Autor: Lujo Parežanin
Vjerojatno najfascinantnije otkriće do kojeg sam, kao ne-arheolog, došao surađujući na istraživačkom projektu Baština odozdo | Drežnica: Tragovi i sjećanja 1941. – 1945., posvećenom antifašističkoj baštini drežničkog kraja, jest koliko je za razumijevanje povijesnih događaja i artefakata – pa i onih kulturnih, poput tekstova – važan kontakt s terenom, tlom za koje ih vezujemo. Kada kažem “kontakt”, mislim zapravo na doslovno dodirivanje tla, rukama i arheološkim alatima, na susret s biljnim i životinjskim slojevima koji ga čine, s granjem, korijenjem, kukcima, glistama. U tlu se s vremena na vrijeme mogu pronaći konkretni materijalni tragovi, no i ono sâmo je više od materijalnog šuma u traganju za “dokazima”. U tu svojevrsnu materijalnu apstrakciju – rijetko kada je riječ o nepromijenjenom tlu – upisana je aura događaja kojem je nekoć svjedočilo; zbog toga smo ponekad skloni sačuvati zemlju ili pijesak s lokacija koje su nam iz nekog razloga važne. Često nam je, uostalom, tlo jedino što preostaje od autentične lokacije. Tada ga možemo tek promatrati u nadi da ćemo, makar na trenutak, uhvatiti neki ugao iz kojeg će nam bljesnuti ono nevidljivo, krivulja aure ili jeka događaja čije sjećanje nastojimo evocirati.
Malošto je zazorno kao tlo stratišta. U njemu pulsira trag stradanja, svaki njegov grumen je ozračen činjenicom da su u njemu nekoć ležale ili još uvijek leže žrtve zločina. Njime kročimo sa strahopoštovanjem, koje može pronaći izraz u različitim društveno dogovorenim oblicima. Sadržaj i forme tog kolektivnog strahopoštovanja – što tražimo u tlu i s kojim razlozima, a potom i što i kako (ne) obilježavamo – među najpouzdanijim su simptomima stanja neke zajednice. Činjenica, primjerice, da je praktički sav napor Republike Hrvatske u komemoriranju žrtava Drugog svjetskog rata usmjeren na tzv. komunističke zločine i viktimizaciju fašista, ili da je lokalitet logora Slana na Pagu neobilježen i prepušten trekking turizmu, govori mnogo o prevladavajućem smjeru u kojem se naše društvo kreće.
Što se Zagreba tiče, situacija je do dolaska nove vlasti bila besprijekorno usklađena s revizionističkim duhom državne politike. Srećom, političke promjene 2021. godine donijele su i primjetan trud da Grad ispravi brojne popuste počinjene tijekom prethodna tri desetljeća. U tom je smislu ključno pitanje statusa spomen-parka Dotrščine, najvećeg zagrebačkog stratišta tijekom Drugog svjetskog rata, koje je u vremenu od raspada Jugoslavije bilo zaboravljeno i zanemarivano. No, društvena je namjera pamćenja ostala upisanom u dotrščinsko tlo u obliku očuvanog spomeničkog kompleksa i uređenja spomen-parka. U nedostatku službene politike, brigu o toj namjeri tijekom proteklih je deset godina preuzeo projekt Virtualni muzej Dotrščina, izvaninstitucionalna inicijativa aktivista Saše Šimprage, koja je na dotrščinskoj lokaciji producirala godišnje umjetničke intervencije, kao i niz drugih komemorativnih i obrazovnih programa.
Ovogodišnji program Muzeja zaokružio je deset godina djelovanja na vraćanju Dotrščine u kolektivnu memoriju, a ta je funkcija i djelomično ispunjena vraćanjem Dotrščine u službeni protokol gradske vlasti na najvišoj razini, kao i najavom da će na ulaz u park biti vraćena informativna ploča, uklonjena tijekom devedesetih. Program obilježavanja obljetnice uključivao je Privremeni muzej na Dotrščini, čiji upečatljivi drveni paviljon arhitekta Davida Kabalina je na proplanku neposredno pored službenog memorijalnog područja udomio umjetničke, izložbene i izvedbene sadržaje. Među njima se suptilnošću svojeg interesa upravo za ono skriveno u zemljanim slojevima dotrščinske šume izdvojila jednodnevna izložba TLO fotografkinje, snimateljice i redateljice Ane Opalić.
Riječ je o vrlo nenametljivom, ali upravo zato dojmljivom radu nastalom kroz proces skeniranja uzoraka dotrščinskog tla i njegovih biljnih slojeva. U Kabalinovom paviljonu on je prezentiran kroz jedan ispis većeg formata, slobodno okačen o drvenu letvu, i manju knjižicu, odnosno fotoesej u formi umjetničine knjige obješene o jedan od tronožnih elemenata paviljona. Premda veći element prirodno okupira inicijalnu pažnju promatračice, on više funkcionira kao znak, vizualna anticipacija onoga što ćemo susresti u knjižici: crno-bijele otiske, slike na najtanjoj granici između apstrakcije i donekle prepoznatljivih organskih formi, koje u najboljem slučaju samo sugeriraju svoje porijeklo. Izbjegavanjem konvencionalne fotografije, Opalić pohvalno odbija servirati promatraču estetiziranu sublimnost prirodnog ambijenta, što je čest problem s umjetničko-fotografskim dokumentiranjem mjesta stradanja. Njezini skenovi ništa ne dokumentiraju niti prikazuju u užem smislu. Štoviše, upravo je u neraspoznatljivosti oblika, nemogućnosti da se u njima išta “prepozna” njihova prava sugestivnost. To me njihovo svojstvo podsjeća na jednu seriju (inače izuzetno rijetkih) fotografija Centralne tehnike Agitpropa CK KPH tijekom njenog boravka na planini Javornici od jeseni 1943. do proljeća 1944. godine. Iz tih je fotografija teško rekonstruirati mnogo – vidimo lica članova kolektiva štamparije, nekad jasna, nekad jedva raspoznatljiva, te nešto obrisa unutrašnjosti barake u kojoj je tehnika bila smještena. Međutim, nakon što nadiđemo inicijalnu istraživačku frustraciju zbog potrebe za jasnim “dokazima”, uviđamo da interpretativna centrifuga koju ti fragmenti proizvode posjeduje specifičnu vrijednost, utoliko što podcrtava efemernost onoga što želimo pojmiti, postavljajući pitanje kako i pod kojim uvjetima uopće rekonstruiramo takve povijesne momente. Na tom mi se tragu čini da su i Opalićini skenovi izuzetno poticajni – baš zato što nam ne pokazuju ništa, premda evociraju dubinski, mikroskopski pogled u tlo. Odnosno, pokazuju nam nepokazivost onoga što se dogodilo u Dotrščinskoj šumi, nepokazivost zločina.
Drugi ključan element Opalićinog rada je taktilnost, koju otkrivamo tek u kontaktu s knjižicom, gotovo sramežljivo obješenom pored veće slike. Prije svega, ta je taktilnost ekstenzija taktilnosti samog paviljona, čija drvena konstrukcija neizbježno poziva na dodir. No dok je paviljon dostupan (i) kao kolektivno materijalno iskustvo, Opalićin rad zbog njegovog malog formata doživljavamo ponajprije sami – riječ je o vrlo intimnom momentu unutar kružnog komunalnog prostora koji uspostavljaju Kabalinovi drveni elementi. Taj nas dodir s teksturom listova “uzemljuje”, vraća iz apstrakcije u tlo kojim pulsira činjenica likvidacija. Skupa s paviljonom, Opalićin rad nadopunjava kolektivnost promatranja dotrščinskog ambijenta, suptilno vraćajući našu vlastitu tjelesnost u doživljaj okoline.
Listajući, dodirujući Opalićin rad, na sredini dolazimo do jednog detalja koji, premda malen, rječito narušava njegovu crno-bijelu pojavnost – riječ je o crvenom koncu kojim je knjižica uvezana. Možda je upravo to ono što smo u ovom radu trebali pronaći, pogrešno se fokusirajući na stranice koje promatramo? Značenje, dakle, nije u neuhvatljivom sadržaju fotografija, nego u konstrukciji, u toj crvenoj niti koja sve naše pokušaje pamćenja i razumijevanja drži na okupu. Umjesto fiksacije na smrt, u zazornom tlu stratišta, Opalićin rad nas podsjeća, možemo pronaći i trag otpora. U trenutku u kojem smrti ne manjka – u kojem se ona, štoviše, sa svakim danom sve više prijeteći nadvija nad svijet – takvi su mali procjepi nade neophodni.
Autor: Lujo Parežanin
Izložba TLO predstavljena je u sklopu programa Privremenog muzeja Dotrščina koji je nastao u partnerstvu Virtualnog muzeja Dotrščina, Srpskog narodnog vijeća i Hrvatske udruge nastavnika povijesti.
