Nadir Djermoune je arhitekt i urbanist, a predaje na Institutu za urbanizam i arhitekturu Sveučilišta u Blidi, u Alžiru. U ovom intervjuu, nastalom u okviru projekta Motel Trogir, govori o aktualnom trenutku Alžira, njegovoj povijesti i gradovima, kolonijalnom planiranju nejednakosti, razdoblju neovisnosti, alžirskim opusima međunarodno relevatnih arhitekata poput Fernanda Pouillona i Oscara Niemeyera te današnjim izazovima te najveće afričke zemlje.
Projekt Motel Trogir, u okviru programa Mediteranska mreža modernizma, od 2015. godine radi na uspostavljanju veza sa sjevernoafričkim zemljama.
► Na samom početku, recite nam kako vidite Alžir danas? Više od 130 godina francuske dominacije, zatim rat za nezavisnost, signifikantan pokušaj formiranja egalitarnijeg društva 1960/1970-tih, razdoblje “ekonomske liberalizacije” tj. privatizacije u prvoj polovici 1980tih, rast “religioznog osjećaja kao političke činjenice” krajem tog desetljeća, građanski rat koji je uslijedio, potom aktualni predsjednik Bouteflika kao “unificirajući faktor” te zadnjih deceniju i nešto “političke stabilnosti”… Gdje je danas Alžir, kako vidite njegov aktualni politički i društveni trenutak?
Nadir Djermoune: Vaše pitanje pokriva cijelu suvremenu alžirsku povijest. Jako je teško na njega odgovoriti jednostavno i kratko. Ipak, možemo donekle skicirati, dati pregled političkih procesa koje je Alžir doživio od osamostaljenja. Prvo, vladavinu prvog predsjednika Ahmeta Ben Belle i kasnijeg Houarija Bumedienea ne može se opisati kao pokušaj stvaranja socijalističkog društva. Trebalo bi možda biti malo precizniji. Ako bismo kao primjer formiranja socijalističkoga društva uzeli slučajeve poput SSSR-a, Kine pod Maom, ili čak Kube i bivših zemalja Istočne Europe, uključujući Jugoslaviju, kojima se može dodati i iskustvo socijal-demokracije centralne Europe, a ovdje mislim na kratko iskustvo Weimarske republike, zaista je bilo nastojanja i pokušaja da se izgradi socijalističko društvo i to kao rezultat političkih i društvenih revolucija pod vodstvom komunističke partije. Dakle, tamo je postojao teorijski razrađen socijalistički projekt koji je zatim i politički vođen, odnosno proveden, koji je predvodila politička i intelektualna avangarda.
*Panorama grada Alžira sa spomenikom mučenicima u ratu za nezavisnost
To nije bio slučaj s Alžirom. Alžirska revolucija koju je vodio FLN (Fronta narodnog oslobođenja) s oružjem u rukama, imala je demokratski, nacionalni i antikolonijalni karakter. Međutim, vodstvo FLN- je bilo ideološki heterogeno. Ukoliko je neovisnost zemlje otvorila put prerastanju nacionalne i demokratske revolucije u socijalnu revoluciju po socijalističkom modelu, no vodstvo FLN-a nije ga slijedilo. Ona nikada nije prerasla u socijalističku, kako je danas predstavljena u dominantnom diskursu. Rekao bih da je vojna frakcija oko Ben Belle i Houari Boumediena više zakočila samoupravljački momentum koji je svoj uzor imao u jugoslavenskom modelu.
Ekonomske i socijalne mjere koje su tada donesene išle su više u smjeru državnog kapitalizma. Boumedienovo razdoblje (razdoblje koje dolazi nakon državnog udara i svrgavanja prvog predsjednika Ahmeta Bene Belle, op. N.B.) označilo je prvi ciklus formiranja alžirskog kapitalizma uz snažno prisustvo države. Njezina povijesna funkcija bila je prijenos kapitala, posebno zemljišta i nekretnina u ruke posjedničke klase tj. nacionalne buržoazije, u marksističkom značenju tog pojma. Klase koja je bila gotovo nepostojeća prije 1962. (kraj rata za nezavisnost i početak nezavisnosti Alžira; op. N.B.) ili je najblaže rečeno bila jako slaba i bez legitimiteta da vodi zemlju. U toj fazi, iznad svega, pojavila se i stabilizirala srednja klasa.
*Spomenik mučenicima u ratu za nezavisnost
Prvi znaci akumulacije kapitala u rukama nove društvene klase vlasnika1980-ih, označeni su ekonomskim otvaranjem prema međunarodnom tržištu i početkom privatizacije ekonomskih sektora, do tada u državnom vlasništvu. To će ujedno generirati prvu veliku krizu alžirskog kapitalizma, a osobito će zahvatiti srednji sloj. Ovo djelomično objašnjava pojavu onoga što nazivate “religiozni osjećaj kao politička činjenica”. Ta politička činjenica povezana je s procesom fašizacije kao odgovorom na nemire srednje klase koja je tada bila masovno angažirana u političkim protestima.
Godine Bouteflikine vladavine koje završavaju bolešću predsjednika, iza unificirajuće fasade prije svega su godine napredovanja vladajućih klasa. One ne samo da imaju gospodarske prednosti, već su u fazi dobivanja političke bitke. Ovo je zasigurno oblik koji će preuzeti alžirski kapitalizam u novom ciklusu, nakon Bouteflike, osim ako ne bude regionalnih ili globalnih prevrata.
► Kako su se ovi procesi, povijesni i politički momenti reflektirali na gradove i prostor u Alžiru?
Nadir Djermoune: Neovisnost Alžira obilježena je odsutnošću promišljenog, cjelovitog i reprezentativnog političkog, ekonomskog i društvenog projekta. On se više javlja u funkciji odnosa moći koji se stvaraju kroz često bolne procese koje smo već spomenuli. To vrijedi i za proizvodnju urbanog prostora. Ovu prazninu popunjavaju pragmatične mjere. Veliko pitanje s kojim je Alžir suočen od prvih dana svoje neovisnosti jest jaz između ogromne potražnje za stanovima i urbanog prostora, s jedne strane, te niske ponude, s druge.
U početku, politika tek uspostavljene vlasti neovisnog Alžira ograničavala se na upravljanje urbanim i stambenim prostorom, izgrađenim za populaciju od oko milijun francuskih doseljenika, koji je postao “slobodan” nakon njihovog masovnog odlaska (odlazak francuske populacije, nakon uspostavljanja neovisnosti Alžira, op.N.B.) Taj kvalitetni prostor bit će “ponuđen” na prisvajanje lokalnoj populaciji od oko 9 milijuna stanovnika, do tada isključenih iz prostora grada.
Od početka 1970-ih, ekonomska politika utemeljena na industrijalizaciji bit će praćena politikom urbanog planiranja zasnovanog na dvjema postavkama: kolektivna stanogradnja po modelu “kolektivni stambeni sklop (le grand ensemble)”, kao baština CIAM-a, s jedne strane, te politika urbanih pod-podjela za individualne kuće, s druge, namijenjene novim klasama vlasnika, po modelu “naselje-vrt” i mitu o “vilama”. Dostupnost zemljišta koja je prevladavala posebno oko velikih urbanih centara, olakšala je urbanizaciju. S druge strane, uzrokovala je urbano širenje na ogromnim područjima.
Urbanistički alati koji su pratili ovakvu urbanizaciju ostali su vezani za hipoteze CIAM-a, to jest bili su usredotočeni na funkcionalne i ekonomske kategorije, zanemarujući prostorne i ekološke aspekte. To je uzrokovalo ne-organsko, kontradiktorno djelovanje u urbanim sredinama.
U godinama političke krize i građanskog rata 1990-ih dominira proliferacija pod-podjela i neformalne urbanizacije koja izmiče pravnoj i arhitektonskoj kontroli javnih vlasti.
Urbane borbe i socijalni zahtjevi prisilili su Bouteflikinu vlast da nastavi politiku socijalnog stanovanja, oslanjajući se na avatare modela CIAM-a i Atenske povelje, unatoč njihovim manjkavostima, posebno na ekološkom planu.
► Grad Alžir često izranja na modernoj mapi s Le Corbusierovim “Planom Obus”, koji, iako nije realiziran, ostavlja tragove na narednu generaciju arhitekata i Le Corbusierovih učenika, pa i u strukturi grada, primjerice zgrada Aero Habitata itd. Kako biste ukratko opisali moderni razvoj glavnoga grada, koje su najvažnije faze razvoja, tendencije i slično?
Nadir Djermoune: Neupitan je utjecaj Le Corbusierovog modela na urbanizaciju Alžira, i izvan njegovog Plan Obusa. Međutim, i prije toga treba napomenuti da su tu ključna polazišta i planovi CIAM-a koji su označili Alžir 1950-ih, zatim Degaulleov plan grada Constantinea 1958., neposredno pred neovisnost, koji se prolongirao u urbanizaciji i nakon revolucije tj. rata za neovisnost.
*Plan Obus
Pedesetih, grad Alžir je postao nepregledna aglomeracija, čije je širenje bilo alarmantno. Jacques Berque je opisivao situaciju kao “topografski atentat i društvenu prijetnju”, vezano uz proliferaciju improviziranih stambenih jedinica slumova, tzv. bidonvillea u gradu, koji su neprestano podsjećali kolonijalnu vlast na “silovit i jadan život” Alžiraca.
Pretpostavke CIAM-a će ostati dominantne u urbanizaciji Alžira. Kao najamblematskije prakse možemo navesti one Zehrfussove u kvartu Champs de manœuvre, Rolanda Simouneta u domeni apsorpcije improviziranih naselja, grupu Hanning i Dalloz u naselju Annassers. Čak i Fernand Pouillon preuzima isti model, s kulturalističkim pristupom. Sva ova djelovanja koja odražavaju težinu CIAM-a i modernog pokreta u arhitekturi i urbanizmu od Alžira u 20. stoljeću i dalje će ostati paradigmatske, sve do danas, dakako gubeći svoj izvorni utopijski domet.
► Za vrijeme francuskog protektorata, kao i u nekim drugim sjevernoafričkim zemljama, poput Maroka, po nekim autorima, kolonije su postale teren za eksperimente europskih arhitekata. U bivše kolonije, u prvoj polovici 20. stoljeća, uvezene su ideje planiranja koje su se smatrale u to doba preradikalnim za Europu. Slažete li se s time i možemo li uopće potvrditi ovu tezu u Alžiru?
Nadir Djermoune: Čitavo 20. stoljeće, od Bauhausa, preko Atenske povelje i CIAM-a, bilo je stoljeće eksperimentiranja i elaboriranja novih hipoteza, ali ne samo u Alžiru i sjevernoj Africi. To je iznad svega slučaj sa zemljama koje su pokušale izgraditi socijalizam, ali također u manjoj mjeri, i u razvijenim kapitalističkim zemljama. Dovoljno je prisjetiti se iskustava Ernsta Maya u Frankfurtu, “Crvenog Beča” i u vrijeme Weimarske republike, Berlagea u Amsterdamu, ruskih konstruktivista…
*Detalj keramičkog murala u naselju Diar El Machoul
Alžir je poznatiji po teorijskom projektu Le Corbusiera, već spomenutom Plan Obusu. Eksperimenti su se javljali i na razini urbanizma, 1930-ih, poput plana Renea Dangera, zatim onoga Henrija Prosta. Ali ni jedan od njih nije potpuno realiziran. Važno je spomenuti i plan Tony Socarda za restrukturiranje područja Marine le plain, koji je također samo djelomično realiziran. Možemo se također prisjetiti podcijenjenog iskustva Hanninga i Dalloza u kvartu Annassers, koji su vjerovali da se u topografiji grada Alžira i njegovom rastu nalazi “prirodni” geometrijski model u formi kvadrata koji bi trebao usmjeravati pravac/oblik (širenja) grada!
Zapravo, tijekom 20. stoljeća mnoga iskustva obogaćuju grad na akademskom planu istraživanja, što predstavlja i neku vrstu urbanog eklekticizma, grad koji izražava kontradikcije u svome razvoju, u suprotnosti s “velikom harmonijom” 19. stoljeća ili “starim gradom”.
► Tijekom ovog razdoblja, niz značajnih arhitekata realizirao je svoje ideje u Alžiru, od kojih možemo navesti primjerice francuskog arhitekta Fernanda Pouillona kojeg ste i spomenuli, a koji je bio angažiran od strane kolonijalne vlasti Alžira da doprinese rješavanju gorućeg problema stanovanja za europske radnike, ali i rastuće muslimansko stanovništvo u gradovima, koji tu dolaze slijedom industrijalizacije. Kako ocjenjujete ova postignuća npr. neke od njegovih stambenih kvartova poput Climat de France, Diar el Saada, Diar El Mahcoula itd.? Neki autori naglašavaju da se planiranje, a osobito rješavanje problema stanovanja, često koristilo kao alat kolonijalnih vlasti za pokušaj postizanja socijalnog mira u razdoblju rastućih društvenih tenzija tj. socijalnih nemira?
Nadir Djermoune: Pitanje stanovanja, tj. “stambeno pitanje”, već je posebno naglašeno kod Fridricha Engelsa u 19. stoljeću. U 20. stoljeću francuski filozof Henri Lefebvre govori o “pravu na stan”. Stambeno pitanje i pitanje habitata ostaje najvažniji problem 20. stoljeća, kako društveno tako i urbanistički odnosno arhitektonski. Na društvenom i političkom planu, ne postavlja se samo pitanje “očuvanja socijalnog mira”. Ono se postavlja u smislu “prava na stan” i “prava na grad”. To je vrijedilo 1950-ih, isto vrijedi i danas. Za Alžirce ovo je pitanje oduvijek bilo od primarnog značaja. I dan danas, upravo je ono u središtu programa predsjednika Bouteflike. Naime, Alžirci nikada nisu napustili ideju onoga što se uvijek smatralo kao pravo.
*Diar El Machoul
Prije smo već spominjali da je stambeno pitanje kao i pitanje rješavanja neformalnih naselja, bidonvillea, u Alžiru bilo jedno od najvažnijih arhitektonskih izazova, ali pomalo zanemareno od strane povijesti moderne arhitekture. Godine 1953. grupa arhitekata ujedinjenih pod imenom CIAM-Alžir predstavila se na međunarodnom kongresu moderne arhitekture (CIAM) u Aix-en-Provenceu. Njihovo istraživanje pokrilo je pet osnovnih tema: urbanizam, zakonodavstvo, građevinarstvo, likovnu umjetnost i socijalno pitanje.
Na strogo urbanističkom i arhitektonskom planu, promjena tipologije u procesu proizvodnje stanova ima korijene u transformaciji moderne urbane forme. Nestanak bloka, kao osnovnog regulatora urbane forme, ustupio je mjesto lameli, neboderu i njihovim sklopovima (le grand ensemble).
Iskustva Fernanda Pouillona u tom smislu i njegove pretpostavke još su uvijek aktualne, kako u pogledu socijalnih i ekonomskih uvjeta, tehnoloških procesa koji se koriste, tako i na estetskom i arhitektonskom planu. Na razini urbanizma, Pouillon ostaje “modernist” sa svojom kulturalističkom dimenzijom, odnosno onom koja traži arhitektonske elemente u lokalnoj kulturi zbog njihove estetske dimenzije.
► Važno je spomenuti da je planiranje modernog grada koje su pokrenule kolonijalne vlasti ujedno bilo planiranje društvenih nejednakosti. U praksi to je značilo odvojena naselja za europsku i muslimansku populaciju itd. Kako su realizacije i to prvenstveno stambenih naselja, iz tog vremena promatrane danas, kako funkcioniraju? Primjerice već spomenuta stambena naselja Fernanda Pouillona, s izvorno jasnom podjelom na europski i muslimanski dio?
Nadir Djermoune: Društvena i kulturna segregacija bila je osnova kolonijalnog društva. Alžirci su bili isključeni iz urbanog života. To je bio slučaj od samih početaka kolonijalizacije u svim alžirskim gradovima, osim možda grada Alžira gdje je teritorijalna pozicija Kazbe (tradicionalna četvrt oko citadele grada Alžira; stari dio grada, danas pod zaštitom UNESCO-a, op. N.B.) nametnula društveni i kulturni “promiskuitet” u prostoru grada. Ali “promiskutet” pritom ne znači miješanje i integraciju. Suočene s masovnim egzodusom muslimaskog stanovništva iz ruralnih područja i njihovim premještanjem na periferije velikih gradova, kolonijalne su vlasti 1950-ih konačno započele urbanu politiku usmjerenu k autohtonom stanovništvu, a bio je to zakašnjeli odgovor na njihove nacionalne i demokratske aspiracije.
*Climat de France
U novim stambenim naseljima izgrađenim po modelu Atenske povelje, prvenstveno namijenjenim francuskoj ili europskoj populaciji, a tek onda autohtonoj tj. alžirskoj, proveden je isti tip segregacije. Tragove toga još uvijek nalazimo u naselju Concorde na visoravnima Birmandreisa ili u Pouillonovu naselju Diar El Machoul, strukturiranom po principu “komfor” za Europljane i dijelu zvanom “autohtoni/jednostavni” za Alžirce.
*Climat de France
Pouillon je ipak nekako želio razbiti tu podjelu nudeći, primjerice u slučaju poznatog naselja Climat de France, određenu grandioznost kroz monumentalnu estetiku. Ova je segregacija brzo prevaziđena nakon postizanja neovisnosti. Imamo primjere prisvajanja kvartova koje su do neovisnosti naseljavali kolonijalni viši slojevi, od strane najsiromašnijeg stanovništva, poput kvarta Didouche, bivši Isly iz 19.stoljeća ili kvarta Hydra (danas je to kvart poznat po ambasadama, a tamo se nalazi i hrvatska op. N.B). U modernim stambenim kvartovima iz 20.stoljeća tragovi te segregacije, manje su očigledni.
► Nakon alžirskog rata za nezavisnost, činjenica je da su se javili pokušaji stvaranja egalitarnijeg društva. Nakon kraćeg perioda prvog alžirskog predsjednika Ben Belle, tijekom sljedećih petnaestak godina, predsjednik Houari Boumediene, kako različiti izvori navode, nastoji oformiti društveni sistem po uzoru na Jugoslaviju pod vodstvom Josipa Broza Tita. Kako se danas na to razdoblje gleda u Alžiru i kako se ono eventualno reflektira na urbani razvoj?
Nadir Djermoune: Novo, alžirsko postkolonijalno društvo se ni u kojem slučaju ne može kvalificirati kao “socijalističko” ni za vrijeme Ben Belle ni za Boumedienea, osim eventualno u diskursu. S druge strane, međutim, postojala je snažna državna prisutnost u izgradnji ekonomije koja je kao ambiciju imala istinsku neovisnost i socijalnu pravdu od koje Alžirci nikada nisu odustali. To je ponukalo Boumedienov režim da potraži saveznike u najprogresivnijim režimima tog vremena, i izvan utjecaja SSSR-a, među kojima je svakako bila SFRJ s Titom na čelu. Međutim ne poznajem dovoljno dobro stvarnost tadašnje Jugoslavije kako bih mogao komparirati naša dva konteksta. S druge strane, ovo nema direktne veze s urbanim razvojem. U spomenutom poletu stvaranja suverenog i neovisnog društva, Boumedienov projekt bio je usmjeren na industrijalizaciju. Ovo je vodilo procesu masovne urbanizacije polazeći od kolonijalne teritorijalne matrice i njezinih inicijalnih nejednakosti. Neuspjeh takve politike industrijalizacije nije zakočila proces urbanizacije društva ni alžirskog teritorija. Današnja liberalizacija samo je još više naglasila tu nejednakost.
*Spomenik Titu u gradu Alžiru
► U razdoblju predsjednika Boumedienea, arhitekt Oscar Niemeyer bio je u svom europskom egzilu, naime morao je napustiti Brazil nakon vojnog puča, kao istaknuti član Komunističke partije Brazila te je tada otvorio svoj ured u Parizu. Predsjednik Boumediene ga je tada pozvao u Alžir kako bi tamo realizirao nekoliko projekata javnih građevina poput sveučilišta i sportskog kompleksa, koji su inače manje poznati u njegovom cjelokupnom opusu. Kako vidite tu relaciju Boumediene- Niemeyer i Niemeyerov alžirski opus općenito?
Nadir Djermoune: Oscar Neiemeyer je projektirao samo dvije, odnosno tri velike građevine u Alžiru, to su univerziteti u gradovima Constantine i Alžir te sportsku dvoranu poznatu pod nazivom Kupola (La Coupole). Iako ovi projekti u alžirskom urbanom pejsažu predstavljaju najprogresivniju dimenziju moderne arhitekture suvremenog Alžira, ipak ostaju izolirani i uronjeni u sve više i više anarhičnu urbanizaciju. To su projekti koji prosijavaju svojim oblikom slaveći beton i staklo. Formom simboliziraju jednu od ideoloških faseta Boumedienove ere, usmjerene na znanost, tehnologiju, industrijalizaciju i napredak društva. Izbor upravo Niemeyera za dizajn sveučilišta, građevinu koja udomljuje znanost, nije slučajno, iz prethodno spomenutog rakursa. Proizlazi iz iste logike prema kojoj je za projekt sveučilišta znanosti i tehnologije u gradu Oranu, izabran japanski arhitekt Kenzo Tange.
*Kampus
Što se tiče arhitektonske estetike, danas, pak, prevladavaju uglavnom “arabo-muslimanske” estetske vrijednosti koje simboliziraju službenu ideologiju.
► Kada govorimo o Pokretu nesvrstanih i njegovom povijesnom značaju, govorimo o emancipatorskom pokušaju političkog pozicioniranja zemalja Trećeg svijeta u kontekstu Hladnog rata, ali i o konkretnoj političko-ekonomskoj-kulturnoj razmjeni i suradnji koja je uspostavljena kroz taj projekt. Međutim, danas je, uslijed povijesnih okolnosti i globalnih zbivanja, taj Pokret i njegovo naslijeđe gotovo sasvim zanemaren, čime su zanemarene i nekad izuzetno jake veze Alžira i sada postjugoslavenskih zemalja. Vidite li mogućnosti reaktualiziranja nekih od tada uspostavljenih veza i naslijeđa Nesvrstanih?
Nadir Djermoune: Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, odista, postojala je bogata i široka kulturna razmjena, pogotovo u polju tehnologije, znanosti, sporta, između Alžira i Jugoslavije, kao i ostalih istočnoevropskih zemalja. Ovo treba vidjeti i u svjetlu potrebe za supervizijom i podrškom za tehnološki i industrijski razvoj koji smo prethodno spomenuli. Dakako, to je bio i politički diktat motiviran željom da se diverzificira ovaj okvir međunarodne razmjene kako bi se pobjeglo monopolu Francuske, koja je ostala prilično prisutna u Alžiru, posebno kroz francuski jezik.
Danas, iz perspektive ekonomske globalizacije, cyber informatike, otvorenost prema svijetu, posebno razvijenom svijetu, predstavlja nužnost. No, razvoj koji je registriran u kontekstu liberalnog kapitalizma, iako više nego ikad globalan, ostaje vrlo neujednačen i proračunat. Tu je prvenstveno razlika između Sjevera i Juga. Južne zemlje guši imperijalistička logika sjevernih sila kojima možemo pridodati kineske i ruske utjecaje. Ovakav razvoj također kombinira različite kulturne i društvene logike. Kako pomiriti i kombinirati te različite priče u zajedničkoj sudbini? To je, valjda, pitanje stoljeća.
Pretpostavka socijalističke budućnosti s početka prošlog stoljeća sa sovjetskom revolucijom pokazala je svoje limite slijedom staljinističke degeneracije. “Utopija” Tita i na neki način Boumedienea u Pokretu nesvrstanih također se pokazala ograničenim projektom. Alžir je slično kao i bivša Jugoslavija doživio strašne građanske ratove u 1990-ima. Na urbanističkoj i arhitektonskoj razini slično vrijedi i za utopiju Bauhausa. To su sve povijesni i kulturni elementi koji zahtijevaju kritičku re-evaluaciju kako bi se izgradili nove pretpostavke razvoja i emancipacije.
► Koji su glavni trendovi urbanog razvoja/arhitekture/javnog prostora u Alžiru danas i što su, po vama, glavni izazovi?
Nadir Djermoune: Glavni izazov u smislu urbanog razvoja i javnog prostora ostaje riješiti problem stanovanja za populaciju od gotovo 40 milijuna stanovnika koji sve više i više naseljavaju gradove, te očuvanje stanarskog prava kao neotuđivog prava, kao i prava na zdravstveno osiguranje i obrazovanje.
Drugi izazov može se sažeti u sintagmi “pravo na grad”, to jest, pravu na kvalitetan javni prostor koji se razlikuje od poznatog koncepta “zelene površine” dragog modernistima.
Međutim ovaj razvoj danas otvara put novoj krizi, a to je kriza okoliša i ekologije. Reakcije na ove krize i neuspjehe okreću se pitanjima identiteta, uključujući i samu arhitekturu. To je, dakako, miljama daleko od utopije Bauhausa. Kroz ova identitetska pitanja ogledaju se pitanja našeg odnosa prema povijesti i baštini. Ovo je, dakako, samo kratki pogled na urbanu i arhitektonsku povijesti suvremenog Alžira.
Razgovarala i prevela s francuskog: Nataša Bodrožić
Foto: Saša Šimpraga/Motel Trogir
Intervju je nastao u sklopu aktivnosti projekta Motel Trogir.
Motel Trogir je projekt udruge za suvremene umjetničke prakse – Slobodne veze.
