Prokleto dobar kapetan slikarske posade

U polutami velikog izložbenog prostora kuće za ljude i umjetnost Lauba od prošlog tjedna stoji nova izložba jednog od najhvaljenijih umjetnika domaće scene mlađe generacije, slikara Zlatana Vehabovića.

‘Zlatni dečko’ domaćeg slikarstva već dugi niz godina uživa brojne epitete i lovorike, kako kritike tako i publike, no njegova karijera, talent i trud, prije onog konačnog produkta kojeg pod svjetlima reflektora percipira i komentira uglavnom zadovoljna publika, u nastajanju svakog novog ciklusa prolazi jednako težak i mukotrpan proces, kao što su valovito more i neizvjesna sudbina njegove ‘Proklete posade’, osobno najupečatljivije i ujedno naslovne slike izložbe u Laubi.

*Cursed Crew

Taj opasno hipotizirajući prikaz nadrealnih tonova koji je, za razliku od većine ostalih radova iz Vehabovićevog novog ciklusa, mračan i izrazito dinamičan te pomalo zastrašujuć, dobro ilustrira autorovu poziciju na domaćoj slikarskoj sceni. U Hrvatskoj se neosporno događa ‘revival’ suvremenog slikarstva, osobito mlađe generacija umjetnika, no te vode nisu nimalo mirne, prijeti im beskraj valova i nemirnog mora, i zato je potreban ‘kapetan’ da ih zauzda i umiri.
Čini mi se da je Vehabović novim ciklusom opet osigurao tu vodeću poziciju ‘kapetana posade’ te dojmljive i zarazne figuracije i realizma u slikarstvu, koja je u njegovom slučaju istančano britko potkovana smislom i pričom, vizualnom snagom i jakom energijom.

Svjestan da se tehnička i sadržajna zrelost može postići samo i jedino predanim radom te realan u poimanju svojih ciljeva i kvalitete, kao i činjenice da se lovorike brzo osuše, Vehabović je na novoj izložbi radio više od godinu dana, uspjevši nadmašiti sebe, i publici predstaviti do sada najzaokruženiju cjelinu, koju čine prikazi zaintrigirani avanturom, pustolovinom i fantastikom.

*Zlatan Vehabović (foto: Maja Bosnić)

Sa Zlatanom sam se pošteno napričao samo nekoliko dana prije otvorenja izložbe u Laubi, kada je završavao velikog nasukanog ranjenog kita, tek manju varijantu slike životinje kolosalnih dimenzija predstavljene na izložbi.

Koje su ga priče i prizori ovog puta natjerali na stvaranje začudnih radova, kako gleda na domaću scenu, edukaciju, radnu predanost, vlastiti posao, koliko su mu u radu važni obitelj i bliski prijatelji te zašto odlazi u New York i Belgiju, ali ne ‘bježi’ iz Hrvatske, pročitajte u nastavku.

Što publiku čeka u Laubi na tvojoj novoj izložbi „Prokleta posada“ i otkud takav naziv?
Zlatan: Na izložbi u Laubi predstavljam 9 slika i mislim da je to najviše slika što sam ikada imao na jednoj izložbi. Neke su jako velike, zapravo najveće koje sam ikad radio, i to je bilo posebno zadovoljstvo. Iako sada ne znam što misliti o njima tako ogromnima, bojim se da ne bude kao s velikim lignjama – možda mogu biti nejestive (smijeh). Većinu tih slika još nisam izlagao, osim jedne slike koja je bila na izložbi u Greti i dvije koje su bile na Bijenalu slikarstva.
Što se tiče imena, novi ciklus sam nazvao „Prokleta posada“, odnosno na engleskom „Cursed Crew“. Ime je generirano iz tematike slika i priče od koje je sve krenulo. Volim taj naziv, ima neku dobru karmu i ritam s ovim ponavljanjem slova, na engleskom i na hrvatskom. Uvijek dajem pažnju nazivu izložbe i draže mi je kad on ima neki smisao, poveznicu s tematikom i radovima, i kad je originalan, nego kad su nazivi izložbi generički i dosadni.

Tvoja posljednja izložba u Laubi dogodila se krajem 2011. godine. U međuvremenu, osim predstavljanja jedne slike u Greti i nekoliko slika na skupnim izložbama (Bijenale slikarstva i Novi hrvatski realizam) nisi izlagao samostalno?
Zlatan: Točno, od Laube 2011. nisam izlagao samostalno. Cijela 2012., prije ovoga ciklusa, prošla mi je s minimalno radova. Tu cijelu godinu sam rješavao neke tehničke probleme u svom slikarstvu. Zapeo sam i nisam mogao naslikati stvari kako sam htio. Na Akademiji sam više crtao nego slikao pa nisam prošao taj proces koji mi je sada trebao, a i nije da me imao tko naučiti ovo što danas u radovima prakticiram. Onda sam se samovoljno izolirao i pronalazio načine kako slikati jednostavnije pa nisam ništa suvislo producirao tu cijelu godinu. Ova čitava izložba zapravo je rezultat mog pokušaja redefinicije vlastite tehnike, pokušaja da si stvari olakšam, da ih dovedem na neki drugi nivo.

*Leviathan

Znači tehnika i proces su drugačiji, ali metodologija nastanka slika i proces kako do prikaza tematski dolaziš ostali su isti?
Zlatan: Tako je, metodologija koncipiranja slike nije se promijenila, tu sam dosljedan sebi i dosadašnjem radu i baziran na svojim fascinacijama, osim u smislu da sam se manje-više umorio od preopisne naracije i priče. Naravno da mi je narativnost još uvijek bliska i ova izložba sigurno jest takva, ali sada više nema onog da je svaka slika u potpunosti režirana i da svaka mora imati svoju priču, svoj „background“ i jasnu odrednicu i predloške kojima je uvjetovana.

Za ovaj je ciklus postojala jedna općenita odrednica, koja na neki način slike „povezuje“, i to je pjesma od koje je sve krenulo. O čemu se tu radi?
Zlatan: Uzeo sam tu jednu pjesmu koja je bila neki labavi „trigger“ za sve radove na izložbi. Naravno, pjesma je bila samo početna inspiracija, a onda se poklopilo jako puno važnih stvari, kako to i inače biva u mojim fascinacijama.
Radi se o pjesmi Willa Oldhama (a.k.a. Bonnie ‘Prince’ Billy) i Jasona Moline, dvojice glazbenika koji su mi izuzetno važni i koji su se zajedno nekim čudom našli na tom jednom albumu („Amalgamated Sons of Rest“) i obradili pjesmu nekog starog Škota. Radi se o tradicionalnoj pjesmi napisanoj u folk maniri koja se zove „My Donal“. U pjesmi žena pjeva mužu koji je kitolovac, a osim činjenice da je izvode dva neizmjerno mi draga glazbenika, super mi je bila i sama tematika. Ideja pjesme mora, slikovitosti koju nosi, melankolije, avanture, putovanja… to me oduvijek privlačilo.
Ta radikalna „samotnjačka“ zanimanja tipa platformaši, kitolovci i slični – uvijek su me privlačila. Htio sam te poslove, gdje „briješ“ svoj film, po svojim pravilima, na neki način, možda iz svoje romantične perspektive, dovesti u kontekst sa svojim zanimanjem gdje si također solo, također u priči koja je zapravo izolirana od svih pravila osim vlastitih.
Uza sve to ovdje je i zanimljiva ideja njihove veze, odnosa dvoje rastavljenih ljubavnika, a sve se to savršeno poklopilo u ovoj jednoj pjesmi.

I sam kažeš da je tvoj posao za „solo brijače“, ali pretpostavljam da u procesu nastanka slika ne možeš „ostati sam“, da postoji neki „feedback“ koji trebaš, nekakve reakcije, sugestije i komentari ljudi oko tebe, obitelji i prijatelja na radove u nastajanju. Koliko ti je to važno?
Zlatan: Beskrajno puno! Moja žena Mihaela je prva „buffer zona“ svega, svih mojih ideja, razmatranja što raditi, a što ne… ona mi je tu itekako dragocjena. A onda i krug ljudi oko mene, prijatelja i kolega. Meni je život tako posložen da su svi moji bliski prijatelji iz nekog sličnog kruga djelovanja i njihovi savjeti i „feedback“ su neprocjenjivo važni. Nekad se čini da kod svakog od njih idem po određeni tip komentara i savjeta i svi oni imaju neizmjerno važnu ulogu. U ovom zadnjem ciklusu mi je bitnu stavku odigrao prijatelj koji je moj dotada magloviti koncept i priču doveo u konekst s Foucaultom i njegovom idejom heterotopije. Nešto što sam imao u glavi, on je na neki način usmjerio i to mi se pokazalo nevjerojatno važnim i znakovitim. Sav je taj „input“, koji dobivam od bliskih ljudi oko sebe, dragocjen da bih na kraju vlastitim odlukama, kao režiser svega toga, projekt sam realizirao.

Zanimljivo mi je da si upotrijebio riječ režiser jer mi tvoje slikarstvo često upravo tako djeluje. Slažeš li se da ovakav način rada ima režiserske odlike? Pjesma, atmosfera, set, fotografije, prikazi… na neki način sve to može poslužiti kao predložak za jako dobar scenarij koji redatelj oblikuje u finalni produkt?
Zlatan: Ja sam na slikarstvo, barem na način na koji ga ja radim, oduvijek gledao kao na režiju. Startaš od nekakve ideje pa gledaš što s njom… to je poprilično redateljski proces. Posebno je tako kod figuracije jer ti u nekom trenu treba vrlo jasan predložak za radove, moraš napraviti scenu, imati scenarij, protagoniste… Prođeš sve te pripreme da bi na kraju odlučio što „prolazi“ i montirao sve u cjelinu. To je zbilja krajnje slično redateljskom poslu. To nije novi pristup, mnogo umjetnika u svojoj praksi koristi neku vrstu tzv. „staged scene“ vizuala kao finalnog produkta, iako kod mene to ne ide dalje od radnog materijala na kojem nastaje slika. Prvi mi padaju na pamet Jeff Wall ili Gregory Crewdson i to je nekako blisko načinu na koji ja koncipiram neke od svojih slika. Kod mene su prisutna dva principa: jedan je taj kada precizno znam što želim prikazati pa se odlučujem za takav gore navedeni pristup, a drugi je kada radim po nađenim predlošcima.

*Bez naziva

Čini mi se da ljudima to slikanje po fotografskim predlošcima često zna biti „diskutabilno“, no u slikarstvu je to sasvim legitimno i danas tako sve više slikara radi. Kako ti gledaš na to?
Zlatan: Pa to je danas silno zanimljiva tematika. Kao što sam rekao, ja kombiniram režirane fotografije koje sam stvaram ili kolažiram, ali nekada radim i po predlošcima.
S jedne strane, tu smo zapravo svi skupa u mutnim vodama autorstva (smijeh). Američki zakon, recimo, smatra da pravno smiješ koristiti umjetničko djelo dok ga god transformiraš, barem minimalno interveniraš u njega. Nedavno sam čitao da je Richarda Princea tužio neki nizozemski fotograf jer je njegovu fotografiju preuzeo i valjda je nedovoljno transformirao. Tu puno stvari dolazi pod povećalo i ljudi na to različito reagiraju. Fotografija je ogroman okidač za radove, ali ja s tim nemam problema. Nekada slikari, koji rade po fotografijama, iz straha od nelegitimnosti često prolaze taj proces „sakrivanja“ da bi se dobilo više na autorstvu. To mi nema pretjeranog smisla. Nedavno je internetom kružio Jarmuschev tekst o kreativnosti koji kaže da nije stvar u tome otkud si nešto uzeo, nego kamo to „nosiš“, odnosno nije važno otkud nešto dolazi, nego gdje završi. S tim se u potpunosti slažem.

Fotografiraš li sam prizore i scene koji na kraju postaju tvoje slike?
Zlatan: U zadnje vrijeme sve više to radim sam. Recimo, na „naslovnoj“ slici izložbe „Prokleta posada“ su sve moje figure, odnosno predlošci koje sam ja snimio. Točno sam znao kakav prikaz želim, s tim ljudima na moru, s tim jezivim opskurnim osvjetljenjem, paranoičnim pogledima… Bilo mi je najlakše staviti „fotić“ na samookidač i truditi se dobiti rakurs koji želim, bez da maltretiram nekog trećeg za fotografiranje pa sam sve figure sam odigrao.

*Lightbear shore

Zanimljivo mi je to da su, za razliku od tvojih ranijih radova, u ovom ciklusu baš svi likovi, koji se pojavljuju na slikama, zapravo ti?
Zlatan: Tako je, na svim sam figurama ja i siguran sam da već postoji tendencija da se to mistificira, ali vjeruj mi, ovdje se to dogodilo iz krajnje pragmatične tehičke prirode (smijeh). Jednostavnije mi je bilo to samome odraditi. Jasno mi je da se, kada se dogodi taj multiplicirani prikaz autora, poteže gomila paralela i pitanje zašto reprezentacija sebe… Ali neću se pretjerano truditi to osporiti. Svatko će tu pronaći svoje viđenje.

Kad već spominjemo različita viđenja radova, zanima me kako gledaš na tekstualne elaboracije svojih slika? Znam da si ranije puno više na svom blogu tekstualno pratio svoje radove. Koliko ti je problematično danas kada netko drugi piše tekst – da se ne shvati ono što si htio ili da krenu neki drugi zaključci, kao što može biti ovaj s autoportretima?
Zlatan: Upravo sam iz tog problema i počeo pisati tekstove. Htio, ne htio, često dođe do gluhog telefona kod percipiranja nekih radova pa sam to htio izbjeći. Naravno da nisam mislio napraviti monopol nad značenjem radova kako se to u jednom trenu, čini mi se, shvatilo. Moja pozicija je bila bazirana na tome da su mi radovi izrazito referencijalni na postojeće, nazovimo ih kulturološke artefakte, nastajali su na leđima druge umjetnosti i od mojih beskrajnih inspiracija. Smatrao sam da je fer reći kako je sve skupa nastalo, što je bila motivacija i što je uvjetovalo radove. U suprotnom se može dogoditi da dobiješ tekst koji će napisati netko drugi, koji će biti shvaćen ili neshvaćen, koji će biti obojan drugim viđenjem, utjecajima… Nikada nisam imao iluziju da ti tekstovi moraju uvjetovati značenje mojih radova, daleko od toga, jednostavno sam smatrao bitnim navesti na čemu je sve skupa bazirano.
Neki su ljudi bili beskrajno iziritirani time, drugima su ti tekstovi bili bolji od samih radova (smijeh). U jednom sam trenutku shvatio da se težište previše stavlja na krivu stvar, tekstovi sami su postali bremeniti, a kad sam se uhvatio da pri završavanju slike opterećeno razmišljam o pratećem tekstu, rekao sam si: „Zaboravi,“ i zaustavio se.

A kakav stav imaš spram kritike, koliko god slabašna i rijetka ona bila u Hrvatskoj, koliko ti je važan taj segment kako će ljudi reagirati na svaki novi ciklus i postoji li strepnja prije izlaganja novih stvari?
Zlatan: Strepnja i očekivanje definitivno uvijek postoje, ali trudim se ne baviti puno time. To je prokleto i crpi puno energije. Uvijek znaš da će biti svakakvih reakcija – i mržnje i odobravanja, i afiniteta i negiranja. To je dio javnog djelovanja bilo koje vrste i s tim sam se davno pomirio.
Nekad mi se čini da, što je više „hejta“, s jedne strane znači da nešto dobro radiš (smijeh). Ako ima interesa, već je to super, manjak bilo kakvog interesa je najgore što ti se može dogoditi. Čim vidiš da su se digle strasti, znači da tu očito ima nešto i to je važno.

Na stranu kritika, ali postoji i onaj drugi segment koji može ilustrirati uspjeh ili neuspjeh izložbe/ciklusa, a to je prodaja. Znam da zvuči banalno, ali sudiš li nekada uspjeh radova po tome koliko ih se u konačnici proda i koliko ti je to važno?
Zlatan: Naravno da mi to jest važno, to na kraju krajeva i jest svrha i cilj svega ovoga, ali nikada izložbe i uspjeh ciklusa ne mjerim po tome. Uspjeti prodati svoj rad je vrlo bitno, ali izuzetno je komplicirano na to kritički gledati i dovoditi u vezu prodaju s uspjehom ciklusa. No to nije samo moj problem, već problem čitavog tržišta.
Ja imam sreću da s ljudima, koji kupuju moje radove, imam puno ljepši odnos od surovog tržišnog kakvog Zapad predstavlja. Znaš, ne radi se tu o velikom broju ljudi, možeš ih nabrojati na prste jedne ruke, i uvijek se tu desi nešto više… poznajem ih, stvori se neki poseban odnos… Jasna mi je problematika ovakvog odgovora i odnosa (smijeh), ali ideja da netko hoće imati nešto tvoje na zidu i odluči s tim živjeti, to je najveći kompliment koji možeš dobiti.

*Unsolicited

Zanimljivo mi je da koristiš taj termin „živjeti s njima“. Ljudi to rijetko tako doživljavaju, da zapravo sa slikom koju posjeduješ počinješ živjeti?
Zlatan: Pa da jer to zaista jest tako. Ni sam ne trpim imati ništa u svom životnom prostoru što me na bilo koji način vizualno opterećuje. Zato znam da uzeti sliku i staviti je na zid znači odlučiti živjeti s njom, s nečim tako prisutnim, dominantnim, nečim što je uvijek u prostoru… Osobito sa slikama koje su tolikih dimenzija kao moji radovi. Slike su jaka stvar, slikarstvo je medij koji u sebi zadržava dosta tog autorskog ludila, neuroze umjetnika. Činjenica da je netko slikajući proveo neko vrijeme prenoseći svoje opsesije, rad i fiksacije, a ti sad na svom zidu odlučiš živjeti s tim, velika je stvar. Dok sam odrastao, sjećam se svih slika, koje su moji roditelji imali na zidovima, i pitanja u mom dječjem umu o njima. Slika, ako živiš u prostoru s njom, medij je u koji stalno upisuješ neko svoje značenje, gradiš alternativne svjetove, ukratko – u odnosu si s radom ili u dijalogu koji ne prestaje i mijenja se… Zato sam zahvalan i sretan kad netko odluči živjeti s mojim radovima i to mi beskrajno puno znači.

Kako gledaš na trenutnu situaciju domaćeg slikarstva gdje se javlja jako dobar „feedback“ publike, sve više je mladih autora koji rade, sve veća posjećenost slikarskih izložbi i zastupljenost slikara na selektiranim izložbama i natječajima. Kako gledaš na taj, nazovimo ga „revival“ domaćeg slikarstva?
Zlatan: Definitivno mislim da je kratkog vijeka. Ako je postojala šansa da slikarstvo doživi neki dugotrajni „revival“, ovakav pristup sam sebi kopa rupu i brzo će se zakopati. Pri tom mislim na pretjeranu produkciju i apsolutni manjak samokritike kod autora, osobito mladih. Možda ja nisam previše objektivan za imati jasno definiran stav i ne bih htio biti arogantan, ali smatram da neka vrsta kritičkog stava naspram svega treba postojati, a toga trenutno nema. Taj balon neselektivnog, tretmanskog i hobističkog pristupa slikarstvu, za koji mi se čini da uzima maha, jako se lako uvuče u slikarstvo i vječna je problematika ovog medija. Slikarstvo je specifičan medij čiji je dvosjekli mač činjenica da je, kada je umjetnost pitanju, u svijesti laika prva asocijacija slikarstvo. Stoga je, iako to katkada olakšava komunikaciju sa širom publikom, nužno zadržati kritički stav i možda skepsu prema popularizaciji tog medija.
Kroz ovakav način percepcije i masovne produkcije slikarstva, koja se trenutno odvija kod nas, događa se hrpa neselektivnog odobravanja smeća i to nije dobro.

*Bez naziva

Misliš li da je razlog tome i fakultet, da se na Akademiji ne dogode neki procesi koji bi morali postojati po pitanju samokritike i kritike uopće?
Zlatan: U jednoj mjeri, sigurno. S druge strane, ja za sebe ne mogu zamisliti bolju vrstu studiranja od ovog koje sam odradio, ali sam sve mane studija otkrio nakon što sam završio i još uvijek ih otkrivam.

Kako gledaš na studij Umjetničke Akademije koju si i sam završio, iz današnje perspektive?
Zlatan: Mislim da generalno postoji preveliko očekivanje od školskog sustava, osobito umjetničkog. Skeptičan sam koliko ti bilo kakva vrsta umjetničke škole može dati išta konkretno. Čini mi se da na ovoj našoj Akademiji najdragocjenije što možeš dobiti nije sam studij, niti profesori, već, ako se uspije dogoditi, duh generacije, koji te ponese, te ljudi s kojima ćeš blisko razmišljati. Za to nije direktno zaslužan sustav, već mjesto i vrijeme koji se poklope… Naravno, super je imati dobrog profesora, koji ti može prenijeti nešto, i njihova uloga može biti velika, no isto tako ti mogu i odmoći.
Mislim da je veliki problem edukacije taj što ljudi prerano i premladi kreću na fakultet. To se lako može shvatiti po brojnim ostvarenim i uspješnim svjetskim umjetnicima jer realno najbolje karijere imaju ljudi koji su prije umjetničkog prošli još neko obrazovanje, ljudi koji su došli na faks s 25 ili čak 30 godina. Zamisli koja je to razlika – ja sam došao na Akademiju s 18. Mislim da su s 18 ljudi toliko mladi i nezreli da bi im trebala još jedna srednja škola da dođu do nečeg prije upliva u umjetnost. Tada si jednostavno premlad za sresti se s nekim stvarima i siguran sam da je to najveći problem edukacije tog tipa.

Idemo malo u budućnost. Nakon izložbe u Laubi, kao i prije dvije godine, izložba putuje u New York. Slike „Proklete posade“, a i ti skupa s njima, idete u New York gdje će one biti izložene u galeriji „Marc Straus“. Reci nam malo više o tome?
Zlatan: Početna ideja s New Yorkom bila je da ja dođem tamo raditi na duže vrijeme, da tamo završim cijelu ovu izložbu. Oni imaju svoj studio za umjetnike na rezidenciji u kojem sam trebao živjeti i raditi nekoliko mjeseci na ovom ciklusu. Ali takav opušten i „bezbolan“ plan bio je moguć prije nego mi se rodio sin (smijeh). Tada se ta čitava priča morala modificirati s obzirom na dijete pa smo sve morali reorganizirati, podići „level up“, pronaći stan i skratiti taj „radni“ boravak u New Yorku. Zato sam većinu radova napravio ovdje, recimo da je 80 % toga gotovo, tamo ću raditi „samo“ dva mjeseca na još nekoliko manjih radova. Izložba bi trebala biti otvorena krajem ožujka.

Privlači li te odlazak iz Hrvatske i život drugdje na duže vremena, kao što izgledno privlači sve veći broj tvojih i mojih kolega (smijeh)?
Zlatan: Meni je Zagreb uvijek bio OK mjesto za život, osobito obiteljski život, koji se eto sad dogodio. Odajati djecu u vlastitom domu mi se čini puno smislenije nego negdje kao građanin drugog reda. Ako je iz ove prespektive moguće održavati kontakte sa svijetom, a meni to sad, izgleda, uspijeva, onda život ovdje može stvarno biti super. Koliko god je situacija kod nas po pitanju nekih stvari grozna i depresivna, ne vidim neku zdraviju alternativu trenutačno, barem mi se za sada ne nudi (smijeh), ali tko zna što se može dogoditi. Za sada, s ovim povremenim odlascima na kratko vrijeme, život mi ovdje dobro funkcionira.

Nakon New Yorka opet odlaziš na neko vrijeme na rezidenciju u Belgiju?
Zlatan: Da, tako se to sad poklopilo. Nakon New Yorka se vraćamo u Zagreb na kratko pa idemo na tri mjeseca u Belgiju. Govorim u množini jer i u New York i u Belgiju idemo svo troje. To je dosta ludo, da se sve sad događa kada sam dobio dijete, osobito iz razloga što u životu nisam bio na tim rezidencijama i programima. Uvijek sam na to gledao kao iznimno kompliciranu stvar i smatrao da je ta vrsta nomadskog umjetničkog života rezervirana za medije koji se lakše daju „spakirati u kofer“. Meni za rad treba velika prostorna infrastruktura, svi potrebni alati i radni materijali i treba mi kontinuitet jer moram svakodnevno raditi i taj mi je kontinuitet važan. Strašno lako ispadnem iz njega, dugo mi treba da se ponovno „ufuram“, zato ga se moram držati i takvi mi kratkotrajni odlasci mogu uvelike otežati ritam. Ali sada možda dobro dođe, kao proces „čišćenja“ za neke sljedeće cikluse i radove.

*Unsolicited #5

Kako izgleda taj proces kada je jedna cjelina, mislim na izložbu i ciklus, gotova i sada treba započeti nešto sasvim novo? Uživaš li u tom procesu „između“ ili već krećeš razmišljati o nečemu sljedećem?
Zlatan: To je period čiste agonije i mrzim ga. Sve je prazno… Postoje situacije kada sam imao spremne ideje za neku sljedeću seriju i ciklus, imam i sada natruhe nečeg što bi se moglo dogoditi u sljedećem ciklusu, ali to je još uvijek jedan prazni vakuum i znam da me sad čeka praznina. Nakon izložbe mi se uvijek dogodi ono: gotovo je… i što sad?
U takvim je slučajevima super dati si vremena, krenuti polako, pustiti da se stvari same dogode, ali moj neurotični um mi to često ne dozvoljava. U trenu kada se malo opustim, dolazi tjeskoba… Malo je to ludo, ali je tako.
Iako odmor može biti itekako koristan za buduće radove, lako gubim ritam rada, dugo mi treba da se „ufuram“. Znam da ljudi imaju često predrasude da umjetnici lagodno žive; kad im dođe, nešto naslikaju i to je to pa se odmaraju 3-4 mjeseca. Ali to nije ni približno točno, meni je baš potreban stalni kontinuitet i rad.
No život nije samo u radu i mislim da je moja životna misija „skužiti“ da se bitne stvari u životu ne događaju u studiju (smijeh).
Zato je možda dobro da će se nakon New Yorka dogoditi ta Belgija, da se malo resetiram.

I za kraj, s obzirom na to da ti se život neosporno promijenio od kada imaš dijete, zanima me kako na to gledaš? U tvom je prošlom ciklusu ljubav bila osnovna odrednica za nastanak radova, razmišljaš li uopće o tome da ovakva, sasvim drugačija vrsta ljubavi, može generirati nekakve „triggere“ za tvoje radove u budućnosti?
Zlatan: To što mi se dogodilo na obiteljskom planu, nešto je što nisam uopće mogao zamisliti. Ja se bavim poslom koji je baziran na modificiranju mojih proživljenih osjećaja; senzorni sklop emocija koji sam proživljavao, odnosno dijapazon tih emocija, do rođenja djeteta bio je jedne vrste. U trenu kada se rodio sin, sve se toliko promijenilo iznad mojih granica shvaćanja. Doista je neopisivo što dijete može donijeti u odnos dvoje ljudi. Mislim da nisam bio spreman za to niti imao alat kojim ću se moći s time nositi.
Te emocije su ogromne i ja iskreno nemam blagog pojma što s tim (smijeh). I ne radi se samo o ljubavi, pojavi se i strah za to biće, potpuno se mijenja konstelacija svega. To ti je neka priča kao da sjedneš na „roller coaster“ i onda imaš objektivne i fizičke napore i najjače emocije koje si ikad proživio. Meni je to sve još svježe, a je li to moguće prevesti u neki jezik, to mi je još nepoznanica. Sad kad bi mi netko rekao napravi nešto s tim, ne bih imao pojma što.
„Što je umjetnost prema ovom biću,“ kaže Vlado Martek u jednom svom radu. Koliko god moj život određen i uvjetovan umjetnošću, u usporedbi s dolaskom djeteta, ona je potpuno nebitna.