Dugoočekivano 28. izdanje Svjetskog festivala animiranog filma – Animafest Zagreb privedeno je kraju! U šest festivalskih dana prikazano je više od 400 filmova uz brojna popratna događanja, a organizatori su se također pobrinuli da u program uvrste brojne kako nove, tako i klasične filmove hrvatske kinematografije. Ne treba suviše podsjećati da je domaća animatorska scena već godinama prisutna na najprestižnijim filmskim festivalima diljem svijeta, pri čemu je baš Animafest nerijetko vrlo čvrsta odskočna daska mladim autorima koji tek trebaju zakoračiti u festivalske vode.
Zanimljivo je da je kompetitivnu međunarodnu selekciju Daniela Šuljića (umjetnički ravnatelj), Lucije Mrzljak (hrvatska animatorica s estonskom adresom) i Krešimira Zubčića (urednik emisije Animatik na HRT-u) prošlo čak pet domaćih, što etabliranih što novih autora, podatak koji potvrđuje da hrvatska animacija sigurno korača uz bok međunarodnim strujanjima.
Hrvatski natjecateljski program je ponudio ambiciozan presjek recentne produkcije s čak 18 ostvarenja, širokog dijapazona žanrovskih, likovnih i narativnih rješenja, ali je istovremeno razotkrio i neke slabija ostvarenja koja nisu opravdala svoje mjesto u konkurenciji.
*Jelena Oroz: Dva na dva
U pogledu žanrovskog određenja, kod više autora je vidna tendencija ka eksperimentalnom pristupu animaciji i odmicanje od klasičnih narativnih rješenja, gdje je možda najveći dojam ostavio rad Jelene Oroz Dva na dva. Mlada autorica je već svojim diplomskim filmom Vučje igre iz 2015. pokosila brojne međunarodne festivale, istaknuvši se vizualno atraktivnim minimalističkim crtežom kojim efektno transponira pomaknute svjetove na granici nevinog i monstruoznog. Dva na dva u tom smislu čini produžetak autoričinog imaginarija koji ovoga puta tematizira dinamiku ljubavnih odnosa, odnosno ono što se događa kada vezu počinjemo uzimati zdravo za gotovo. Oroz upečatljivo stvara svijet u kojem zečevi, biskvit od vanilije, med i mlijeko postepeno dobivaju zlokobnu auru, čemu pridonose i krajnje simplificirani, bezizražajni akteri, ogoljena pozadina te iščašen zvuk. Sablasna praznina i ništavilo tako suptilno pulsiraju ispod naslaga živih boja, dok se crvi malo-pomalo goste biskvitom od vanilije. Jukstaponirajući slatko i zlokobno u nizu nadrealnih kadrova, autorica uspješno prenosi jezivu atmosferu jednog propadajućeg odnosa u kojem svatko u tišini, doslovno, „mazi svog zeca“. Film je posve očekivano nagrađen Posebnim priznanjem žirija hrvatskog natjecateljskog programa, dok je titulu najboljeg odnio novi rad Veljka Popovića Biciklisti. Potonji je dojmljiva vizualna posveta Vasku Lipovcu, umjetniku koji je likovno utjelovio duh Mediterana uz pregršt humora i erotike.
*Veljko Popović: Biciklisti
Popovićev film se prvenstveno oslanja na Lipovčevu poznatu skulpturu vozača biciklističke utrke, te radnju smješta u mediteranski gradić gdje se dva biciklista bore za trofej i naklonost mlade djeve. Bujne erotske fantazije, izravno nadahnute Lipovčevim radovima, potiču bicikliste da pedaliraju još brže, međutim njihovi se planovi izjalovljuju dolaskom prekooceanskog broda i brkatog mornara kojem će se ljupka dama zamamnih oblina svesrdno baciti u zagrljaj. Baš kao i Lipovčevi radovi, Popovićev film vrvi zaigranošću, živim bojama, prepoznatljivim čunjastim figurama, te miješanjem humora i erotike efektno parodira arhetipske likove mediteranskog krajobraza, od mačo mornara bez gaća do korpulentne venere koja se kočoperi balkonom. Popović je jedan od istaknutijih autora svoje generacije te je već izvrsnim debitantskim distopijskim filmom o dehumanizirajućem djelovanju konzumerizma Ona koja mjeri (2008.) pokupio niz međunarodnih nagrada. Podatak da su Biciklisti već uvršteni u konkurenciju najelitnijih festivala poput Annecyja i Hiroshime nagoviješta nastavak dugogodišnjeg trijumfalnog niza.
*Igor Grubić: Kako se kalio čelik
Uz Dva na dva i Bicikliste, u međunarodnu konkurenciju Animafesta je uvršten i film nagrađivanog multimedijalnog umjetnika i performera Igora Grubića Kako se kalio čelik. Autor ovdje prvi puta zakoračuje u polje animacije, ali ostaje vjeran društveno angažiranom pristupu temama i poigravanju s dokufikcijom koja je obilježila njegove prethodne radove (Spomenik, Angels with Dirty Faces i dr.). Kroz priču o ocu i sinu koji posjećuju razrušenu tvornicu u kojoj je otac nekoć radio, Grubić progovara o nestanku radničke klase, propalom socijalističkom (i kapitalističkom) projektu te posljedicama koje snose pojedinci. U vizualnom pogledu radi se o dojmljivoj kombinaciji animiranih dijelova za koje je bio zadužen Marko Meštrović, te dokumentarnog audio i video materijala snimljenog u prostorima napuštenih hrvatskih tvornica. Snimajući lutanja oca i sina dotrajalim i klaustrofobičnim tvorničkim prostorijama, autor razotkriva tinjajuću napetost između likova, gdje sin agresivno reagira na gubitak očevog autoriteta kao hranitelja obitelji. Sumorna, ali istovremeno meditativna i poetska atmosfera filma s nostalgijom priziva, danas utopijsko, vrijeme solidarnosti i ujedinjene radničke klase. Tematski i vizualno zaokružen rad zasluženo je nagrađen posebnim priznanjem članova međunarodnog žirija.
*Dea Jagić: Prošlost raste
Uz bok Grubićevom dokumentarno-eksperimentalnom pristupu animaciji može se smjestiti i Trip, svojevrsna audio-vizualna poema Marka Meštrovića u kojoj istražuje i preslaguje niz apstraktnih tekstura na ivici vidnog polja, pritom oslanjajući se na zvučne zapisa s jednog roadtripa. Na tragu eksperimentalne animacije je i film Dee Jagić Prošlost raste u kojem autorici koristi stop-animaciju te metaforički bilježi prolaznost života nizom subjektivnih i sablasnih kadrova puzajućeg bilja i raslinja koje postepeno prekriva ogoljelu bijelu prostoriju.
Među radovima mladih autora, izdvojila bih film Vizita, debitantsku suradnju street art ilustratora i tattoo majstora Smelly Feet Doga te dizajnera zvuka Die Zoonea koji su nekima poznatiji kao članovi underground umjetničkog kolektiva Trashwillsmash. Dvojac je filmom oživio niz ilustracija i likova koji na momente prizivaju estetiku Charlesa Burnesa i Igora Hofbauera, a kadrovi se vrte u konstantnom loopu koji bi valjda trebao simbolizirati višednevnu vegetaciju nakon ludog noćnog provoda na možebitno techno žurci. Radnja tu zapravo nije toliko bitna koliko slobodno i vidno neopterećeno igranje slikom i zvukom, što je uostalom u skladu s anarhičnom doktrinom street arta i definitivno dobrodošlo osvježenje na animatorskoj sceni.
*Branko Farac: Technement
Dašak ezoterije su u natjecanje uveli filmovi Technement Branka Faraca i Samo plivanje Darka Vidačkovića. Premda se tematski radi o posve različitim filmovima, atmosferom i likovnošću se oba nalaze na tragu opskurne psihodelije Divljeg planeta Renéa Lalouxa. Technement je još jedna u nizu Faracevih znanstveno-fantastičnih priča smještenih u distopijskim megapolis u kojem caruje zli vladar s falusoidnim štapom nadnaravnih moći. U priču je umiješana vladareva vitka i naga podanica i čudovišna amebična stvorenja čiju ulogu do danas nisam uspjela dešifrirati. Cijeli taj Faracev univerzum je čak stilski dopadljiv, ali je narativno mršav i ne nudi ništa osim prožvakane mitološke simbolike i opća mjesta o borbi dobra i zla.
*Ana Horvat: Crvena jabučica
Širokoj žanrovskoj paleti filmova pridružila su se i dva vrijedna dječja filma, crtano-kolažirana Crvena jabučica u režiji Ane Horvat i raskošna 3D bajka Bobo autora Andreja Rehaka. Oba se filma ističu neizmjerno toplim i humanim pričama koje skladno upotpunjuju likovna rješenja. Crvena jabučica temelji se na istoimenoj slikovnici Nine Vađić i Ane Kadoić na temu posvajanja, a ispričana je iz perspektive djevojčice koja nam objašnjava kako je nastala njezina „neobična“ obitelj. Jednostavna, a upečatljiva priča sa simpatičnom dosjetkom koja afirmativno progovara o posvajanju bi se svakako lijepo mogla uklopiti u neku buduću kampanju koja potiče posvajanje i udomljavanje nezbrinute djece.
*Andrej Rehak: Bobo
Bobo je s druge strane dirljiva priča o nesretnom najmanjem dječaku na svijetu kojemu se jednoga dana ostvari želja i počinje rasti. Međutim, umjesto da naraste do visine svojih vršnjaka kako bi se mogao s njima igrati, Bobo naraste do tolikih razmjera da mu i svemir postaje pretijesan. Simpatični debeljuškasti likovi i bajkoviti gradski pejzaži pridonose vizualnoj ljepoti ovog čarobnog filma koji će zasigurno pokupiti još mnogo simpatija.
U zadnji sam kritičarski blok odlučila svrstati radove koje su realizirali predavači s Akademije likovnih umjetnosti. Noć u muzeju, slikovnica Milana Trenca o noćnom čuvaru Američkog prirodoslovnog muzeja koja je požnjela uspjeh na američkom kontinentu i dobila svoju holivudsku ekranizaciju, neminovno je bila kruna karijere nagrađivanog ilustratora koji je radio za sve najvažnije američke tiskovine. Njegov najnoviji film, Vrlo mokra noć u muzeju, pomalo je tužan pokušaj oživljavanja stare slave i serijala u kojem očigledno nema više ništa novo za ponuditi. Svakoj prokušanoj formuli kad-tad istekne trajanje, pogotovo ako ni sâm autor više ne vjeruje u nju.
*Damir Krpan: Malleus Dei
Film Damira Krpana je pak ambiciozni 3D projekt rađen specijalnom etch tehnikom koji tematizira progon vještina u provincijskom gradu krajem 17. stoljeća. Premda estetski impresivan, narativno žonglira generičkim motivima i pričom koja bi bila zanimljivija da je smještena u specifični kontekst. Krpan je poslije projekcije izjavio da se radnja filma zapravo odvija u Zagrebu, ali da to nije izričito navedeno u filmu jer mu je je bilo bitnije prenijeti univerzalnu poruku koja bi komunicirala sa širom publikom. To je zapravo šteta jer bi upravo kontekstualizacija priče, tim više ako je inspirirana stvarnim događajima, filmu dala dodatnu vrijednost i bio bi intrigantniji naslov kako za domaću tako i međunarodnu publiku. U ovom je pogledu film tek još jedna varijacija na prožvakanu temu, gdje se forma nerijetko doima bitnijom od sadržaja.
Ovogodišnji je natjecateljski program hrvatskog filma ponudio doista široku lepezu žanrovskih, likovnih i narativnih opredjeljenja, te je bila izvrsna prilika za usporedbu i uvid u različite autorske poetike, što etabliranih, što mladih snaga animatorske scene. Primjetna tendencija ka eksperimentalnim formama, apstraktnom i metaforičnom jeziku te križanju filmskih rodova, dokaz je da su domaći animatori svjesni međunarodnih strujanja kojima suvereno stoje uz bok, te najvažnije, nastavljaju probijati neistražene teritorije i rušiti barijere vlastite komfor zone. Činjenica da su neki učenici napravili bolje radove od svojih profesora govori tome u prilog.
Autorica: Ejla Kovačević / sve tekstove ove autorice za Vizkultura.hr pročitajte na linku
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Kratki, animirani i eksperimentalni film u medijima” koji je sufinanciran sredstvima Hrvatskog audiovizualnog centra – HAVC
