Plesati na kiši!

Ubrzo nakon dolaska u Singapur, počela sam promatrati njegove ulice. Iako sanitarizirane do apsurda, nadala sam se da ću konačno uživo ugledati žute «post –it» papiriće na kojima stoje vrlo jednostavne poruke, koje bi se ukratko mogle sumirati u carpe diem moto. Vjerujem, pogađate da je riječ valjda o najpoznatijem (street) umjetniku socijalnih mreža, JJ Pennu aka Things We Forget (thingsweforget.blogspot.com), koji je putem tih istih porukica u svijetu stekao popularnost veću nego u svojoj zemlji.

Poruke koje svakodnevno ostavlja javno građanima Singapura, i privatno «građanima» socijalnih mreža, zaista su nekada prijeko potrebna doza dnevnog optimizma. Ako njegove poruke uspiju promijeniti barem i jedan krivo posloženi misaoni trenutak, možemo reći da je TWF ispunio svoju misiju.
Nažalost, do sada niti jednu poruku nisam uspjela pronaći, ali uspjela sam uhvatiti njegovo vrijeme u kojem je podijelio svoje misli za poprilično veliki brojhr vatskih pratitelja. U nastavku pročitajte što nam je autor projekta Things We Forget o svojim žutim inspirativnim papirićima ispričao te pogledajte specijalni post-it koji je izradio samo za Vizkulturu i njegove fanove u Hrvatskoj.

Promatrajući Singapur i živeći u njemu, sve više dobivam dojam kako je život ovdje vrlo strog. Riječ je o vladavini zakona kojim je strogo kontroliran javni prostor, a grad prije svega opisuje nepostojanje ulične spontanosti i kontinuiteta umjetničkih praksi u javnom prostoru. Ipak, ti si jedan od rijetkih ljudi koji su donekle uspjeli zaobići zadani kontekst. Tvoja praksa, iako poprilično nenametljiva u javnom prostoru Singapura, ipak je ilegalna i lako može biti sankcionirana. Kako je djelovati nenaručeno u javnom prostoru grada?

JJ Penn/TWF: Singapur je veoma mlada država koja nema niti 50 godina. Tako da, istina, ona nema kulturno samopouzdanje ili spontanost kakvu imaju starije nacije. Ipak, čini mi se kako se dogodio snažan umjetnički zamah u Singapuru i veoma sam optimističan zbog mladih ljudi u ovoj zemlji.

U neku ruku bi se moglo reći da se moj rad na projektu Things We Forget smatra ilegalnim ovdje, ali s druge strane, nadam se da vlasti ovdje imaju nešto smisla za humor. Tehnički govoreći, moje ljepljive poruke ne ostavljaju nikakve trajne tragove i ne oštećuju površine na koje ih apliciram. Obično nestanu ubrzo nakon što ih ostavim na javnim mjestima.

Aktivizam i Singapur. Može li to ići zajedno, kako gledaš na to?
JJ Penn/TWF: S vremenom će singapursko društvo sazrijevati i dobivati više samopouzdanja, stoga, neizbježno je da će ljudi morati ustati i slobodno govoriti ako za to osjete potrebu.

Bi li nazvao sebe uličnim umjetnikom ili ti više odgovara neki drugi naziv? Ili zapravo uopće ne želiš nikakve nazive?
JJ Penn/TWF: Bojim se da ne znam kako bi kategorizirao ono što radim. S jedne strane bi se to moglo kategorizirati street artom, no u trenutku kada veći broj pratitelja imam putem bloga i društvenih mreža, tada mislim o sebi kao vrlo optimistično raspoloženom čovjeku koji usput može malo pisati i crtati.

Osim lijepljenja post-it papirića na ulice, imaš detaljan blog na kojem dokumentiraš sve svoje akcije. Svakako, njime se proširuje mnogo širi krug pratitelja tvoga rada. Koliko ti je važan taj aspekt rada?
JJ Penn/TWF: Blog mi je veoma važan. Bez njega ne bih mogao doprijeti do tolikog broja ljudi. Osim toga, on omogućava ljudima da slobodno downloadaju poruke koje im se sviđaju i koriste ih kao desktop podsjetnike ili ih isprintaju.

Kada si tek započinjao s post-it projektom, jesi li ikada razmišljao da će te odvesti ovako daleko i privući veliki broj fanova diljem svijeta?
JJ Penn/TWF: Zaista nisam imao niti najmanju ideju da bi Things We Forget mogao privući ovakvu pozornost. Duboko sam zahvalan svim dragim ljudima koji reblogaju, lajkaju, shareaju i retweetaju moje poruke. Blog ima oko 60 tisuća jedinstvenih posjetitelja mjesečno, Facebook stranica oko 48 tisuća, twitter i Instagram 6 tisuća – neprestano sam zadivljen i zahvalan količini ljudi koja prati moj rad.

A također, htio bih zahvaliti ljudima u Hrvatskoj. Čak 7 % posjeta stranici dolazi iz Hrvatske, i zaista sam zahvalan na ljubavi i podršci koju pružate TWF-u.

Koja je motivacija iza svake tvoje napisane poruke, svakog post-it papirića? Koje reakcije u ljudima želiš da provociraju?
JJ Penn/TWF:

Tada mislim na osobu koja će prva pronaći papirić na ulici. Možda je to netko tko se vraća kući nakon napornog dana na poslu, ili netko tko ima problem; no moja je motivacija da će poruku pronaći upravo onaj kojem u tom trenutku treba malo nade i podrške.

Poruke koje ostavljaš na papirićima su veoma “zen” i u suprotnosti našem hektičnom stilu života. Utješno ih je čitati, no svejedno ih vrlo brzo zaboravimo. Zaboraviš li ih i ti ponekad u svojim dnevnim životnim borbama i dilemama?
JJ Penn/TWF:

Naravno da da, dnevno zaboravljam svoje savjete! Haha! Ali, kako pokazuju nova istraživanja u neuroznanosti, izloženost pozitivnim mislima doista mijenja ustroj mozga. Dakle, nakon gotovo četiri godine dnevnog rada na Things We Forget, moram priznati da sam ponešto psihički snažniji negoli sam prije bio.

Može li se od projekta Things We Forget živjeti ili imaš službeni posao?
JJ Penn/TWF: Imam posao s punim radim vremenom. Ali uspijevam prodati postere TWF, kao i T-shirteve, a sada mi na tržište izlazi knjiga. Izuzetno sam sretan što sam uspio jedan dio zarade od projekta pokloniti dječjoj zakladi.

Knjiga s izborom tvojih radova stiže na tržište vrlo skoro. Možeš li nam nešto više reći o tome?
JJ Penn/TWF: Da, jako sam uzbuđen oko izlaska knjige! Prije koji dan sam dobio prve kopije i jako sam zadovoljan izgledom, zbilja je lijepa! Izdavač joj je Penguin, a izići će na svjetlo dana početkom listopada.