Procesi koji mijenjaju pristup tekstilu i modi

U današnjem svijetu koji teži inovativnosti, održivosti i odgovornosti, a koji se istovremeno guši u negativnim učincima napretka, otpadu i zagađenju, biomaterijali su postali središnji element revolucije i kritičan čimbenik u transformaciji tekstilne industrije i dizajna tekstila. Sposobnost pretvorbe običnog organskog otpada u vrijedan materijal otvara vrata inovacijama, održivosti i estetskoj ekspresiji. To podržava drugačiji način razmišljanja, onaj koji stvara društvo s cirkularnim pristupom – u kojem proizvodnja materijala ne oštećuje, već obnavlja prirodne sustave. Nova istraživanja ne samo da mijenjaju način na koji proizvodimo i koristimo tekstil, već i naglašava važnost sinergije između prirode, znanosti i umjetnosti.

Sastojci u biomaterijalima često dolaze iz linearnih industrijskih procesa, koji proizvode mnogo otpada, a koji se zapravo može iskoristiti. Otpad, kao što su biljni ostaci ili organski materijali, koji inače završava na odlagalištima, može se transformirati u nove, upotrebljive materijale. Ova transformacija ne samo da smanjuje ekološki otisak i rizik od onečišćenja, već otvara i mogućnosti za razvoj potpuno novih generacija proizvoda. Na izložbi Biomaterijali i digitalna fabrikacija u Galeriji Bernardo Bernardi, otvorenoj do 26. ožujka, predstavljeni su radovi studenata preddiplomskog studija Tekstilno-tehnološkog fakulteta u Zagrebu, nastali u protekle tri godine na digitalnim modnim i tekstilnim radionicama pod mentorstvom prof. art. Helene Schultheis Edgeler.

Izlažu studenti/ce: Petra Barković, Tamara Beck, Tara Blažanović, Ema Bošnjak, Maja Bošnjak, Gaia Buntić Pažitka, Mara Cebalo, Ulla Cinčić, Mia Folnegović, Jelena Fortuna, Chiara Gatti, Adriano Gencer, Nika Glavaš, Iva Haramija, Aurora Hercigonja, Iva Jelić, Klara Jurić, Romana Katalenić, Linda Kozina, Blagica Kuzeva, Irena Liješnić, Lukas Lujanac, Linda Kolec, Ema Medić, Kala Majetić, Mihaela Matković, Tia Mihinjač, Veronika Mušura, Gabriela Namlić, Doria Petrović, Leonarda Rajković, Sabrina Poljak, Nina Posar, Nika Poslek, Daria Prica Kafka, Iris Saračević, Fiona Spremić, Franka Šćuka, Hana Tubak, Edora Turjak, Valter Vračar, Iva Žerdin

Za našu rubriku Savjet pita s Helenom Schultheis Edgeler razgovarala je članica Savjeta Galerije Bernardi, Koraljka Kovač.

► Izložba TRANSFORMACIJE – Bio-materijali i digitalna fabrikacija objedinjuje dva naizgled različita područja. Kako bi kao mentorica publici objasnila njihovu povezanost i zajednički koncept projekta i izložbe studenata Tekstilno-tehnološkog fakulteta?

Helena Schultheis Edgeler: Izložba TRANSFORMACIJE – Biomaterijali i digitalna fabrikacija povezuje dva područja koja se na prvi pogled mogu činiti udaljenima, ali u stvarnosti dijele isti temeljni princip: istraživanje materijala kroz proces i pretvaranje ideje u izvediv, opipljiv rezultat. Biomaterijali studentima otvaraju pitanje podrijetla, održivosti i ponašanja materije – uče ih kako nastaje materijal, kako se mijenja, kako se može bojati, spajati, sušiti i oblikovati te koje granice i potencijale nosi. Digitalna fabrikacija s druge strane uvodi logiku preciznosti, konstrukcije i prototipiranja – kako zamisao postaje struktura, element, modul ili funkcionalni dio koji se može proizvesti i ponoviti.

Zajednički koncept izložbe je upravo u toj sinergiji: ručno eksperimentiranje s materijalom i suvremeni alati izrade nisu suprotstavljeni, nego se nadopunjuju u dizajnerskom tijeku rada. Studenti kroz biomaterijale razvijaju osjetljivost prema materijalu i njegovom životnom ciklusu, a kroz digitalnu fabrikaciju uče kako taj materijal integrirati u konkretan dizajn – kako ga učiniti nosivim, stabilnim, primjenjivim ili vizualno jasnije artikuliranim. U izloženim radovima to se vidi u hibridnim rješenjima: biomaterijali se pojavljuju kao površine, membrane ili “kože”, dok digitalno izrađeni elementi služe kao konstrukcija, spoj, potpora, šablona ili prototip koji omogućuje da ideja prijeđe iz eksperimenta u oblikovani objekt.

Kao mentorica, publici bih to objasnila jednostavno: biomaterijali daju novo razumijevanje onoga od čega nešto nastaje, a digitalna fabrikacija daje alate za to kako se to može precizno oblikovati, spojiti i realizirati. Zajedno čine suvremeni pristup tekstilu i modi u kojem student ne bira između “materijala” i “tehnologije”, nego uči razmišljati cjelovito – od izvora i etike materijala, preko eksperimenta, do prototipa i izvedbe.

► Što te je najviše iznenadilo u radu s biomaterijalima poput želatine i kombucha biokože?

Helena Schultheis Edgeler: Najviše me iznenadio aspekt recikliranja i mogućnost da se prehrambeni otpad pretvori u novu vrijednost – u materijal koji ima stvarnu primjenu. Posebno je zanimljivo koliko “obični” sastojci mogu postati polazište za ozbiljno promišljanje održivosti. Ipak, u ovim brzim i intenzivnim radionicama sa studentima rijetko se koristi otpadni materijal, jer je cilj prije svega shvatiti princip. Zato studenti najčešće donose želatinu, glicerin i dodatke koje imaju kod kuće, kako bi napra- vili svoj prvi materijal na bazi želatine i dobili jasnu osnovu za daljnja istraživanja. Tek kad se taj temelj usvoji, otvara se prostor da se ide dublje u temu otpada i kružnih procesa.

► Vidiš li u njima stvarni potencijal za održivu modu ili ih doživljavaš kao istraživački / eksperimentalni medij?

Helena Schultheis Edgeler: Kombucha biokoža je, po meni, definitivno materijal koji može biti alternativa koži. Mi je u radionicama proizvodimo bazično, ali dio studenata nastavlja usavršavati postupak i nakon radionica, što mi je posebno važan pokazatelj da materijal “drži pažnju” i ima razvojni potencijal. Metoda lijepljenja kombucha biokože na tekstilnu podlogu pokazala se kao odlična i praktična – i upravo tu vidim smjer prema ozbiljnijem oblikovanju i konkretnim prototipovima. Također, vidim da u svijetu kombucha danas može izgledati zaista sjajno, i estetski i kroz primjene, što dodatno potvrđuje njen potencijal.

Biomaterijali na bazi želatine jednako su “sjajni”, ali na drugi način. Oni su fascinantni jer pokazuju koliko rješenje može biti istovremeno jednostavno i učinkovito – toliko jednostavno da je gotovo nevjerojatno da to nismo ranije uočili kao prostor za razvoj. U praksi često djeluju kao okidač: potaknu proces, otvore kreativna rješenja i promjenu načina razmišljanja o materijalu, konstrukciji i spajanju. Zato ih doživljavam i kao eksperimentalni medij, ali ne “samo” eksperimentalni – više kao sjeme nečeg većeg. Kao početnu točku iz koje mogu nastati velika rješenja koja bi, kroz daljnji razvoj, mogla globalno doprinijeti kvaliteti života na zemlji i održivosti.

► Koji su bili najveći izazovi u procesu uzgoja i oblikovanja kombucha biokože te kako su studenti reagirali na takav način rada?

Helena Schultheis Edgeler: Najveći izazov u uzgoju kombucha biokože bio je miris koji se oslobađa tijekom procesa fermentacije. To se pokazalo kao realan problem posebno za studentice i studente koji žive s cimerima ili dijele stan, jer bi se često našli u situaciji da žele naučiti uzgojiti materijal, ali osoba s kojom žive nije bila spremna tolerirati miris. U praksi je to značilo da je “kućni uzgoj” za dio njih postao logistički gotovo nemoguć, bez obzira na motivaciju.

Rješenje je bilo jednostavno i učinkovito: uzgoj preuzimam kod kuće, a studentima donosim biokožu tek kad je dovoljno debela i stabilna da je mogu preuzeti u fazi pranja, bojanja i sušenja. Tako su ipak mogli proći ključne faze oblikovanja i obrade materijala, bez da se cijeli proces zaustavi na prvoj prepreki. Druga opcija je, naravno, bila da osoba koja s njima živi pristane podnositi miris.

Reakcije studenata su uglavnom bile vrlo zrele i pragmatične: s jedne strane iznenađenje da biomaterijali nisu samo “romantična” ideja održivosti, nego i realan proces s konkretnim nuspojavama i ograničenjima; s druge strane, upravo ih je to dodatno uvelo u stvarnost rada s materijalom. U konačnici, većina je taj način rada prihvatila kao dio učenja – kao iskustvo koje pokazuje da održive prakse traže i prilagodbu, organizaciju i odgovornost, a ne samo dobru ideju.

► Digitalne radionice uključivale su 3D modeliranje i lasersko rezanje. Kako su studeni prihvatili rad s tim tehnologijama i na koji je način to promijenilo njihov pristup dizajnu?

Helena Schultheis Edgeler: Digitalne radionice (3D modeliranje i lasersko rezanje) studenti su vrlo dobro prihvatili, ponajviše zato što su tehnologije prvo upoznali u realnom kontekstu – u FabLab-u Zagreb. Tamo dolaze na predavanja i demonstracije koje su dio nekoliko radionica i faza rada, a u toj početnoj fazi mentor je izv. prof. Roberto Vdović. Upravo taj prvi kontakt uživo bio je ključan: studenti su mogli vidjeti opremu, razumjeti logiku procesa i steći osjećaj što digitalna fabrikacija realno znači u proizvodnji.

U kasnijim fazama, kada studenti donose vlastite ideje i kreću u razradu, situacija se mijenja jer laserski rezač i 3D printer dobivam na posudbu od FabLab-a Zagreb za potrebe studentskih radionica. Laser zahtijeva posebne uvjete rada, pa s njim najradije radim na otvorenom, tijekom toplijih dana i bez vjetra. U ovom trenutku nemam uvjete koji bi omogućili da studenti kontinuirano prate i sudjeluju u toj fazi, pa laser operiram ja i ja izvodim rezanja za njihove radove.

Slično je i s 3D printerom: također ovisim o posudbi iz FabLab-a, i bez njihovog povjerenja velik dio ovdje prikazanih radova ne bi bilo moguće realizirati. Zbog kratkog i intenzivnog formata radionica, te činjenice da je printanje dugotrajno i zahtijeva stabilne uvjete, i taj dio procesa najčešće izvodim ja. Cilj je u kratkom vremenu komprimirati što više ključnih informacija i približiti ih što većem broju studenata, tako da dio procesa vide uživo, a dio kroz već transformiranu i realiziranu ideju pomoću digitalne fabrikacije.

To je studentima bitno promijenilo pristup dizajnu: počeli su razmišljati “proizvodno”, ne samo estetski. Ideju više ne tretiraju kao crtež ili skicu, nego kao sustav koji treba prevesti u model, konstrukciju, modul, spoj ili datoteku spremnu za izradu. Uz to, digitalna fabrikacija im je otvorila potpuno novi prostor za eksperiment – od prototipiranja do konstrukcijskih rješenja – i motivirala ih da s tom informacijom nastave samostalno istraživati, razvijati nova postignuća i primjene na višim godinama, u procesu realizacije vlastitih modnih i tekstilnih rješenja.

► Koliko je suradnja s udrugom FabLab Zagreb doprinijela praktičnom iskustvu studenata i razvoju njihovih tehničkih vještina?

Helena Schultheis Edgeler: Suradnja s udrugom FabLab Zagreb značajno je doprinijela praktičnom iskustvu studenata prije svega kroz izravan kontakt s tehnologijama: vidjeli su strojeve uživo, način na koji rade te koje se vrste materijala i priprema koriste u digitalnoj fabrikaciji. Taj susret s realnim okruženjem proizvodnje studentima je dao jasniju sliku što znači 3D printanje i lasersko rezanje u praksi, izvan teorije i prezentacija. Također, demonstracije i predavanja u FabLab-u pomogle su im da razumiju osnovni tijek rada i mogućnosti tehnologija, što je važno za razvoj dizajnerskog razmišljanja i planiranja izvedbe.