Kada se s nekim dobro poznajete i razgovarate najčešće po nekoliko puta tjedno, bilo online, bilo offline, nije najjednostavnije sjesti i obaviti “službeni” razgovor za ovakav medij. S mladim fotografima Marinom Paulenka i Borkom Vukosavom ima sasvim dovoljno razloga za pojedinačne razgovore, no ovaj put željeli smo ih predstaviti zajedno, ne samo zato što dijele život, već i zbog toga što su ove godine izložili svoj prvi zajednički rad, intrigantno naslovljen Prazno nebo.
Nastao u sklopu projekta razmjene između nekolicine hrvatskih i srpskih umjetnika i umjetnica, rad je premijerno predstavljen početkom godine na na izložbi Nes(a)vršene strukture u Galeriji SC, a potom je uvršten u selekciju izložbe [email protected] 2016., na kojoj su Paulenka i Vukosav ranije sudjelovali samostalno (on je prošle godine osvojio 3. nagradu za fotografski rad Jezera). Razgovor smo započeli s pričom o novom radu i njegovoj slojevitoj kontekstualizaciji, što nas je odvelo do niza drugih pitanja i tema.
*Borko Vukosav, Marina Paulenka i mačak Bowie (foto: Maja Bosnić)
► Što vas je potaknulo da prvi put radite skupa i što stoji iza poetičnog, no pomalo prijetećeg naziva vašeg novog rada?
Marina Paulenka: Iako smo se otprije zanosili romantičnom idejom o budućoj suradnji, do Praznog neba došlo je na kustoski poticaj. Posljednje dvije godine sudjelovali smo u projektu Nes(a)vršene strukture u organizaciji Kulture promjene zagrebačkog Studentskog centra i Kulturnog centra Beograd, na poziv kustosica Marte Kiš i Karle Pudar. Svrha projekta bila je okupljanje skupina hrvatskih i srpskih umjetnica i umjetnika oko zajedničkog rada, sa zadatkom propitivanja i problematiziranja upravo tih institucija na izložbama u Beogradu i Zagrebu. Budući da je takva, izvorna tema, bila prilično uska, mi smo ju proširili na istraživanje pojma nesavršenih i nesvršenih struktura uopće, prije svega društvenih. Prazno nebo začeto je u Beogradu ― to je tamošnje nebo, letargično i sivo, koje ne nosi rješenje i nadu, i koje smo fotografirali. Otprilike na početku projekta, u KCB-u je održana kolektivna izložba nas pozvanih autora na kojoj smo predstavili prve radove s temom same ustanove.
Borko Vukosav: Cilj je bio da se hrvatski autori bave prostorom KCB-a, a srpski SC-om. Taman kad smo po tom zadatku došli u Beograd, u KCB-u je izbila frka te je tada aktualnu izložbu Kraj svijeta sam autor, beogradski umjetnik Vladimir Nikolić, prekinuo u znak protesta protiv novoimenovane direktorice ustanove. No, nama se nije dalo petljati u to, jer nismo htjeli da naš rad pošto-poto dobije dnevnopolitičke konotacije. Mi smo upali u galeriju koja je nekoliko dana bila potpuno prazna, slobodni da u njoj radimo što god želimo.
*Paulenka i Vukosav – iz rada “Prazno nebo”, 2016. (klikom na jednu fotografiju otvara se galerija)
Marina Paulenka: Budući da je smjer istraživanja i rada bio donekle zadan, a tada se nije znalo što će se dogoditi s galerijom i KCB-om, odlučili smo uzeti sve postamente u izložbenom prostoru te od njih načiniti skulpturu-instalaciju, baš zbog toga što smo znali da su ti elementi oni koji će tamo najvjerojatnije ostati zauvijek, bez obzira na sve. Fotografije instalacije i praznog neba iznad Beograda izložili smo u galeriji ― objekt i dvije fotografije. Iako smo temu našeg rada ubrzo odlučili radikalno proširiti, nismo htjeli odustati od onoga što smo tada napravili, pa smo “prazno nebo” kao element zadržali i uključili ga u novu instalaciju koja je bila izložena u Galeriji SC te na izložbi [email protected].
Borko Vukosav:Prije toga, slušajući Treći program Hrvatskog radija, inspirirale su me emisije s čitanjima ulomaka iz knjige autora Richarda Wagnera, još uvijek bez cjelovitog prijevoda u nas. Wagner je fetivi Rumunj s adresom u Berlinu, a dvanaest godina pisao je knjigu u kojoj Nijemcima želi objasniti i/ili definirati Balkan te što se u posljednjih četvrt stoljeća događalo u regiji.
Marina Paulenka: Autor pokušava razjasniti zašto je sadašnje stanje u regiji takvo kakvo jest; zbog čega je to područje bez kultivirane prošlosti ili preopterećeno prošlošću, u kojem se sukobi između etnija i religija neprekidno ponavljaju. Bila je to početna točka otkud smo nastavili plesti priču. U razradi ideje pronašli smo sebe, pripovijest o nama i prirodi naše etnički mješovite veze, s obzirom na okruženje u kojem živimo i probleme s kojima se suočavamo. Taj spoj ono je što smo htjeli utjeloviti u radu, pogotovo s obzirom na novi-stari rast nacionalizma i ksenofobije u Hrvatskoj, kojima vlasti vješto manipuliraju. Pokušali smo našu osobnu priču misliti iz perspektive gorućeg pitanja granica, razgraničenja, odvajanja i graničnih prijelaza kojima smo neprekidno putovali. U određenom trenutku počeli smo spontano fotografirati (po)granična područja koja smo slučajno ili namjerno posjetili, čija je funkcija za nas osobno banalna. No, ti lijepi i začudni pejzaži čuvaju mnoge stroge tajne.
► Fotografirajući granične prijelaze, što ste sve doživljavali na tim mjestima?
Marina Paulenka: Zamisli sljedeću situaciju ― dolaziš u najzabačenije selo na krajnjem jugu Banovine, gdje nema ni jednog automobila, voziš se i voziš uokolo te nakon dva sata shvaćaš da te prati policija, dok svi starosjedioci u selu znaju da si došao ili prošao. Policija te zaustavlja i legitimira, što znači da se u svojoj zemlji praktički ne možeš slobodno voziti uokolo, a da postupno ne postaneš sumnjiv. Zaintrigirale su nas besmislene situacije poput te, kao i paradoksi razgraničenja prema kojima se jedna kućica nalazi u Hrvatskoj, dok je druga, desetak metara dalje, u Bosni, a vrt im je, na primjer, zajednički. Nismo fotografirali službene i “uređene” granične prijelaze, nego stvarne granice čiji smo tok pratili pomoću GPRS-a, bile one šume, potoci, planine ili pak livade.
Borko Vukosav: Sve fotografije koje su postupno nastajale u sklopu rada Prazno nebo prikazuju područja teritorijalnih granica između Hrvatske i susjednih joj država: Slovenije, Mađarske, Srbije i BiH. Također, mnogo fotografija snimljeno je u Bosni s pogledom prema Hrvatskoj, no pazili smo da niti na jednoj nema prepoznatljivih obilježja “državnosti”. Nebo koje se nadvija nad narodnima svugdje je isto. To nebo ― to je Balkan. Između ostalog, riječ je i o našem intimnom hommageu Wagnerovoj knjizi, ali izvedenom na spontani način.
► Na izložbi u Galeriji SC rad je bio značajno proširen novim elementima ― fotografije su prikupljene u knjizi koja je koncepcijski zaokružila seriju, a uključili ste i vazu s cvijećem kao svojevrsni ready-made dodatak. U kakvu simboliku zadiru te novine?
Marina Paulenka: Motiv cvijeća u instalaciji metaforički priziva našu vezu i odnos dvoje ljudi koji su se susreli te izdigli iznad svih besmislenih i nepotrebnih kolektivnih pitanja. Izloženo cvijeće također se nalazi na jednoj od fotografija u knjizi, jer je ubrano na jednoj od granica koje smo posjetili. To je materijalizirana uspomena koju smo unijeli u rad kao izraz našeg životnog iskustva, iskustva naše veze i “uvenulih” graničnih struktura s kojima smo se suočavali.
Borko Vukosav: Buket cvijeća kao dio instalacije konkretni je privatni predmet donesen s granice koju smo snimali. Iako bismo satima hodali po tim pustopoljinama, cijelo smo vrijeme osjećali određeni grč jer smo podsvjesno znali da boravimo u zoni ograničenog gibanja. Naime, ni vizualne ni pravne naznake zabrane gibanja zapravo ne postoje, nego je više riječ o opresivnim interpretacijama pojedinaca iz državnih službi, pa vas netko u svakom trenutku može zaustaviti i otjerati, bez ikakvog razloga, a to nam se i događalo… Samo zato što smo boravili u šumi.
Marina Paulenka: Upravo zbog višeslojne problematike i načina na koji smo joj pristupili, odlučili smo projekt utjeloviti u knjizi kao metafori izvora znanja, čija je izrada također bila eksperiment. U realizaciji knjige pomogla nam je prijateljica i dizajnerica Alma Šavar. Specifičnim prijelomom i uvezom knjige htjeli smo postići dojam da se granice prikazane na fotografijama listanjem araka postupno poništavaju. Ovisno o tome kako stranice padaju jedna na drugu, one se preklapaju ili se ne preklapaju, i tada se stvara optička varka nestajanja i nastajanja, baš kao što su kroz povijest i društvene procese izgrađeni konstrukti u našim umovima.
Rad je u Galeriji SC bio postavljen tako da se posjetitelj s knjigom fotografija neminovno suočavao sam, stojeći pred njom kao pred govornicom, što smo postigli visokim, samostalnim postamentom. Trenutak predstavlja svojevrsni sukob između “privatnog” i “javnog”. Prazno nebo nadvija se nad promatračem, knjigom, postamentom i vazom s cvijećem. Kao i vaza, postament također ima svoju povijest ― oboje potječu iz socijalističkih vremena.
Borko Vukosav: Stara vaza za cvijeće potječe iz kuće moje majke. Do “socijalističkog” štiha rada došli smo spontano, ali smo ga željeli istaknuti baš zbog važnih povijesnih referenci. S druge strane, motiv praznog neba upućuje na neizvjesnu budućnost i velike prevrate koji se događaju, a nebo se nadvija nad nama i sliježe ramenima. Mi živimo negdje između.
Marina Paulenka: Mislim da zahvaljujući svim tim slojevima rad može različito funkcionirati i voljeli bismo kad bi ga svatko doživio na svoj način, jer nismo forsirali vlastitu interpretaciju teme, naravno.
Borko Vukosav: Cijeli rad namjerno smo učinili fragilnim i (po)trošnim te minimalno poetičnim uz maksimalnu kontrolu.
► Po čemu su različiti, a po čemu slični vaši pristupi fotografiji i fotografiranju? Na čemu trenutno radite, sad kad je Prazno nebo završeno i izloženo?
Marina Paulenka: Nas dvoje imamo različite pristupe sličnim temama. Teme koje mene zanimaju proizlaze iz želje za redefinicijom shvaćanja određenih pojmova i pojava, koje vučem još od djetinjstva: religija, sloboda, spol, rod, pozicija žene u patrijarhalnom društvu… Sve to želim iznova osvijestiti i ispričati svoju priču. Primjerice, subjekti serije fotografija Svjedoci (2014.) (LINK) bili su Jehovini svjedoci. Htjela sam istražiti živimo li doista u tako liberalnom društvu da o svemu možemo raspravljati. Bio je to studentski rad na ADU, a putem primjera Jehovinih svjedoka htjela sam preispitati temu religije. S njima sam provela osam mjeseci. Umjesto u noćni život, subotom navečer išla sam na njihove mise, baš kako bih pokušala doživjeti autentično iskustvo. Nitko me tamo nije maltretirao niti nagovarao na bilo što, dok su me ljudi “izvana” znali priupitati idem li tamo kako bih se preobratila. Ipak, bilo je to nevjerojatno iskustvo i bez svoje kamere pitanje je bih li uopće mogla uopće na taj način istražiti njihov svijet.
Uopće, zanima me sve što nije “normalno” u smislu društvenog prosjeka. Ne mogu to u potpunosti objasniti, naprosto me privlači. Nije mi cilj pobuditi patetično suosjećanje, nego pričati priče fotografijama. Samim time konstrukcija i čitanje promatračeve vlastite slike naposljetku će razbiti predrasude ili ih potvrditi. Ako nekome daješ djeliće, očekuješ da će ih popuniti svojim idejama. Pri suočavanju s vizualnim prikazom određene teme, u ljudima se vrlo često dogodi poistovjećivanje. U slučaju serije Drugi dom (2015.) (LINK), ljudi nisu ni trebali u cijelosti vidjeti požešku kaznionicu, nego osjetiti život u njoj, sve što se otisnulo u kinderbete i žensko rublje, kako bi shvatili da je taj prostor veoma nalik domovima u kojima sami žive, no pritom je i zatvor. I to zatvor u kojem su žene puno strože nadzirane nego muškarci drugdje i borave u puno gorim uvjetima, završivši ondje i zbog neplaćenih alimentacija poslije rastave i sl. Zahvaljujući seriji Drugi dom sudjelovala sam na mnogo javnih diskusija i panela, i sretna sam ako sam uspjela na bilo koji način utjecati da ljudi bolje shvate problem. No, zazirem od toga da moji radovi budu karakterizirani samo kao aktivistički. Nije mi to prioritet, nego prvenstveno istraživanje, proces, proživljeno iskustvo, komunikacija…Pokazati svoju verziju stvarnosti koja dakako ne može biti njezin objektivni prikaz.
Borko Vukosav: Ja sam nekoć bio sličan optimist, ali više nisam. U svom radu pokušavam jednostavno dokumentirati okruženje u kojem živim. Kad me nešto iskreno začudi — neki prizor, područje, bilo što — fotografski to dokumentiram što objektivnije mogu, ono što sam zamijetio i zapamtio. Tako sam, primjerice, spontano otkrio jezera na Črnomercu, mikrosvijet i život koji se tamo odvijaju, pa sam to odlučio dokumentirati u seriji Jezera (2015.) (LINK). Trudim se ne upletati, izbjegavam pretjeranu stilizaciju. Ako želim snimiti određeni motiv, pomaknut ću se barem pet metara unazad. U trenutnoj fazi pokušavam najbezbolnije, najnepristranije i najobjektivnije moguće zabilježiti prizore koji se nalaze oko mene. Nebitno je uspijevam li u tome ili ne. Uostalom, svi likovi na mojim fotografijama svojevrsni su autoportreti. Oni gotovo uvijek gledaju ravno u kameru, gledaju u mene i taj pogled je neizravna preslika mene koji ih snimam. Zvuči patetično, ali je tako.
Moj novi projekt djelomično se nastavlja na ono o čemu smo dosad govorili, s temom (nestalog) političkog i kulturnog nasljeđa socijalističke Jugoslavije. Ipak, neće biti “angažiran” u klasičnom smislu jer preferiram mogućnost višeslojnog iščitavanja, gdje je političko neizostavno, ali nikad nije u prvom planu, niti je najvažnije. Fotografirajući simbole moći nekadašnje Jugoslavije diljem regije, u današnjem kontekstu, prvenstveno stvaram arhivu tih mjesta jer ona zapravo ne postoji, a smatram kako upravo ta mjesta sama po sebi predstavljaju ili objašnjavaju bitan dio novije povijesti balkanskih zemalja, tj. regije. Paralelno sa stvaranjem arhiva pokušavam proniknuti u određeni, naslijeđeni tamni osjećaj u sebi, s kojim zapravo nemam nikakve veze. Naime, kao pripadnik generacije rođenih prije 1991., iz nekog razloga u sebi nosim svojevrsnu stigmu mračnog socijalističkog duha, koga nažalost ili na sreću nisam mogao izravno upoznati i shvatiti… Stoga se na dostupan mi način razračunavam s njim, obilazeći ta mjesta, idući tragovima te priče.
► Vas dvoje ste idealni sugovornici za ovo pitanje, pa da pokušam — kako vidite hrvatsku fotografsku scenu danas, posebno rad vaše, mlađe generacije fotografa i fotografkinja?
Borko Vukosav: Naša generacija fotografa i fotografkinja prilično je raznovrsna, i koliko god se bavili sličnim temama, imamo vrlo različite pristupe. Ako su prvu generaciju hrvatskih fotografa predstavljali Tošo Dabac i autori/ice okupljeni oko njega, druga generacija bila je ona Poleta i jugoslavenskog omladinskog tiska, a nakon toga nije se događalo gotovo ništa… Odnosno, itekako se događalo, ali nije bilo javno prepoznato kao vrijedno, već je bilo ignorirano.
Marina Paulenka: U međuvremenu se dogodio rat i dugo nije bilo sustavnog praćenja, arhiviranja i prezentacije fotografskog rada.
Borko Vukosav: Mnogi fotografi srednje generacije sudjelovali su u ratu (i) kao fotoreporteri, ali ne postoje kvalitetne arhive onoga što su za to vrijeme snimali, kao i neposredno prije i poslije. Doduše, možda I postoje, ali nisu dostupne široj javnosti, zbog čega se njezin fokus početkom i tijekom dvijetisućitih vratio na “Poletovu” generaciju ― epohu koja je bila itekako značajna, ali je završila… Dvadesetak godina kasnije nego što je trebala. Za to vrijeme, noviji autori i autorice bili su sustavno ignorirani, dok su Poletovci glorificirani bez kraja i konca. Situacija se radikalno promijenila osnivanjem Katedre za fotografiju pri Odsjeku za snimanje Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu, gdje je fotografkinja i profesorica Sandra Vitaljić s kolegicama i kolegama praktički stvorila novu generaciju autorica i autora. Svi mi, po godinama bliski, nismo napravili nikakvu revoluciju, ali smo naučili, saželi i shvatili sve povijesne, fotografske, umjetničke, kulturne i životne vrijednosti hrvatske fotografije do ovog trenutka, sažvakali smo ih, presjekli i krenuli iznova. Nije to bio toliko revolt, koliko stvar zdravog pristupa i razuma.
Marina Paulenka: Treba promatrati što će se zbivati s generacijom sad kad smo izašli sa studija i počeli se suočavati s preživljavanjem. Također, to je pitanje financiranja dugotrajnih i zahtjevnijih fotografskih projekata, bilo da je riječ o javnim ili privatnim fondacijama. Sceni itekako fali opširnih, istraživačkih projekata, no njih bi trebalo financijski podupirati. K tome, tržište fotografija kod nas nije ni u povojima. Među ostalim, godišnje izložbe [email protected] dobro pokazuju nastanak sve više i više kvalitetnih fotografskih radova. Generalno, scena je dobra, ali nije konzistentna i ne komunicira adekvatno sa svjetskom fotografskom scenom te još uvijek nije prepoznata u inozemstvu kao “hrvatska fotografska scena”. Vrlo je problematično što ovdje još uvijek ne postoji krovna fotografska organizacija koja bi se brinula o našem plasmanu, kako bi se uredili i osmislili načini na koje ćemo se kolektivno prezentirati u Hrvatskoj, regiji i svijetu.
Bio je to važan motiv za organizaciju festivala Organ Vida, koji je nakon nekoliko godina uspio nadići lokalni karakter. Uspjeli smo u Zagreb dovesti neke ljude i neke tokove i tendencije koje ranije nismo mogli upoznati ako ne bismo putovali, za što nam uopće manjka motivacije i sredstava. Mladi fotografi morali bi moći koristiti mogućnosti razmjena, studijskih boravaka, rezidencija, neovisno o tome kojom se vrstom fotografije bave. Format festivala u svijetu je sve popularniji.
Borko Vukosav: Ukratko, domaća fotografska scena nikad nije bila jača, to se vidi po svemu, i nije sve to isključivo zasluga ADU, naprosto se dogodila smjena generacija. Mislim da smo uspjeli doseći relevantan, univerzalan fotografski jezik. Nije da je to tako bitno na globalnom nivou, ali zagrebali smo površinu.
► U svojoj svakodnevici, uspijevate li pomiriti impuls umjetničkog izražavanja s tržišnim zadatostima fotografije u medijima? Što ste naučili radeći u komercijalnom kontekstu i što vas tu najviše “pali”?
Marina Paulenka: Mislim da većina fotografa koji se bave (i) umjetničkim radom rade komercijalne poslove kako bi mogli isfinancirati one umjetničke. Takvi projekti zahtijevaju puno uloženog vremena, sredstava, istraživanja, vrlo često i putovanja. A tek realizacija… To je tek druga priča. Vrlo je naporno, ali samo treba raditi, ako to voliš, naravno. Nas dvoje uspijevamo miriti oboje strane, i to uspješno. A sad, što me “pali”… Možda ponajviše arhitektura kao tema, ali nije mi problem odgovoriti na bilo kakav komercijalni izazov.
Borko Vukosav: Na studiju smo bili školovani da stvaramo sve oblike fotografije. Odabir pojedinca je hoće li se baviti samo umjetničkom ili komercijalnom fotografijom ili s oboje. Najčešće se opredijeli za jedno, dok samo rijetki u nas uspiju uskladiti oboje. Međutim, činjenica da postoji podjela između ta dva pola fotografije na hrvatskoj sceni nužno je shvaćena kao loša, što je po meni potpuno pogrešno. Naime, gotovo svi svjetski poznati fotografi, kao i drugi umjetnici, imaju svoje dnevne poslove ― ili predaju na akademijama, fakultetima ili sl. ili okolo “love” zadatke za ove ili one novine, galerije… Rijetko tko samo sjedi doma i smišlja nove projekte. Kao što je Marina rekla, svi moramo od nečega živjeti, a financiranje novih projekata nikako nije jeftino dok veliki novac od prodaje radova ne vrte sami umjetnici već agenti i galeristi.
► Intuitivno gledano, kako znate da je fotografija koju ste snimili “dobra”, odnosno da ste ostvarili ono što ste htjeli? Kako na fotografiji prepoznati neuhvatljivo, ono iz čega se rađa poezija prizora?
Marina Paulenka: Nikad ne mislim da je moja recentna snimljena fotografija najbolja. Ona je tek komadić cjeline, ali postoji ushit. Ako govorimo o tehnici, volim raditi s filmom jer me proces usporava i više ga promišljam jer ne vidim odmah rezultat. Poanta je pronaći način kako doći do potrebne fotografije tj. prizora, a ne samo “okinuti ju”. Istraživački proces i dubinsko uranjanje u temu najvažniji su preduvjeti za dobar fotografski projekt, koga ne čine “najbolje” fotografije već one koje nose jedna drugu.
Borko Vukosav: Nažalost, prošla su vremena kad je jedna fotografija predstavljala čitav svijet. Danas su u fotografiji najbitniji naracija, tok i slijed, koji katkad mogu biti i važni od pojedine fotografije/a. Razlog tome jest (in)direktna komunikacija o svijetu na koju fotografija poziva kao umjetnički medij, stoga je jedini djelotvoran neprijatelj preopterećenog protoka instant-informacija niz fotografija koje usporavaju tijek vremena, prenos njegov realni duh i pričaju priče u kojima svi trenutno egzistiramo. Daleko od toga da pojedini zasebno snimljeni prizori i fotografije nemaju svoje priče, no tek kontekstualizacijom unutar serije oni dobivaju puni smisao jer tvore cjelinu i postaju dio nečeg puno većeg.
Marina Paulenka (Vinkovci, 1985.) završila je diplomske studije grafičkog dizajna na Grafičkom fakultetu i fotografije na Akademiji dramske umjetnosti. Osnivačica je fotografske udruge Organ Vida i direktorica istoimenog međunarodnog fotografskog festivala. Za svoj fotografski i umjetnički rad dosad je primila nekoliko nagrada. Održala je nekoliko samostalnih izložbi i sudjelovala na brojnim kolektivnima, predstavljala se i nastupala na fotografskim festivalima i konferencijama diljem svijeta. U svom radu objedinjuje uloge umjetnice, kustosice i kulturne radnice, s težnjom ka dubinskim, istraživačkim fotografskim projektima.
Borko Vukosav (Dubrovnik, 1984.) diplomirao je fotografsko snimanje na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Svoje radove predstavljao je diljem svijeta te osvojio mnoge prestižne nagrade i priznanja iz područja suvremene fotografije. Živi i radi u Zagrebu.
Portreti: Maja Bosnić
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
