Do 12. srpnja u HDD galeriji u Zagrebu otvorena je izložba ilustratorica i dizajnerica Klasje Habjan i Marine Milanović. Izložba naslovljena Polumrak. Odgođeni svijet druga je u serije izložbi Ilustratorski dijalog u kojoj dvoje pozvanih ilustratora, koji se prethodno nisu poznavali i dotad nisu radili zajedno, u kreativnoj razmjeni ideja, tekstova i slika razviju i realiziraju novi, zajednički projekt. Uz izložbu je otisnuta i istoimena zbirka pjesama i ilustracija na 110 stranica.
U predgovoru kustos izložbe i voditelj HDD galerije, Marko Golub, piše:
Svačiji svijet je drukčiji, stoga je i svaki ovakav susret neizbježno vrlo malo nalik ostalima, čak i ako se odvija na posve istim mjestima. Dizajnerice i ilustratorice Klasja Habjan (Zagreb, 1993.) i Marina Milanović (Novi Sad, 1989.) obje su izuzetno cijenjene na regionalnoj ilustratorskoj i dizajnerskoj sceni, no dosad se njihovi profesionalni i osobni putovi nikad nisu presjekli. Rukavci njihove mašte, interesa, pa i crtačkog rukopisa, međutim, čini se kao da jesu. (…) Neke od Klasjinih dosadašnjih ilustracija, motiva, postupaka itd, kao da su prebjegli iz Marininog portfolija – i obratno.
No, kao što je i rečeno – samo naizgled – jer zavirimo li dublje ispod površine vidimo ono što se često događa upravo u ilustraciji, da ponekad sasvim različiti autori završe u sličnom “krajoliku” ali su ih tamo doveli tokovi posve različitih priča, povoda, optika i motivacija. Obje autorice dijele i interes za pisanu riječ, poeziju i priče u svojim radovima (koje pritom i ilustriraju), ali karakter tih tekstova, kao i ton i tekstura njihovih tekstova je sasvim drukčiji. Klasja Habjan je u snovitoj fikciji iz koje prosijava refleksivnost, dok kod Marine Milanović ona izbija iz gotovo dokumentaristički egzaktnih zapažanja. Jedna od njihovih bliskosti je i ekstremna spretnost u tome da ovisno o prilici, zamisli, predlošku, konceptu itd, njihovi crteži i slike zadobivaju sasvim različite forme, da se te ideje mogu materijalizirati i kao teksturalne grafike, gusti rasterski crteži, pseudo-infografike, gotovo apstraktni znakovi, visokokontrastne siluete i lazurne, vodenaste forme.
U ovoj dvostrukoj zbirci kao da su same izoštrile svoje pristupe, kako pisanju, tako i crtanju, ne toliko da bi se istakle međusobne distinkcije, koliko zato da jedan autorski glas uvijek ostavi dovoljno prostora za drugi, kao u glazbenoj kompoziciji. Crteži i tekstovi u ovoj zbirci se vjerno i s pažnjom ogledaju jedni u drugima, ali zadržavaju svoje upečatljive osobnosti. Marina Milanović ovdje koristi samo jedan od svojih karakterističnih “stilova”, crtačkih “rukopisa”, no upravo te njene robusne sive i crne plohe daju konture i odlučnost sanjivim transformacijama koje pred nas izlijeva Klasja Habjan. Rezani poput gigantskih slova i znakova, kao iz neke davne školske slovarice koja kaže: upamtite svaki stih, stvaran je kao kuća, olovka ili torba, trebat će vam u životu. Dnevnički preciznim stihovima Marine Milanović, Klasja pak daje neku lakoću i polaganost, osjećaj za vrijeme.
Što su Klasjine pjesme kraće, to su Marinine ilustracije punije i kontrastnije, i obrnuto, što su Marinini tekstovi izdašniji, to su Klasjini crteži prozirniji i šutljiviji. Sučelice onim stihovima u kojima Marina oslikava široke gradske vizure, Klasjina ruka sve to ostavlja tekstu i fokusira se na neki mali detalj, njen je pogled blizu točno tamo gdje je Marinin daleko. Na rijetkim mjestima gdje nam Marina posve uskraćuje jasne slike, Klasjin pogled uzleti u ptičju perspektivu i prizor koji nam servira je sasvim filmski.
Kao što je i naslov “Polumrak. Odgođeni svijet” spoj dviju rečenica koje otvaraju svaku od dviju dionica ove knjige, sa zamijenjenim ulogama pjesnikinje i ilustratorice, tako i naslovnica sugerira neočekivano, ali sasvim skladno pretapanje njihovih svjetova. Oni doista nastanjuju jedan drugoga, u ovom slučaju Klasjine figure ušetavaju u raskošan vrt Marininih sivih i crnih razlistanih ploha. Tu nema matematičke podjele prostora, Marinin crtež doista jest dominantan, ali Klasjina intervencija je ta koja definira njegovu mjeru i koja ga uopće kao takvog opisuje.
U tom smislu, premda su uloge striktno podijeljene – Klasja piše, Marina crta, Klasja crta, Marina piše – svaka duplerica ove knjige je integralan, zajednički rad, neprekinut i isprepleten dijalog u kojem oba glasa imaju jednaku težinu. Nešto od toga vjerojatno dolazi iz njihovih kreativnih opredjeljenja, obje su vizualne umjetnice / dizajnerice / ilustratorice koje uz to i pišu, ali znatno više je u samoj prirodi odnosa teksta i slike, koji je mnogo propusniji nego što ga običavamo gledati. Svaki tekst ima vizualnu formu, doziva slike, a svaka slika misaonu dimenziju, vapi za time da je se verbalizira ne bi li nam ostala u sjećanju. Na neki način, njihov je odnos sličan odnosu ilustratorica u dijalogu, a on je pak sličan odnosu bilo koje dvoje ljudi koji dijele određeno povjerenje – da odškrinu jedno drugome mjesta s kojih dolazi mašta.
