Britanci se ovih dana prepiru oko nečega nama tako poznatog i aktualnog: teme legalizacije. Na svoj način. Nije riječ o donošenju nekog novog zakona, niti o legalizaciji svih bespravno sagrađenih objekata u Velikoj Britaniji (ako ih uopće ima), nego o zanimljivom slučaju jedne jedine, bespravno sagrađene i (ne)obične obiteljske kuće. Nakon godina sudskih procesa i napora, spomenutu obiteljsku kuću vlasnik ipak mora srušiti.
*Robert Fidler ispred svog dvorca via independent.co.uk
Ukratko: prije petnaestak godina, nakon perioda šutnje ili poslovične aljkavosti lokalnog ureda za graditeljstvo, britanski farmer Robert Fidler odlučio je na svojoj zemlji – “na svoju ruku” i u tajnosti – sagraditi vlastitu kuću-dvorac. Građevni materijal dopreman je pod okriljem noći a samo gradilište i pogled na konačno dovršenu kuću skrivani su čak 4 godine, i to ni manje ni više, nego – ogromnom hrpom sijena u balama.
*Gradilište maskirano balama sijena via bbc.com
Površinom relativno skromna, četverosobna obiteljska kuća izgrađena je bez arhitekata, po vlasnikovim željama i nacrtima, u “kvazi-tudorskom” stilu, s obrambenim kulama i plastičnom stolarijom. (Radove na kući izvodila je sama obitelj; čak je i supruga miješala beton.) Prema lokalnim zakonima, nakon 4 godine postojanja u nekom prostoru, kuća ima pravo i ostati u njemu. Pa ipak, nakon otkrivanja 2006. godine, i “odbacivanja sijena”, one iste lokalne vlasti tuže vlasnika, pozivajući se na noviji zakon i pokušavajući ishoditi obavezu rušenja. Nakon godina i godina natezanja i žalbi, u studenom 2015. to im napokon i uspijeva.
Naizgled, ovdje bi sve trebalo biti jasno. Sustav je pobijedio, zakon postoji i funkcionira. Kuća je izgrađena bespravno, u “zelenom pojasu”, na svetom tlu opjevanog engleskog krajolika, nimalo djevičanskog, ali ipak zaštićenog. I stoga se ima srušiti, iako nije u gradu, okružena mrzovoljnima i tankoćutnima, na-ružnu-ili-neobičnu-arhitekturu-osjetljivim-susjedima, niti lijepim kućama (što god to značilo). Ne, kuća je na vlasnikovoj zemlji, daleko od pogleda, daleko od svijeta urbanog i Arhitekture.
Pa ipak, prividnoj jasnoći slučaja usprkos, mnogima je teško oteti se dojmu da će rušenjem biti povrijeđeno jedno naizgled temeljno, iskonsko ljudsko pravo, jedno od onih najstarijih. Među svim ostalim “svetim pravima” na koje se obespravljeni i ugroženi tako često pozivaju (od sasvim vitalnog prava na pristup besplatnoj pitkoj vodi do u kapitalizmu iluzornog prava na rad) nalazi se i pravo čovjeka na – vlastiti dom. I ne samo to: ovdje se ne radi samo o pitanju stambenog prava (krova nad glavom) nego i o pitanju vlastite ekspresije, pitanju prava na izraz vlastitih estetskih i ideoloških uvjerenja i/ili hirova. Pravo na izgled vlastite kuće po vlastitoj želji, ma kako neobična ili arhitektonski gledano perverzna ta želja bila. Tko smo mi – kao arhitekti, ili kao društvo – da to pravo uskraćujemo?
Jedan dio britanske javnosti stao je u obranu vlasnika, pokrenuta je i peticija da se spriječi rušenje. (Nije zgorega napomenuti da mnogi protivnici rušenja Fidlerove kuće istu smatraju jednostavno i očigledno – lijepom. Druge pak veseli čista “britanska” ludost priče i ekscentričnost oblikovne ambicije.) U svakom slučaju, čini se nepravednim bilo kojem čovjeku koji je radio cijeli svoj život kako bi sebi i svojoj obitelji priuštio život u kući iz snova, uskratiti da to u konačnici i postigne. Bez obzira koliko mnogima neka ta i takva kuća bila upravo ružna.
Zašto gospodin Fidler ne bi imao pravo na kuću kakvu želi, pogotovo u jednom tako ruralnom okolišu? Zbog zakona? Zbog nečije ideje o lijepom? Nije li ovdje povrijeđeno neko iskonsko pravo na vlastiti zaklon, na vlastitu pećinu? Što ako je zakloni zelenilom, stablima i krošnjama? Može li ostati skrivena?
*Vlasnik ispred ulaza u kuću / dvorac via surreymirror.co.uk
Za i protiv
Jasno, pišući s “elitističke” pozicije arhitekture i arhitekta, čini se kontraproduktivnim i nerazumnim opravdavati samovolju gospodina Fidlera i njegov lukavi pokušaj da zaobiđe zakon i arhitekte. (Neka institucije rade svoj posao, rekao bi kakav progonjeni političar.) Pa ipak.
Arhitekti si uzimaju za (ekskluzivno) pravo da baš oni oblikuju ljudske domove i svjetske gradove. Pretpostavka je da oni znaju bolje od nas samih što želimo. Jasno, zatražite li od arhitekta da vam isprojektira “tudorski dvorac” ili dubrovački ljetnikovac, nećete dobiti željeno. To jednostavno ne dolazi u obzir, što zbog zakonskih ograničenja, što zbog arhitekata samih. Većini će to biti ispod projektantske časti, van estetskog registra. Za to se nisu školovali, ne znaju to isprojektirati. Bez obzira na preciznost vaše želje – ali ja želim upravo dvorac! – većina arhitekata već ima vlastiti “registar” pa i stil u kojem projektiraju: odabirom arhitekta klijent ustvari pristaje biti dijelom tog i takvog opusa.
Drugim riječima: arhitekt će isprojektirati kuću “po vašoj želji”, ali po vlastitom nahođenju, u okviru svojih oblikovnih uvjerenja i ograničenja i u okviru vlastite stilsko-ideološke pozicije, pa i vlastitih zabluda. Ovi stavovi rezultat su obrazovnih i profesionalnih, odnosno iskustvenih inhibicija, ali i strogih i često nelogičnih zakona o gradnji.
Dakle, da: sanjajte slobodno o kući kakvu želite, zarađujte za nju, ali onda pustite arhitekta da odradi svoj posao, i postane “interpretator vaših snova”, vođen vlastitom kreativnom i karijernom inercijom i vizijom. I dobit ćete, naravno, neku sasvim drukčiju kuću za koju će mnogi – od samog autora nadalje – reći da je zapravo to što ste i tražili, ako ne i bolja. Ali kvazi-dvorac svojih snova nećete moći dobiti.
Arhitekti i budući klijenti
Arhitekti vole pričati o svetosti “korisnika” i o “korisničkom iskustvu”, posteriorno provoditi ankete sa stanarima kuća koje su realizirali prije niza godina. Sviđa im se kako se u ljuski njihove kuće “događa život”, kako ljudi improviziraju, suše robu i roštiljaju.
Ali začudo, arhitekti uopće ne razmišljaju o korisniku a priori: kakve kuće ljudi uopće žele? Prije nego posjete arhitekta, prije nego se upuste u istraživanje i listanje časopisa? O kakvoj arhitekturi sanjaju? Čega je ona plod? Plod utjecaja kulture, filmova koje ljudi gledaju, časopisa koje listaju, ili pak sjećanja na djetinjstvo i sigurnost obiteljskog doma? Je li arhitektura koju priželjkuju aspirativna, klasna, je li odraz vlastite stvarne ili zamišljene moći? (Dovoljno je pogledati kuće superbogatih, rad ureda poput onoga Thierryja Desponta, da se vidi što si sve klijent može i želi dozvoliti kad budžet – niti želje arhitekta – nisu tema.)
*Spelling Mansion, rezidencija Petre Ecclestone, u stilu Carringtonovih kotanyisofrasi.com
Jedno je sigurno: prosječni čovjek nije vizualno osobito pismen ili sofisticiran, i stoga bi bilo naivno vjerovati da će poželjeti isto što i arhitekti, s desetljećima mukotrpnog obrazovanja i filtriranja ružnog i suvišnog iza sebe. Arhitekti stoga djelomično vjeruju da klijenti ustvari ne znaju što žele (osim ako su jako bogati), i da su zato arhitekti tu – da želje klijenata artikuliraju, pa i stvore. Arhitektima se čini logičnim da će im – na račun superiornog obrazovanja i talenta – klijent dati potpuno povjerenje i odriješene ruke.
Dvije su posljedice ovakvog sljepila ili ovakvog ignoriranja “stanja na terenu”. Prva posljedica nerazumijevanje je i estetski konflikt u susretu s ovakvim klijentom, klijentom iz nekog drugog miljea, iz nekog drugog svijeta, s drugim očekivanjima i drugim ukusom. I drugo, ovakvim sljepilom arhitektura se na određeni način zatvara, ne samo u ljudskom smislu, nego i u kreativnom, držeći se estetskih dogmi struke (primjerice, ornament je zločin, manje je više, i sl.). Malo-pomalo, kuće obolijevaju od sindroma kompromisne “urbane vile”. Klize u uredno, dosadno i sterilno.
Sputana kreativnost
Iz svega ovoga je jasno da postoji jedna dominantna, društvu silom i zakonom nametnuta građevna estetika, koja je u rukama arhitekata. Navodno postoji i društveni konsenzus koji prihvaća takvu estetiku i ne propituje ispravnost tog davno poklonjenog povjerenja. (Gospodin Fidler se očito ne bi složio.)
Ali koji je rezultat ovog monopola na lijepo? Dovoljno je pogledati kuće oko sebe, sela i gradove. Arhitektura – odnosno građenje, da budemo precizniji – većim je dijelom ustvari krajnje monotona i neinventivna, s jako malo iznenađenja i kreativnosti. Vertikalni zidovi s otvorima, kosi krovovi, balkoni i terase. Ono što arhitekti nazivaju “sasvim različitim”, za mnoge je tek nepodnošljiva istost.
Arhitekti su oduvijek velikim dijelom konzervativni, “pristojni” i nadasve praktični. Njihov estetski, oblikovni vokabular najčešće nije raznovrstan niti razigran. Nije eksperimentalan niti rizičan. Opravdanja za ovakvu konzervativnost je mnogo, od financijske odgovornosti prema klijentu do želje za uklapanjem u kontekst.
*Masaharu Takasaki, kuća Tenchi, Nagoya, 2009. via japlusu.com
Pa ipak, moguće je zamisliti sasvim drukčiji rezultat kad bi se projektiranje (katkad?) prepustilo manje inhibiranima: likovnim umjetnicima, primjerice, neopterećenima kodovima i regulativama, iskustvima i teorijama, ili filmskim scenografima. Zašto kuće ne bi mogle biti kupolaste, kose, nabijene jedna uz drugu, izokrenute naopako? Svjesno ili ne, arhitekti se sve više odriču oblikovnog bogatstva, zatvarajući se u svijet predvidivog i već viđenog. Čini se nemogućim zamisliti kuću jednog Masaharua Takasakija ili “vintage” Coop Himmelblaua u nekom suvremenom hrvatskom – ili britanskom, naravno – kontekstu.
Jasno, otvori li se ovakav kreativni prostor baš za sve i svakoga, otvorila bi se i svojevrsna Pandorina kutija oblika i ekscesa. Neke kuće bi bile istraživačke, “eksperimentalne” i “hrabre”, dok bi druge bile potpuni promašaji.
Paradoks želje za nevidljivošću
Jednu vrstu odgovora na pitanje u što bi se pretvorio svijet kada bi svatko gradio ono što želi i kako želi, bez obzira na zakone i urbanističke planove ionako već imamo: na našoj obali i diljem zemlje.
U želji da se “uklope u kontekst”, da ne “odskaču”, novoizgrađene kuće najčešće imitiraju ružno oko sebe, umjesto izvrsnosti i izvornosti, ne shvaćajući sadržaj i autentičnost originalne tipologije i detalja. Kopiranjem oblika i elemenata (luk, vijenac, kamen, prozor) od jedne kuće do druge, igra se ustvari jedna velika građevinska igra “gluhog telefona”: ideja autentičnog i autohtonog lošim kopiranjem polako mutira do neprepoznatljivosti. Posljedično, na gradilištima ostaju sulude i neobjašnjive “nakupine građevnog materijala”.
Sasvim je moguće da je i Fidler razmišljao slično, gradio kuću koja se neće isticati, kuću koja će mu biti ugodna za život i donekle nevidljiva, koja će “organski” pripadati lokalnom krajoliku i lokalnoj kulturi, onako kako je on vidi. Odgovor je pronašao u imitaciji povijesnih primjera iz vremena Tudora, u kolažu kvazi-gotičkih detalja koje je usput sakupio i interpretirao u okviru svojih mogućnosti, zacijelo ne sluteći niti priželjkujući buduća svjetla reflektora ili novinske naslovnice.
Background arhitektura i ono ostalo
Nitko nema namjeru izjednačavati takasakije i fidlere ovog svijeta, jer oni su dvije krajnosti. Pa ipak, nešto ih povezuje, a to je tema kreativne slobode i oblikovne neobičnosti ove ili one vrste.
Arhitektura bi morala biti otvorenija za iznenađenja i eksperiment, ali na koji točno način? Korektiv je svakako potreban, možda neka suvremenija institucija “komisije za lijepo”, s jasnom vizijom o tome što i kako želimo graditi i kako i u kojem smjeru napredovati, umjesto da stojimo na mjestu i štitimo sivilo statusa quo.
*Frenk Gehry, Muzej Guggenheim, Bilbao, 1997. via wikipedia.org
Većina ljudi ne želi da gradovi izgledaju poput tisuća multipliciranih Gehryjevih ili Takasakijevih kuća. Odnosno, odgovara im najčešće upravo suprotno; jako, jako malo Guggenheima iz Bilbaa i puno – onog ostalog. Puno pozadinske (background) arhitekture, neutralne kulise koja od gledatelja, od stanara, od korisnika ne traži ništa. Takvu arhitekturu može se i ne mora primijetiti; ona je jednostavno tu. Ima vrata, prozore, krov, i može ju se koristiti bez previše uzbuđenja i iznenađenja.
Po riječima Giannija Vattima, arhitektura se “može promatrati kao pozadina. Moguće je povući paralelu s muzičkom pozadinom. Želimo li zgrade shvatiti kao neku arhitektonsku verziju muzičke pozadine koja je scenografija naše svakodnevice, onda bi te iste zgrade trebale biti projektirane upravo s tim ciljem. Individualno projektirane zgrade trebale bi ustupiti mjesto perifernim krajolicima koji će puno bolje poslužiti kao pozadinski horizont svijesti.”
Ostaje jedino pitanje mjere: koliko pozadine, a koliko Guggenheima, i – postoji li nešto između tih dviju krajnosti? Za postojeći balans, postojeći privid kontrole i oblikovne ujednačenosti u našim gradovima možemo zahvaliti upravo arhitektima i njihovim naporima kroz desetljeća. Nikom drugom nije toliko stalo.
Pa ipak, budućnost traži neku novu prostornu i arhitektonsku svijest i neki novi odnos prema novom i nepoznatom, kao i prema starom i već viđenom, pogotovo ako se pokazalo dobrim. Kad jednoga dana kuće konačno počnu “izlaziti” iz 3D printera, na klik miša (a već su počele, kako se čini), bit će ionako već kasno. Ostaje pitanje hoće li više ljudi klikati na ikonu s natpisom “mali dvorac” ili na onu na kojoj će pisati “minimalistička vila a la mies”. Ostaje pitanje kakve kuće će biti bestselleri i trebamo li već sada strepiti od odgovora ili se jednostavno prepustiti neizvjesnom.
naslovna fotografija Oli Scarff/The Telegraph via telegraph.co.uk
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizualne umjetnosti u medijima” i financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
