Antonio Kiselić i Tanja Kalčić, koordinatori platforme Prostor Plus iz Rijeke otkrivaju što nas sve čeka u 13. Edukacijskoj sezoni, kakvi ih problemi muče, kako razumiju svoju poziciju, kako financiraju svoje produkcije.
► Povod ovom razgovoru je 13. edukacijska sezona u izvedbenim umjetnostima koju organizira Prostor Plus. Kakav je program ove godine?
Tanja Kalčić: Ove godine Prostor Plus započinje s edukacijskim programom koji je namijenjen onima koji su se odlučili usavršavati kroz neformalni edukacijski pristup unutar područja umjetničkih izvedbenih praksi. Program je priprema za sudjelovanje unutar umjetničkih izvedbenih projekata, za audicije te razumijevanje segmenata realizacije projekta, od ideje do realizacije. U odnosu na formalne edukacijske programe umjetničkih akademija, edukacijski model koji se razvija u našoj organizaciji utemeljen je na drugačijem pristupu, s naglaskom na razvoju kreativnog izražavanja, razvijanju osjećaja za kolektivni rad i društveno odgovornu tj. relevantnu umjetničku praksu. Ove godine edukacijski ciklus biti će realiziran kroz redovne i intenzivne programe: Oblikovanje izvedbe, Suvremeni ples – početni i napredni, Draga Savjeta, Gluma i performans i Performing joga.
S programom Oblikovanje izvedbe po prvi puta započinjemo ove godine. To je eksperimentalni program, a namijenjen je onima koji žele aktivno i kreativno istraživati u polju izvedbenih umjetnosti, razumjeti segmente realizacije projekta (od ideje do realizacije), tematski se fokusirajući na različite aspekte pri oblikovanju izvedbe. Teme programa su podijeljene po semestrima, a neke od njih su: tijelo na sceni, tijelo u javnom prostoru, tijelo i glas, konceptualne prakse, dramaturgija pokreta, rasvjeta, tijelo u odnosu na projekcije, projektni menadžment i vođenje grupe/tima.
Također, udruga već trinaest godina provodi edukacijski program kroz koji je prošlo petsto polaznika i polaznica, a neki od njih su nastavili svoj put i tijek obrazovanja na različitim obrazovnim institucijama izvan Hrvatske, razvijajući tako Hrvatsku, ali i riječku izvedbenu scenu.
► Kakav je interes? Što polaznike najviše zanima?
Tanja: Edukacijski program Prostora Plus razlikuje se od ostalih po tome što nudi širi pristup razumijevanja, učenja, pa tako i konzumiranja umjetničkih izvedbenih praksi. Kao takav nudi intenzivne radioničke programe umjetničkih izvedbenih praksi, teorijsko-praktične, kao i one istraživačke. Kod polaznika pokušavamo razviti kritičku svijest o pristupu umjetnosti. Trenutno najveći interes u edukacijskom programu kojeg javnost pokazuje su redovne radionice suvremenog plesa.
Antonio Kiselić: Uočili smo kako je polaznicima veoma zanimljiv proces rada na kreiranju finalne produkcije edukacije, koja završava prezentacijom izvedbe, tj. naučenog u toku godinu dana trajanja edukacije. Tako ohrabrujemo nove pojedince za rad u području izvedbe, razvijajući njihovu kreativnost, samopouzdanje kao i kolaborativne pristupe radu i komunikaciji u grupi. Na kraju krajeva mi smo također proizašli iz edukacije i produkcije Prostora Plus.
► Na koje probleme nailazite kroz edukacijski segment?
Antonio: Probleme s, uz povijesno-razvojnu, infrastrukturnu, a zatim i financijsku potporu metodologiji rada kojima se suočavamo su slični većini organizacija nezavisnoga sektora koji muče boljku prvenstveno s činjenicom da su nezavisni. Ustaljeni institucionalni modeli edukacije ne mogu se uspoređivati s manjkavim resursima, neplaćenim radom te gotovo nikakvom financijskom podrškom institucija za razvoj eksperimentalnih, alternativnih ili hibridnih modela edukacije koji često bivaju upogonjeni isključivo entuzijazmom onih koji te programe provode, a tiču se nezavisnog sektora edukacije i kulture.
Polaznici, u drugu ruku, često nemaju osjećaj da studiraju, više da su na tečaju, što često zna rezultirati veoma uspješnom start sezonom na početku godine, dok na kraju samo njih nekolicina ostane. I to ponovno dolazimo do usporedbe akademskog načina rada i onog izvaninstitucionalnog, jer akademski razvoj “prisiljava” na postavljene uvjete, dok ovaj otvara mogućnosti za kreaciju novih. Zbog toga, radimo ovaj posao, upravo zbog onih koji ostaju na kraju godine, “koji su preživjeli”, koji su prepoznali važnost i njihovu osobnu potrebu za razvojem osobne umjetničke ili kreativne priče.
► Što u vašemu slučaju “izvaninstitucionalno” i “neformalno”znači?
Tanja: Neformalna edukacija ne bi trebala biti bilo koja edukacija koja nije formalna. Ona je organizirana u kulturnim centrima ili putem društvenih i kulturnih organizacija, u okviru umjetničkih projekata i programa namijenjenih ciljanim skupinama, te s ciljem podrške ili razvoja specifičnih kulturnih ili umjetničkih praksi. Da bi program bio kvalitetan nužno je imati jasan okvir unutar kojeg pedagozi djeluju, no fleksibilan. Svatko od edukatora ima svoju metodu rada, dolazi iz drugog područja i kompetentan je u svom poslu, s iskustvom i kao takav ima slobodu predlagati ciljeve, okvire a ima i mogućnost prilagoditi svoj rad grupi i grupu svome radu, ovisno što grupa traži. Nužno je da polaznici stječu praktično iskustvo, promišljaju, te razvijaju kreativnost.
U neformalnom programu edukacije Prostora Plus fleksibilnost programa je ta koja takav oblik edukacije razlikuje od ostalih, a horizontalan odnos između grupe i eduktora je osnova.
► Na koji način financirate svoje produkcije?
Antonio: Produkcije financiramo iz lokalnih i nacionalnih izvora financiranja kao što su Ministarstvo kulture, Grad Rijeka, Primorsko-goranska Županija, Zaklada Kultura nova, putem inozemnih organizacija s kojima ulazimo u koprodukcije, ali i samofinanciranjem.
Otežavajuća okolnost upravo u području produkcije leži u još uvijek nedovoljno decentraliziranoj nacionalnoj politici financiranja organizacija izvan centra proizvodnje i distribucije umjetnosti, pri čemu apeliram upravo na mikrokozmos zagrebačke regije, što stvara nejednake mogućnosti razvoja na periferiji, a samim time i mogućnosti stvaranje “scene i scena” u gradovima izvan Centra. Dakako da nam je jasno da ne možemo uspoređivati jedan Zagreb u omjeru stanovništva i kulturne proizvodnje s Rijekom, Pulom ili Splitom, no Zagreb je upravo izrastao iz privilegirane mogućnosti centralizacije ove zemlje u zadnjih dvadesetak godina, čineći ostale ne samo u političko-estetskom već i u onom razvojnom nezanimljivim i manje bitnim. Smatramo kako nezavisna scena mora biti aktivna u proizlaženju rješenja i modela kako ovaj gorući problem, pogotovo u recesiji u kojoj je cijeli sektor zapao u krizu, riješiti.
► Kako onda vidite svoje mjesto unutar lokalno-regionalnog, a kako unutar državnog konteksta?
Antonio: Naša pozicija je razvojna pozicija u području edukacije, produkcije, razvoja publike, ali i odnedavno aktiviranjem u području aktivizma. Smatramo kako nezavisne udruge kulture ne mogu biti samo statični elementi kulturne proizvodnje nego moraju ući u komunikaciju s lokalnom zajednicom, zadovoljavajući i rješavajući aktualne probleme s kojima se ona/e suočava/ju. Dakako da smo to i do sada činili, no zaokret se je dogodio u onom trenutku kad smo bili pozvani dodatno zaoštriti tu poziciju i preuzeti na sebe odgovornost za promjenu društvenog stanja koje nije nimalo stimulirajuće.
Neoliberalne tendencije, marginalizacija kulture, povećanje neofašističkih trendova u ovoj zemlji i regiji, kao i porast ksenofobije, šovinizma i društvenog nazadovanja u posttranziciji, a pogotovo u dobu politika štednje i prekarijata, dok se jednima oduzima, a drugima, šutke daje još više, traži od nas razradu modela i praksi koji će spomenute trendove barem pokušati zaustaviti ili prolongirati. Lokalno i nacionalno umrežavanje stoga slijedi kao logičan slijed navedenih tendencija upravo poradi pokušaja ili barem preveniranja istih. Uočili samo kroz naše programe kako kultura i umjetnosti imaju razvojnu poziciju u društvu, jer one stvaraju nove vrijednosti. Potreba za kulturom danas je veća nego ikada prije, bitno je samo razviti uspješne modele kako doći do publike i kako ju zadržati.
U nacionalnom kontekstu vidimo svoju ulogu u mijenjanju javnih, kao i lokalnih politika poveznih s kulturom, ali i umrežavanju sa scenom. Umrežavanje ojačava strukturu djelovanja, potiče razmjenu znanja i dobrih praksi, no posebice, razvija komunikaciju, koja je na sceni prijeko potrebna.
► Program umjetničkih rezidancija AIR je i dalje aktualan ?
Antonio: Program AIR – Artist In Residence nastao je u 2007. godini prilikom ulaska Saveza udruga Molekula, čiji je član Prostor Plus, u prostor Delte 5, točnije bivše zgrade punionice vina Ivex.
Dobivanje multifunkcionalnog prostora kao i dvorane za održavanje kontinuiranih satova omogućili su nam razvijanje programa za rezidencije, razmjenu i posjetu izvedbenih umjetnica i umjetnika u edukaciji, kao i u razvijanju njihovih osobnih projekata. Do sada, kroz program AIR ugostilo smo desetak različitih umjetnica i umjetnika na duža razdoblja, kao i više od tridesetak njih na kraća. Program se nikada ne bi mogao održati da nije bilo potpore nekih naših članova i članica, kao što je to bila Kate Foley, koja je ustupala svoj vlastiti stan za potrebe organizacije, no ne samo organizacije, već i cijele scensko-glazbene i izvedbene scene.
Problem s razvijanjem kontinuiranog međunarodnog rezidencijalnog programa kojeg i dalje programski razvijamo, leži upravo u nepostojanju infrastrukture kojim bi rukovodila jedna ili više organizacija s nezavisne scene. Resursi s kojima raspolaže Hrvatsko narodno kazalište Ivan pl. Zajc ne mogu se usporediti s onima nezavisne jer nezavisna scena te resurse nema. Institucije koje razvojno prate nezavisnu scenu grada Rijeke trebale bi ozbiljno razmisliti o mogućim modelima razvoja i potrebama pojedinaca i organizacija koje se tiču infrastrukture upravo za gostujuće umjetnike i umjetnice i njihove važnosti u kreiranju novih konekcija, znanja i iskustava s ostatkom svijeta.
Također, nehumani uvjeti rada u kojima djelujemo uz ozbiljan manjak sredstava iziskuje od nas razvijanje principa solidarnosti, jer tako osnažujemo sebe te scenu na kojoj radimo. Naš primarni cilj vezano za AIR je dovoditi zanimljive i kvalitetne ljude iz inozemstva, regije ali i Hrvatske koji osim edukacijskih aspekata mogu ponuditi edukaciju, ali i dublje upoznavanje potreba zajednice s kojom se mogu dugoročno povezati. Kultura i umjetnost tako postaju živi mehanizmi koji povezuju više razina od samo jedne, prezentacijske ili edukacijske, stvarajući tijelo življene kulture.
► (S)nalazite se u Europskim projektima, možete li nam reći nešto više o njima, problemu prevelike birokratizacije kulturnog polja?
Tanja: U 2012. i 2013. godini Prostor Plus ulazi kao partner u europske projekte koji su vođeni od Collage Arts i Rinove iz Londona, a to su European Cultural Learning Network i Aspire2Create, podržani od EU Leonardo Lifelong Learning Programme.
European Cultural Learning Network (ECLN) ima 12 osnivača koji predstavljaju 11 zemalja. Dio je programa Leonardo da Vinci, osnovan s ciljem da istraži teme relevantne za domenu kulturnog obrazovanja. Kulturno obrazovanje obuhvaća široki raspon umjetničkih i kulturnih praksi kojima se bave umjetnici i kreativci, a koje se prenose putem tri različite metodologije: samoobrazovanje/informalno obrazovanje, neformalno obrazovanje i formalno obrazovanje.
U razdoblju do rujna 2015, ECLN će istraživati i osmišljavati nove načine podrške stručnjacima i organizacijama iz područja kulturnog obrazovanja, a s ciljem povećanja vidljivosti i povezanosti unutar sektora, te će podupirati stručno osposobljavanje potrebno u tom sektoru. ECLN partneri pristupit će projektu u nekoliko stadija, koji uključuju: istraživanje sektora kulturnog obrazovanja u svakoj partnerskoj državi, mapiranje i identifikacija novih organizacija i interesnih skupina, razvoj profesionalnog obrazovanja i razvojnih modela u skladu s potrebama sektora za stručnim osposobljavanjem, testiranje i usavršavanje pristupa za diseminaciju sektora, istraživanje novih modela za profesionalne certifikate i kvalifikacije, promocija, umrežavanje i informiranje sektora kroz novu online multimedijsku platformu (European Cultural Learning Observatory), testiranje, ispitivanje potrebe za osnivanjem i mogućnost osnivanja novog europskog profesionalnog udruženja – European Association for Cultural Learning.
Aspire2Create (A2Create) je međunarodni projekt namijenjen trenerima u kulturnim i kreativnim industrijama kroz koji se žele identificirati situacije u zemljama partnera (Italija, Slovačka, Estonija, Velika Britanija, Hrvatska) u području stručne edukacije i politike osposobljavanja, produkti i rezultati učenja, šireći ih na lokalnu, nacionalnu i europsku razinu, kako bi se znanje prenijelo i proširilo putem umreženih članica i stručnih edukatora i donosioca odluka za iste unutar zemalja sudionika. U smislu utjecaja, A2Create će formirati strateške veze između partnera za poboljšanje vještina predavača / savjetnika / trenera, te višestruke pogodnosti koje oni podržavaju u projektu i izvan njega.
Kroz ove projekte otvorila nam se mogućnost djelovanja na međunarodnom nivou, utjecaj na izradu prijedloga smjernica kurikuluma za certificiranja neformalne edukacije u EU, razumijevanje kulturnih politika i načina funkcioniranja partnerskih organizacija i gradova unutar kojih djeluju, mogućnost mijenjanja kulturnih politika i daljnji, konkretniji razvoj lokalne scene.
Više o programima i projektima Prostora Plus pratite na facebook.com/prostor.plus.7
