz statičkih i konstruktivnih pitanja koja su kao kod inženjerskih građevina morala biti riješena. Dijalog s pejzažom, pristup do spomenika, zahtijevalo je urbanističko rješenje i uključivanje arhitekata, a dio zadatka je često bilo i projektiranje prostora okupljanja i političkih manifestacija na otvorenom. Primjerice, Kamenska je bila konstruirana i statički proračunata prema uzorima iz avioindustrije, a kroz svoju dimenziju i razlistanu formu istodobno je bila tehnički i financijski izazov.
Kao i kod skulptura malog intimističkog mjerila, Bakić je uvijek zaokupljen idejama i procesom njihova razvoja i realizacije, ne nužno njihovim pokazivanjem. Logika rada na temi neminovno je otvarala nove putove i to mu je bio puno veći izvor motivacije i zadovoljstva, nego gledanje i prezentacija vlastitih radova. Mislio je da je na njemu da radi skulpture, a na drugim profesijama da se brinu oko izlaganja.
Ana Bakić: Ono što se meni čini lijepo jest da je djelo promišljeno za kolektiv, da za taj kolektiv ima vrijednost i da kolektiv u njegovoj izvedbi sudjeluje.
► Okrenimo se vašim sjećanjima na život s djedom. Mnogo ste puta javno govorili o njemu. Koje su vam, iz današnje perspektive, neke od najljepših i najbitnijih uspomena na njega? Što Vojinovo nosite sa sobom kroz život?
Ana Bakić: Bakić je bio introspektivan i kontemplativan čovjek koji se vrlo često bavio prizorima svakodnevnice u kojima je nalazio anatomije i promišljao forme. Sjećam se da smo jednom došli do razgovora o glavici luka. Pitao me jesam li vidjela koliko je predivna, kakvu građu ima… Doista se oduševljavao svakodnevnim prizorima. Što je s vama i oko vas, to je bilo dovoljno, jer je u tome vidio novi svemir ili ga je nagnalo na nova promišljanja – to je bio njegov način. Možda vas upravo od toga današnji način života i logika suvremenog svijeta zapravo odvlači. Bio je jako posvećen traženju i promišljanju modela, iteracija s malim pomakom, da bi došao do svojih formi. Ja u sebi nosim osjećaj da ako nešto nisam puno puta promislila, onda to sigurno nije dobro. Što zapravo otežava, jer je drugi način da ponekad stvari s mogućnošću ugrađene greške brzo i lako odu od vas. U mojem se slučaju stvari često trebaju detaljno promisliti, nacrtati, mnogo puta im se vraćam, što u današnje doba prilično usporava. Međutim, taj višak ipak donosi vrijednost koja možda nije odmah vidljiva jer se u trenutku čini kao izgubljeno vrijeme. No to donosi neku vrstu sigurnosti jer znate koliko ste puta nešto prošli i probali, pa ste i sumnje otklonili. Mislim da je to dio obiteljske ostavštine, da to nije samo neki osobni način, nego da je to pitanje okoline odrastanja.
Vjera Bakić: Najljepše su uspomene vezane na zajednička ljetovanja u Grščici na otoku Korčuli, gdje smo se s njim kupale i zezale. Svaki dan smišljale bismo nove ideje o mjestima s pješčanim dnom gdje nas je trebao voziti barkom da skačemo na glavu, a on je sve to radio strpljivo i s veseljem. Sa sandolinom smo mu iz atelijera koji je bio na suprotnoj strani uvale donosile morske oblutke različitih dimenzija i oblika u kojima smo trebale prepoznati torza, što i nije bilo baš tako jednostavno. On bi se s njima za stolom ispod rogača dalje bavio, brusio ih i dorađivao. I baš je to vraćanje nekoj ideji, slutnja i razvojni put jedne teme koja proizlazi iz procesa rada, upravo ono što prepoznajem u vlastitom profesionalnom i pedagoškom radu.
Pamtim njegovu opuštenost, druželjubivost, nenametljivost, nekonvencionalni način života izvan građanskih normi. Jako mu je bilo važno da naučimo govoriti štokavski bez zagrebačkog kajkanja. Svaki tjedan, dok smo se družili u njegovu stanu u Draškovićevoj, zajedno bismo slušali jezične savjete na jutarnjem programu Hrvatskog radija.
► Ana, vi ste u jednom razgovoru prije petnaestak godina rekli kako vas je upravo djed naučio važnosti postavljanja pitanja i razvoju kritičkog mišljenja, pitajući vas od malih nogu za mišljenje o svojim radovima, pritom afirmirajući i vaše interese. Do koje je mjere njegova intelektualna i kreativna znatiželja potaknula vašu? Čini se da su utjecaji išli u oba smjera, da je bio otvoren i receptivan.
Ana Bakić: Da, mislim da je to zapravo išlo kao dio njegove želje da čuje što će mu jedno dijete reći iz svog iskustva. Naravno da je imao mnoštvo prijatelja i kolega koji su mu zasigurno svojim komentarom bili sugovornici oko dilema, ali ga je interesirao i dječji, neposredan pogled koji je ponekad donosio iznenađenja, smiješne situacije i vizure koje su mu nešto značile – da potiče na razmišljanje, da se smije. S njim je prostor za stvaranje bio otvoren. Uvijek je bio dostupan prostor da se crta, da se reže, lijepi, da se to zatim stavlja kao mala izložba ispod stakla na njegovu stolu, da mu pokažemo što smo napravile.
► Obje ste arhitektice, znanstvenice i profesorice te dugi niz godina predajete na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Pokazuju li mlađe generacije interes za rad i nasljeđe Vojina Bakića? Kakvih su stavova po pitanju institucionalnog nemara za kapitalna djela moderne monumentalne skulpture, jedinstvena u europskom kontekstu, gdje važno mjesto zauzimaju Bakićevi spomenici Narodnooslobodilačkoj borbi koji su uništeni ili propadaju diljem Hrvatske?
Vjera Bakić: Tema redukcije forme u njegovom radu kroz istraživanje i materijalizaciju u različitim, katkad i radikalnim, materijalima budućim je arhitektima bliska i poticajna. Kao i u arhitekturi, iz redukcije i radikalne autorske interpretacije materijala, nastaje snaga i ljepota skulpture. To je bliskost disciplina i načina rada koji naši studenti intuitivno prepoznaju. Bakićevi radovi nekima služe i kao reference za bolje razumijevanje vlastitih prostornih tema. Kod spomenika ih manje zanima institucionalni nemar jer je on rezultat društva u kojem živimo, a na koje oni ne mogu utjecati. Više ih zanima monumentalno mjerilo spomenika u pejzažu i topografiji, gradnja na granicama tehnoloških mogućnosti tadašnjeg vremena, razvoj skulptorske forme i prostora kroz modele u različitim mjerilima, interes za eksperiment i traženje novih, nepoznatih putova.
Ana Bakić: Mislim da mlađe generacije zapravo nisu svjesne vrijednosti tog nasljeđa i da je tu možda neki propust u načinu edukacije u kojem je to izostavljeno. Čini mi se da je do tih saznanjalakše doći putem fotografija iz MoMA-e ili s društvenih mreža, koje su izvađene iz konteksta, što svakako ne pruža temeljito znanje.Mislim da je ta situacija zapravo rezultat političkog odmaka suvremene Hrvatske od tih tema, pa onda to posljedično nije na dobar način prisutno u kurikulumu. Potom si mlađe generacije na neki svoj način približavaju tu građu bez strukturiranog pristupa temeljitom znanju. Stoga mislim da je to pitanje propusta u sustavu edukacije, a ne problem mlađe generacije kao takve.
► Bakićev su život obilježile brojne tragedije. Četvorica braće stradala su tijekom Drugog svjetskog rata u logorima Nezavisne Države Hrvatske, a on je izvukao živu glavu zahvaljujući studiju u Zagrebu i profesoru Franu Kršiniću. Međutim, obitelj i javnost sjeća ga se kao radosnog čovjeka okruženog društvom, zajednicom, koji je vjerovao u pravdu i jednakost. Možemo li u tom smislu, iako se smatrao apolitičnim, njegovu umjetnost promatrati kao svojevrsni odraz ideala u koje je vjerovao?
Vjera Bakić: Vjera i nada u bolju budućnost, u bratstvo, jedinstvo i pravdu ocrtavale su duh vremena u kojem je stvarao i od kojeg je nemoguće odvojiti njegov rad. Državne narudžbe i natječaji za realizaciju spomenika bili su vezani upravo uz ideale univerzalne teme pobjede, slobode i jednakosti, odavanja počasti nevinim ljudima, a on je zasigurno upravo zbog unutarnjeg iskustva gubitka vlastite braće imao potrebu te teme i duh vremena interpretirati, dati im osobnu emociju i doprinos. I to sintezom i redukcijom forme kroz istraživanje i uz veliku stvaralačku energiju i neiscrpan rad.
Ana Bakić: Tu je ponovno važan naslov izložbe – princip nade – nada u stvaranje, u pronalazak skulpturalne forme u njegovu radu, nada da će to donijeti optimizam i bolju budućnost za koju je takva tragedija imala smisla, i koju će ljudi koji su proživjeli slično u tim formama ponovno moći pronaći. Možda je upravo proces neprekidnog traženja forme bio način da se vraća nazad i bude zajedno sa svojom braćom. Na Bakićevoj retrospektivi u MSU bila je Penelope Curtis, kustosica za skulpturu iz londonske galerije Tate, koja je smatrala neobičnim neprekidno traženje koje je vidjela u opusu. Kazala je da većina umjetnika dođe do neke forme koju istražuje i s kojom je zadovoljna tako da ne zna razlog tom neprekidnom traženju. Kad nešto dovedete gotovo do savršenstva, zašto tražiti novu formu? Pomislila sam da je traženje nove forme ili materijala zapravo s tim povezano, jer i sam Bakić kaže u nekom od intervjua da je jako teško naći iz svog osobnog, fizičkog iskustva neku formu koja ga sažima. Kako pronaći formu slobode, kako reprezentirati pobjedu, kako prostorna iskustva sintetizirati u neki objekt koji na isti način razumiju i drugi? Svjetleći materijal koristio je kako bi progovorio o životu koji je obilježen trajnim svjetlom, da nije sve mrtvo i ugašeno, već da su poginuli ljudi prisutni i živi kroz svjetleći materijal. Istovremeno mislim da su neprekidni rad i traženje na neki način omogućavali prisutnost njegove braće.
► Posljednjih desetljeća svjedočimo fetišizaciji i proliferaciji Bakićevog Bika. Usprkos brojnim falsifikatima, stameni Bik guste mase s malim krhkim nogama postao je svojevrsni statusni simbol. Koja su vaša razmišljanja o spomenutoj problematici?
Ana Bakić: S jedne strane mi je drago da je Bik toliko popularan i jasno mi je da je to forma koju ljudi nedvosmisleno, spontano i intuitivno prepoznaju i vole. Ono što je problem je da Bik svojevrsni statusni simbol u nekim svojim izvedbama koje suproizašle iz autorskih edicija.Na tržištu je obilje falsifikata, neautoriziranih i loše izvedenih kopija, koje zapravo imaju status suvenira. Ako takav primjerak posjedujete, on zapravo služi vašoj privatnoj sferi, odnosno nije umjetničko djelo, a u kolekcionarskom smislu nema vrijednost. Tu svakako nedostaje i bolja regulacija.
Vjera Bakić: Ljudima koji vole umjetnost dovoljno je Bakićeva Bika pogledati izloženog u Preradovićevoj ili u muzejima i na izložbama, a ne da si takav primjerak moraju uzeti doma. Ovdje je riječ o kapitalističkoj praksi u kojoj svatko mora za sebe iskoristiti što više i oponašati što rade drugi, primjerice ozbiljni kolekcionari koji doista posjeduju originale. Zapravo me čudi takva praksa zagrebačkih galerija jer doista ne postoji niti jedna galerija u svijetu koja svoju respektabilnost može graditi na prodaji falsifikata. Mi ćemo, kao i do sada, s entuzijazmom zastupati isključivo interese onih koji posjeduju originale i na ozbiljan se način bave sakupljanjem, arhiviranjem i izlaganjem njegove umjetnosti.
► Upravljate Zbirkom Bakić, njegujete djedovu ostavštinu, kolekciju i zbirku uspomena. Koja je danas pitanja vama, obitelji, važno postaviti kad razmišljate o elastičnosti arhiva te o suvremenoj recepciji, valorizaciji i prezentaciji djedovog rada?
Vjera Bakić: Suvremena valorizacija i prezentacija njegova rada i naše zbirke nam je važna i drago nam je da za nju interes u ovoj sredini postoji. Vjerujemo da će ova izložba tu recepciju u široj javnosti obogatiti i postati poticaj za buduća istraživanja, kontekstualizaciju i recepciju u međunarodnom kontekstu, koji je još davnih dana prepoznao značaj i doseg njegova stvaralaštva u okviru moderne europske skulpture tog vremena. U tom smjeru bismo voljeli i danas ovom izložbom učiniti bitan korak naprijed.
Za prezentaciju naše zbirke skulptura i maketa, crteža i nacrta spomenika, fotografija i tekstova o Bakićevu radu, izvan okvira izložbe, razmišljamo o prostoru – kabinetu u kojem bismo cjelovitu zbirku mogle podijeliti s javnosti. Doprinos takvog prostora bio bi višestruk: omogućio bi puno bolju percepciju i reprezentaciju radova te mogao postati mjesto dokumentacije i razumijevanja njegova specifičnog razmišljanja i načina rada u skulpturi, međunarodnog uspjeha i privatnog života te ponuditi istraživanja i suradnje s raznim disciplinama.
Ana Bakić: Dojma sam da je nedostatak pojačane brige i istraživanja zapravo prožet izostankom političkog interesa, koji posljedično prožima ostale sfere. Mislim da će se situacija promijeniti onog trenutka kad Hrvatska postane dovoljno zrela da vrednuje i obnovi spomenike. Primjerice, da Petrovu goru prvo katastarski upiše, napravi nacrt postojećeg stanja, raspiše projekt obnove koji je sada vjerojatno još dostupniji zbog pristupa europskim fondovima. Danas to nije pitanje inženjerskih znanja ni financija, nego pitanje političke zrelosti, odluke i volje. Dokad ne vidimo neke posebnosti koje su bile dobre, vrijedne i koje mislimo nastaviti u novom razdoblju, u promijenjenom društveno-ekonomskom okviru, dotad će spomenici stajati u ovakvom stanju. Najvažnijim mi se, ipak, čini pitanje spomenika koji su prepušteni entropiji.
Autorica: Petra Šarin / tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku.
