Zagrebački kustoski kolektiv Blok prošlog je tjedna obilježio jedan početak i jedan završetak. Naime, ovog siječnja Blok je počeo djelovati u novom prostoru nazvanom Baza, a njegovim službenim otvorenjem označen je završetak trinaestog izdanja UrbanFestivala, povodom čega je predstavljena knjiga Natrag na trg! i otvorena istoimena izložba. Iako se posljednje izdanje UrbanFestivala, jedne od najvažnijih domaćih institucija nezavisne kulture, možda čini kao najprikladnija tema kritičkog osvrta, takav bi tekst, zbog brojnih i izrazito heterogenih radova, prvenstveno bio predugačak za ovaj format, ali i pomalo suvišan. O samom festivalu već je napisano podosta informativnih, problemskih, kritičkih, pa čak i znanstvenih tekstova. Radovi su bili redovito popraćeni od strane alternativnih medija simultano s njihovim festivalskim izvedbama, a poneki od njih dospjeli su i pod reflektore srednjostrujaških medija (iako uglavnom ne iz onih razloga iz kojih bismo to priželjkivali). Zato će u ovome tekstu težište biti na knjizi Natrag na trg!, iako ćemo se dotaknuti i drugih tema koje njena kontekstualizacija nužno zaziva.
Kao i sva dosadašnja izdanja, i trinaesto izdanje UrbanFestivala zaokruženo je publikacijom. Knjigu punog naziva Natrag na trg! Umjetnost u javnom prostoru: prakse i refleksije uredile su Ivana Hanaček i Ana Kutleša, dizajnirali Dario Dević i Hrvoje Živčić, a autori tekstova su umjetnici i istraživači koji su u trogodišnjem razdoblju (2013. – 2015.) sudjelovali na festivalu. Svako dosadašnje izdanje festivalskog kataloga donosilo je određene izmjene u koncepciji, s ciljem adekvatnije prezentacije radova, ali i kako bi se istražile mogućnosti i dosezi kataloške forme. I ovogodišnji koncept kataloga rezultat je iz istih napora, ali i konzekvenca modifikacija festivalskog formata.
Najočitija promjena posljednjeg izdanja UrbanFestivala u odnosu na prethodnike jest njegov vremenski okvir. Trajanje festivala ovim je izdanjem produljeno s nekoliko tjedana ili mjeseci na čak tri godine, a pod krovnom temom trga kao simboličkog mjesta kolektivne politizacije našao se vrlo heterogen skup radova. Rastezanje festivalskog formata kod konvencionalnih festivalskih formi rizičan je potez koji često za posljedicu ima gubljenje momenta i normalizaciju efemernog “poremećaja” u svakodnevnim iskustvu. Međutim, u slučaju UrbanFestivala upravo je to i bio cilj. U uvodnom tekstu kustosice kažu: “Djelujući naglašeno antifestivalski, (ova manifestacija) umjesto u reprezentaciju svoje resurse ulaže u proizvodnju društveno osjetljivih umjetničkih radova za javni prostor. Festivalski format rasteže do krajnjih granica kako bi više prostora dala umjetničkom istraživanju, radnom procesu, složenosti sadržaja i slobodi forme, a manje atraktivnosti završnog produkta.” Vremenski okvir tako postaje potpuno apstraktan, a kontinuirani ritam probijanja u svakodnevno iskustvo redefinira festival kao konstantan i prostorno-vremenski nepredvidljiv oblik umjetničkog i građanskog otpora. Najveća snaga UrbanFestivala upravo je u tome što su dugotrajnom suradnjom kustosa i umjetnika radovi izbrušeni i precizno fokusirani na ključna mjesta suvremenog grada i društva. U dominantnoj ideologiji oni rastvaraju niz malih pukotina, računajući na kumulativnost njihovog učinka. Ako je akupunktura proces u kojem se točkastim raspršenim djelovanjem poboljšava funkcionalnost sustava, onda je strategija UrbanFestivala proces suprotnog predznaka, sličniji azijskoj metodi egzekucije pri kojoj se osuđenikovom tijelu nanose tisuće sitnih rezova koji u konačnici imaju fatalan učinak.
Rastegnuti festival okupio je skup vrlo heterogenih radova, a kako bi se ovaj skup strukturirao, ali i definirali smjerovi nekih budućih istraživanja, knjiga Natrag na trg! podijeljena je u šest tematskih blokova. Svaki blok sastoji se od dužih teorijskih i istraživačkih tekstova te od kratkih kataloških tekstova pridruženih proizvedenim radovima.
Prvi blok bavi se ulogom mladih u političkom polju. Ovdje možemo pronaći notne zapise pjesama koje je umjetnica Željka Blakšić osmislila kako bi potaknula političku svijest osnovnoškolskih djevojčica, grafike s radionice izrade transparenata koju je vodila dizajnerica Nina Bačun te dva eseja. Sociolog i glazbeni kritičar Ičo Vidmar bavi se ulogom glazbe u protestnim pokretima i pitanjem političke odgovornosti umjetnika kroz prizmu angažmana glazbenika u društvenim i političkim pokretima. Esej Nikole Vukobratovića posebno je zanimljiv u regionalnom kontekstu jer obrađuje temu socijalizacije i politizacije mladih na ovim prostorima od NOP-a, omladinskih radnih akcija, preko Novog vala do tranzicijske supkulture nogometnih huligana.
Drugi blok posvećen je gorućoj temi suvremene Europe – izbjeglicama. Središnje mjesto zauzima rad Davora Konjikušića Bez naziva (Trg Europe). Biometrijske fotografije migranata, koje namjerno krše europska pravila ovog fotografskog postupka kako bi fotografiranim licima ostavile prostor za individualnu ekspresiju, svoj puni smisao i subverzivni potencijal pokušale su ostvariti izlaganjem u javnom prostoru, i to upravo na Trgu Europe. Međutim, odbijenica gradskog ureda (jedini dokument ovog rada priložen u knjizi) uvjetovala je postavljanje fotografija na plakate širom Zagreba i na nekoliko razina potvrdila samo prividnu javnu funkciju novouređenog gradskog trga. U istom bloku nalazi se i intervju istog umjetnika s Mohammedom Numanom, jednim od začetnika bečkog izbjegličkog protestnog kampa koji detaljno opisuje tretman izbjeglica na “sređenom” zapadu i borbu za ljudska prava koju svakodnevno moraju prakticirati.
U sljedećem bloku možemo pročitati opsežnu feminističku kritiku javne plastike zagrebačkih trgova povjesničarke umjetnosti Sanje Horvatinčić, a tu se nalaze i fotomontaže na kojima se prizori oslobođenja Zagreba preklapaju sa svakodnevnim prizorima iz suvremenih zagrebačkih javnih prostora, izrađene za potrebe intervencije u javnom prostoru Gorana Sergeja Pristaša i Mile Pavićević.
Četvrti blok tematski je najdosljedniji naslovu knjige. Predstavljeni su radovi Selme Banich, Nine Kurtele, Zrinke Užbinec i Katerine Dude, dok esej Nine Gojić kontekstualizira radove spomenutih umjetnica. Svojevrsnu knjigu u knjizi čini scenarij participativnog performansa Trojanski kolektiv koji se 2013. održao na Cvjetnom trgu, a koji je ovdje prenesen u cijelosti.
Peti blok problematizira reprezentaciju radnika u suvremenoj umjetnosti, a dva uvrštena rada predstavljaju iskorak iz glavnog grada u provinciju – Križevce i Ivanec. Izmještanje programa izvan Zagreba, izvan grada čije su granice do sada bile jedan od konstituirajućih elemenata festivalskog okvira, podcrtava odluku rastezanja, ne samo u tematskom i vremenskom, već i prostornom smislu. Blok je zaokružen tekstom Vesne Vuković o problematici tretiranja radnika u suvremenoj umjetnosti s osvrtom na lokalni kontekst.
U posljednjem bloku ponovno se vraćamo u Zagreb. Stefan Treskanica i Branimira Lazarin bave se fenomenom kulturnih centara u međuratnom i poslijeratnom Zagrebu te o njihovom društveno-političkom kontekstu.
Strukturom knjige Natrag na trg! dosljedno su sistematizirani raznorodni radovi i tekstovi, ali izmjena dugih eseja i kratkih kataloških tekstova ponekad ima zbunjujući učinak na čitatelja koji knjigu čita od korica do korica. Takvom čitanju prikladnija bi bila podjela na katalog i čitanku kojom su u nekim od prošlih izdanja razgraničene “prakse i refleksije” iz podnaslova. Ipak, pretpostavljanje tematskih osi tečnosti cjeline govori o uredničkoj percepciji knjige kao dokumenta festivala i poziva čitatelja na višestruko iščitavanja fragmenata, umjesto na linearnu konzumaciju.
Dizajn i prijelom kataloga valja zasebno komentirati, ne samo zato što su upečatljivo i uspješno izvedeni, nego i zato što oblikovanje kataloga nije samo vizualni jezik naknadno apliciran na pripremljeni sadržaj. Proces oblikovanja u ovom je slučaju bio nerazdvojiv od procesa produkcije i organizacije sadržaja. Dvojac Dević i Živčić već nekoliko godina ostvaruje izvrsne projekte u sferi nezavisne kulture, a njihovu suradnju s Blokom na različitim grafičkim materijalima – koji ponekad prate radove, a ponekad su njihov središnji dio – možemo pratiti još od 2011. godine kroz UrbanFestival, ali i ostale kustoske programe. Dizajneri nisu samo grafički oblikovatelji ove knjige, već (samostalno ili kolaborativno) i vizualne komponente nekih od prezentiranih radova pa su oblikovanje i uređeni sadržaj nerazmrsivo prepleteni.
Vizualni jezik knjige Natrag na trg! vrlo je ograničen. Za razliku od dosadašnjih kataloga, u ovom izdanju nisu upotrijebljeni nikakvi grafički elementi osim relativno malobrojnih vizualnih priloga i same tipografije. Uparivanjem konvencionalnog fonta kojim su tiskana tijela tekstova s naslovima i oznakama poglavlja otisnutim u tipografiji izrazito širokih poteza, sličnoj onoj za šablone, stvoren je dojam strogog tehničkog proizvoda ili kakvog administrativnog dokumenta. I izbor vizualnih priloga igra važnu ulogu u komuniciranju karaktera knjige, ali i festivala. Gotovo nijedan prilog nije autonoman umjetnički rad, a fotografije s performansa i šetnji potpuno su isključene. Umjesto toga, tekstovi su tek mjestimično popraćeni svakodnevnim “artefaktima” – skenovima računa, birokratske dokumentacije, rukopisa i novinskih članaka – prilozima koji niti ne pretendiraju biti pretjerano zanimljivima za proučavanje. Urednice ističu kako je “korištenje foto-dokumentacije svjesno izbjegavano, budući da je riječ o formatima koje umjesto vizualne upečatljivosti određuje izrazita performativnost i nepredvidljiv kontekst javnog prostora, gdje svaki faktor, od slučajnog prolaznika do radova na cesti, uvjetuje iskustvo sudjelovanja”. Ipak, čini se da u pozadini ove vizualne suzdržanosti ne leži samo neuhvatljivost performativnog momenta, već i spomenuti otpor prema dominantnoj festivalskoj reprezentaciji i konceptualizaciji popratnog kataloga kao dopadljivog proizvoda.
Izborom sadržaja i oblikovanjem knjiga Natrag na trg! bliža je dokumentacijskom svesku, registratoru, nego festivalskom katalogu. Poput izdanog računa, ona podvlači crtu ispod događaja u vremenu, dajući samo djelomične informacije o njegovim realnim karakteristikama i proporcijama. Čitatelj dobiva komprimiranu sliku koja više pokazuje što se sve unutar gradskog prostora, festivalskog formata i uloženih sredstava može dogoditi, nego ono što se zaista jest dogodilo. Ova ukoričena suma festivala, koliko ga simbolički i informacijski zaokružuje, u tolikoj mjeri otvara nova polja njegove naknadne interpretacije.
I izložba u Bazi proizvod je iste logike. Na zidove je ovješeno tek nekoliko “dokumenata” iz razdoblja trinaestog UrbanFestivala, a jedina su oprema brojke otisnute pored svakog izloška koje predstavljaju broj stranice kataloga na kojoj se rad nalazi. Izložba je tako ekstenzija kataloga koja samostalno funkcionira tek asocijativno, poput nekoliko starih fotografija ili memorabilije sačuvane u kutiji za cipele. Lako je zamisliti da izloženi eksponati nikada ne napuste svoje zidne pozicije i da se s vremenom utope u ostalim predmetima koji se spontano talože dugotrajnim boravkom u prostoru.
Upravo ovakav postav izložbe najavljuje programsko određenje prostora. Baza je Bloku dodijeljena na javnom natječaju, a zamišljena je, kako ističu kustosice, kao “programsko-radni prostor usmjeren na produkciju suvremene umjetnosti, edukaciju i aktivizam”. Nalazi se u ulici Božidara Adžije na zagrebačkoj Trešnjevki, a kaotičan ambijent premrežen gotovo mitskim mjesta zagrebačke urbane kulture – Samoborskim kolodvorom, Zagrebovim stadionom, radionicom HNK-a, ruševinama tvornice Bubara i lokalom Mrzla piva – nosi tragove složenih urbanih procesa tranzicijskog grada. Ovakav izbor lokacije dobra je praksa izmještanja kulturnih institucija iz centralnog gradskog poteza, koji je u Zagrebu još uvijek pretežito ograničen na donjogradsku blokovsku matricu. Osim radnog prostora u pozadini, Baza sadrži i dva simetrična ulična lokala prikladna za održavanje izložbi, predavanja, radionica ili diskusija. Prostorna dispozicija U oblika punu funkcionalnost postiže otvaranjem obaju uličnih ulaza, a nastala kružna veza organski povezuje interijer s ulicom tvoreći karakterističan prizor okupljanja stiješnjenog na uski pločnik. Iako još ne možemo biti sigurni na koji će način vlastiti prostor modificirati Blokov program, važnim se čini napomenuti da kustosice ponovno inzistiraju na proizvodnji, a ne reprezentaciji, pokušavajući na taj način ostvariti konceptualni odmak od dominantnih gentrifikacijskih paradigmi gradskih trgovačkih i obrtničkih prostora koji su prošli, ili još prolaze, kroz ciklus propadanja, napuštanja i ponovnog naseljavanja. Iako će nekima možda nedostajati nomadski karakter Blokovih programa koji su često subverzivno zadirali u javni prostor, teške radne uvjete ne valja romantizirati. Prostor će, nesumnjivo, kustosicama bitno pojednostavniti organizacijsko-administrativni aspekt održavanja programa, ali i dodati novu vrijednost njihovom radu.
U petnaest godina postojanja UrbanFestival adresirao je ključne probleme tranzicijskog grada, preispitao mogućnosti djelovanja u zadanom okruženju, odgojio nekoliko generacija umjetnika i istraživača, izdao brojne vrijedne publikacije i hrabro eksperimentirao s vlastitom formom, a posljednje izdanje do te je mjere testiralo vlastite okvire da su granice između festivala i redovitog programa koji Blok održava jednostavno nestale. Da li će se Baza uspjeti afirmirati kao važan topos u geografiji zagrebačke kulturne produkcije te kako će Blok u budućnosti kanalizirati svoje resurse, tek ćemo vidjeti. Međutim, ključan preduvjet alternativne raspodjele sredstava je njihovo postojanje, a iz dana u dan postaje sve izvjesnije da Blok i ideološki bliske organizacije ne čeka lak period – u financijskom, ali i svakom drugom smislu.
Izvor fotografija: www.blok.hr
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” i financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
