Friedrichstrasse
Mies van der Rohe je rekao da je arhitektura volja epohe prevedena u prostor. Tako je taj isti Mies, dok je kolažirao crtež staklenog nebodera u Friedrichstrasse na obali Spreea u Berlinu, donekle sigurno bio svjestan da projekt, prikazan kolažima buduće zgrade i sadašnjeg stanja koji predstavljaju svojevrsni narativ bespuća, nelagode i depresije između dva rata, neće odnijeti prvu nagradu na natječaju jer građenje po receptu slike Georgea Grossa ne ulazi u raspon imaginarija “volje” te epohe kojoj je istraživanje stvarnih odnosa između izgrađenog i života i stvaranje prepoznatljive prostornosti potpuno strano i neprimjereno. Miesovi ikonični natječajni crteži predviđaju nove načine komunikacije tehničkih dostignuća i grada u kojima se napredna inžinjerska rješenja ne zamataju u okolini ugodnu (kondicioniranu odlučnim nepropitivanjem) formu, već se iskreno prikazuju u svojoj namjeri i logici gradu.
Danas, kada na modernu i njene pionire gledamo kao na svoje prethodnike, a devetnaestostoljetnim poimanjima estetike se arogantno podsmjehujemo po arhitektonskim školama, na mjestu Miesovog kolaža stoji nekakva smeđa korporativna zgrada u koju pogled ne dopire (a kamoli kroz nju), a koja nekako svojim volumenom i namjerom, u ironijskom povijesnom slijedu, stišće obalu rijeke s kojom nema nikakav odnos, jednako kao ni s obližnjom stanicom S-bahna ili parterom (Mies je razveo svoj projekt na fasete pod različitim kutevima kako bi se sve gore navedeno ogledalo u njima i prepoznavalo u neometanom pogledu kroz neboder u istovremenosti različitih osjećaja, želja i nemira vremena). Opet, arhitektura je odnos moći unutar neke epohe prevedena u prostor.
Tempelhof
Počinjem s Berlinom i njegovim arhitektima jer sam se, između ostalog, upravo od tamo vratila, ali isto tako imam potrebu povezati lik jedne od najznačajnijih arhitektonskih figura i njegov projekt iz 1919. (kao jedno opće mjesto) s razvojem shvaćanja odnosa prema gradu unutar istog tog grada kako bih potencirala upravo nužnost razvoja promišljanja prostora u rasponu od, recimo, Milana Lenuzzia do danas. Za primjer “naše epohe” uzimam berlinski Tempelhof. Mehanizam, kojim se ovo novonastalo privremeno (u nadi za stalnim) mjesto pokušava izgraditi kao javni prostor, pokušat ću uposliti kao argument protiv fontane, paviljončića, crkve i špekulativnih prostornih odnosa tako prisutnih u raspravi o Zagrebu. Tempelhof uzimam kao primjer odnosa snaga i “volje” vremena, kao i progresivnu metodu organiziranja gradskog metabolizma naspram nesretnog pojašnjenja Trga Francuske kao “novog” javnog prostora ili, iz arhitektonskih krugova moći, amenovanja crkve na Savici.
Bivši berlinski aerodrom, izgrađen između dva rata i smješten na jugu Berlina, po čijem se ovalnom obodu niže Neuköln (hibrid hipstera, imigranata i starosjedioca), prije tri godine prestao je služiti kao gradski aerodrom. U tadašnjim planovima nižeg reda pojavljuje se kao polje na kojem će se izgraditi poslovno-stambene zgrade. Ovakav jednostrani odnos spram novodobivenog prostora u gradu polučio je dobro pripremljenu akciju otpora koja je rezultirala petogodišnjim moratorijem na donošenje planova za ovu lokaciju. Postignut je dogovor s gradskim vlastima da se Tempelhof otvori kao najveći gradski park (sjetimo se projektanta novog/starog Trga Francuske koji proglašava svoju dizajnersku intervenciju stvaranjem najvećeg zagrebačkog zelenog poteza, Central parka, ni manje, ni više). Ovaj berlinski sporazum podrazumijeva da se oforme mehanizmi komunikacije između grada, arhitekata i korisnika ovog prostora kako bi u narednih pet godina bio izmijenjen odnos snaga, tj. da komunikacija s ovim prostorom ne ide samo iz jednog smjera, već da se pregovaračka polja utvrde i suprotstave i da se u tom periodu stvarno razmotri što bi za grad značio taj novi prostor i kako će se on graditi.
Joen i Nadja i vjetrovita palača od parka
Nekidan, a prije nego što ću se odvažiti na hvatanje u koštac sa samim parkom i njegovim vjetrovima, stajala sam na njegovom obodu s Joenom koji se u ovom parku zaljubio u Nadju dok se penjala na neko drvo koje se u međuvremenu srušilo. Pitala sam ga šta ovdje ljudi inače rade. Joen je rekao: “Ljudi naprosto rade najluđe neočekivane stvari kada se nađu na ovako velikom otvorenom prostoru”. Na neki način ovaj park grade berlinski vjetrovi koje na ovoj ledini nema što zaustaviti; tu su svakakvi leteći objekti, a Joen tvrdi da se, ukoliko su dan i vjetar pogodni, u jednom skoku, a s odgovarajućom zmajevitom opremom, može poletjeti do 5, 6 metara u visinu.
Tempelhof je zapravo taj očekivani novi Central Park, mjesto sačuvane prethodne prirodnosti za koju imate dojam da ljudska noga u nju nije kročila. Ako uzmemo Central Park kao ikonični urbani javni prostor velikog mjerila i translatiramo ga u našu svakodnevnicu, njegova suvremena inačica se ne projektira, na njega se ne “pika” urbana oprema, on gradi topografiju grada, oslobađa “najluđe i neočekivane” želje i potrebe. Za građenje tako kvalitetnog prostora moramo biti svjesni da se na njemu ne smiju projektirati paviljončići i crkve ili uređivati pod kojim uvjetima se na njemu krećemo (jer mi još uvijek ne znamo što su naši današnji paviljončići) i što točno na njemu radimo, već se taj novi javni prostor gradi kroz pomno pregovaranje između želja, potreba, kreativnosti i moći.
Natječaj ili ne biti
Dakle, kada se prepiremo po pitanju javnih arhitektonskih natječaja, o kojima je u arhitektonskim krugovima bilo dosta govora u posljednja dva do tri tjedna, počevši od onoga “Zakaj natječaj? Da se Deca raduju?”(kako uopće to komentirati?) pa do izjave dekana Arhitektonskog fakulteta da je na Savici sve obavljeno “po pravilima struke” pa se po toj logici građani nemaju što buniti, konstantno se vrtimo oko pogrešnog pitanja.
Nema univerzalnih i vremenom nepromjenjivih pravila struke, struka nikada nije odvojena od politike i odnosa moći unutar grada, pitanje je koliko će arhitektura (arhitekti/ce) zaista biti u stanju graditi imaginarij grada koji nije zatvoren u uske estetske arogancije fontana i paviljona (i njihov špekulativni potencijal). Stvarni izazov ne leži u samom natječaju, već u širenju polja čitanja prostora (kao i u širenju poimanja institucije natječaja) i prepoznavanja života i odnosa moći i želja, u aktivnom kreiranju “volje” epohe (a ne u repetativnom služenju buržoaskim i crkvenim interesima), u kolažiranju stvarnosti i budućnosti, a ne u čuvanju iskonstruiranih (i kapitalom posredovanih) arhitektonskih pozicija esteta i znalaca koji pretpostavljaju da im je jasno koliko i kakvog prostora je nama doista potrebno. Nije li to najugodnija od pozicija? Iskreno, uopće mi nije jasno zašto se prepiru po stranicama portala što s novinarima, što s građanima, što između sebe. Sve namjene i sve tipologije za njih su već riješene, samo malo oniksa na fasadu i vozi.
Oni, poput Hi-Mena, imaju moć, volja je crkvena ili investitorska.
