John Kennedy Toole, mladi američki pisac, ubio se 1969. godine. Imao je samo 31 godinu. Depresivan i paranoičan, razočaran odbijenicama koje je dobivao od izdavačkih kuća, svoj je život okončao ugušivši se automobilskim ispušnim plinovima.
*John Kennedy Toole
Danas se za njega ne bi ni znalo da njegova majka, Thelma Ducoing Toole, nije slijepo vjerovala u sinovljev talent i rukopis koji je pronašla među njegovim stvarima. Upravo zahvaljujući njenoj upornosti, 11 godina kasnije (1980. godine), konačno je tiskan njegov roman “A Confederacy of Dunces” (u Hrvatskoj preveden kao “Urota tupana”). Ovo danas kultno djelo svjetske književnosti jedna je od najvažnijih knjiga američkog Juga i američke literature uopće. (Pokušaji ekranizacije ove knjige tragična su priča za sebe; jedan za drugim, tri mlada glumca koji su trebali tumačiti glavni lik – John Belushi, John Candy, Chris Farley – umrli su prije početka eventualnog snimanja.)
*A Confederacy of Dunces, naslovnica knjige
Čak i zanemarimo li “pičmanovsku” dimenziju ove tragične priče, nemoguće je ne zapitati se: koliko ovakvih genija ostaje skriveno oku javnosti? Koliko remek-djela književnosti, glazbe, likovnih umjetnosti još uvijek leži skriveno po raznoraznim ladicama, tavanima, kutijama? Koliko ih nikad neće ugledati svjetlo dana, bilo zbog loših izdavača, zbog samozatajnih autora, zbog nesretnih okolnosti? Konačno, za koliko je genijalnih djela ostala zakinuta sama Tooleova čitateljska publika, zbog njegovog preranog odlaska?
Umjetnost i znanje ljudi uspješno uništavaju stoljećima; nenamjerno ali i sasvim namjerno. Mitski požar u velikoj aleksandrijskoj bibilioteci prethodio je nacističkim paljenjima knjiga i Staljinovim progonima i cenzuri, ali i bio inspiracijom djelima poput Bradburyjevog “Fahrenheita 451” i Ecovog “Imena ruže”. Tema gubitka, nepovratnog gubitka ljudskog znanja i kreativnosti, u ljudskoj je kulturnoj podsvijesti itekako prisutan i poznat strah. U konačnici, svakim takvim gubitkom svijet ide korak unazad, ostaje utoliko ružniji i za toliko primitivniji. (Gdje bi svijet danas bio da nije gubio energiju i resurse na sukobe, ratove, pljačke, paleži?)
*Nacističko spaljivanje knjiga na Opernplatzu u Berlinu 10. V. 1933
Tako je i s arhitekturom, ogromna količina kreativnosti jednostavno odlazi u vjetar. Put od ideje do realizacije je složen i pun potencijalnih zamki i mogućnosti za abortiranje izvrsnog projekta i plemenite namjere.
Nesuđeni arhitekti
Gledajući neku izložbu realizacija, hrvatsku ili međunarodnu, nije neobično zapitati se: je li to uistinu to? Je li to apsolutno najbolje što arhitekti danas mogu ponuditi svijetu? Teško je ne pomisliti da je za svaki izvedeni projekt vrlo vjerojatno postojalo i neko bolje rješenje, neki bolji arhitekt, pa i neki bolji klijent. Izgrađena arhitektura nije idealna niti apsolutna, ona je rezultat brojnih kompromisa i slučajnosti.
Prije svega, arhitektura nije demokratičan medij; prakticirati je mogu samo školovani, diplomirani inženjeri, graditi samo oni licencirani, od sustava odobreni. Već i sam sustav obrazovanja, nesavršen kakav već jest, eliminira određeni broj arhitektonskih kandidata, vrlo paušalno i bez previše dvojbi ili osjećaja odgovornosti. Pakostan ili nesiguran profesor, tvrd i dogmatičan asistent, nepotrebno zahtjevan ispit, ne jednom su od “potencijalnog” ili “obećavajućeg” stvorili – nesuđenog i “propalog” arhitekta. Na taj način nestaje prvi dio budućih projekata; projekata koji se, dakle, nikada neće desiti.
Nesuđeni natječajni pobjednici
Uobičajeni razvojni put diplomiranog arhitekta u pravilu uključuje i sudjelovanje na javnim arhitektonskim natječajima. Tema koju arhitektonski krugovi vješto zaobilaze, bar javno, jesu namješteni natječaji, kojih u Hrvatskoj nije nedostajalo, kako upućeni tvrde. Prve nagrade dijelili su jedni drugima, pa drugi prvima. A u arhitekturi se rijetko radi o malim novcima i malim investicijama. Onda se dodijele i neke druge, i treće nagrade, pa i posebna priznanja onima koje se ne želi uvrijediti ili povrijediti. (Pitanje sukoba interesa i odabira pravih, što obrazovanijih, poštenijih i objektivnijih predsjednika i članova žirija, jedna je zasebna i široka tema, baš kao i pravo na poziciju moći svih onih urednika koji su se usudili odbiti Tooleovo remek-djelo.)
No, postoje i dvije-tri tragično previđene skupine arhitektonskih projekata o kojima se ne razmišlja i ne piše, i iz kojih se, što je najtragičnije, ne uči.
Nevidljivi projekti
Prije svega, postoje projekti koji se ne uspiju dovršiti na vrijeme i onda se uopće ni ne pošalju na natječaj. U tim slučajevima autor, naravno, mora prije svega kriviti sebe. Pa ipak, uznemiruje činjenica da se i među ovim uladičenim idejama zasigurno može naći niz virtuoznosti i originalnih ideja, može naći niz projekata koje je možda čekala svijetla budućnost, a koje nitko nikada neće imati prilike vidjeti. Kako ne žaliti zbog ovakve neodgovorne rasipnosti?
Nadalje, među projektima koji su na natječaj ipak pristigli i koji su uredno zaprimljeni, bit će onih koje će tehnička komisija već “s vrata” eliminirati, bilo pravedno ili nepravedno, zbog ovog ili onog razloga. Točnije, nekim će se radovima ponekad i progledati kroz prste i oprostiti neke veće propuste, dok će se druge izbaciti iz konkurencije i zbog najtrivijalnijih pogrešaka ili nedostataka, preuskih vrata ili premalog WC-a, kakve jednostavne greške koju bi se naknadno dalo sasvim lako ispraviti. I opet prilika za žaljenje: jedan minorni nedostatak zakinut će tako svijet arhitekture za sasvim pristojan ili – što je još tragičnije – odličan projekt.
*Vladimir Turina Plivalište na Delti
Ne treba zaboraviti ni sve one nenagrađene projekte, rezultate predanog rada mnogih kolega arhitekata. Ove se projekte eventualno može vidjeti u nekoj natječajnoj knjižici ili na kakvoj slabo posjećenoj post-natječajnoj izložbi, i to je – to. Nikad više i nigdje više. (Pohvalan napor da se ovome doskoči bilo je UHA-ino izdavanje nekoliko godišnjih zbornika svih natječajnih radova, sredinom prošlog desetljeća. Zbornici su uključivali komentare žirija o pojedinom radu, katkad i prilično uvredljive ili nesuvisle.)
Jasno je da se i onima sasvim prosječnima događaju bljeskovi odličnosti koje struka jednostavno nije sposobna prepoznati, valorizirati i iskoristiti za vlastiti napredak: možda je “čeprkanje” po svim tim nenagrađenim radovima i potraga za eventualnim “grožđicama u kolaču” ipak odgovornost fakultetskih edukatora ili kritičara (kao svojevrsnih edukatora stručne javnosti i javnosti uopće). Svakako, još jedan uzaludan trud, i još jedan primjer kreativnog rasipanja neiskorištenog a gotovog, proizvedenog znanja.
Nesuđene realizacije
Neobično kockanje kreativnim potencijalima ni tu ne prestaje. Ne samo da se zbog ovog ili onog proceduralnog propusta ili inata naručitelja prvonagrađeni rad ponekad i ne izvede (često u korist nekog drugog, manje vrijednog ili manje hrabrog rada) nego se i prvonagrađeni rad u procesu izvedbe toliko zna izmijeniti da od natječajnog obećanja ostaje tek gorko razočaranje. Koje potom valja gledati desetljećima.
Ovdje se dolazi do pitanja autorstva; arhitekti često s ponosom ističu nesretnu činjenicu da je arhitektura KOLEKTIVNI pothvat i rezultat rada tima, od arhitektonskog ureda do klijenta samog. Miri se pritom s činjenicom da je većina ljudi u tom “timu” manje iskusna i obrazovana od samog autora, manje angažirana na projektu (zanemarimo li mlade, strastvene suradnike u svakom uredu) i, konačno, manje pozvana da o arhitekturi išta govori (vizualno neobrazovani i općekulturno nemušti klijenti, nestručna javnost, ideološki i politički protivnici autora i samog projekta). Elitistički stav? Svakako.
Dakle, od same ideje do konačne realizacije, arhitektura ima bezbroj prilika da se (samo)uništi. Nemajući izbora, prisiljeni da se nose s ovim preprekama i poteškoćama, arhitekti su naučili romantizirati Proces (od Koolhaasa nadolje), tvrdeći kako ustvari “uče” od nemilosrdnog tržišta, svojih klijenata i krajnjih korisnika, umjesto da ih smatraju zaprekom. U konačnici, tržište ili nesposoban i nedorastao korisnik može uništiti i sasvim pristojan projekt. Autorima tako postaju, nažalost – svi, i nitko.
Suđene realizacije
Nastavno na spekulacijsku logiku ovog teksta, mnogi se danas pitaju i što bi bilo da je, primjerice, grad Split znao upravljati nemogućim projektom jedne Spaladium Arene (projekt 3LHD-a) ili da su na čelu MSU-a kojim nehrvatskim slučajem sve ove godine bili neki “pravi” ljudi, oni koji bi znali animirati publiku i od ovog muzeja moderne umjetnosti načiniti jedan živi i relevantni muzej suvremene umjetnosti, kako i samo ime institucije jasno sugerira.
Zahvaljujući toj nesposobnosti uprave (između ostaloga), katkad se čuju ili pročitaju i glasovi koji žale za drugonagrađenim radom arhitekta Hrvoja Njirića, koji bi možda (naglasak na možda) bio kudikamo suvremeniji i dinamičniji od izvedenog, Igora Franića. Isto tako, zauvijek će ostati dvojbe o tome što se sve moglo postići na izvanrednoj lokaciji upravo završene zgrade Muzičke akademije kolege Milana Šosteriča, novog aerodroma Pleso pa i na mjestu shopping centra Cvjetni. I tako dalje, i tako dalje. Prilike su propuštene. Sve u svemu, ponovno se vraćamo na pitanje “protraćene” kreativnosti.
Jasno, ovakva što-bi-bilo-da-je razmišljanja nipošto nisu fer prema autorima realiziranih projekata, izloženima i donekle nezaštićenima romantičnom maglicom mogućeg. Iza njih stoje desetljeća iskustva, pobjednički natječajni radovi, godine mukotrpne (i spore) realizacije, i sve što s time ide: probijanja rokova, budžeta, zasićenje javnosti pogledom na vječno gradilište. Vrijeme nije saveznik. Ti objekti danas stoje onakvi kakvi jesu, svemu usprkos, i kritizirati ih je jednako lako kao i žaliti za propuštenim, kao i idealizirati neizgrađeno.
Tko jači, kači
Naravno, mnogi arhitekti su “realisti”, darvinistički skloni vjerovanju u uspjeh i opstanak samo najsposobnijih i najjačih, ako već ne najboljih i najdarovitijih. Oni koji grade, oni koji sjede u žirijima pa i na fakultetima, oni koji “drmaju” scenom, nemaju vremena za spekulacije i “akademizme”. Onaj tko gradi i tko, usprkos svemu, uspijeva realizirati svoje projekte bar približno onako kako ih je zamislio, nema previše razloga za romantiziranje neizgrađenog ili za žal za propuštenim prilikama.
Pa ipak, kreativna “rastrošnost” arhitekture (i ne samo arhitekture) tužna je i donekle iznenađujuća pojava, pogotovo za jednu tako racionalnu disciplinu poput arhitektonske, disciplinu koju prakticiraju mahom vrijedni i učinkoviti ljudi. U vremenu obnovljivih izvora energije, cradle-to-cradle dizajna, u vremenu reciklaže i odvajanja otpada, ispada da je najpotrošnija roba upravo – kreativnost.
*Holland House Library u Londonu, nakon zračnog napada 1940. godine
Za kraj, jedna misao o remek-djelima. Veliki Louis Kahn rekao je da se umjetnost ne stvara iz potrebe, nego da ona stvara potrebu. Potrebu za samom sobom. Svijet nije trebao Beethovenovu Petu simfoniju. Sve dok je Ludwig nije skladao. Otad čovječanstvo bez nje ne može i otad je svijet bez nje jednostavno – nezamisliv.
Naslovna fotografija: Jason deCaires Taylor, Podmorski muzej u Cancun, Meksiko.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizualne umjetnosti u medijima” i financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
