U nedostatku mjesta koje je za ovu priču neupitan početak, počet ću od sredine – za nju se bar svi možemo složiti da je negdje između dva kraja.
Hrvatska je fotografska scena, a volimo si misliti i nešto šira javnost oko nje, Hrvoja Slovenca postala svjesna 2011. godine, kada je na festivalu Rovinj Photodays osvojio prvu nagradu u kategoriji Umjetnički koncept. Odmah ga je ta ista scena i prisvojil,a i Hrvoje, koji naime već gotovo 15 godina živi u New Yorku i tek se tamo uopće počeo baviti fotografijom, je postao , kako to kod nas biva, ‘hrvatski fotograf s američkom adresom’. Kao da je ta adresa nešto usputno, nešto što je vrlo lako moglo biti i nešto drugo i ništa se značajno ne bi promijenilo. U toj sintagmi adrese ne znače ono što u velikoj većini slučajeva, a u Hrvojevoj priči svakako, zapravo znače: obrazovanje, potporu – financijsku i svaku drugu, inspiraciju, zajednicu, itd. No, istina jest da je hrvatska fotografija u tom trenutku bila baš nekako umorna pa joj i ne možemo zamjeriti što se svježe krvi spremno napila.
*Hrvoje Slovenc (fotografija: Barbara Šarić)
Iste je godine, kao dobitnk spomenute nagrade , Hrvoje u Galeriji Račić u Zagrebu imao i samostalnu izložbu, a od onda je u Zagrebu samostalno izlagao još tri puta. Posljednji put još traje. U Galeriji Spot u Čanićevoj ulici do 22. srpnja možete pogledati dio njegove najnovije serije “Hrvatska rapsodija:prigraničja”. No, potrajalo je dvanaest godina (natrag) do Hrvatske.
Hrvoje je u Ameriku otišao 2002. nakon što je diplomirao biokemiju na PBF-u u Zagrebu. Kao dobitnik Rektorove nagrade imao je priliku posjetiti Vindijine pogone i suočiti se sa stvarnošću za koju ga njegovo obrazovanje nije pripremilo. ‘Kad su me stavili u taj pogon dok su oni sa šlaufovima prali to perje i krv…Nekako, ne ne, nije to nešto što me zanimalo.’ Nije znao što želi, no znao je dovoljno da to ne, i nakon kraćeg izleta u trgovački sektor na nagovor prijatelja, i tadašnjeg partnera, obojica su upisali novi fakultet, The City College of New York. Priznaje ‘da sam trebao ići sam, vjerojatno se nikad ne bih odlučio’. Tamo su morali odabrati neki major i to je, gledajući unatrag teško je reći slučajno, pa ću reći: eto, bila fotografija. ‘Nikad prije nisam fotografirao, ništa smisleno. Ali umjetnost me zanimala, filmove sam uvijek volio. taj neki vizualni dio me privlačio.’ Budući da ni sam nije znao što ga u Americi čeka, svojoj je obitelji rekao da ide na doktrat iz biokemije. ‘Čisto da ih ne plašim. No, za fotografiju sam se odmah zagrijao, baš mi je sjela i brzo sam znao da hoću nešto s njom radit. Svojima sam polako počeo spominjati ovaj fotografski kolegij pa onaj i onda sam im u jednom trenu rekao da sam se skroz prebacio na fotografiju. Sad znaju da zapravo nikad nisam išao na doktorat.’ Za svojom prvom strukom, kaže, nikad nije požalio.
*Hrvoje Slovenc – Portraits / Chapter IV Untitled III
Negdje na trećoj godini dodiplomskog studija otkrio je kameru velikog formata i od onda fotografira samo s njom. Tada je napravio i seriju portreta istospolnih parova “Partners in Crime”. Već su ti portreti, iako dokumentarne prirode, visoko izrežirani, nešto što će s godinama biti sve veći dio njegovog rada. Hrvoju su za tu seriju uzor bili dagerotipi čiju je uštogljenost i nezgrapnost, u ono doba rezultat procesa, uspio rekreirati pažljivom kompozicijom i detaljnim upupućivanjem svojih subjekata u ono što od njih želi dobiti. Poziranje je, kaže, ‘jako dugo trajalo. Ali, nije mi problem tražiti od ljudi da se namještaju koliko god treba, sve dok točno znam što želim dobiti. Pretvorim se gotovo u neku drugu osobu. Ako nisam siguran što želim, onda imam problem.’ Seriju “Partners in Crime” Hrvoje naziva ‘očitom’ serijom, na način na koji to njegov kasniji rad nije i ne misli pod time ništa negativno.
Nakon diplome htio je na magisterij – na Yale. Prve godine selekciju je prošao do intrevjua no, ipak nije bio primljen. U međuvremenu je dobio stipendiju za rad na fotografskom projektu u Africi. ‘Išao sam tama fotografirati jedno od olovom najzagađenijih područja na svijetu. Valjda me još uvijek vuklo ono što sam prije studirao.’ Već se tu Hrvoje suočio s ograničenjima klasičnog dokumentarnog pristupa, od kojeg će kasnije gotovo potpuno odustati. ‘Bio sam tamo možda tjedan dva. U Zambiji. I onda sam skužio da se ja zapravo ne mogu vratit u Ameriku sa slikama i reći: “to je to!” Znaš ono, “to je problem i ja sam dokumentirao taj problem”. Bilo bi licemjerno. Ja to ne mogu nikako razumjeti, njih i njihov život tamo. Pa sam pozvao prijatelja da dođe za mnom i da piše o tim našim iskustvima tamo. Razgovori s političarima, selo u kojem baš svi imaju AIDS, naše nesnalaženje u svemu tome i nemogućnsti da mi to uopće dokučimo. Tako da zapravo taj tekst s mojim fotkama, to mi je imalo nekog smisla.’ Rezultat toga rada bila je knjiga za koju je tekst pisao Hrvojev prijatelj, teoretičar književnosti Donald Mengay. Danas ju vise nije moguće nabaviti, a čak ni Hrvoje nema primjerak.
*Hrvoje Sloevenc – Home Theater / Untitled I October Bliss
Da su fotografije bile dobre, vjerovat ćemo s obzirom na to da su upravo one Hrvoju iduće, 2008. godine, osigurale upis na Yale. Prestižan dvogodišnji postdiplomski program svojom se strukturom uvelike razlikuje od drugih fotografskih i uopće umjetničkih magisterija. Nema predavanja. ‘Mislim da smo u te dvije godine morali uzeti dva kolegija koje si morao zapravo sjest i odslušat. Ali to si mogao uzet bilo što na sveučilištu, veze nije moralo imati s fotografijom.’ Nema zadataka, nema eseja. ‘Nikad nisamo morali pisati artist statement. Ni jednom.’ Tri puta u semestru svaki student izlaže svoje radove pred nastavničkom komisijom koja onda te radove kritizira (naizgled nezgodan no, u ovom slučaju vrlo prikladan prijevod critiquing). ‘Ti sam sjediš ispred njih. Svi ostali studenti su iza i šute. Nitko riječ da bi rekao. A ovi sat i pol…’ Ne znam za vas, meni bi zvučalo dovoljno užasavajuće i da ne znam tko su ‘ovi.’ A oni su, da spomenem sve jer šteta bi bilo izabrati samo neke: Paul Graham, Collier Schorr, Gregory Crewdson, Taryn Simon, Richard Prince, Robert Storr, Philip-Lorca di Corcia i Tod Papageorge. ‘I sad imaš tih sedam, osam umjetnika koje beskrajno cijeniš i svako ti kaže drugačije. I ti si tako zbunjen da ne znaš što napraviti. I onda ih pokušavaš nekako udobrovoljit pa napraviš nešto što bi možda nekom odgovaralo, onda te taj popljuje za istu stvar koju ti je prošli put rekao da bi treabao napraviti. Totalno te zbune. Namjerno to rade. Da vide kako ćeš se s time nositi. I to je baš psihički naporno dok ne naučiš reći “jebite se! Ovo je moje!’ Neki to otpočetka znaju, neki nauče a nekima nikad ne pođe za rukom. Hrvoja je prva godina studija dovela do stanja ozbiljne depresije. Ljeto prije povratka na studij proveo je u izlascima i alkoholu a fotoaparat nije htio ni pogledati.
Slijedi onaj trenutak, svi ga znamo makar iz filma, kad se u junaku nešto prelomi i ipak se diže. ‘I onda jedan dan, baš sam se probudio, ležao sam na podu kod prijatelja, potpuno razvaljen od noći prije i rekao sam ‘Ma jebite se! Vi to meni radite, vi meni uništavate ono što ja volim, nema faking šanse. Nema šanse!’ I samo taj dan, whoooom, okrenulo se.’ Počeo je snimati novu seriju (“Home Theater”) i po povratku na Yale sve je bilo drugačije. Dobio je studij koji je htio.
*Mengay + Slovenc – Brick and Bones / Bible Press
Osim dragocjenog samopouzdanja i sigurnosti u vlastiti rad, Hrvoje je na Yaleu dobio i fotografsku zajednicu. Ljudi s kojima je studirao još uvijek su bitan dio njegovog života i velika potpora u njegovom radu. ‘Oni su mi okosnica svega – s prijateljske i s profesionalne strane. Oni su ti s kojima dijelim svoj rad u procesu nastajanja i s kojima o njemu diskutiram.’
Spomenuti serija fotografija pod imenom “Home Theater”, koju je dovršio nakon studija, postala je prvo poglavlje ciklusa “Marble Hill”. Fotografije prikazuju prostore u kojima se odvijaju S&M aktivnosti a rezultat su za fotografiju česte kombinacije znatiželje, nelagode i estetike. Na ideju je Hrvoje nabasao slučajno. ‘To ljeto između dvije godine studija, u onom šugavom stanju, tražio sam po oglasima neki posao, čisto za nešto zaradit. I pronašao sam neku dominu kojoj je trebalo napraviti fotografije za reklamu. I ja sam se javio. Toliko me je bilo strah kad sam išao, ništa nisam o toj sceni tada znao. Rekao sam prijatelju “Za 30 min me nazovi, ja idem tamo i tamo, ne znam što će se dogodit.” I tamo sam ju slikao u nekim blesavim pozama, kako je već ona htjela. No, zapravo mi je u tom stanu bilo jako zanimljivo kako ona ima taj neki šparet gdje kuha i taj nekakav krevet i neki ormarić s nekim proizvodima za čišćenje. Znaš ono, prostor gdje normalno žena jede, sere… Htio sam nać više tih prostora gdje ljudi, unutar ‘normalnog’ života, imaju jedan dio koji im služi za te neke druge aktivnosti.’ Tim se radom već daleko odmakao od čistog dokumentarističkog pristupa, u potrazi za određenim osjećajem. Sve su fotografije izrežirane a neke je prostore čak sam ‘izradio’ samo za potrebe fotografije.
*Hrvoje Slovenc – Marble Hill / Chapter III / Helac Fine Art, NYC
Slijedila su još tri poglavlja: instalacija “Harry Black” u kojoj Hrvoje rekreira dnevni boravak ovlaš znanog susjeda u koji postavlja njihove odglumljene zajedničke portrete koji upućuju na nepostojeću intimnost; serija portreta “Portraits”, koji umjesto naizgled željenog uzbuđujućeg efekta u gledatelju zapravo izazivaju sram i nelagodu i, konačno, “Marble Hill” serija fotografija imaginarnog stana nakon požara. Da je ciklus Marble Hill knjiga, bio bi kolekcija priča prije nego roman. Tematski nepovezana poglavlja ipak čine jednu cjelinu, kao Hrvojevo nastojanje da na neki način izrazi ono što je u njemu izazvao taj, za njega danas sve manje novi, svijet u kojem se našao. ‘Htio sam napravti nekakav presjek tog svijeta koji je polu umjetan, na neki način izvještačen i tražio sam različite ajmo reć vizualne jezike kojima bih mogao tu istu tematiku obraditi.’Ako je ovo na čemu radi sada Hrvatska rapsodija, Marble Hill je Hrvojeva Američka rapsodija na kojoj je radio četiri godine. ‘Kako si znao da je gotovo?’ ‘Nije mi se više dalo.’
Neki fotografi svoje najbolje radove ostvare u intimnom prostoru obitelji, prijateljskog kruga, doma (ili domovine). Hrvoje nije jedan od njih. ‘Ne mogu fotografirati ono što mislim da znam ili ono što mi je neka noramala. Jednostavno mi je to nezanimljivo. Zato mi je sad Amerika…nisam siguran da me više zanima. Naravno, ima tema koje bih mogao raditi, svakako. Ali ne u smislu ovoga što sam radio prije, da je to nekakava društvena, ma nije čak ni kritika nego čisto nekakvo moje viđenje. Meni je sad sve tamo normalno. A ovo ovdje, u Hrvatskoj, mi je prije bilo tako i sad više primjećujem neke stvari koje prije ne bih primjetio.’ Nije mu Hrvatska, koju svake godine posjećuje i čija zbivanja redovito prati postala strana, ali se od nje dovoljno odmakao da prema njoj napokon može biti kritičan na način na koji to prije nije mogao (u posljednjih su se par mjeseci i mnogi od nas ovdje od nje toliko odmakli, ali to je sad neka druga priča…).
*Hrvoje Slovenc – Hrvatska rapodija / Sunbathers at theRivieraAnonymous
Kao i u ranijim serijama, Hrvoje u “Hrvatskoj rapsodiji” ne pokušava dokumentirati što se događa već uhvatiti/izazvati vlastiti osjećaj te ‘raščlanjene, zbunjujuće, nelagodne, silovane realnosti.’ Sve su fotografije unaprijed isplanirane i detaljno izrežirane. Ima li ono što je na njima prikazano ikakve veze s Hrvatskom (jesu li snimljene u Hrvtaskoj, jesu li osobe na njima zaista odavdje) nije mu važno. Što se gledatelja tiče, moglo bi imati i to je dovoljno. A odlazi i korak, ili nekoliko, dalje od prijašnjeg rada. Možda zato što se ipak radi o prostoru uz koji je njegov život i danas čvrsto vezan, i u čiju je stvarnost još uvijek pre duboko uronjen da bi iskustvo uspio izraziti samo kroz fotografiju, ili se jednostavno radi o prirodnom razvoju njegove umjetničke prakse (jedno ne isključuje drugo) Hrvoje je za Hrvatsku rapsodiju napisao i priču inspiriranu vijestima iz domaćeg tiska i vlastitim sjećanjima na balkanštinu Balkana (kao i fotografije, priča je fikcija u službi prikaza ‘stvarnosti’), napravio je linorez, trenutno završava crtež, a planira još snimiti i jedan video rad.
Ne zna hoće li se ovo šaranje po medijima nastaviti i nakon što na jesen završi “Hrvatsku rapsodiju” i cijeli rad izloži u muzeju u Philadelphiji. Trenutno mu to treba. No iskustvo je svakako utjecalo na njegov rad sa studentima na County College of Morris u New Jerseyu gdje drži šest fotografskih kolegija. Njegovi student slobodni su raditi u svim medijima. ‘Mislim da, to je program fotografije, al meni je prvenstveno važno da se ljudi pronađu. A sad kad ja sam u svom radu više nemam granica, mislim da nije fer da njih limitiram. Mislim, fotografija se mijenja, umjetnost se mijenja, sve je danas fluidno. Tako da im sada otpočetka, od prve godine pokušavam dati krila.’ Iako je u tom pogledu poprilično slobodan, kad je u pitanju savladavanje tehnike tu je ‘još uvijek veliki tradicionalist. Moraju s tehničke strane znat osnovne stvari. Pročitao sam u Giacomettijevoj biografiji citat da je on krenuo radit umjetnost tek kada je prestao razmišljat o tome kako to radi. Tehnika mora biti toliko dio tebe da ne moraš razmišljat o njoj.’ Kad svladaju tehniku, svojim studentima pokušava pomoći da u svom radu pronađu onu delikatnu ravnotežu između osobnog i univerzalnog. ‘Da shvate da to što rade mora biti osobno ali ujedno mora nešto govoriti i drugima.’ Smatra da formalno obrazovanje u umjetnosti i dalje ima veliku ulogu. ‘Osim tehnike tu je diskusija, koju ne možeš imati sam sa sobom. Niti ju oni mogu imati sa svojim prijateljima, neke stvari moraš čuti od nekoga tko ima više iskustva. I onda, kontinuirano raditi kroz semestar. Kada ti se već povraća od onog što radiš, naučit progurat kroz to.’
*Hrvoje Slovenc – Hrvatska raposdija / Xmas
Sam, nakon što je otišao sa studija, nema problema s motivacijom. ‘Još uvijek imam veliki poriv fotografirati kad ciljano radim neke stvari. S druge strane, znam mjesecima uopće ne uzet kameru u ruke ali cijelo vrijeme dumam u glavi, jako puno toga skiciram, zapisujem. “Skupljam” slike oko sebe, odnose nekih stvari. Ako me privuče neka scena dok gledam film, zbog svjetla, kompozicije, nekog detalja, uzmem screenshot. Imam tisuće tih screenshot-a. Tako da, zapravo, radim stalno.’ Jednu fotografiju može planirati i po nekoliko mjeseci a, budući da koristi kameru velikog formata, i sam je proces fotografiranja naglašeno spor i precizan.
Tek je na Yale-u naučio uživati u Atgetovom radu koji cijeni upravo zbog sporosti i preciznosti. S druge strane, od ‘starih’ mu je i dalje daleko nadraži Garry Winogrand čiji rad, dodaje uz smijeh, ‘veze nema s ovim što ja radim. Fascinira me taj život koji unosi u fotografije. Meni, valjda, moja osobnost ne dopušta da tako radim.’ Fotografiju na internetu slabo prati (iznimka je American Suburb X) ali se trudi ići na izložbe kojih oko njega, opet ono pitanje adrese, ima u izobilju. U zadnje vrijeme posebno su ga se dojmile izložbe Got to go, fotografkinje Rosalind Fox Solomon i posljednja izložbu Micheala Riedla u galeriji David Zwirner.
*Hrvoje Slovenc – Hrvatska rapodija / Snake
Hrvoje je, vidi se, od onih koji kad se u nešto daju, daju se potpuno. To je, uostalom, karakteristika većine onih čija imena znamo i o kojima pričamo (barem na Vizkulturi, kriteriji za spomen u Jutarnjem su neki drugi). Lice koje skida barem 10 s njegovih 39 godina, žargon Novog Zagreba s početka 2000ih i učestao smijeh, možda bi vas zavarali u pogledu ozbiljnosti s kojom Hrvoje pristupa svome radu. Često i za druge spominje da ‘ozbiljno rade’ ili da je nešto baš ‘ozbiljno napravljeno’ i očito je ta karakteristika nešto što posebno cijeni. Od bavljenja sportom u mladosti (ima i u tome nešto), preko biokemije do fotografije, a danas još i šire umjetničke prakse, Hrvoje je izvrstan primjer onog: How you do anything is how you do everything. Sjetit ću se toga idući put kad…
Razgovarala: Barbara Šarić
Više o umjetniku: hrvojeslovenc.com
* U pripremi je knjiga Hrvatska rapsodija:prigraničja koju će ove jeseni objaviti Ured za fotografiju (UzF)
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
