Slovensku kreativnu scenu na Vizkulturi nedovoljno često predstavljamo, i svakako nam je jedna od želja za 2016. godinu da to promijenimo! Dobar početak za ovakvu odluku jest današnji intervju, s dizajnericama iz slovenskog kolektiva Oloop, koje stižu u Zagreb i sutra (subota 19. prosinca) se predstavljaju na participativnoj radionici “Povezivanje” u sklopu Artomata.
Oloop vode tri dizajnerice, umjetnice i producentice: Katja Burger, Tjaša Bavcon te Jasmina Ferček, s kojom smo popričali o njihovim dosadašnjim projektima, planovima i kreativnoj sceni na kojoj djeluju. Njihov rad karakterizira multidisciplinaran pristup, neobična mješavina tekstilnog, dizajnerskog i prostornog djelovanja, uz prepoznatljive elemente participativnosti, neobičnih suradnji, prirodnih i autentičnih materijala te reciklaže, a detaljnije o njihovom radu pročitajte u nastavku u našem razgovoru s Jasminom Ferček iz Oloopa.
*Katja Burger Tjaša Bavcon i Jasmina Ferček
► Predstavite nam ukratko Oloop, tko čini kolektiv, čime se bavite, što vas čini drugačijim i različitim u kontekstu slovenske scene?
Jasmina Ferček: Oloop su tri magistrice tekstilnog dizajna. Studirale smo na Tekstilnom fakultetu u Ljubljani, na Odjelu za modu i textile dizajn te se kasnije doškolovale u Skandinaviji (Finska i Danska). Pod imenom Oloop radimo zajedno od 2004. godine i Oloop je postao naš zaštitni znak. Osnovale smo i istoimenu udrugu za suvremenu tekstilnu umjetnost i dizajn. Radimo također u sferi produkt dizajna, imamo nekoliko vlastitih produkata. Također se bavimo organiziranjem izložbi tekstilne umjetnosti i dizajna, radimo i prostorne instalacije s tekstilom. Nadalje, educiramo ljude o važnosti ručnog rada (projekti pod imenom Super ruke/Super Hands), radimo na socijalno angažiranim projektima vezanim za različite grupe ljudi (mladi, migranti, obrtnici, žene…). Jako smo fokusirane i na istraživanje participativnosti u umjetnosti i dizajnu. Na slovenskoj sceni prepoznate smo po kvalitetnom tekstilnom dizajnu, zatim po radu s migranticama iz bivše Jugoslavije koje žive u gradu Jesenice, s kojima smo radili kolekcije tekstilnih produkata, ali i po našim participativnim i edukativnim projektima u koje uključujemo tekstilni rad.
*Squareplay (klikom na prikaz isti se otvara uvećan
► Koje biste vaše recentne projekte iz ovih triju sfera istaknuli kao najuspješnije?Pojasnite nam njihove pojedine kontekste i uspjehe?
Jasmina Ferček: U kontekstu produkt dizajna izdvojile bismo Squarepay – naš produkt koji je dobio “Red Dot Concept Award” i sada je u rukama jedne njemačke tvrtke koja se bavi kvalitetnim produktima, točnije igračkama za vrtiće i škole. Radi se o produktu koji se bavi istraživanjem tekstilnog objekta pomoću vlastitog tijela; koje može funkcionirati s više djece ili u paru mama-dijete. Ključne riječi koje bi opisale ovaj projekt su: suradnja, body work, taktilnost, razmišljanje tijelom…
Nadalje, tu je naš vuneni sapun (woolen soap), produkt još iz 2007. s kojim smo došli čak do Guggenheim Muzeja, a može ga se naći i u brojnim galerijskim dućanima i dizajn shopovima. Za projekt smo dobili nagradu na Bijenalu industrijskog dizajna u Ljubljani. Izrađujemo ga u suradnji s migranticama. Produkcija mu je poprilično komplicirana, zahtijeva puno strpljenja, pažnje i ljubavi, pa ga ne može baš svatko izrađivati. U kontekstu prostorno dizajna istaknule bi naš projekt “Ponovno povezani (Re-connected)” – rađen u kontekstu projekta EPK 2012 Maribor. Radilo se o arhitekturi od niti – stvaranju prostora unutar prostora, koji je bio ‘sagrađen’ od niti, ručnog rada. Naravno, za takvu izvedbu bilo je potrebno jako puno strpljenja, pažnje i vremena, jer ručni rad sve to zahtijeva. Djelo je na neki način pričalo o moći koju tekstilna nit ima te pokazalo što se sve od nje da sagraditi i koliko je snažna. Projekt je bio svojevrsni homage tekstilnim radnicama u Mariboru,. Maribor je bio poznat po tekstilnoj industriji koja je zapošljavala veliki broj žena no sve je, na žalost, kroz godine propalo.
U kontekstu textile arta izdvojile bismo projekt “Body Textile Memory”, rađen “između” Slovenije i Turske, predstavljen na Trijenalu suvremene umjetnosti Port Izmir 3. Projekt je bio baziran na participativnosti – svi radovi bili su produkti anonimnih žena te autorica koje u svom radu upotrebom tekstila razmišljaju o svom tijelu.
*Ponovno povezani / Re-connected, Maribor
► Jesu li sve navedene sfere stvaranja u kojima djelujete međusobno povezane, postoji li način izražavanja koji dominira, kojim se najviše bavite?
Jasmina Ferček: U zadnjih nekoliko godina istražujemo ljudsku kreativnost i participativnost, koje ugrađujemo u svoje produkte i projekte. Realiziramo i izložbe i radionice, i kroz sve to istražujemo što ljudima znači ručni rad, kako se osjećaju kada to rade, kakve im asocijacije budi. S takvim, reflektivnim razgovorima otvaramo pitanja o kvaliteti života, smislu, unutarnjem miru, mentalnom zdravlju…
► U posljednje vrijeme, kako naglašavate, sve ste aktivniji po pitanju društveno angažiranih projekata. Koje biste projekte istaknu, i kako vidite ulogu inkluzivnog dizajna i participativnih projekata kao društveno relevantnih?
Jasmina Ferček: Ja svoj rad te rad svojih kolegica vidim kao edukativnu i naravno participatornu praksu s kojom vraćamo moć, pouzdanje i kvalitete surađivanja u grupi ili Communityja s kojim radimo. Znači, u našem radu nisu najbitniji lijepi i suvremeni produkti, koji nastaju s tom suradnjom, već upravo iskustvo za ljude koje stoji iza projekta. Nama je važno kroz takve naše projekte iskomunicirati da je svatko kreativan, svatko za nešto nadaren i da je bitno da svatko zadovoljava svoje potrebe, da se čuje njegov glas i da u suradnji s drugima možemo steći nešto puno veće od nas samih. Sviđa mi se poslovica, koja bi dobro opisala ovaj dio našeg rada; “ko putuje sam, putuje brzo, a ko putuje zajedno s drugima, taj putuje daleko”.
*Body Textile Memory, Izmir
► Kako je nastao projekt Balkan Slippers on the Way to Island i u kojoj je fazi sada?
Jasmina Ferček: Projekt “Balkanska papuča na putu na Island” je s krajem studenog 2015. okončan; produkti su stigli u Island i tamo se izložili. No projekt se završava samo formalno, a grupa koje se osnivala oko njega (migrantice iz Jesenica), nastavljaju s radom, druženjem, kreiranjem. Sve je krenulo tako da smo slučajno upoznale dizajnericu iz Islanda koja je boravila na ljetovanju u Sloveniji. Počeli smo pričati o našoj potencijalnoj suradnji i upravo negdje tada se pojavio natječaj kojeg su financirale države EGP-a, pa smo krenuli stvarati zajedničku priču. Migrantice iz Jesenica, koje su se tu doselile iz Kosova i Bosne, znale smo već iz našeg ranijeg projekta “Raskrivene ruke / Revealed Hands”, tako da smo znale za njihovu situaciju, potrebe, želje i kvalitetu, pa smo ih uključile i u ovaj projekt.
Projekt istražuje njihove uspomene na tradicionalnu papuču, koju su se naučile izrađivati od svojih majki i baka, još kao djevojčice. Te tradicionalne forme se pomoću suvremenog dizajna transformiraju u suvremene forme. Spajanjem priče s islandskim tekstilnim dizajnom papuče dobivaju i nadahnuće s Islanda. Na kolekciji papuča i uložaka za cipele susreću se principi tradicionalnog balkanskog dizajna i islandskog dizajna te ih transformiraju u suvremene objekte. Ovaj projekt na simboličan način govori kako se mogu susretati različite kulture i u svakodnevnom životu, kroz međukulturnu suradnju i svojevrsni cross-culture dijalog, čak i na jednoj običnoj stvari kao što je papuča .
*Balkanska papuča
► Koliko su vam u radu važni materijali i koliki dio procesa razrade nekog novog produkta ili projekta polažete upravo u istraživanje materijala i njegov značaj za razvoj pojedinog projekta?
Jasmina Ferček: Upotreba odabranog tekstila uvijek je dio priče koju pričamo. Niz puta se dogodi da naš rad inspiriraju upravo materijali. Tako je bilo s Re-kolekcijom, Re-papuča i Re-tepiha, koje su izrađene od ostatka trikotažne industrija. Često se volimo poigrati s ostatcima materijala. Materijal je jednako bitan u projektu “Body Textile Memory”, a radili smo s materijalom koji je otpad iz industrije tekstila za namještaj. Dlakavost je tu bila neophodna, bilo je važno da razmišljamo o dlakavosti tijela. I u Balkanskoj papuči smo baš htjele upotrebiti autentičnu prirodno produciranu vunu iz Bosne, a ne slovensku.
► Koliko vam je važan utjecaj kulturne baštine u vašem radu i može li ovaj segment, referiranja naše nasljeđe, ostavštinu i kontekst u kojem smo odrastali, biti posebnost takozvanog “balkanskog dizajna”?
Jasmina Ferček: Kulturna baština je neke vrsta baze za naš rad, ali to ne znači da je uvijek doživljavamo jako ozbiljno. U tom istraživanju želimo biti opuštene – tražeći tko smo, koji simboli i koje tehnike žive s nama već stoljećima, te propitujući kako ih nanovo upotrebiti i vratiti im smisao u suvremenom životu. Poseban izazov, osobito mlađoj generaciji, jest ponuditi suvremene načine produkcije, duh zajedništva i smisao, da se uvijek vraćamo ručnom radu. Također, volimo miješati tradicije (primjerice u projektu Balkanska papuča sudjeluju Slovenija, Balkan, Island..). U društvu u kojem živimo svi smo migranti i multikulturalna sredina. Sviđa nam se jako naša slovenska tradicija, i balkanska tradicija, i duboko ih poštujemo, ali jednako tako poštujemo i skandinavski i japanski dizajn. Može se od njih puno naučiti, ali mogu i oni od nas.
*Raskrivene ruke / Revealed Hands – produkti nastali u suradnji s migranticama
► Osvojili ste Red Dot Award. Koliko vam je ta nagrada bila važna, što vam je ona donijela u kontekstu Slovenije; prepoznatost od strane struke, više posla ili nešto treće?
Jasmina Ferček: To je bilo davne 2007. godine. Ta nagrada nas je učinila prepoznatljivijim na slovenskoj sceni i u međunarodnom prostoru također, kako za kupce tako i za potencijalne klijente i naručitelje. To je baš bila neka vrsta paradnog konja.Sam produkt – Squareplay, smo godinama same producirale u malim serijama, dok se prije 4 godine tvrtka Dusyma nije počela interesirati za produkt. Oni su produkt po pitanju nekoliko stvari promijenili, dodali mu nove dimenzije i materijale, i od ove godine ga stavili na njemačko tržište. Riječ je o tekstilnom igralištu za jednu ili više osoba, a istodobno je objekt za poticanje tjelesne kreativnosti. Potiče suradnju, igru i istraživanje.
► Kakva je situacija s produkt dizajnom i kreativnom scenom u Sloveniji, iz perspektive Hrvatske čini se da se jako dobro razvija u zadnjih desetak godina, jesmo li u pravu?
Jasmina Ferček: Jako puno dobrih projekta radi MAO – Muzej za arhitekturu i dizajn. Oni vole surađivati s dizajnerima, posebno s mladim dizajnerima, otvaraju svoja vrata za različite ideje, suradnju i kontakte. Puno zanimljivih stravi se događa u Poligonu pomoću njih su mnogi mladi slovenski dizajneri bili uspješni na financiranju preko Kickstartera.
Recimo, trgovinu isključivo za slovenski dizajn u centru grada nemamo, za modni dizajn ih još nešto i ima, ali za produkt dizajn baš i nema. Država jako loše financira kulturu i dizajn i jako je teško proživjeti s njim. Tako da se mladi, uz produkt dizajn, jako puno bave s grafičkim dizajnom. U zadnje su vrijeme slovenski NGO-ovi jako uspješni u prijavama na europske natječaje i natječaje za europski novac, baš zbog toga što sve manje novca dolazi od države.
*Super ruke – radionica, Muzej za arhitekturu i dizajn, Ljubljana (gore) / MGLC – Mednarodni grafični likovni center), Ljubljana (dole) (
► Spomenula si Kickstarter, odnosno Crowdfunding. Čini se da je Crowdfunding u Sloveniji itekako vezan za produkt-dizajnersku scenu. Jeste li imali iskustva s ovakvim razradama i razvijanjem projekata u suradnji s communityjem koji vas prati, i uz njihovu podršku. Ako niste, planirate li to?
Jasmina Ferček: Za sada nismo tako radili i surađivali. Jedino što imamo u planu jest da okupimo ekipu i grupu migrantica koje rade pod nazivom Raskrivene ruke/Revealed Hands s Jesenica te ih pripremimo da se uključe u platformu Kickstarter ili Indigogo, za ostvarenje svojih ciljeva.
Do sada smo imali iskustva s ulogama svojevrsnih “pratioca” za različite grupe kreativnih ljudi. To je povezano s našim istraživanjem participatory leadership modela suradnje, kada kao mentor/dizajner stvaraš uvjete i siguran prostor, da se rupa ljudi može povezati i na zajedničku korist kreirati. Takve smo projekte održali u Ribnici (craft center za drvo, suhu robu i keramiku), radili smo na povezivanju mlađih i starijih generacije obrtnika. To je bilo povodom BIO-a 50 u 2014. a projekt se zvao – Community of Making.
► S kakvim ćete se projektom predstaviti zagrebačkoj publici na ArtOmatu?
Jasmina Ferček: Dolazimo s projektom Povezivanje – Tepih u izgradnji. To je naš nomadski projekt, koji se stvara od 2012. Tepih putuje po različitim krajevima i državama i zove publiku da surađuje. Treba se naučiti jednostavnu tehniku heklanja na prste. koju mogu obavljati žene,djeca i muškarci. Specijalnost tepiha je suradnja među ljudima i komunikacija koja se razvija tijekom ručnog rada. stvaranje novih veza a istodobno i intimni momenti tišine, mira i komunikacije sa sobom
+*Povezivanje – Tepih u izradnji
► Kako gledate na zagrebačku odnosno hrvatsku dizajnersko-art scenu, kakva se ona čini iz perspektive Slovenije?
Jasmina Ferček: Moram priznati da je jako loše poznajem i jedva čekam da vidim produkciju na ArtOmat festivalu. Izvrsno mi se čini da ArtOmat podržava participatornu i edukativnu umjetnost, dizajn,… Toga na jednom mjestu u Sloveniji nema. Prekrasna je i galerija u kojoj se sve održava. Jedino iskustvo, gdje mogu napraviti neke paralele, je zajednička izložba tekstilne umjetnosti, koja se održala prošle godine u Galeriji Karas u Zagrebu, ove godine u Obalnim galerijama u Piranu. Izložba se zvala Crvena nit. Tu sam, recimo, primijetila, da je slovenska tekstilna umjetnost jako kreativna, suvremena i raznolika, što nisam mogla primijetiti na hrvatsko strani. Ali to se ne može generalizirati, jer je u pitanju selektor, koji odlučuje što ide i što ne.
*Vuneni sapuni
*Vajenice – Practice pad / Suvremena tradicija
*Community of Making
*Community of Making
Više o radovima dizajnerica iz Oloopa saznajte na njihovoj službenoj stranici, a više o njihovoj participativnoj radionici na Artomatu saznajte na linku
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizualne umjetnosti u medijima” i financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
