Trinaestu godinu zaredom u Omišu je u kolovozu održan Almissa Open Art festival, koji dovodi neke od najeminentnijih hrvatskih suvremenih umjetnika da svojim novim radovima u javnom prostoru transformiraju centar grada u nacionalni centar suvremene umjetnosti. U nastavku pročitajte kako je proteklo ovogodišnje izdanje!
Prema kustoskoj koncepciji Željka Marovića, 13. izdanje festivala nosi naslov Putanje. Singularitet. Mnoštvo. Marović smatra da krivulje koje tijekom gibanja opisuju uzastopni slijed položaja materijalne točke ili središte mase nekih tijela možemo smatrati poetskim metaforama umjetnika i njihovih radova.
Posljednji dan festivala odvijao se na tvrđavi Mirabeli na kojoj je održano i prvo izdanje festivala. Večer su otvorili Vlasta Delimar i Milan Božić s performansom Hrvatski proizvod u kojemu su gola tijela obojali u zeleno i šetali se kompleksom tvrđave uz povremeno zastajanje kako bi ih se fotografiralo. Čin fotografiranja ima dvostruku ulogu: jedno je fotografiranje za dokumentaciju, a drugo za privlačenje slučajnih prolaznika s kojima se uspostavlja komunikacija. Umjetnici su u ruci držali natpis Croatian Product jer priželjkuju da ih se tretira kao ravnopravan kulturni proizvod. Umjetnici kao protagonisti likovne vrijednosti, i to one od nacionalnog značaja, koji su svojim dosadašnjim umjetničkim radom ostvarili status “značajnog“ za društvenu zajednicu u kojoj djeluju, svakako jesu neizostavni segment “proizvoda”. Umjetnici kao hrvatski proizvod trebaju imati istu mogućnost kao i svi drugi proizvodi, što je u Hrvatskoj na mnogo načina zapostavljeno. Stoga su akteri smatrali da prezentiranje ovog rada treba biti “provokativno”, treba imati karakter glamura i fantazije, da svatko tko ga vidi ne ostane ravnodušan, jer treba odigrati onu marketinšku ulogu na kakvu smo već naučili putem svih medija.
Program zatvaranja festivala nastavljen je s Momčilom Golubom koji je izveo rad na granici performansa, instalacije i ready-madea. Izvedba se sastoji se od starinske vage kakve su se donedavno koristile na tržnicama, na koju je s jedne strane postavljen uteg, a s druge strane benzin jednake težine. Umjetnik je šibicom zapalio gorivo, čekajući da potpuno izgori i težina utega prevagne. Vizualna poezija privedena je kraju kada je autor podigao uteg, te se je vaga povratila u stanje ekvilibrija.
Željko Marović, kustos ovogodišnjeg izdanja, i sam je odlučio sudjelovati kao izlagač kako bi problematizirao obje pozicije svoje funkcije na festivalu. Na aluminijske ljestve postavio je akvarij sa zlatnim ribicama oko kojega je napeo drvenu praćku. Sukob pozicija, napetost i prenapregnutost procesa na suptilan su način isijavale iz rada do kraja večeri.
Rino Efendić odlučio se za govor kao umjetničku formu, potpuno se ogolivši iskrenim monologom kojim se referirao na nedavni slučaj napada na književnika Salmana Rushdieja. Na kraju je pozvao sve prisutne da se prebace do suprotne strane prostora u kojemu stoje i vrate se na početno mjesto, ali da pritom razmišljaju kako je to dobiti nožem u vrat zbog umjetnosti.
Festival je zatvorio Slaven Tolj, koji je na festival došao kao gost, ali je potaknut prijateljstvom darovao publici umjetničku izvedbu. Potpuno se ogolivši, sakrio je spolovilo između nogu, sjeo na stolicu i pjevušio. Nakon dva nesretna moždanih udara, jedan od najistaknutijih hrvatskih suvremenih umjetnika ima problema s komunikacijom, pa nije u stanju izgovoriti određene pojmove, poput vlastitog imena. Pjevanje, crtanje i druge kreativne procese stoga trenutno koristi kao glavne načine svog izražavanja, a problematika fizičkog tijela, njegovih funkcija, snage i ograničenja u ovom intimnom radu ostavile su publiku bez teksta.
Almissa Open Art festival više od desetljeća razvija eksperimentalni kustoski pristup, u počecima, čime se funkcija kustosa transformira i razvija u smjeru poništavanja granica između umjetničke produkcije, kuriranja i prezentacije, čime se redefinira definicija autora. Festival tako osigurava određenu nepredvidljivost programa, fluidan programski smjer i identitet, a stvara se platforma za zajednički rad kustosa, umjetnika, istraživača i publike putem novih modaliteta umreženih suradničkih praksi.
Inzistira se na produkciji novih multimedijalnih, transmedijskih i istraživačkih novomedijskih angažiranih umjetničkih izričaja najvrsnijih nacionalnih i internacionalnih umjetnika, povećavajući vidljivosti rubnih progresivnih područja umjetnosti. Time se razvija kulturna proizvodnja, a čitav budžet ulaže se u autorske honorare i troškove produkcije čime se potiču radna prava i profesionalni status autora.
Festival je otvoren u utorak, 9. kolovoza u 20 sati svečanim spuštanjem zastave na tvrđavi Mirabeli. Natpis slobodna umjetnost proizašao je iz serije akcija-intervencija u kojima Zoran Pavelić preimenuje nazive lokalnih tiskovina/novina, aplicirajući na naslovnice naljepnice s izmijenjenim nazivom. U svakoj od preinaka naziva važno je da je broj slova isti kao u izvornom nazivu novina, te da izmijenjen naziv upućuje na pojmove iz umjetnosti, npr. Glas Slavonije u Glas Umjetnice ili Glas Umjetnika, Glas Istre u Glas Slike, Novi list u Novi kist, Glas Koncila u Glas Slikara, Oglasnik u Umjetnik, Slavonski Dom u Slikarski Dom itd. Dnevne novine Slobodna Dalmacija preimenovane su prvi put u akciji izvedenoj na festivalu performansa Dopust 2011. U radu Preimenovanje/2022, Slobodna umjetnost aplicira se na transparent kao samodostatna rečenica koja proširuje svoje značenje i odvaja se od svoje prvotne funkcije, na tvrđavi Mirabeli gdje je ostala do zatvaranja festivala.
Kata Mijatović izvela je nastavak svog dugogodišnjeg projekta Arhiv snova. Ugljen, crne kućice, mokre hrpe dnevnih novina i zvukovi za uspavljivanje postavljeni su u ruiniranom prostoru bunkera koji se nalazi na kompleksu tvrđave Mirabela, kao punkt nesvjesnog, na suprotnoj strani turističke potrage za ultimativnim užicima ljeta mora, grada… Ugljen je izvađen iz nesvjesnog, namočene novine poništena su svjesnost dnevnih političkih rutina, “bijeli šum” podsjetnik je da nismo budni. Crne kućice ‘kapsule su za snove’, komprimirano nesvjesno, one su označitelj i označeno. Prepuštene slučajnim pogledima, izložene dnevnoj svjetlosti, tu su da zaustave tok misli.
Druga večer festivala (10. kolovoza) odvijala se u dvorištu osnovne i srednje škole u Omišu. Prvo je izveden crtež dječje igre Školica na tlu, u formi zatvorenog kruga u kojem se ponavljaju polja označena brojevima od 1 do 7. Crtež je izvela Ljiljana Mihaljević koja i igru igra osobno, pozicionirajući svoje tijelo u središte djela te ga kroz slijed igre dovodi do krajnjih fizičkih granica izdržljivosti. Ova školica nema polukružnog polja “neba” kao nagrade za uloženi napor i vještinu igrača, umjesto toga magičan broj od sedam polja ponavlja se u neprekidnom kruženju. Školica ovdje ne predstavlja isključivo dječju igru, već i put unutrašnjeg odrastanja čovjeka, biografski vertigo. Predviđeno je da se u ovu igru slobodno uključe i promatrači i tako postanu dijelom ovog performansa.
Festival se trinaestu godinu odvija u srcu turističke sezone, u malom turističkom gradu, pa se turizam kao tema redovito pojavljuje u radovima izlagača. Gradske klupe svojim dimenzijama nisu prilagođene potrebama građana u jeku turističke sezone. Osobni i javni prostori se narušavaju, zbog čega je Vanja Pagar primoran reagirati. Performans koji se u početku doimao destruktivnim, završio je konstruktivno, rezultirajući iznimnim komadom urbane opreme – skulpturom u javnom prostoru po mjeri čovjeka.
Treći dan Almissa Open Art festivala započeo je u zoru kada je Matko Trebotić instalirao rad naslova Otuđeni prostor u mirniji dio starog grada u Omišu, u kvartu Smokvica. Autor je ovako objasnio rad: “Simbolika ove instalacije je nakaradnost ‘industrije turizma u Hrvata’, oduzimanje svega i za turističku kunu i euro, ulazak same plaže u grad i njegove kalete i pjacete; ‘simfonija’ šugamana (ručnika) za turistička izležavanja i uživanja. Blago nama i našoj dici zbog sigurne love danas i u budućnosti. Samo ne daj bože korone!”
Ovaj rad koji na suptilan i razumljiv način ukazuje građanima osnovne probleme stihijskog turizma, izazvao je ogroman interes slučajnih prolaznika koji su zatečeni neočekivanim prizorom morali hodati preko instalacije, kako bi nastavili svojim putem. Međutim, čini se da se Trebotićeva instalacija nije svidjela svim stanovnicima Smokvice jer je preko noći rad uništen, a dio pijeska i šugamani odneseni su gradonačelniku pred vrata. (Čini se da neki građani Omiša postaju autori željni komunikacije svojstvene strategijama suvremene umjetnosti!)
Istoga dana Anand Štambuk, ljubitelj umjetnosti i kolekcionar, dobio je priliku izvesti autorski rad na renomiranom umjetničkom festivalu. Želio je na zgradu gradske uprave instalirati dvojezičnu ploču s natpisom Kad se Srbin i Hrvat slože i olovo plivati može na ćirilici i latinici. Ovo je jedini rad na ovogodišnjem festivalu za koji se nije uspjela ishoditi komunalna dozvola, zbog čega su se organizatori ispričali g. Štambuku, vrativši mu ploču uz objašnjenje da i dalje može manifestirati rad u vlastitom aranžmanu, na način koji on smatra odgovarajućim, bez podrške organizatora, osim u dokumentacijskom smislu.
Autor je odlučio izložiti ploču na Stupu srama na Poljičkom trgu. Nekoliko minuta nakon početka izvedbe mladić koji se je slučajno tamo zatekao je reagirao razbijanjem umjetnine i bacanjem ostataka u smeće, uz zapovijed prisutnima: “ćirilicu držite na drugoj strani Drine!”
Program festivala nastavljen je u petak ujutro s Otokom utopije Marka Markovića, ekspedicijom s brodom u nepoznato, prema utopijskoj ideji idealne ljudske zajednice. Otoci utopije odnose se na stvarne životne prostore pri različitim lokalitetima i pod različitim geo-političkim utjecajima, ali i na imaginarne prostore razmišljanja o budućim ekologijama i međusobnim susretima. Ekspedicija je okupila desetak ljudi pozvanih na putovanje prema pustom otoku Mrduji na kojemu se pokušalo destilirati more u pitku vodu i pronaći jestive biljke.
U večernjim satima toga dana Andrea Resner je predstavila multimedijalni mural na zidu ispred srednje škole u Omišu. Rad funkcionira samostalno kao trajni mural, a za vrijeme festivala animacija je pokretala vremensku komponentu rada.
Festival je zatvoren u subotu, 13. kolovoza, ali odjeci umjetničkih intervencija ostaju u urbanom javnom i medijskom prostoru ističući Omiš na europskoj karti umjetnosti performansa.
Sadržaj portala Vizkultura i projekt “Vizkulturiranje društva 2022.” sufinancirani su sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
