Sredinom prosinca u Lisabonu je održan treći Lisabonski trijenale arhitekture, pod nazivom Close, Closer. Ovogodišnjim izdanjem kriza arhitektonske prakse promišljena je na nekonvencionalan način, a novim kustoskim pristupom pokušao se istražiti potencijal arhitektonske izložbe u zemlji koja je zbog mjera štednje, između ostalog, bila prisiljena ukinuti Ministarstvo kulture.
CLOSE, CLOSER
Lisabonski trijenale pokrenut je 2007. godine kao prva portugalska izložba arhitekture toga tipa. Kustos prvog izdanja, nazvanog Urban Voids, bio je portugalski arhitekt José Mateus, a na temu dinamike praznina u gradskom prostoru organizirane su četiri izložbe i velika međunarodna konferencija. Konvencionalan koncept izdašno je financiran i dobro prihvaćen pa je ista formula primjenjena i tri godine kasnije. Ovog puta za glavnog kustosa izabran je portugalski teoretičar i likovni kritičar Delfim Sardo, ali tema – stanovanje, jasno naznačena nazivom Let’s Talk About Houses, ponovno je dio standardnog arhitektonskog diskursa.
2010. godine, nakon drugog trijenalea, Portugal dolazi u tešku financijsku krizu pa se za slijedeće (ovogodišnje) izdanje traži novi koncept koji će adekvatno odgovoriti na novonastalu situaciju u arhitekturi, ali i na, možda još važnije, značajne rezove budžeta.
Na natječaju za glavnog kustosa pobjeđuje mlada britanska teoretičarka i povjesničarka arhitekture Beatrice Galilee. Ona i njen kustoski tim – Liam Young, Mariana Pestana, José Esparza i Dani Admiss – unutar zadane sheme (tri izložbe plus javni program), predlažu radikalno drugačiji koncept. Izložbama ne pristupaju kao mjestima izlaganja, već kao mjestima okupacije i dijaloga, a umjesto pokazivanja arhitekture, odlučuju se za intervencije u javnom prostoru. U fokus stavljaju rubne discipline arhitektonske prakse: umjetnost, tehnologiju, teoriju i aktivizam. Umjesto slavnih arhitekata, u program uvrštavaju mlade generacije s alternativnim pristupima arhitekturi.
Izborom internacionalnog kustoskog tima, trijenale je pokušao biti aktualan i razbiti sliku predvidljive i nacionalno introvertirane manifestacije na kojoj se na kustoskim i izlagačkim pozicijama stalno rotiraju ista imena. Osim toga, oslanjanje na nove generacije (navikle na manje plaćen ili volonterski rad), sretno je rješenje za budžet, koji je na taj način bio srezan za 50%.
3 PLUS 1 PLUS 100…
Osnovu trijenala činile su tri izložbe (Future Perfect, The Real And Other Fictions, The Institute Effect) i jedan javni program (New Publics).
Future Perfect bila je smještena u konzerviranoj elektrani s prijelaza stoljeća, a bavila se novim tehnologijama i vizijama budućnosti. Kustos Liam Young izložbu je podijelio na dva dijela. U ulaznom prostoru bila je izložena maketa futurističkog krajolika koju je osmislio sam kustos. Plave kristalične strukture (koje izrazito podsjećaju na Kieslerove studije beskrajne kuće) protezale su se brežuljkastim krajolikom, a iz pratećeg teksta doznajemo da se radi o pejzažu budućnosti kojim upravlja super-računalo.
Nažalost, premisa, ključna za svaki futuristički scenarij, ovdje se temelji na vrlo općenitom i nedovoljno elaboriranom povezivanju biologije i tehnologije, pa maketa impresivnih dimenzija i izrade djeluje samo kao hommage science-fiction kulturi druge polovice prošlog stoljeća.
Nastavak izložbe bila je zamračena hala preparirana nepravilno deniveliranim podom, nakupinama biljaka, zemlje i suhog lišća. U ovom ‘šumskom’ ambijentu (koji je teško smisleno povezati s izlošcima pa djeluje donekle pretenciozno) izloženo je nekoliko instalacija koje se bave produkcijom trodimenzionalnih formi uz pomoć suvremenih tehnologija.
Najatraktivnijim se činio performans koji je osmislio nizozemski umjetnik Bert Hess: tijelo plesačice uranja se u rastopljeni vosak, a tijekom izvlačenja oko njega se formira impresivna voštana odjeća. Nažalost, svi oni koji nisu imali priliku biti na otvorenju ostali su zakinuti za spektakl (koji niti jedanput u tromjesečnom razdoblju nije ponovljen), a tri bijele voštane haljine funkcioniraju više kao dokument procesa, nego kao izlošci.
Izložba The Real And Other Fictions kustosice Mariane Pestane bila je smještena u palači Pombal koja je tijekom višestoljetne povijesti udomljavala različite sadržaje, od ambasade i rezidencije do sjedišta anarho-sindikalista. U svakoj prostoriji nalazila se intervencija inspirirana povješću palače. Ovdje se moglo sudjelovati u izradnji ‘Univerzalne deklaracije urbanih prava’, izraditi prilog za arhitektonski fanzin ili prisustvovati predstavi bez glumaca. Najzanimljiviji je ipak sam interijer palače, inače zatvoren za javnost.
The Institute Effect kustosice Dani Admiss zapravo i nije bio izložba. Praznu i ogoljenu etažu Muzeja dizajna i mode tijekom tri mjeseca zaposjelo je dvanaest kulturnih institucija iz cijeloga svijeta. Svakodnevne radionice, diskusije, predavanja i koncerti učinili su ovo najdinamičnijim mjestom trijenalea i najviše se približile izvornom kustoskom konceptu.
U sklopu programa New Publics, prema zamisli Joséa Esparze, na jednom od najljepših i najprometnijih lisabonskih trgova, Praça da Figueira, postavljen je nagnuti kružni disk, izvorno zamišljen sa zglobom u sredini. Disk je trebao funkcionirati kao pozornica, ali i veliki mobil koja bi nagib mijenjao ovisno o broju ljudi na njemu. Prije same realizacije iz financijskih se razloga odustalo od zgloba, a fiksiranim rješenjem izgubio se ludički karakter. Instalacija je tako postala obična kružna ploča, uglavnom prazna pod jakim lisabonskim suncem.
Lisabonski trijenale imao je i više od stotinu pratećih projekata, od kojih su neki kvalitetom nadmašili glavni program. Nažalost, većina pratećih projekata, ostvarenih u kratkom roku i uz minimalna financijska sredstva, djelovala je amaterski, a njihovo uključivanje u trijenale rezultat je gotovo nepostojeće selekcije ovog dijela programa. No, upravo su ovi mali projekti dali najprecizniju sliku arhitektonske stvarnosti.
BROJEVI
Portugal je zemlja s nešto više od 10.5 milijuna stanovnika. 2010. godine zemlja dolazi u financijsku krizu, a 2011. MMF i EU odobravaju 78 milijardi eura financijske pomoći u trogodišnjem razdoblju, uz rigorozne mjere štednje. Program pomoći završava s krajem 2013., ali situacija u Portugalu najteža je od krize iz 70-ih. Stopa nezaposlenosti danas je 17.7 %, gotovo milijun radno sposobnih ljudi nema posao, stopa nezaposlenosti mladih do 25 godina starosti iznosi 43 %, a predviđanja za iduću godinu još su depresivnija. Iz zemlje godišnje emigrira oko 100 000 ljudi, uglavnom mladih i visokoobrazovanih, a najčešća su odredišta bivše kolonije Brazil i Angola te prosperitetnije europske zemlje.
Arhitektura je u Portugalu donedavno bila vrlo cijenjeno i dobro plaćeno zanimanje, a Álvaro Siza i Eduardo Souto de Moura (obojica laureati Pritzkerove nagrade) imaju status nacionalnih ikona. Popularnost studiranja arhitekture rezultirala je otvaranjem velikog broja javnih i privatnih škola, nažalost dvojbene kvalitete i transparentnosti obrazovnog procesa. Danas u Portugalu postoji više od 20 studija arhitekture (za usporedbu, u Hrvatskoj postoje samo 2, u Zagrebu i Splitu), a tome još treba pribrojiti i desetak studija urbanizma i pejzažne arhitekture. Prema podacima portugalskog Društva arhitekata, zemlja danas ima oko 22 000 registriranih arhitekata (u Hrvatskoj ih je oko 2 500), a posla ima sve manje. Portugalci u šali govore da su nezaposlenim arhitektima pretrpali ne samo vlastitu zemlju, već i čitavu Europu.
BLIŽE?
Close, Closer ostvario je nužnu reformu u odnosu na svoje prethodnike. Bavio se najvažnijim temama i priliku dao mladim generacijama i alternativnim pristupima. Trebalo je mnogo truda i rada da se prevladaju značajni rezovi budžeta, logistički uskladi velik broj projekata i nađe put kroz vrlo sporu i često nedokučivu portugalsku birokraciju.
U vrlo opširnom programu našlo se nekoliko bisera. Posebno treba pohvaliti Crisis Buster Grant, kroz koji je deset malih projekata orijentiranih na izravnu pomoć lokalnoj zajednici dobilo sredstva za rad (između ostalih, potporu su dobili ženski nogometni klub, zidne novine, pučka kuhinja i urbani vrt). Trijenale se stopio s gradom, stara gradska jezgra u piranezijevskom propadanju svemu je dala poseban šarm, a ruševne palače stvorile su nadrealan ugođaj. Ostvaren je i željeni odmak od tradicionalnog poimanja arhitektonske izložbe. Nije izložena niti jedna zgrada, nije pozvan niti jedan slavni arhitekt. Također, umjesto arhitektu, nagrada za životno djelo pripala je teoretičaru i povjesničaru arhitekture Kennethu Framptonu.
No, upravo je gore navedeni bijeg od tradicije doveo do nekoliko (očekivanih) problema. Neki projekti potpuno su izgubili vezu s arhitekturom. Njihovo sudjelovanje opravdano je općenitim i vrlo apstraktnim poveznicama, a njihova prisutnost dodatno je narušila i onako upitnu doslijednost trijenalea. Mnogi mladi arhitekti, u nedostatku posla za koji su obrazovani, upuštali su se, ne uvijek uspješno, u područja o kojima ne znaju dovoljno: pokušali su biti umjetnici, kustosi, filozofi, poduzetnici…
Ako približavanje iz naziva shvatimo kao težnju povezivanju i suradnji svih onih koji danas sudjeluju u proizvodnji prostora, upravo na tom polju Close, Closer nije uspio. Prostorna raspršenost, velik broj događanja, preklapanja rasporeda i slabo oglašavanje spriječili su željenu koheziju. Izložbe, rasprave, projekcije i performansi bili su slabo posjećeni, često i potpuno prazni, a prisutnost u gradskom životu zapravo se i nije mogla osjetiti.
Unatoč pogledima u budućnost, Close Closer zapravo je bio ogledalo sadašnjosti, depresivne stvarnosti u kojoj su mladi arhitekti prisiljeni na neplaćeni rad ili napuštanje vlastite profesije. Nakon završetka, od trijenalea je ostalo malo što osim zvučne reference u životopisima onih koji, u potrazi za poslom, napuštaju svoju zemlju.
Fotografije: Frano Petar Zovko i službene fotografije Trijenala preuzete s trienaldelisboa.com i close-closer.com
