autorica: Jelena Androić
Od srijede 7. do petka 9. rujna Riječani će dobro im poznatu zgradu Filodrammatice, koja na adresi Korzo 28 obitava još od 1890., moći upoznati kroz sasvim druge oči – tuđa sjećanja. Tu im privilegiju omogućuju umjetnici Sanja Gergorić i Andrej Mirčev, članovi Udruge Prostor Plus, koji su došli na ideju tzv. peripatetičkog performansa naslovljenog „dissonanza sjećanje“, odnosno ture Filodrammaticom uz vodstvo glasa, nevidljivog vodiča te audio snimki tuđih sjećanja na zgradu.
Za šetnju je potreban par slušalica, koje će za tu priliku dobiti svaki od posjetitelja, a autori najavljuju kako će se, tijekom ovog senzorno kompleksnog navigiranja kroz međuprostore osobnog i društvenog, odnosno dokumentarnog i fikcionalnog, posjetitelje fokusirati na povijesna proturječja Filodrammatice te u prvi plan gurnuti političku dimenziju sjećanja.
Impuls za audio-turu bila je, naime, Sanjina fotografija iz djetinjstva s pozornice Filodrammatice koja se u tom periodu zvala Dom JNA, a koja ih je povela do pitanja: kakva su „službena“, a kakva individualna, ona „mala“ i „nebitna“ sjećanja na Filodrammaticu? Uslijedio je sustavan i dugotrajan rad na prikupljanju arhiviranih informacija i snimanju te montiranju 20-ak intervjua s komadićima sjećanja. Ideja o zgradi, koja se kristalizirala tijekom istraživanja, jest da njena „aura“ isijava tu neku gorsko-slatku melankoliju post-baroknog subjekta koji pokušava ostvariti kontinuitet svog identiteta, ali nekako stalno u tome ne uspijeva.
Povlačeći paralele s muzikom, koja je udarila temelje karakteru zgrade (izgrađene za potrebe talijanskog Filodramatskog društva), autori su ovaj istraživački projekt nazvali dissonanza sjećanje, aludirajući na disonantnu povijest, kao uostalom i sadašnjost zgrade, te disonancu dodatno apostrofirali i na razini izraza – koriste sjećanjē umjesto sjećanjā – uključivši u igru gramatičku nelogičnost, sraz, kleš.
S umjetnicima smo razgovarali neposredno prije premijere.
► Otkud Filodrammatica u vašem fokusu?
Sanja Gergorić: Ideja je nastala na radionici Prostora Plus koja se zvala Javni prostor kao simptom (voditelji su bili Nikoleta Marković i Andrej Mirčev). Otišli smo u šetnju gradom s ciljem drugačijeg doživljaja javnog prostora, i dogodili su nam se razni podražaji koje nismo očekivali. Grad smo iskusili iz potpuno druge perspektive: portali su nam se sami redom otvarali. Zaključili smo da moramo ići i dalje. U nemogućnosti da obuhvatimo cijeli grad, nas dvoje fokusirali smo se na zgradu Filodrammatice. Poticaj nam je bila moja fotografija iz prostora Filodrammatice, koja je snimljena u 3 mjesecu 1991. (par mjeseci dakle prije nego li će izbiti rat) kad sam tamo nastupala kao četverogodišnje dijete, pa smo se oboje zapitali koliko je još tih raznih ljudi s različitim sjećanjima na Filodrammaticu. Kad smo krenuli s istraživanjem povijesti prostora, nešto smo našli u arhivima, nešto je o tome pisala Radmila Matejčić u knjizi „Kako čitati grad“, no ostalo je uglavnom bio kopi-pejst spomenutih materijala. Stoga smo odlučili napraviti vlastito istraživanje i saznati kakva su sjećanja nasumično odabranih ljudi na zgradu. Naravno, shvatili smo da mnogošto nije ostalo zabilježeno, stoga mislim da intervjui koje smo snimili nisu samo umjetnički bitan materijal nego i bitan dokument vremena. Velik broj Riječana ima neko sjećanje na taj prostor…
Andrej Mirčev: Što se tiče medija, ideja je bila da to bude neka vrsta performativne instalacije, dakle ne samo audio-walk nego da se dogodi i svojevrsna situacionistička izvedba, gdje ideš s jedne točke na drugu i događaju ti se izvedbeni ekscesi koje potiču izvođači, a na temelju kojih počinješ opažati grad i prostor izvan uobičajenih rutina. No s vremenom smo počeli čistiti priču i učinilo nam se bolje da se zadržimo na ideji sjećanja kao događaja, odnosno sjećanja kao poticaja za neku vrstu akcije što ju izvodi sama publika – konkretne šetnje. Čovjek dakle dobije slušalice, glas ga vodi kroz prostor i priča mu priču o njemu, pri čemu način na koji se to artikulira i spaja kreira fikcionalizirano sjećanje koje destabilizira distinkciju između autentičnog sjećanja i fikcije. Tu opet do izražaja dolazi disonantni, rašomonovski moment u smislu da se sjećanja na isti događaj vrlo često razlikuju.
Disonantnost podrazumijeva nemogućnost da odgovorimo na pitanje kako se nešto doista dogodilo, (što bi bio nekakav epistemološki imperativ klasične historiografije). Mi smo u ovom projektu, stoga, na tragu antropološkog poimanja povijesti koja se reorijentira na sitne događanje, individualno sjećanje, nešto efemerno, otvarajući mogućnost da ga se može komunicirati s drugim umjetničkim praksama kao što su performans, ples i instalacija.
Drugi nam je važan moment bila 100-godišnjica dadaizma – htjeli smo i sjećanje na tih 100 godina dovesti u neku vrstu disonantnog dijaloga, odnosno dadaističkim postupkom artikulirati sjećanja same zgrade. To je ostalo kao input, a metodološki se priča razvija na način da za vizual kataloga koji prati projekt koristimo kolaž. Cijela stvar dakle izrazito je nelinearna, tako da se disonanca javlja i na samom formalnom planu.
► Kako je izgledao sam proces i do kojih ste teza došli?
Sanja Gergorić: Projekt smo gradili na intervjuima s ljudima različitih godina i profesionalne orijentacije koji su na neki način bili povezani s Filodrammaticom. Većinu intervjua odradili smo u samom prostoru. Kako se radi o site specific projektu, dane i dane smo provodili tamo, tako da, iako smo Filodrammaticu dobro poznavali i u njoj radili i ranije, sada nam je postala kao drugi dom. Upoznali smo (skoro) sve njene vrline i mane i Monstrume…saznali smo hrpu stvari koje nismo znali, ali ih nažalost nismo sve mogli uključiti.
Imali smo super kreativni suradnički tim: David Dubrović, Gangplank kolektiv (Emese Csornai i Bruno Pocheron), Mijo Gladović, Damir Kustić, Marija Maksimović, Hrvoje Nikšić, Sara Salamon, Eva Simčić i Nina Violić.
Andrej Mirčev: Jedan je od potencijalnih naslova projekta bio Jugodramatika – neologizam između Filodrammatice i Doma JNA. S jedne strane, osnovni je kleš klasna priča – prvo smo detektirali razdoblje od 1890. do 1945. Tada je zgrada napravljena i tada je funkcionirala kao izraz građanske ideologije, koja sebi radi velebnu zagradu da bi se tamo muziciralo i na neki način legitimirao njen (klasni) identitet. Kako je vrijeme odmicalo i zgrada se „raspadala“, a onda ušla i u drugi režim te postala Dom JNA, u osnovnoj strukturi razabire se dijalektičko kretanje ideje građanstva koja, učinilo nam se, kao da samu sebe opovrgava. Utoliko je za naziv projekta prikladan pojam disonance kao specifične konstelacije tonova neprijatnih uhu, koje ukazuju na to da stvari nisu u ravnoteži. Skužili smo da je to suština – da je povijest te zgrade povijest građanske ideje koja se raspada, ulazi u sukob sama sa sobom. Na koncu, teza se još više zaoštrila i sve je postalo metafora neoliberalnog grada koji nestaje u trijumfu spektakla i brisanju radničkih mjesta sjećanja.
► Za one koji ne znaju, povijest zgrade u najkraćim crtama?
Andrej Mirčev: Filodrammatica je sagrađena 1890. za potrebe talijanskog filharmonijskog društva, koje kupuje teren u centru grada i gradi si dvoranu. Oni su elitni članovi riječkog društva, ima ih 60-ak, Talijani su. No o tom periodu u stručnoj literaturi ne postoji mnogo podataka.
Sanja Gergorić: Nismo našli previše tragova bitnih događanja do 1945. Odlazila sam nekoliko puta u Državni arhiv u Rijeci, ali pravu spoznaju o tome što se sve događalo, posebice nakon 1945., dobili smo u susretu s Milicom Đilas iz Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, čija arhiva se pokazala kao pravi bingo! Zgrada je oduvijek imala polivalentnu funkciju koja je najviše došla do izražaja početkom 1990-ih kad joj je uostalom i vraćen stari naziv. Zanimljivo je da jedan dio generacije koja je bila mlada u 80-ima i pripadala krugovima riječkog novog vala, govori kako je Filodrammaticu u periodu dok je bila Dom JNA zaobilazio u širokom luku.
Andrej Mirčev: Jedan novinar, u revizionističkom tonu 1993. godine piše: „Eto, konačno smo se riješili oficira JNA koji su tamo dovodili pevaljke i organizirali svatove“, što zanimljivo upućuje kako se na taj prostor gledalo nakon što je prestao biti Dom JNA. Jako je zanimljivo i da se u novinama oko 1993., 1994. i 1995. počinje pojavljivati „Slučaj Filodrammatica“ jer je tadašnji gradonačelnik u prizemlju htio napraviti robnu kuću, što je dio kulturnjaka dočekao na nož. Bila je i tendencija da se prostor proda za komercijalne svrhe, pa se pojavila inicijativa za vraćanje kulturi jer je za potrebe kulture i sagrađena. Srećom pa prostor nije postao žrtva tranzicije kao što je to bio slučaj sa slastičarnom „6ica“ ili kavanom „Učka“.
Sanja Gergorić: Konzervatori su u zgradu ušli 2003., otkad je trebala biti obnovljena i zaštićena, i premda je pod zaštitom kao kulturno dobro, u prostoru se od tada u smislu obnove ništa nije dogodilo.
Andrej Mirčev: Kulturni spomenik koji će se tek obnoviti zapravo je savršena metafora tranzicijskog kaosa u kojem se ne zna koja je funkcija objekta, koja je njegova tržišna niti kulturna vrijednost, kako njime upravljat i sl. Također, tu je cijelo vrijeme prisutna ta potisnuta memorija na vrijeme Doma JNA, budući da je jugoslavenski (socijalistički) sloj identiteta gotovo pa posve cenzuriran. Dakle, zgrada savršeno zrcali dijalektike i nelagode ovog vremena, grada koji nestaje, koji se raspada, rasprodaje; i ideje da se ipak zaustavi i sačuva dio urbanog riječkog identiteta koliko god on neuhvatljiv bio. Stoga je naše nastojanje bilo da tretiramo ta sjećanja ljudi kao performativni događaj koji barem djelomice objelodanjuje navedena proturječja. Postoji i neki plan napraviti malu publikaciju s transkriptima tih sjećanja
► Što publika može očekivati od te peripatetičke audioture 7., 8. i 9. rujna?
Sanja Gergorić: Prostorom se kreće grupa od njih 10-ak i organizirana je tako da se kreću po cijeloj zgradi. Navigacija je oblikovana naracijom, sjećanjem i instrukcijama koja bivaju emitirana s mp3 playera. Publika prisustvuje umjetničkom događaju koji je po svojoj formi nešto između radiodramskog uratka i umjetničke instalacije. Osim izrazite disonance i povratka u prošlost, publika može očekivati nježnu teksturu drveta u betonskom kortilu, miris ofucalog baršuna, okus marelica i diskretnu nelagodu buržoazije.
Publika je na ovaj peripatetički performans pozvana 7.9. u 16 i 17h, te 8.9. i 9.9. u 18 i 19h, uz prethodnu najavu na [email protected], budući da je broj posjetitelja po turi ograničen na njih 10. Nakon šetnje u petak, 9. rujna, koncert će održati sastav Šumovi protiv valova.
Više o aktivnostima udruge Prostor Plus potražite na www.prostorplus.hr
Više o projektu Dissonanza sjećanje na LINKU
Razgovarala: Jelena Androić
