Putujuća izložba međunarodnog umjetničkog projekta Actopolis – Umjetnost djelovanja, koja se od 8. do 21. lipnja održava u predvorju zagrebačkog Kina SC (koju smo najavili ovdje), dio je treće, završne faze trogodišnjeg projekta koji su 2015. godine pokrenuli Goethe-Institut i njemačka kustoska organizacija Urbane Künste Ruhr, a koji je pod umjetničkim vodstvom Katje Aßmann, Angelike Fitz i Martina Fitza okupio više od 40 umjetnika, kustosa, istraživača i aktivista iz jugoistočne Europe, Turske i Njemačke. Izložba u Zagreb stiže iz Bukurešta, a prvi je put otvorena u ožujku ove godine u njemačkom Oberhausenu, gdje se istodobno održao i dvodnevni Actopolis simpozij. Ovaj tekst donosi osvrt na izložbu i simpozij u Oberhausenu, ali kako se njegovo objavljivanje preklapa s zagrebačkom izložbom, on se može čitati i kao uvod u Actopolisov program u SC-u i na drugim gradskim lokacijama.
Iako se o zagrebačkom Actopolisu u lokalnim kulturnim medijima pisalo dosta (nažalost, rijetko kritički), uz zagrebačku izložbu valja se još jednom podsjetiti strukture projekta. Dakle, u prvoj, konceptualnoj fazi, voditelji projekta odabrali su sedam lokalnih kustosa, odnosno kustoskih timova, iz sedam zemalja, a svaki kustos, kustosica ili tim u svojoj je sredini okupio je nekoliko umjetnika i umjetnica s kojima su tijekom druge, provedbne faze razvijali radove usmjerene na lokalnu zajednicu i prostornu problematiku. Zagrebački segment – u kojem su sudjelovali Selma Banich, Nikola Bojić, dvojac Lightune.G (Bojan Gagić i Miodrag Gladović), Tonka Maleković i Saša Šimpraga – kurirala je arhitektica Ana Dana Beroš, a kustosi u drugim gradovima bili su: Danijela Dugandžić (Sarajevo), Boba Mirjana Stojadinović (Beograd), Pelin Tan (Ankara / Mardin), Elpida Karaba i Glykeria Stathopoulou (Atena), Stefan Ghenciulescu i Raluca Voinea (Bukurešt) te skupina geheimagentur iz Oberhausena.
*Oberhausen / foto: Rainer Schlautmann
Za one koji ne poznaju projekt već letimičan pogled na popis uključenih gradova otkriva nešto neobično. Iako se na prvi pogled čini da je izbor gradova jugoistočne Europe i Balkana učinjen po klasičnom i već mnogo puta viđenom regionalnom ključu, njemački Oberhausen, relativno mali i nepoznati gradić Ruhrske oblasti po svim točkama odudara od metropola europske periferije. Pa, zašto baš Oberhausen?
Ugljen i čelik
Povijest Ruhra odredili su ugljen i čelik. Iskopavanje rude nataložene u Karbonskim slojevima počelo je 1830-ih, a u drugoj polovici stoljeća, u zamahu industrijalizacije, regija se razvila u najveći i najsnažniji industrijski poligon tadašnje Europe, s više od 300 aktivnih rudnika. Rudama bogata i jednolična ravnica premrežena vodotocima otvarala je široke mogućnosti za naseljavanje, a radničke kolonije nicale su duž željezničke mreže. I Oberhausen je nastao uz željeznicu, na prethodno nenaseljenom teritoriju oko jedne prolazne postaje, a ime je dobio po dvorcu koji se slučajno našao u blizini. Grad je vrhunac ekonomske moći doživio u razdoblju između dva svjetska rata, kada su mu počela gravitirati okolna naselja i kada je izgradio dobar dio svoga stambenog fonda.
Međutim, ruhrsko rudarstvo krajem 50-ih godina pogodila je kriza, djelomično zbog hiperprodukcije, djelomično zbog previsokih cijena njemačkog ugljena i čelika na svjetskom tržištu, a djelomično zbog konkurencije novih energenata, poput nafte i plina. Do 1960. broj rudnika u Ruhru se prepolovio, a do 1980. pao ispod desetine nekadašnjeg broja. S nestankom industrije nestajala su i radna mjesta, a tijekom 80-ih, sa stopom nezaposlenosti od 15 % (najvišom u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj), “umirući div” postao je ekonomski, ekološki i društveno jedan od najproblematičnijih i najbesperspektivnijih krajeva zemlje.
Ipak, 90-ih su staru ugljičnu industriju postepeno počeli zamijenjivati čisti oblici, a važan model revitalizacije bila je proizvodnja industrijske baštine, za koju u Ruhru nije nedostajalo resursa. Također, u regiji je razvijena sveučilišna mreža koja danas broji 22 fakulteta, oko kojih se razvijaju kreativni klasteri i biznis inkubatori. Iako se Ruhr još uvijek mukotrpno bori s posljedicama deindustrijalizacije, neki su njegovi gradovi ipak uspjeli premostiti krizni period.
*Oberhausen, gradski centar / foto: Frano Petar Zovko
Slijepa pjega
Smješten između Duisburga i Essena, Oberhausen se posljednja tri desetljeća našao na nezahvalnoj geografskoj poziciji, slijepoj pjegi između opstalih ili novih industrijskih postrojenja, obrazovnih institucija i turističkih ruta industrijske baštine – preblizu drugim središtima da bi i sam postao jednim, a predaleko da bi s njima srastao. U gustoj aglomeracijskoj mreži gradova i infrastrukturnih koridora, grad je ostao džep koji se nije uspio oporaviti od razorne deindustrijalizacije.
Danas je Oberhausen najveći njemački grad bez sveučilišta, grad s jednim od najviših dugova per capita u cijeloj zemlji (zbog čega ga ponekad nazivaju Ruhrskom Grčkom), grad u kojem stopa nezaposlenosti oscilira oko 11 %, daleko iznad nacionalnog prosjeka. Ekonomske prilike zrcale se i u gradskom prostoru. Centar je zapušten i turoban, ulični lokali zjape prazni, a na ulicama niti subotom ujutro nema mnogo ljudi. Javni prostori su neodržavani, urbana oprema dotrajala, a čak i sat na tornju željezničke postaje, centralnom gradskom reperu, već godinama ne radi.
Kombinacija nestanka proizvodnje i radnih mjesta te neoliberalnih politika pretvorila je Oberhausen u mjesto odumiranja javnog prostora i gradske infrastrukture, ali i istovremenog prisvajanja njihovih ostataka u privatne ili političke svrhe. Jedan od najiščekivanijih projekata u gradskom centru je izgradnja zgrade Zavoda za zapošljavanje koja bi trebala biti progresivno programirana (plodove vrta na ravnom krovu pripadnici rizičnih skupina mogli bi prodavati u prizemlju), ali čija realizacija staje s krajem svake predizborne kampanje.
Osim po golemom spremniku plina iz 20-ih, tzv. Gasometeru (koji je 90-ih rekonstruiran u impresivan izložbeni prostor) i nedavno uginuloj hobotnici Paulu, prognostičaru nogometnih utakmica, grad je danas regionalno poznat po trgovačkom i zabavnom kompleksu CentrO, najvećem europskom shopping centru, kojem gravitira ne samo cijela sjeverozapadna Njemačka, nego i Belgija i Nizozemska. Sredinom 90-ih, kada je izgrađen, najavljivalo se kako će trgovački centar, smješten nekoliko kilometara od gradskog, donijeti Oberhausenu prijeko potrebnu dozu cirkulacije ljudi, roba i kapitala, ali učinak je, naravno, bio suprotan. Autonomna megastruktura s gradom je ostala u neprijateljskom odnosu, crpeći život iz gradskog centra i ne dajući ništa zauzvrat.
*Gasometer / foto: Frano Petar Zovko
Kao i u drugim gradovima slične povijesti, brigu za gradski prostor početkom 2000-ih preuzele su udruge i umjetničke organizacije, poput ruhrskog KITEV-a, a njihovo djelovanje uglavnom je bilo usredotočeno na dosežno poboljšanje standarda malim intervencijama u gradskom prostoru, kao što su imigrantska kuhinja i popravak željezničkog sata.
Oberhausen savršeno popunjava profil grada-domaćina projekta revitalizacije gradskog prostora kroz umjetničke intervencije. Povijest grada čvrsto je povezana s poviješću teritorija na kojem se nalazi i njegovu je krizu lako očitati kao posljedicu nesretne geografske pozicije. Također, ekonomska i društvena kriza izražena je u gradskom prostoru ili je njegova direktna posljedica (kao u slučaju trgovačkog centra), a inicijative koje se odupiru procesima rastakanja urbaniteta u gradu već postoje, pa djelovanje nije potrebno razvijati ispočetka.
*Trgovački centar i obližnja tramvajska stanica / foto: Frano Petar Zovko
We Need to Talk
Simpozij, pod nazivom We Need to Talk, koji se u ožujku održao u napuštenoj poštanskoj zgradi u Oberhusenu bio je drugi Actopolisov skup u tom gradu. Nakon prvog sastanka lokalnih kustosa, u rujnu 2015., kojemu je cilj bio konceptualizirati akcije u idućoj projektnoj godini, cilj ovogodišnjeg okupljanja bio je posložiti dojmove i podijeliti iskustva iz lokalnih segmenata projekta. Simpozij je bio organiziran u sedam panela, po jedan za svaki grad, tijekom kojih su lokalni kustosi ukratko predstavljali svoje projekte te razgovarali o teorijskim i praktičnim temama s posjetiteljima i gostima koje su pozvali iz svojih matičnih zemalja. Simpozij je otvoren “hrvatskim” panelom, naslovljenim “There Is No There There, Nor Here Here” koji je vodila Ana Dana Beroš, a gosti su joj bili Antonio Grgić, arhitekt i umjetnik, te Petra Kelemen, antroplologinja koja je sudjelovala u umjetničkom projektu Tonke Maleković. Uslijedili su rumunjski panel, koji je moderirao arhitekt i istraživač Stefan Ghenciulescu, te sarajevski panel u kojem su kustosica iz organizacije Crvena, Danijela Dugandžić, te njezini gosti, istraživači Armina Pilav i Zlatan Filipović govorili o borbi za sarajevski park Hastahana. No, kako je eksperimentiranje i proširivanje zadanih formata leitmotiv svakog Actopolisovog događanja, tako su neki od sudionika i panel-diskusije modificirali u uzbudljivije performerske forme. Prvi dan tako je završio performansom-zdravicom umjetničke grupe geheimagentur iz Oberhausena.
Drugi dan otvorili su turska arhitektica Pelin Tan, producent Alper Sen i antropologinja Ayse Cavdar razgovorom o ulozi umjetnosti u rješavanju društveno-političkih konflikata, a sljedećem, beogradskom panelu Bobe Mirjane Stojadinović, Marije Radoš i Marka Pejovića, prethodio je participativni performans skupine Hajde da… koji je propitivao odnose moći između okupljenih sudionika. Simpozij je zatvorila Atena, sjajnim i dirljivim performansom Ilektre Aggeloupoulou i Efthimisa Theoua.
We Need to Talk zaista se pokazao kao ono što je i trebao biti, mjesto susreta i razgovora, ali i emotivno iskustvo za kustose koji s Actopolisom žive već više od dvije godine. Međutim, koliko je simpozij bio dobar format za jačanje veza, toliko je izložba, bar u formi postavljenoj u Oberhausenu, pokazala svoja ograničenja.
*Simpozij We Need to Talk / foto: Rainer Schlautmann
Actopolis izložba u Oberhausenu otvorena je istodobno sa simpozijem, a u poštanskoj je zgradi bila postavljena tri tjedna, nakon čega je krenula na svoj dugi put na jug. Smisao izložbe bio je okupiti i prikazati rezultate trogodišnjeg kustoskog i umjetničkog rada kroz mobilan objekt koji će u posljednjoj projektnoj godini kružiti gradovima čije prostorne stvarnosti predstavlja. Za publiku, njezina je funkcija dvojaka. S jedne strane, izložba udružuje raspršene umjetničke projekte koji su se u gradskom prostoru i imaginariju njegovih stanovnika pojavljivali periodički i mjestimično, izvođeni u višemjesečnom razdoblju i fokusirani na gradske mikro-lokacije. S druge strane, ona bi trebala u gradove domaćine donijeti pogled u druge gradove-sudionike te informirati posjetitelje o njihovim problemima.
*Otvorenje izložbe u Oberhausenu / foto: Rainer Schlautmann
Oberhausenska izložba bila je postavljena u velikoj prizemnoj dvorani poštanske zgrade, a unutar hale u nepravilnom je rasporedu postavljeno šest pregradnih zaslona u obliku više ili manje otvorenog slova C, od kojih se svaki sastojao od nekoliko vertikalnih spojnicama pričvršćenih panela. Na unutarnjoj strani zakrivljenih formi na drvene je ploče bio apliciran sadržaj izložbe, a prostori između zaslona markirani su na podu označenim geometrijskim likovima jarkih boja te su služili kao “javni prostor” – za predavanja, okrugle stolove, neformalne razgovore i druženje. Sadržajno, šest zaslona prikazuje šest odijeljenih tema. Na ulaznom zaslonu bile su prikazane osnovne informacije o projektu, a ostalh pet bili su podijeljeni u kategorije Koncepti, Teme, Projekti, Metode i Konteksti. No, u ovako velikom i raznolikom projektu tema ima mnogo, a mjesta na zaslonima malo, pa je rezultat, unatoč pažljivoj kategorizaciji te preglednom i razigranom oblikovanju, bio malo što više od blijedog skupa informacija koje se stapaju u vrlo općenitu cjelinu koja posjetitelju govori vrlo malo. Ovakav postav postavlja pitanje kako je uopće moguće, i još važnije, je li uopće potrebno na jednoj izložbi prikazati sve ono što se mjesecima događalo u gradskom prostoru?
*Izložba u Oberhausenu / foto: Rainer Schlautmann
Razlike u sličnosti
Tendencija sumiranja i reprezentacije onog djelovanja iz Actopolisovog podnaslova neizbježno lokalni čin otpora gura u smjeru artefakta, međunarodno predstavljenog umjetničkog rada. Dok su Actopolisovi lokalni projekti (bar oni meni bliski – zagrebački) bili duboko povezani sa svojim mikro-lokacijama te su najbolje funkcionirali upravo onda kada su nastali kao logična nadogradnja neke već stvorene mreže ili dugotrajnog i fokusiranog individualnog rada, te kada se njihova veza sa središnjicom gotovo izgubila, izložbena matrica u koju su ugrađeni oduzela im je snagu, spontanost i nepredvidivost, pretvorivši ih u mnoštvo gotovo istovjetnih rečenica i slika.
No, ovakva konceptualizacija izložbenog postava iznosi jednu prilično dvojbenu tvrdnju, a to je da su problemi geografski raspršenih lokacija u suštini vrlo slični i da se mogu svesti na nekoliko zajedničkih nazivnika. Iako nije sporno da se suvremeni urbani problemi mogu iščitavati na globalnoj razini, te da deindustrijalizirani gradovi, od Detroita do Siska, imaju mnogo toga zajedničkog, inzistiranje na sličnosti isto se tako može razumjeti i kao svraćanje pozornosti sa dubljih geografskih podjela i razlika. Umjesto da se pred posjetitelje guraju sličnosti, najveću zanimljivost, ali i analitički i diskurzivni prostor nude upravo različitosti između gradova. Nije li zanimljivije vidjeti što razlikuje Oberhausen od Beograda, Zagreba ili Sarajeva? Koje su specifičnosti u procesima kojima se globalni tokovi novca i odnosi moći manifestiraju u gradskom prostoru? Kako se točno određeni gradovi nose s asimetričnim odnosom moći unutar Europe, danas tako duboko podijeljene na centar i periferiju?
Ako je, kao što ističu kustosi, ideja posljednje faze projekta da putujuća izložba ne bude samostalan izložbeni objekt, nego da posluži kao podloga za nova istraživanja projektnog formata, onda će upravo modifikacija njezinog postava i popratna događanja imati ključan zadatak ponovno vratiti Actopolis tamo gdje funkcionira najbolje – u malom mjerilu i na specifičnom mjestu.
Autor teksta: Frano Petar Zovko / sve tekstove ovog autora potražite ovdje
