Kada se priča o vidljivosti domaćeg filma obično se govori o brojkama ljudi u kino dvoranama, zastupljenosti na domaćim TV kanalima i (ne)uspjesima na međunarodnim festivalima. To je svakako filmska tema od najšireg interesa, ali kod nas se proizvode i kratki filmovi čija je distribucija još problematičnija ili je gotovo nema pa njima i otvaramo Vizkulturinu filmsku rubriku.
Mladić u Cerju ima ilegalnu radio stanicu. Pušta pjesme i prenosi vijesti; oduševljava ga da se ono što govori u svojoj kući može čuti i van nje. Jednog dana dolazi Krsto Papić i snima ga; snima još nekoliko sličnih radio stanica po Zagorju i Podravini i od toga pravi genijalan kratki dokumentarac pod imenom Nek se čuje i naš glas. Film pobjeđuje u Oberhausenu (najvažnijem festivalu za kratki film) i neobično brzo postaje klasik. Iako je stalno na granici ismijavanja, film je nedvojbeno duhovit i zabavan, ali čini mi se zanimljivo upitati se čemu se Papić i mi smijemo? Sasvim opravdano rugamo se režimu koji seljacima oduzima radio stanice da bi vježbao strogoću – Papić tu u crnovalovskoj maniri prikazuje vlast kroz tupog birokrata koji tumači da se divlje i privatne stanice oduzimaju jer njihova je djelatnost štetna politički, društveno, moralno i materijalno.
Nešto manje opravdano, smijemo se i jednoj provincijskoj kulturi koja se oduševljava nečim što je nama (posebno danas) toliko bjelodano. U tom smijehu ima i mnogo simpatije i velegradske sućuti za višak osjećaja kod Papićevih radio-ilegalaca, ali sve to mi se čini dvostruko neopravdano, jer, što se emocija tiče, može nam samo biti žao što ćemo danas teško doživjeti njihovu razinu uzbuđenja, a ni tehnološka nadmoć nije nešto što bi nas moglo činiti baš superiornima. Ako pričamo o domaćem (kratkom) filmu, situacija je zapravo dosta slična – sve se snima odmah tu, u našem ili u susjednom dvorištu, a na kraju se finalni proizvod teško probija do gledatelja. Ako snimite film, neobično često ćete čuti pitanje: Di se to može pogledati?
Prije par mjeseci HAVC je u sklopu manifestacije Najkraći dan omogućio gledateljima da putem interneta pogledaju šesnaest nagrađivanih kratkih filmova. Lijepa gesta koja podcrtava zbunjujuću situaciju da su nam svi ti filmovi tako blizu, ali teško možemo do njih. S druge strane, kratkih filmova na netu ipak ima (možemo ih naći uglavnom na youtubeu i vimeu te besplatno pogledati) i to otvara jednostavno pitanje – zašto su neki filmovi dostupni, a drugi nisu?
Najčešće je riječ o filmovima koji su prošli svoj festivalski ciklus, ali teško je utvrditi neki precizniji obrazac po kojem se pojavljuju. Posebno bi bilo zanimljivo ispitati kakva je veza kvalitete novijih kratkih filmova i njihove dostupnosti. Nije čudno da je situacija s kratkim filmom tako zamagljena, jer riječ je o filmskom rodu koji već sam po sebi ima nezahvalan, podređen status – prakticiraju ga najviše amateri i studenti pa je teško procijeniti koji su uradci (i u kojoj mjeri) tek vježbe i pripreme za nešto veće ili duže, a koji su cjelovita ostvarenja. Ta pitanja nisu u interesu šire publike pa se o svemu tome jako rijetko i piše. Vrednovanje kratkog filma gotovo u potpunosti je prepušteno festivalima koji bi i trebali ostati središte filmske scene, ali sve dok ne bude i drugih značajnijih alternativa festivali će diktirati i unificirati filmsku poetiku što je poseban problem kod mladih filmaša od kojih se ipak očekuje neka svježa krv.
U slučaju kada film naiđe na odbijanje festivalskih komisija, za očekivati je da će se autor obeshrabriti pa ga nećemo vidjeti ni na internetu. S druge strane, ako je film imao dobar festivalski život, to je opet razlog da se film ne pojavi, jer producenti očekuju da će ga prodati televiziji ili na neki drugi način distribuirati. Međutim, to se nažalost ne događa često, a kada se i dogodi riječ je o gotovo simboličnim naknadama. Zato je šteta što je dosta dobrih filmova stalo negdje na pola puta i ostalo neodgledano. U toj situaciji zbunjeni su i autori i publika, a vjerojatno i producenti. Na poseban način je to šteta za one filmove koje smo preko HAVC-a financirali svi zajedno pa bi bilo lijepo da ih nekako zajedno i pogledamo. Za kratki igrani film HAVC izdvoji i do tristo tisuća kuna. Za taj iznos portal koji upravo besplatno čitate mogao bi raditi godinu dana, svakodnevno objavljujući tekstove.
Jasno da je film skup i bilo bi bolje kad bi dobivao još veće potpore, kao što bi bilo bolje kada bi omjer u financiranju onih koji filmove rade i onih koji ih prate bio barem nešto manji. Što se tiče kratkog filma iz prošlog stoljeća i prošle države, tu je situacija opet na svoj način komplicirana. Upravo spomenuti Papićev film s još pet njegovih kratkih dokumentaraca restauriran je i objavljen na DVD-u u produkciji Zagreb Doxa. Nažalost, to je jako rijedak primjer brige o filmskom kanonu pa na tom polju internet ima posebno važnu ulogu; jedan od vrijednih youtube kanala je Croatian Cinema koji vodi filmolog Tomislav Šakić.
U svakom slučaju, ne možemo nikog napasti što ne želi besplatno podijeliti nešto u što je uložio vrijeme i novac; i možda bi se upravo masovnim dijeljenjem filmova na netu obesmislio rad na potrebnom unapređenju distribucije gdje će se poštovati prava autora i producenata, kao što je to slučaj, recimo, kod Netflixa, no kakogod bilo, trenutna situacija u kojoj filmaši ne dobivaju ništa od svojih filmova, a publika ne dobiva ni same te filmove je najgora opcija.
Film je dosta drugačiji od, naprimjer, poezije i teško je vjerovati da će ga netko snimati bez namjere da ga kasnije prikazuje, ali svejedno mnogi ostanu zaključani pod šifrom. Možda objava filma na internetu može izgledati kao autorov ultimativni izraz pristajanja uz vlastito djelo, u smislu ovaj film je toliko dobar da želim da ga svi u svako doba mogu pogledati pa je to ono zbog čega se mladi autori ustručavaju podijeliti nešto nad čime su mnogo vremena proveli. S druge strane, može se steći i dojam da film objavljivanjem na mreži gubi neku vrstu ekskluzivnosti, vrijednosti – kao što je rekao Radimir Čačić: Čim je nešto besplatno, meni je sumnjivo.
Iz prijateljskih razgovora s autorima čini mi se da sve od navedenog može biti donekle točno i da još, naravno, postoji niz produkcijski složenih faktora, ali kao glavni razlog i zajednički nazivnik pod koji bi se moglo mnogo toga svesti je obična ljudska inercija. Ono čime bismo se mogli protiv toga boriti je jednako običan ljudski poticaj pa se nadam da će i ovo pokretanje filmske rubrike na Vizkulturi imati svoj mali doprinos da se o filmu više piše, priča i da ga se gleda.
Možda ni mladić iz Papićeva filma ne bi imao onakav žar u vremenu kada je moguće slobodno pokrenuti jedan od milijardu blogova ili youtube kanala, ali lijepo ga se prisjetiti i od njega učiti; ako ga ne budemo slijedili vratit ćemo se na selo, tamo odakle je on uspio otići.
 
*Portal Vizkultura.hr i objave pod temom“Vizualne umjetnosti u medijima” sufinancirane su sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
