Dizajnere Marka i Gorana, poznatije kao Šesnić&Turković, želim intervjuirati već neko vrijeme. I uvijek sam se nadao da ću taj razgovor moći nazvati „Dizajneri u papučama“ jer pred svojim velikim ekranima u svom studiju u Klaićevoj uglavnom sjede i rade u papučama. Ali su, valjda intuitivno (da ih ne prozovem dizajnerskim papučarima) ovaj put bili u tenisicama. Kažu, malo su se uozbiljili i upristojili za intervju. Jednostavnost te profesionalna skromnost ove dvojica dizajnera vješto je upakirana u ležernost i frajerluk, a meni najzabavnija činjenica vezana za Šesnića&Turkovića je da oni nekako uvijek misle da nisu toliko dobri (i toliko mladi) kao što svi kažu. Meni se čini da jesu.
Što dizajnerski dvojac misli, kaže, radi, kritizira i komentira pogledajte u nastavku
*Goran Turković i Marko Šesnić / Fotografija: Maja Bosnić
Vaše kolege dizajneri često će reći da je ogromna razlika raditi za kulturu i kulturne institucije te za privatnog klijenta, osobito u kontekstu autorske slobode, novca i stresa. Kako na to gledate?
Marko: Nama su manje-više svi klijenti jednaki. Valjda nema te velike razlike o kojoj pričaš jer ne radimo poslove za ogromnu količine love pa je suradnja i s jednima i s drugima ugodna. Sigurno je kod velikih klijenta veća i odgovornost i hijerarhija ljudi koji te „maltretiraju“ pa zato dolazi do problema.
Goran: Ovo sve što radimo izvan kulture, s privatnicima je koji su nas uzeli jer nas cijene pa vjeruju onome kako i što radimo. Ono što ipak treba naglasiti je da se definitivno oko novca bolje dogovarati s kulturnim institucijama jer to uvijek izgleda onako kako se dogovoriš i do kraja se to poštuje. Postoji budžet za projekt, mi smo dio budžeta; koliko dogovaramo, toliko i dobijemo. Nema onih klasičnih „čekam da mi se nešto proda pa ću ti onda platiti“ ili nejavljanja na pozive.
Jeste li do sada imali iskustva s nekim baš korporativnim stvarima i „velikom lovom“?
Marko: Jesmo nešto malo: i sami, i dok smo radili s Cuculićem. Ali sve veće, što smo radili, bilo je vrlo intenzivno. Taj posao je takav da uz to ne možeš raditi baš ništa drugo. To te potpuno isiše, vremenski i energijski. Prije tri, četiri godine se tako nešto isplatilo odraditi financijski jer se puno bolje plaćalo, no sada baš i nije više tako.
Goran: Danas su te ogromne svote, koje se troše na oglašavanje, ipak sve manje pa je to borba lavova za klijente. Nama je drago da nismo direktno u tome, ove „male“ stvari nam je ugodnije raditi.
Znači dominanto ste u kulturi i nišama uokolo toga. Mladi dizajneri u Hrvatskoj imaju bezbroj prilika raditi za velike klijente iz sfere kulture, važne kulturne institucije, što je vani stvar valjda maksimalnog prestiža i rezervirano je za neke malo veće face. Kako to komentirate?
Marko: To je istina. Da smo u Londonu, vjerojatno bismo dizajnirali letke za pizzerie (smijeh). Ali s obzirom da smo u Hrvatskoj, ta činjenica da radimo za neke od najvećih kulturnih institucija ne znači nužno i da je lova genijalna. Na primjer, mi trenutno radimo za HNK. Da u Londonu radiš za National Theatre, sigurno bi se financijski dio bolje osjetio.
Goran: To što vani takve projekte rade samo veliki studiji, ima veze i s tim da ni jedna institucija ne dobiva lovu za izdržavanje samo od države, nego i sami moraju zaraditi. Onda im puno više stvari ovisi o dizajnu.
Marko: Osim toga, imaju jako dugotrajan i jak utjecaj dizajna i puno veću scenu.
*Klikom na jedan prikaz otvara se galerija slika
Mislio sam vas pitati bojite li se trenutka kada će vas prestati doživljavati kao mlade dizajnere i tako vas nazivati, ali često ističete da više niste mladi! Ne razumijem, pa tek vam je 30?
Goran: Pa nismo više mladi u kontekstu da nemamo više živaca raditi stvari temeljene na entuzijazmu, slabo plaćene, s nejasnim ciljem, premda još uvijek masu stvari napravimo pro bono. Kada te netko naziva mladim, onda je to još uvijek malo neozbiljno, a mi smo ozbiljno u svemu ovom jer ipak od ovog živimo. Stvar je u tome da smo postigli nekakav imidž u tih nekoliko godina koliko postojimo, ali nije da smo došli do stupnja gdje možemo dignuti cijene, kao što se to radilo prije pet godina. Danas, realno, malo toga možeš adekvatno naplatiti.
Mislite li da se osjeti ta ekonomska kriza i kod vas, s obzirom da mi se čini da velika većina dizajnera koje poznajem ima posla i jako puno radi, za razliku od, recimo, kolega arhitekata?
Marko: Osjeća se pad, itekako. No više u ovom financijskom aspektu, dok posla ima. Čini nam se da radimo triput više, ali da financijski dio to ne prati. Budžeti se stišću, svi te više pritišću za tu svoju lovu koje je, realno, dosta manje. Kad pogledamo popis svega što radimo zadnjih mjeseci, prije par godina bismo s tim poslovima mogli financijski isplanirati puno dulji period.
Goran: Super je da imamo posla dovoljno da živimo od toga, ali nije da zarađujemo onoliko koliko realno toga odradimo.
Marko: Htjeli bismo zaposliti još nekog, investirati u edukaciju i još neke stvari, ali to sad jednostavno ne ide. Treba biti „šparan“ i racionalan pa ćemo vidjeti.
Kada ste osvojili Red Dot, bili ste prisutni u dosta medija, a onda i na pretencioznoj listi nekih domaćih novina kao „najuspješniji ljudi mlađi od 30“. Postoji li ikad neki realni feedback od tih natpisa, u smislu novog posla?
Goran: Odlučno ne! Za posao to kod nas malo koristi! Nakon niti jedne od tih objava nas nije netko potpuno nepoznat nazvao i rekao da nas hoće angažirati.
Marko: Ma pročitaju ljudi, ali nije da smo dobili posao jer je netko nešto pohvalno o nama vidio u novinama.
Goran: Mislim da u tim slučajevima samo ljudi koji nas već znaju, koji su nas i ovako i onako mislili zvati, dobiju vjetar u leđa.
A kako balansirate s cijenama i naplatom svog rada? Ima li dampinga i pritisaka da se spusti cijena?
Goran: To se sad sve više događa, i nama i kolegama, i to nam je grozno.
Marko: Događa se da se obujam dogovorenog posla poveća i njegovo trajanje produlji do momenta da postane neisplativ . To ne volimo, no nemamo puno takvih primjera. S druge strane, najdraže su nam varijante gdje ljudi prvo pristanu na realnu cijenu, koja se nekima u startu čini visoka, ali na kraju shvate da je cijena itekako opravdana te se suradnja nastavi na drugim projektima. Ako je od prvog projekta bilo dobro, uglavnom nastavljamo suradnju. Situacije gdje se suradnje ne nastave relativno su rijetke , a za neke od njih ponekad mislimo da je tako i bolje.
Na čemu trenutačno radite?
Marko: Upravo smo završili projekt izložbe u Arheološkom muzeju u Zagrebu za koju smo radili identitet i postav, zajedno s Ivanom Veljačom. To nam je bilo super. Bilo je intenzivno, nekih mjesec i po dana, sad je to otvoreno pa su pale emocije i lakše nam je.
Goran: Trenutačno imamo dosta posla s Porinom (diskografskom nagradom) za koji smo radili vizualni identitet, radili smo za nominacije pa sad dalje materijale za dodjelu nagrada. Radimo i na vizualnom identitetu Dubrovačkih ljetnih igara, kao i na plakatu i materijalima za jedan igrani film te na nekoliko drugih vizualnih identiteta.
Kako, recimo, dođete do takvih poslova, Porina ili Igara? Kako ide taj proces?
Goran: Za Porina je bio „pitch“ na kojem su se natjecale produkcijske agencije, gdje je „Noa“ Mirke Modrinić dobila posao kao agencija pa je za dizajn „outsorceala“ nas. Za Dubrovačke ljetne igre je Krešo Dolenčić dogovorio suradnju s Marom Pitarevićem koji nas je pozvao za dizajnerski dio posla. S njim smo uspješno surađivali na Sudnjem danu pa smo mu valjda, kada je dobio taj zadatak, prvi pali na pamet. Ni jedan od tih poslova nije direktna narudžba nama kao genijalnim dizajnerima (smijeh).
Možda nije, ali je ovo s Igrama direktna posljedica neke ranije suradnje. To bi značilo da se onaj entuzijastični angažman ipak isplati jer ćete raditi za jedan od najvažnijih kulturnih događaja godine na domaćoj sceni ?
Goran: Pa da, donekle si u pravu. Sudnji dan smo radili iz entuzijazma (kao i svi ljudi koji na tom projektu rade) pa je ovo nekakva nadogradnja suradnje. A što se tiče Dubrovačkih igara i njihove važnosti, upravo se o tome radi, u tome i jest problem! Radit ćemo Igre, pa radimo Porin, konstantno za zagrebački HNK, znači za neke izuzetno važne domaće događaje i institucije, a financijski to nije onoliko isplativo koliko ljudi misle i koliko bi trebalo biti.
Dosta o lovi, ajmo o struci. Kako gledate na rad vašeg društva, odnosno HDD-a?
Marko: Možda nismo najaktivniji članovi HDD-a, ali sam popis događanja, radionica i akcija zadnjih godina, prezentiran na zadnjoj skupštini, zbilja je impresivan tako da je HDD, na čelu s Irom, radio zbilja super posao, a vjerujemo da će Ivana nastaviti taj posao jednakim tempom.
Sve same pohvale. Imate li neke zamjerke na račun društva i generalno na rad struke?
Goran: Ono što nas malo nervira, ne samo nas, nego i puno naših kolega, jest činjenica da u Hrvatskoj dizajn još nije prepoznat kao struka. Najveći proizvođači znaju što je dizajn, kulturne institucije također, ali male obrtnike i poduzetnike, kao i širu javnost, još treba jako puno educirati i doprijeti do njih. Da bilo kojeg malog obrtnika, recimo medara, pitaš tko mu je dizajnirao etiketu, reći će „što dizajnirao“? Devedeset posto Hrvata uopće ne zna čemu služi dizajn. Primarna funkcija HDD-a bi trebala biti raširiti te spoznaje. Da ljudi, a pri tom mislim na širu javnost, znaju što je dizajn prije nego krenu raznorazne podjele: na inkluzivni dizajn i društveno osviješteni dizajn. Naravno, to treba poticati, no najvažnije je prvo promovirati i proširiti odgovor na pitanje: „Što je dizajn,“ pa se tek onda baviti ovim drugim.
Na koji način mislite da se to može promijeniti i kako se može na to utjecati?
Goran: Pa mislim da bismo trebali biti malo senzibilniji po pitanju tog takozvanog „mainstream-dizajna“ i isticanja kvalitete istog. Dobar je primjer kad prije dvije, tri godine nije dodijeljena nagrada za ambalažu na bijenalnoj izložbi HDD-a. To nas je, zajedno s nekim kolegama, dosta iznerviralo. Da HDD ne dodijeli nagradu u kategoriji u kojoj je bilo puno proizvoda – maslinovih ulja, vina, sokova; od Cuculića, Brukete&Žinića ili Izvorke Jurić, koji su odlično dizajnirani i vani su dobili brojne nagrade – to nema smisla. Scenarij je trebao biti takav da, recimo, „Voćko“ dobije nagradu pa izađe u nekim „rendom“ novinama s naljepnicom „dobitnik nagrade HDD-a za najbolju ambalažu“. Onda ljudi vide da postoji nešto što se zove „dizajn ambalaže“ i malo im je jasnije što uopće dizajn jest. Na taj način to promoviraš.
Marko: Ta njihova odluka je popljuvala scenu dizajna ambalaže, a treba biti svjestan da smo u zemlji u kojoj se malo toga proizvodi. Ne treba ni napominjati da su neki od tih radova bili višestruko nagrađivani na stranim natječajima tako da je je taj potez u najmanju ruku nejasan.
Goran: Ako se vratimo na onog mog medara od prije, njemu bi taj dizajn ambalaže itekako dobro došao da je svjestan njegove uloge, važnosti i primjene. Ali mu to netko mora objasniti na vrijeme. A tko će mu objasniti? Škola mu ne objašnjava, mediji mu također ne objašnjavaju, a ako je HDD odustao od toga, onda to nije dobro!
Misliš da su odustali?
Goran: Mislim da su oni znatno više fokusirani na to da prate svjetske trendove, ali mi nismo svijet. Mi smo za svijetom zaostali 20 godina i prije nego dođemo do tog svijeta, moramo prvo napraviti puno toga. Moramo postići to da bude svima jasno što smo i tko smo, kao dizajn i dizajneri, a onda se brinuti za dizajnerske pod-kategorijenfo.
*Goran Turković i Marko Šesnić / Fotografija: Maja Bosnić
Mislite li da se tu radi o nekakvom strukovnom stavu prema komercijalnom, odnosno neravnopravnom sagledavanju dizajna u tim različitim kontekstima?
Marko: Upravo to. Meni se čini da se dogodi taj stručni snobizam tamo gdje vlada klima da je onaj dizajn, koji je rađen za realnog klijenta, manje vrijedan od neke kulturne i samoinicirane „no profit“ produkcije.
Goran: Kad radiš za velikog klijenta, onda ga moraš uvjeriti da je to što radiš dobro jer se on neće lako odvojiti od svoje love. Pet puta ti je veća odgovornost i taj će klijent stvarno nešto dobiti ili izgubiti dobrim dizajnom. Svaka „pobjeda“ nad klijentom u svrhu odličnog dizajna, pobjeda je struke. Kada ga uvjeriš u neki radikalniji potez, to je onda zbilja puno. S druge strane, kad radiš samoinicirano ili za klijente u kulturi, tamo gdje nema direktnog i tržišnog feedbacka, onda to već ide u sferu umjetnosti i lakše je. Mi smo zapravo u toj ekipi koja radi za uglavnom za kulturu, ali suosjećamo s kolegama i sigurni smo da im nije lako. Zato su onakvi strukovni postupci besmisleni.
Da, na kraju ispadne da taj „korporativni“ dizajn, svakodnevni dizajn percipiran kroz ambalaže, dolazi do najvećeg broja ljudi, a malo je onih velikih studija koji to rade, a nisu popustili tržištu i to rade još uvijek dobro. Mislite li da je taj komercijalni dizajn strukovno zapostavljen?
Goran: Sigurno da je. Postoji ta klima. Te iste godine, kada nisu dodijelili glavnu nagradu, dodijelili su priznanje Bruketi&Žiniću. Kada ih je Dean Kršić pozvao na pozornicu, s podsmijehom je rekao: „Priznanje ide našim najvećim sponzorima.“ To je rekao zato što oni na bijenalne izložbe prijavljuju i po dvadesetak radova, a kotizacija za prijave košta. Za to inače nitko nema love, dok oni uvijek prijave jako puno radova i odmah se na to gleda kao na nešto negativno. A mi im se zapravo divimo. U principu je jako pozitivno da hoće uložiti toliko para u hrvatsku izložbu. Mislim da njima realno PR ne treba, može im biti sasvim svejedno hoće li sudjelovati tamo i zato je onakav stav nepotreban.
Koja su vaša autorska iskustva s dizajnom koji ima taj dvosmjerni moment, nazovimo ga „tržišnim uspjehom“?
Marko: Nama je najbolji pokazatelj suvenirnica HNK. Tu imamo najdirektniju komunikaciju s krajnjim korisnikom, odnosno potrošačem. Jako se često dogodi da ljudi zovu i rezerviraju razne suvenire, koje smo radili, jer su rasprodani. Tu direktno vidiš da si nešto dobro napravio (ili nisi), da se ljudima sviđa što radiš i da su spremni odvojiti novce za to. To nije priznanje od struke, ali nama puno znači, pogotovo zato što, između ostaloga, dolazi od obrazovane kazališne publike.
Ti kažeš „obrazovane“, ja pomislim na obrazovanje i – eto pitanja o faksu! Kako gledate na taj vaš studij nekoliko godina nakon njega i jeste li imali nekih predavačkih iskustava ili želja?
Goran: Svakako da nam je to interesantno. Možda više u tom nekom suradničkom kontekstu, vođenja radionica i slično. Naravno da bismo to radili i rado se odazvali, ali nas nisu nikad zvali, a nije da smo se mi gurali.
Marko: Što se tiče studiranja na faksu, nama je to bilo izvrsno i siguran sam da smo dosta dobili. Mi smo počeli raditi jako rano, još za vrijeme faksa, i super nam je bilo to što smo mogli na pravim primjerima pitati profesore za savjete i puno nam je to koristilo.
Ti fakultetski dani su bili davno. Zapravo ste skoro od početka studija autorski skupa. Imate li nekad krize „u vezi“ , neka propitivanja suradnje i odluke da ćete raditi skupa koja je donesena dok ste bili znatno mlađi?
Goran: Gle, to ti je poslovni brak i to je to. Više ne razmišljaš o tome. Mi radimo zajedno od treće godine faksa. Već tada smo svakodnevno radili kod Marka, rano smo razvili tu radnu disciplinu. Sad smo već devet godina skoro svaki radni dan zajedno po osam sati (stanka pa smijeh).
Marko: Da, nema više razmišljanja kako je u odnosu niti povratka. To ti je isto kao odnos s obitelji. Jos uvijek funkcioniramo dobro, dobro se razumijemo i ne trebamo niti razgovarati puno kad nešto radimo. Jedan krene blebletati , drugi već to nacrta.
Nekad se dvojcima u kreativnim industrijama pripisuje podjela u kojoj je jedan član dvojca mozak, odnosno kreativac, a drugi menadžer. Je li i kod vas tako?
Marko: Goran je malo više menadžer, ali ništa manje kreativac. Gotovo sve svoje radove napravili smo zajedno. Možda neka inicijativa dođe od jednog, ali se dalje pretvori u zajednički rad. Sve je 50/50. Nekad netko krene s idejom koja je poluproizvod, a drugi je u tri sekude nadogradi da ima smisla. Često se zamijenimo za fileove. Uglavnom to izgleda tako da inicijative radimo zajedno, a onda, kada više nema kreativnog dijela posla, nego iscrtavanja, svatko radi svoje.
Često radite u kolaboracijama. Je li vam zabavan taj moment uključivanja novih ljudi u projekte?
Goran: Taj moment nam je super i projektima daje novu dimenziju. Bitno je znati što možeš, a što netko drugi može bolje od tebe. Zato imamo hrpu odličnih suradnika pa kad nam nešto treba ilustrirati, bolje da nam to nacrta Booboo (Tannenbaum) ili Tomislav Tomić, koji će to napraviti bolje od nas, ili prostorno osmisli Ivan Veljača s kojim smo radili na projektu Arheološkog.
Dosta ste surađivali s Vanjom Cuculićem. Njegovo ime je, nažalost, vjerojatno postalo najpoznatije dizajnersko ime u Hrvatskoj u posljednjih pola godine zbog tog nesretnog plakata za „Fine mrtve djevojke“. Kako gledate na tu farsu sada kad su je, nadam se, svi zaboravili?
Marko: Mislim da se samo pogodio moment pa se u tu jednu priču svašta slilo. Meni je taj plakat dobar i ne mislim da je uvredljiv niti da je bio provokacija, a Vanja ga sigurno nije radio u svrhu jeftinog PR-a jer mu takvo nešto ne treba.
Goran: Meni je bilo nadrealno što se paralelno s dramom oko plakata u kinima vrtio film „Svećenikova djeca“ čija su radnja i plakat, za te hrvatske puritance, sigurno uvredljiviji, a na to nitko nije zucnuo. Film je sigurno znatno eksplicitniji u koketiranju s vjerom, a osim toga, imao je puno veći PR i, generalno gledajući, to je došlo do puno većeg broja ljudi. A na dvije keramičke djevice su svi dobili slom živaca.
I na tom primjeru je vidljivo da je ta Facebook zajednica dosta moćna i lako može neke stvari podići ili popljuvati, jako brzo i nesmotreno. Kako gledate na to da smo postali društvo brzih (a često i zlih) komentara jer je putem društvenih mreža danas baš svatko dobio priliku da izrazi svoje mišljenje?
Goran: Ma ima hrpa takvih primjera. Pojavi se „Lega-lega“ pa krenu priče: „Što je sad ovo? Ovakvo je, onakvo je…“ Onda krenu „Brokula&Ž“ pa ljudi počnu komentirati da je plagijat, da je isto kao i „Lega-lega“. Ima hrpa tih nekih poluzlih kolega na Facebooku koji odmah krenu pljuvati po svemu. Ali baš po svemu. Nama to malo ide na živce. I da ti projekti nisu najoriginalniji, mi uvijek gledamo na to iz ove perspektive: netko je to pokrenuo, netko je u ovoj državi imao muda i volje uložiti u sve to i to netko od naših kolega. Ta oba brenda su zasigurno na puno višem nivou od velike većine stvari na nažem tržištu i to treba cijeniti i ne treba po tome pljuvati. Ista je stvar s produkt-dizajnom i produktašima. Ima ih valjda sve skupa šesnaest koji nešto rade i bave se time, u stvarno nikakvim uvjetima za takvu industriju. OK, neke od tih bih imao doma, a neke ne bih, ali malo ih je i treba taj trud podržavati, a ne ga kritizirati.
Kako se vi nosite s (potpisanim) komentarima na račun svog rada? Što ako ispod ovog članka krenu komentari tipa “Vizualni identitet za Sudnji dan vam je najlošiji rad” ili nešto slično? Kako reagirate na kritike?
Marko: Kad na nekom projektu radiš tjednima, povežeš se s njim, postane ti drag pa ti pljuvanje po njemu teško pada, čak ako je malo i opravdano. Uglavnom, treba prespavati da bismo shvatili da je komentator možda i u pravu.
Goran: Dogodi se da nam dođe netko od prijatelja ili suradnika na kavu i veli: “Vidio sam plakat za “nešto”… Kaj je to vaš plakat? Nije mi baš nešto.” Takve komentare nam je zapravo i drago čuti jer onda pozitivan komentar od iste te osobe ima puno veću težinu. Nije sve što napravimo briljantno i svjesni smo toga. Normalno je i da je nama nešto dobro, a nekom drugom nije… U krajnoj liniji – rad koji se uopće ne komentira nije vjerojatno ni na koga ni djelovao, a mi volimo da nam radovi izazivaju reakcije.
*Klikom na jedan prikaz otvara se galerija slika
Što još rade Šesnić&Turković pogledajte na njihovoj web stranici sesnicturkovic.com ili ih pratite na društvenim mrežama; tumblru, facebooku i twitteru.
