Hrvatsko dizajnersko društvo – jedno od najagilnijih i najproduktivnijih strukovnih udruženja u nas, poslije dva dvogodišnja mandata predsjednikovanja Ivane Borovnjak i “njenog” Upravnog odbora, u rano proljeće 2017. izabralo je novo vodstvo, kojim predsjeda mlada produkt dizajnerica Maša Milovac. Riječ je o profesionalki koja je s nepunih 30 godina dobila povjerenje svojih kolega/ica svih generacija i priliku da ih vodi u novim pobjedama, ali i novim izazovima koji im predstoje. Dakako da smo mogli Mašu odmah pozvati na razgovor, ali željeli smo pričekati barem pola godine (ispalo je da smo bili strpljivi i malo dulje) kako bi se novo vodstvo uhodalo te “kapnuli” prvi rezultati, među kojima su svakako sjajan kontinuitet programa HDD galerije i održavanje premijernog festivala Plan D na samom kraju rujna, o kojem smo pisali ovdje.
S obzirom na hrvatsku sadašnjost, vjerujemo da nije nevažno istaknuti kako je Maša Milovac treća žena na čelu HDD-a uzastopce, nakon Ire Payer i Ivane Borovnjak, a budući da stručna i šira javnost praktički od sredine dvijetisućitih godina svjedoče polaganom, ali neprekidnom razvijanju svih aktivnosti udruženja, jasno je da “rata spolova” među dizajnerima nema te kako stvari stoje ― neće ih ni biti. Poželjevši joj na početku razgovora uspješan i radišan prvi mandat, napokon smo popričali s Mašom i to ne samo o HDD-u, nego i o njezinom vlastitom dizajnerskom radu, kako ne bi slučajno ostao “u zapećku”…
*Maša Milovac / foto: Maja Bosnić
Biografiju prevodimo s njezinog web portfolia: Maša Milovac je dizajnerica koja radi u područjima produkt dizajna i dizajna interijera, vizualnih komunikacija i istraživanja dizajna. Kao članica dizajn studija Manufakturist radila je na novim proizvodima s ciljem stvaranja novih tipologija i kolekcija, dok kao samostalna dizajnerica surađuje s različitim kolegama/icama na samoiniciranim projektima te s klijentima iz područja kulture (Muzej suvremene umjetnosti) i znanosti (Tehnički muzej u Zagrebu). U svom radu inzistira na progresivnom dizajnerskom razmišljanju i svježem, praktičnom pristupu rješavanju problema.
Maša je magistrirala Industrijski dizajn na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, a član HDD-a je od 2012. Uz to je članica Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Izlagala je na značajnim izložbama poput Bijenala oblikovanja u Ljubljani (BIO 23) te Bijenala dizajna u Istanbulu 2014, Izložbama hrvatskog dizajna (0910, 1112, 1314,1516), Milanskog sajma dizajna 2012 i puno drugih. Stolić Porthos koji je projektirala s kolegicama Dorom Đurkesac i Mijom Bogovac bio je dio selekcije proizvoda putujuće izložbe Young Balkan Designers 2011. S Dorom Đurkesac sudjelovala je i u projektu Mjestimice svjetlo na zagrebačkom Gornjem gradu, sa svjetlosnom site-specific instalacijom Gornjogradske priče, s namjerom oživljavanja tamošnjih javnih prostora.
Surađujući s Tehničkim muzejem dizajnirala je postave izložbi (npr. retrospektive kipara Branka Vlahovića te Jugotona ― Istočno od raja), a skupa s kolektivom Manufakturist radila je na postavu također putujuće izložbe City—Data—Future, koji je inicirala Umjetnička akademija u Splitu. Bila je zaposlena kao dizajnerica u arhitektonskom studiju 3LHD od 2014. do 2016., a kao autorica kustoskog koncepta hrvatskog nastupa na prvom Londonskom bijenalu dizajna, zajedno s kolegama/icama postavila ga je u rujnu 2016 u Somerset House, pored izlagača iz čak 37 zemalja.
*Maša Milovac / foto: Maja Bosnić
► Novi/a predsjednik/ica HDD-a podrazumijeva i novi Upravni odbor. S kakvim ste se planom i koncepcijom ti i tvoji kolege prijavili na natječaj za mandat? Predstavi nam ih sve i reci nam nešto više o tome što i kako želite postići.
Maša Milovac: Članovi novog, tj. sadašnjeg Upravnog odbora HDD-a su Dejan Kršić, Petra Milički, Karla Paliska, Maša Poljanec, Nenad Roban i Oleg Šuran. Nepisano smo se dogovorili da bismo mi pokušali nastaviti rad prethodnog vodstva, a mi smo smatrali kako bi bilo dobro da novi Upravni odbor čine pretežno mlađi ljudi, odnosno prvenstveno ljudi koji su se u međuvremenu aktivirali znatno u udruženju, tako da sve skupa nije bilo samo stvar našeg formalnog izbora na Skupštini svih zainteresiranih članova HDD-a, nego i unutrašnjeg zajedničkog konsenzusa i razgovora s prijašnjim Upravnim odborom oko toga imamo li mi znanja, kapaciteta i spremnosti da nastavimo započeti posao. Bilo nam je važno da se ne ponavlja nitko iz dosadašnjih sastava te da uključeni dizajneri/ice “pokrivaju” različita područja struke. Naši inicijalni sastanci odmah su krenuli u smjeru programa i projekata kakve želimo raditi te kako mi vidimo budući razvoj HDD-a, jer smo svi dosad bili uključeni u nj putem nekoliko projekata ― Petra i Karla kroz Dan D ili Plan D, Oleg je s Ivicom Mitrovićem radio na različitim varijantama projekata spekulativnog dizajna, Dejan je sve vrijeme uz nas već jako dugo i bilo je logično da nam se i “službeno”pridruži, dok Nenad predaje na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci (a Dejan i Oleg na Odjelu da dizajn vizualnih komunikacija Umjetničke akademije u Splitu), pa smo takvim sastavom htjeli postići i svojevrsnu decentralizaciju vođenja HDD-a te se snažnije nego dosad povezivati sa svim visokoškolskim ustanovama za dizajn izvan Zagreba, među kojima prednjače fakulteti u Splitu i Rijeci, ali i mlado Sveučilište Sjever u Varaždinu i Koprivnici. Maša je pak s projektom Dizajnerice jasno pokazala kakve su joj ambicije, a proučavanje i istraživanje povijesti (domaćeg) dizajna, arheologija, arhivistika i dokumentacija ostaju jedan od naših prioriteta.
*Maša Milovac: postav izložbe Branka Vlahovića u Tehničkom muzeju / foto: Nina Đurđević
*Maša Milovac i Jan Pavlović: postav izložbe Jugoton
► Kako točno planirate razvijati suradnju s dizajn-fakultetima u drugim gradovima?
Maša Milovac: Jedan od važnih elemenata strategije koju smo raspisali jest i planiranje programa i projekata koje mi kao društvo možemo ponuditi drugima. Problem je što dizajneri/ce koji ne žive i ne rade u Zagrebu uglavnom ne mogu prisustvovati svim skupštinama, niti mogu biti potpuno up to date sa svime što HDD radi. Iako je točno te iz puno razloga logično da se u Zagrebu događa najviše toga, to ne znači da interni rad našeg udruženja ne treba učiniti još dostupnijim svim članovima/icama te misliti na to kako da uspješne HDD-ove modele prilagodimo drugim gradovima i sredinama, dakako imajući u vidu njihove vlastite, specifične potrebe. To je jedno, a drugo je to što HDD-ova logistika podrazumijeva neke već uhodane procese koji mogu biti na raspolaganju ljudima zainteresiranima da se u njih uključe. Primjerice, jedna od trenutnih ideja je da se u sklopu projekta Rijeke kao Europske prijestolnice kulture 2020 cjelokupna bijenalna Izložba hrvatskog dizajna 1920 dogodi i tamo, ako to možemo financijski pokriti. Isto tako nam se čini kako su različite visokoškolske ustanove za dizajn dosad bile uključivane u rad HDD-a od projekta do projekta, što je korisno i pohvalno, no sigurni smo da i tu postoji prostor za zajednički rad koji će biti potpuno kontinuiran, na način za sve uvrštene strane. Bilo bi dobro kad bismo svi skupa razmišljali o temama koje su nam zajedničke te na razini HDD-a razvijali projekte koji bi se mogli odvijati u više gradova uzastopce, a teme bi se mogle funkcionalno prilagođavati različitim društvenim mikro-kontekstima.
*Manufakturist: postav izložbe City-Data-Future
► Pretpostavljam kako bi bilo poželjno da se takvi projekti ne iniciraju samo u Zagrebu?
Maša Milovac: Naravno, bilo bi idealno da nije isključivo tako. Nama nikako nije cilj išta nametati, nego bismo željeli da HDD među strukom i javnošću (p)ostane prepoznat kao udruga koja svima može ponuditi svoj know-how: doći, reći i pokazati… Ne mogu govoriti o budućim podružnicama HDD-a, jer mi nismo udruga kakva je npr. UHA (Udruga hrvatskih arhitekata, op. a.) i ne mislim da bi svaki veći hrvatski grad trebao imati svoj “mali HDD”, ali već je intenzivna suradnja s fakultetima, srednjim školama i lokalnim udrugama itekako dobra podloga za daljnji rad.
Na institucionalnoj razini, stalo nam je iznova i iznova dokazivati da dizajn nije samo oblikovni “tumač” gospodarstva, industrije i kulture, nego njihov sastavni, integralni dio, pa i više od toga jer bi naša struka mogla biti jedan od pokretača cjelokupne privrede kada bi za tako nešto na razini države postojala politička volja i odgovarajući akti doneseni od strane Vlade i drugih ustanova. Nacionalna strategija dizajna koju su napisali stariji članovi HDD-a za razdoblje od 2007. do 2011. godine nažalost više ne vrijedi, a nikad nije ni bila usvojena! Smatramo da novu strategiju za novo razdoblje zbog toga nema smisla pisati, ne samo zbog toga što prva nije nikada donesena, već i zato što to zahtjeva inicijativu od strane državnih tijela koji će takvu inicijativu onda i provesti / financijski osigurati, ali će se HDD-a na druge načine baviti ciljevima koje je ona skicirala, odnosno najavila. Pokušavamo se držati svojih principa. U inozemstvu se spregama i suradnjom između dizajna i poslovnog sektora bave dizajn centri, koji u nas postoje (Hrvatski dizajn centar osnovan od strane HDD-a, a pri Gospodarskoj komori tu je i Zajednica za industrijski dizajn) ali nisu pretjerano aktivni, pa se i tim dijelom posla zapravo bavi ponajviše Hrvatsko dizajnersko društvo.
*Maša Milovac i Dora Đurkesac: Priče s Gornjeg grada
► Meni se čini da se unazad par godina nekako ispuhao entuzijazam oko ideje da se različiti elementi hrvatskog dizajna organiziraju u zajednički brend s nacionalnim predznakom, kako bi imali određenu težinu i posebno značenje na inozemnom tržištu, ali i “kod kuće”. Dojam je da danas kvalificirani dizajneri/ice rade ili kao zaposlenici marketinških agencija tj. korporacija ili su kao pojedinci iznimno prepoznati u vrlo specifičnim poljima, pa im u oba slučaja nekakva službena “nacionalna” promocija niti ne treba. Štoviše, moj stav je da je takav put potrošen i više mu se ne treba vraćati. Što ti misliš o tome?
Maša Milovac: Ne mogu reći da se posve slažem s tobom. Put je možda potrošen, ali mislim da je nacionalni predznak dizajna u Hrvatskoj nešto što ne treba zanemarivati, ni podcjenjivati. Pazi, kad bi kod nas postojala aktualna Nacionalna strategija za razvoj dizajna i provodila se, ti mi vjerojatno ne bi postavio ovo pitanje. Pojam nacionalnog nije epitet koji objašnjava kakav je to dizajn, nego predstavlja razumijevanje jedne države, zajednice ili sustava u čemu im i kako dizajneri/ce te cijela njihova struka mogu doprinijeti, kako im sve mogu pomoći. To je ključna karika koja nama nedostaje.
S druge strane, naravno da mislim kako je dobro što su različiti ljudi iskoristili prilike koje su im se pružale ili su ih stvorili sami sebi, iako je izgledno da si većina građana Hrvatske (još) ne može priuštiti njihove proizvode koji dobro kotiraju “vani”, što je dakako šteta. Nije lako istodobno svakodnevno funkcionirati kao dizajner/ica uza sve izazove i poteškoće s kojima se suočavamo na domaćem tržištu rada te ih istovremeno stalno kritički misliti i o tome javno govoriti. Naša struka je tkivo koje nas prožima sve i trebamo ju nastaviti zajedno njegovati, a HDD je tijelo koje se na službenom nivou u zemlji trenutno najviše bavi dizajnom i to u njegovom najsuvremenijem multidisciplinarnom vidu, gdje se najbolje vidi što mi smatramo da dizajn jest. Možda smo najslabiji u povezivanju s “malim” institucijama lokalnih zajednica i općina, što ubuduće namjeravamo promijeniti, kako bi krajnji korisnici dizajna mogli kvalitetnije surađivati s nama i međusobno, a takva praksa je bliska i europskim standardima.
Što se tiče najskorijih HDD-ovih inicijativa i projekata, u suradnji s kolegom Markom Koržinekom planiramo seriju svojevrsnih radionica ili edukacija za klijente dizajna, popraćenih tiskanim priručnikom, koje će im pomoći da što bolje osmisle i pišu projektne zadatke, odnosno prepoznaju i artikuliraju probleme koji ih muče, a dizajneri ih mogu riješiti. Također planiramo nastaviti objavljivati Male monografije hrvatskih dizajnera u sklopu programa HDD galerije i izložbi koje će ići sljedeće godine, a svjetlo dana će napokon ugledati i hrvatsko izdanje esencijalne knjige tipografa, pjesnika i teoretičara Roberta Bringhursta The Elements of Typographic Style, važnog udžbenika za sve generacije dizajnera. Naposljetku, mogu vam otkriti da ćemo u formi monografije objaviti i projekt dizajnerice Maše Poljanec, Maje Kolar i njihovih suradnika/ica.
*Maša Milovac / foto: Maja Bosnić
► Kakva je po tebi trenutno perspektiva za mlade dizajnere/ice u Hrvatskoj glede zaposlenja, afirmacije, kreativnog samoostvarenja i slično?
Maša Milovac: Nisam sasvim sigurna što je mladim dizajneri/ce ovdje činiti, osim standardnog agencijskog posla koji je nekako uvijek opcija, nekad više, a nekad manje. Pored svega par iznimaka, ne vidim više pokušaje samostalne proizvodnje… Mi smo u Manufakturistu očito tako činile iz stvarne potrebe da posve samostalno radimo i proizvodimo, ne želeći se zaposliti “negdje drugdje”. Osobno su mi se tek nešto kasnije otvorile prave mogućnosti u tom smjeru, nakon što sam iza sebe imala određene rezultate i portfolio. Kad govorimo konkretno o produkt dizajnu, znam da ljudi ovdje mogu ostvariti npr. stažiranje, ako ništa drugo, ali pokrenuti samostalni brend ili proizvodnju, e to stvarno nije lako i toga dan-danas među mojom generacijom i mlađima praktički više nema. ali da dan-danas sami pokrenu nešto, to fakat nije lako, što potpuno razumijem. Toga više nema. K tome, naša struka možda još više nego druge zahtijeva konstantni rad na sebi i kontinuiranu (samo)edukaciju, što pak ide ruku pod ruku s nepovoljnim prilikama na tržištu, radnim uvjetima, plaćanjem stanarine i računa, itd. Kad je postalo jasno da dugoročno nećemo moći živjeti samo od vlastite manufakture, svaka od nas počela je malo-pomalo raditi i druge stvari.
*Manufakturist: Putešestvije
► Koliko je dugo trajao vaš zajednički rad i koje bi projekte posebno istaknula?
Maša Milovac: Neformalno mi trajemo i dan-danas, ali prvi projekt koje smo radile sve zajedno, Mia Bogovac, Matea Bronić, Dora Đurkesac, Kristina Volf i ja bile su Putešestvije na natječaju u sklopu projekta Dizajn turizam koji je organizirao HDD. U početku smo radile gotovo isključivo natječaje i to svaki, jer to je bio najbolji način da nešto napravimo i punimo portfolio, što je bilo samo o našem trošku, ali uspijevale smo ponešto realizirati. U protivnom bismo bile u velikim problemima, i ne samo mi. Izvorno sam poslije faksa maštala o “odlasku vani”, što bi iz sadašnje perspektive možda bila bolja opcija, ali nanizale smo nekoliko sjajnih projekata i bila sam sretna što radim s divnim osobama koje su redom odlične dizajnerice i pritom prijateljice. Mislim da je održavanje takvog kolektiva danas zahtjevnije nego prije. Mi smo se postupno razišle možda zbog toga što smo se trudile da sve radimo sve, što u principu nije ispravno, no nismo imale poslovnog iskustva niti smo umjele razmišljati na taj način. Držim da je to nešto što bi studentima barem u povojima trebali pružiti već fakulteti, ako ne u smislu obveznih kolegija, a ono barem seminara ili stručnih radionica, jer to je jako, jako bitno. Posao dizajnera odavno nije samo oblikovanje, nego najčešće i bivanje menadžerom samome sebi, pa i više od toga, poput istraživačkog i spisateljskog rada pri vođenju vlastitih projekata ako nisu komercijalnog karaktera, a katkad i kad jesu. Stalno premještanje iz jednog stanja u drugo može biti stresno i frustrirajuće, ali i uzbudljivo i ispunjujuće. Meni trenutno odgovara voditi takav način života, ali nikad ne reci nikad. Kako imam dvogodišnje iskustvo rada u stvarno velikom kolektivu arhitektonskog studija 3LHD-a, mogu komparirati različite kontekste i svjesna sam da bi moja socijalna pozicija danas bila drugačija da sam ostala stalno zaposlena.
*Manufakturist / foto: Sanja Bistričić
► Koje bi svoje dizajnerske projekte izdvojila kao reprezentativne?
Maša Milovac: U cjelini, spomenute Putešestvije su sigurno takve jer nam je to bio prvi zajednički projekt. Radilo se o seriji suvenira i tada smo zapravo počele razgovarati o vezama između dizajna i turizma i tome kako bi dizajn mogao biti važan za turizam. Projekt kao takav bio je također zanimljiv za istraživanje različitih načina na koje se može biti dizajnericom, ali i surađivati s velikom tvornicom tako da proizvod od početka do kraja procesa svog nastanka konceptualno ostane potpuno čitak i jasan. Za nas se u jednom trenutku zainteresiralo i Ministarstvo kulture koje je proizvode Putešestvija uvrstilo u svoju kolekciju poslovnih poklona, no premda projekt nije privukao najširu publiku niti su Putešestvije postale turistički proizvod u masovnom smislu riječi, mislim da su bile temeljni izraz naše želje da pokušavamo stvarati nove tipologije.
Izdvojila bih još samoinicirani projekt Behide na kojem smo surađivale s modnim dizajnericama Dioralop (Andreja Bistričić i Maja Merlić) kako bismo se povezale s drugačijim poljem dizajna te pronašle zajednički jezik i interese. Projekt smo na koncu predstavile skupnom scenskom izvedbom, oko svega smo se baš dosta angažirale. K tome, jako smo puno naučile iz projekta City—Data—Future, našeg prvog zajedničkog iskustva dizajna postava izložbe.
*Manufakturist: Behide
► Čime se pak sada svakodnevno baviš, pored predsjednikovanja HDD-om?
Maša Milovac: Svime i svačime! Radim na dizajnu interijera jednog malog hotela na Pagu s kolegicom Anom Penavić, za koji smo projektirale potpuno novi set namještaja, a tu je i projekt koji možda još prerano najavljujem, no radi se o suradnji s Markom Golubom na izložbi radnog naziva Handmade in Croatia, kojom ćemo mapirati i pregledati kvalitetni i suvremeni manufakturni i/ili ručni rad na granici dizajna i primijenjene umjetnosti. Pripremam i projekt s Janom Pavlovićem, a radit ćemo na dizajnu signalistike za novi objekt Instituta Ruđer Bošković, čiji su autori mladi arhitektonski tim ONDA arhitektura (Nika Dželalija, Iva Martinis, Krešimir Renić), sa čime bismo trebali krenuti početkom nove godine. Mislim da je to zasada to!
*Utopijski kolektiv, Londonski bijenale dizajna, 2016. / via HDD
► Podvucimo crtu pod razgovor komentirajući prvi festival Plan D, može?
Maša Milovac: Mislim da je riječ o najboljem mogućem razvoju situacije za Dan D (naravno, ja govorim pomalo kritički sa strane budući da dosad nisam bila u velikoj mjeri uključena u organizaciju festivala), jer sam otpočetka očekivala veće pomake u vidu iskorištavanja napuštenih prostora koje je festival zaposjedao. Bez obzira na program sve ove godine uvijek je bila riječ (i) o ne baš tako suptilnom poticanju Grada (i njegovih stanovnika) da vide gdje smo mi to, sa čime raspolažemo i kakvu infrastrukturu imamo, a ne koristimo ju i propada. Bojim se da tu do konkretnih rezultata još nije došlo, iako to naravno nije isključiva boljka samog festivala. Međutim, tema industrijske baštine sada je postala silno važna te se opetovano postavlja pitanje njezine ispravne upotrebe danas, što nije rješivo ni lako ni jednostavno. Strepim da svi ti prostori ne postanu potpuno suvišni ako se njima ne počnemo sustavno baviti, no oni su također jako iscrpljujući za bilo kakve gerilske akcije kakve su se dosad u njima događale. Učinilo mi se da se festival u tom smislu počeo umarati, ali s prvim izdanjem Plana D definitivno se razbudio. Dokazali smo da su takvi prostori važni i sada očekujemo da se njihovom revitalizacijom počnu baviti nadležne institucije, prije svih Grad Zagreb. Mi smo odlučili biti slobodni da se bavimo prvenstveno temama koje si sami zadajemo, izložbama koje ih imaju u fokusu te diskurzivnim programom koji dijelimo s kolegama i kolegicama iz Hrvatske i drugih zemalja, kako bismo educirali i upoznavali jedni druge. Hrvatsko dizajnersko društvo je postavljalo prve korake po pitanju organizacije festivala dizajna u Hrvatskoj, nakon čega su pokrenuta druga događanja poput Tjedna dizajna ili Design Districta Zagreb, koja su otpočetka ciljala na najširu moguću publiku, dok se mi namjeravamo obraćati prvenstveno dizajnerima i dizajnericama, a među njima posebno studentima i mlađim profesionalcima.
*Prvo izdanje Plana D (2017.) / foto: Tjaša Kalkan
*Maša Milovac / foto: Maja Bosnić
Razgovarao: Bojan Krištofić / sve tekstove ovog autora čitajte na linku
Fotografije portreta: Maja Bosnić
Zahvaljujemo Maši Milovac na ustupljenim vizualnim materijalima
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
