Konteksti arhitektonskog, dizajnerskog i urbanističkog djelovanja prepuni su disciplina o kojima na Vizkulturi i u javnom diskursu često govorimo, pišemo i raspravljamo, no postoje i one koje ostaju gotovo nevidljive, a istovremeno su nužne, svakodnevne i izrazito važne. Jedna od njih svakako je wayfinding – područje koje se bavi načinom na koji razumijemo prostor oko nas, krećemo se kroz njega i snalazeći se donosimo odluke o daljnjem kretanju. Riječ je o disciplini o kojoj većina nas ne razmišlja sve dok se ne izgubi u nekoj bolnici, zračnoj luci, u nepoznatom gradu, ili pak ovom svom kojeg poznaješ, ali je upravo njegova signalistika zabrinjavajuće loše artikulirana.
Dizajnera Roberta Čanka znam još iz vremena fakultetskih dana, preko zajedničkih prijatelja i poznanstava unutar zagrebačkih dizajnerskih krugova. Onda je, barem iz moje perspektive, na neko vrijeme nestao. Dok smo mi ovdje pratili i stvarali domaću scenu, Robert je u Dohi u Kataru gradio karijeru na projektima kakvih u našem kontekstu gotovo da i nema, s nekim od najpoznatijih svjetskih arhitekata i institucija. Danas, kroz studio Node, zajedno sa suprugom Nour i suradnicima, razvija izuzetno zanimljivu praksu koja se nalazi na sjecištu arhitekture, dizajna, psihologije, tehnologije i svakodnevnog iskustva korištenja prostora.
Posebno mi je drago da kroz Vizkulturu možemo predstaviti njegov rad i širi opus jedne discipline koja je kod nas još uvijek relativno nepoznata, premda je prisutna gotovo posvuda, a ujedno i prijeko potrebna. U trenutku kada se na svim frontovima arhitektonskih i dizajnerskih praksi sve više govori o korisničkom iskustvu, pristupačnosti, inkluzivnosti i kvaliteti javnog prostora, razgovor o signalizaciji, orijentacijskim sustavima i načinu na koji gradovi i zgrade komuniciraju s ljudima čini mi se važnijim nego ikad.
Kako smo tijekom razgovora dotaknuli zaista velik broj tema – od dugogodišnjih angažmana u Dohi i velikih međunarodnih projekata, bogatog iskustva koje sada implementira kroz brojne projekte i suradnje, pa sve do budućnosti wayfindinga i neizbježnih alata umjetne inteligencije – neću previše duljiti s uvodom, Robert je ogromnu količinu najzanimljivijih stvari ispričao u nastavku. Uživajte u čitanju!
► Za početak, kako bi predstavili Node široj publici koja možda nije iz uskog kruga arhitekture, dizajna i vizualnih komunikacija? Zašto svaki prostor – od recimo bolnice i fakulteta ili nekih drugih javnih institucija sve do hotela, muzeja, pa i čitavog grada – treba jasan informacijski sloj koji korisnicima pomaže da ga intuitivno razumiju i koriste?
Robert Čanak: Node je specijalizirani studio koji se bavi onim o čemu većina ljudi u prostoru ne razmišlja dok sve funkcionira – snalaženjem. Mi prostore prevodimo na jezik koji korisnici intuitivno razumiju; to je, pojednostavljeno, UX u fizičkom prostoru. Bavimo se planiranjem, oblikovanjem i, kad treba, i implementacijom orijentacijskih sustava. Od koncepta do zadnjeg vijka na zidu.
Prostori – bilo da je riječ o gradu, zgradi, kampusu ili prometnom čvorištu – trebaju jasan informacijski sloj kako bi mogli ispuniti svoju svrhu. Korisnici moraju znati gdje su, kako se trebaju kretati, gdje se što nalazi i što se od njih očekuje. Tada je njihovo iskustvo bolje, osjećaju se sigurnije i ugodnije, a to se odražava i na operativnu stranu, jer sve teče glatko.
► Node je danas službeni regionalni partner Modulexa, globalne kompanije koju je 1963. osnovala The LEGO Group, što svakako povezuje ideju modularnosti, sustavnog razmišljanja i skandinavske tradicije dizajna. Koliko je to nasljeđe u današnje vrijeme prisutno u načinu na koji Modulex razvija proizvode i usluge te što za vas znači biti dio međunarodne mreže prisutne u više od 300 gradova i 45 zemalja?
Robert Čanak: Node je praktički od početka vezan uz Modulex, kompaniju koja je izrasla iz LEGO‑ove linija proizvoda za profesionalce. Modularnost i sistemsko razmišljanje iz LEGO svijeta vrlo se prirodno prenose na naš posao. Modulex je od vizionarskih arhitektonskih LEGO‑kockica i analognih alata za project management evoluirao u modularne sustave znakova koje danas nalazimo u zračnim lukama, bolnicama, kampusima, data centrima i hotelima diljem svijeta. Nedavno smo u Brigadinom showroomu predstavili Modulex kroz izložbu gdje smo izložili neke od naših proizvoda i materijala, kroz radove nekoliko autora; Miran Tomičić, Damir Gamulin, Mirna Ptiček, Šesnić&Turković, Kazinoti&Komenda, Marko Hrastovec, Nikola Đurek, Matej Varzić i Borjan Pavlek. Za nas to partnerstvo znači pristup velikom kolektivnom iskustvu, vrlo kvalitetnim proizvodima i zelenim materijalima, ali i rad na kompleksnim projektima gdje se i timovi slažu modularno – prema ekspertizi, ne prema adresi ureda. To je za studio poput našeg velika stvar: možemo doprinositi projektima koji su nam inače izvan dosega, a istovremeno ta iskustva vraćamo i u lokalni kontekst.
► Kako je nastao Node, jeste li morali zadovoljiti određene profesionalne kriterije da biste postali službeni partner za Hrvatsku i regiju te na koji način funkcionira vaš odnos s Modulexom? U kojoj mjeri djeluje kao samostalni specijalizirani konzultantski studio specijaliziran za signalistiku i wayfinding, a koliko kao dio šire međunarodne platforme?
Robert Čanak: Node je nastao iz vrlo osobnog pitanja: što želimo raditi kad se nakon deset godina u Dohi vratimo doma. Supruga i ja smo tijekom planiranog sabbaticala shvatili da u regiji gotovo da i nema specijaliziranih wayfinding studija, pa smo u početku zamišljali da ćemo živjeti od projekata vani, a usput dizati svijest o disciplini lokalno.
Modulex smo prvi put sreli u Dohi; njihovi su nas proizvodi osvojili kvalitetom i pričom. Kad smo se vratili u Hrvatsku, javili smo se njihovom CEO‑u više iz znatiželje nego s konkretnim očekivanjem, a vrlo brzo smo dobili ponudu za partnerstvo. Danas smo licencirani partner za regiju kad je riječ o njihovim modularnim sustavima i inovativnim materijalima, ali istovremeno funkcioniramo kao samostalan konzultantski studio: vodimo vlastite projekte, a ponekad smo dio većih međunarodnih Modulex timova. Naš prvi takav projekt bila je implementacija Pfizerove tvornice u Hrvatskoj – tipičan primjer gdje lokalni ured odradi scouting, identificiraju se problemi i onda se apliciraju globalni standardi.
► Tvoj profesionalni put uključuje desetljeće rada u Dohi u okviru Qatar Foundationa, gdje si sudjelovao na brojnim i iznimno kompleksnim projektima, kao što su primjerice Qatar National Library, niz drugih projekata globalnih arhitektonskih zvijezdi poput OMA-e Rema Koolhaasa ili Arate Isozakija. Kako je to iskustvo oblikovalo tvoje profesionalni put i što danas, s odmakom, možeš reći da si naučio radeći u okruženju u kojem se urbanističke, infrastrukturne, ali sigurno i investicijske ambicije odvijaju u razmjerima koji su u našem balkanskom kontekstu gotovo nezamislivi?
Robert Čanak: Deset godina u Dohi bio je svojevrsni intenziv na temu svijet bez malih ambicija. U sklopu Qatar Foundationa radio sam u tehničkom birou koji je vodio razvoj grada‑kampusa Education City – mjesta s vjerojatno najvećom gustoćom star arhitekture koju sam ikada vidio. Education City objedinjuje veliki greenfield site, jedinstvenog investitora i strategiju dovođenja vrhunskih sveučilišta te spektakularnu arhitekturu, projekte u koje su bili uključeni uredi poput OMA‑e Rema Koolhaasa, Arate Isozakija, Pelli Clarke Pelli, Antoine Predocka, Legorreta+Legorreta, David Chipperfielda (projekt nažalost nije izveden) ali i nekih manje poznatih, a jednako zanimljivih poput MYAA.
U takvom okruženju naučiš kako izgleda kada je wayfinding shvaćen kao integralni, infrastrukturni dio projekta od početka i što znači raditi u velikim interdisciplinarnim timovima. Vrlo sam brzo vidio kako se odluke na mikro razini odražavaju na cijeli sustav. Kad se s iskustvom takvih kapitalnih projekata vratiš u naš, skromniji kontekst, jasno se vide problemi i ogroman prostor u kojem se relativno malim intervencijama mogu postići vrlo konkretna poboljšanja. To ponekad zna biti frustrirajuće, ali istovremeno motivira – zato nam je važno držati predavanja i radionice, osobito na fakultetima.
► U hrvatskom jeziku još uvijek nemamo neki prikladan prijevod za pojam “wayfinding“. Kako biste ga vi preveli ili opisali? Radi li se prije svega o snalaženju u prostoru, sustavu prostorne orijentacije, komunikacijskom sloju arhitekture ili jeziku prostora koji korisnicima omogućuje da intuitivno razumiju gdje se nalaze i kamo trebaju krenuti – ili sve od navedenog :D?
Robert Čanak: Najjednostavnije – wayfinding je ono što nam pomaže da se ne izgubimo u nekom prostoru. Mi često kažemo da su znakovi korisničko sučelje prostora, ali sami znakovi su tek fizička manifestacija nevidljivog, strateškog sloja, na kojem se idealno radi već u početnim fazama: tko koristi prostor, koje informacije korisnik treba u kojem trenutku, u kakvom je stanju i kojim redoslijedom im treba “otvarati” informacije. Uz znakove tu su i prostorni elementi – skulpture, biljke, razni namjerni ili nenamjerni orijentiri, svjetlo – sve to pomaže u orijentaciji.
Zato ne biramo jedan prijevod. Wayfinding je svojevrstan umbrella termin: istovremeno snalaženje u prostoru, sustav prostorne orijentacije, komunikacijski sloj arhitekture i jezik prostora koji korisnicima omogućuje da intuitivno razumiju gdje su i kamo trebaju krenuti.
► Wayfinding i signage često se doživljavaju kao nešto sekundarno ili tehničko, gotovo kao završni dodatak projektu. Istodobno, u svojim tekstovima ističeš da je riječ o disciplini na sjecištu arhitekture, grafičkog i informacijskog dizajna, industrijskog oblikovanja, psihologije percepcije, bihevioralnih znanosti, tehnologije i održivosti – u svakom slučaju izuzetno puno polja djelovanja! Kako ti definiraš ovu disciplinu i što te osobno u njoj najviše fascinira?
Robert Čanak: Nažalost, još nam se često događa da nas pozovu kad je projekt već gotov i treba “još samo staviti oznake” nekoliko mjeseci prije otvorenja. Tada je prostor već definiran, neke plohe ne mogu prihvatiti znakove. Signalizacija se tretira kao tehnički dodatak, i smatramo da je to propuštena prilika – ne zato što želimo nalijepiti još jedan sloj, nego zato što se dio problema koji se kasnije rješavaju znakovima mogao adresirati mnogo ranije.
Wayfinding mi je zanimljiv upravo zato što sjedi na sjecištu više disciplina. Na bihevioralnoj razini gledamo emotivno stanje i potrebe korisnika, što informira odluke o lokacijama znakova, učestalosti poruka i sadržaju na njima. Grafički i informacijski dizajn određuju kako su te informacije posložene da bi bile jasne i čitljive. Industrijski dizajn bavi se oblikom, materijalima i integracijom znakova u arhitekturu i okoliš.
Najuspješniji sustavi su oni o kojima zapravo ne razmišljamo – jednostavno rade. Ono što me osobno najviše privlači jest moment empatije: u trenutku kad u dva ujutro dovedeš dijete s visokom temperaturom u bolnicu, wayfinding prestaje biti estetski detalj i postaje razlika između nepotrebne konfuzije i osjećaja da se netko pobrinuo da što brže dođeš gdje trebaš i da se usredotočiš na razlog zašto si uopće tamo. To vrijedi i za zračnu luku, autobusni kolodvor ili mrežu javnog prijevoza – zapravo za bilo koji prostor i procese koji se u njima odvijaju.
► U jednom od svojih tekstova kažeš da svaki prostor treba jasan informacijski sloj koji korisnicima pomaže da ga intuitivno razumiju. Koliko je, po tvom mišljenju, dobra signalizacija zapravo sastavni dio same arhitekture? Možemo li reći da arhitektura oblikuje, definira i artikulira prostor, a wayfinding ga čini čitljivim, pristupačnim i upotrebljivim?
Robert Čanak: Ovisno o programu, imamo prostore u kojima je informacijski sloj ključan za snalaženje (stadioni, zračne luke, bolnice, kampusi) i prostore gdje može biti diskretniji (resorti, zoološki ili botanički vrtovi). Također imamo različite tipove korisnika – oni “time‑poor”, koji su pod pritiskom vremena, oslanjaju se više na informacije, dok će “time‑rich” korisnici više učiti prostor kroz kretanje.
Signalizacija je, po meni, sastavni dio arhitekture, ali je iznimno važno “pogoditi akord”: da ne bude prenametljiva tamo gdje ne treba, niti pretiha tamo gdje je presudna. Arhitektura nam zadaje teren – program, odnose između funkcija, sekvencu prostora – a u tipologijama poput bolnica klinički procesi prirodno imaju prednost. Naš je posao tu logiku prostora prevesti na svakodnevni jezik nekoga tko prvi put ulazi u zgradu i nema ni vremena ni energije “učiti” prostor, često i pod stresom.
U tom smislu, arhitektura oblikuje i definira prostor, a wayfinding ga čini čitljivijim, pristupačnim i upotrebljivim, osobito za ljude koji su pod stresom, žure ili imaju različite sposobnosti.
► Koliko su hrvatski gradovi danas razumljivi i navigabilni svojim stanovnicima, ali i posjetiteljima? Postoje li neki domaći ili regionalni primjeri koje smatrate posebno uspješnima, ne samo kao dizajnerska rješenja, nego kao integralni dio urbanog identiteta, infrastrukture i kulture nekog grada, zone, područja…?
Robert Čanak: Stanovnici gradova s vremenom razviju vlastitu mentalnu mapu, pa im je svakodnevno kretanje relativno jasno. Problem nastaje kod ljudi koji dolaze izvana – bilo da je riječ o dnevnim ekonomskim migracijama, studentima iz drugih krajeva, stranim državljanima ili turistima.
Naši su gradovi prilično intuitivni po strukturi – povijesne jezgre, glavne osi, trgovi, mreža ulica – ali informacijski sloj koji bi trebao pomoći tim korisnicima često je fragmentiran, a samim time doprinosi konfuziji. Vidimo slojeve različitih epoha i ad hoc rješenja koja ne komuniciraju međusobno, pa se ljudi često oslanjaju na mobilni telefon kao glavni izvor orijentacije. To smanjuje spontanost, istraživanje grada i korištenje javnog prijevoza.
Na razini gradova postoje kvalitetni, pozitivni pomaci: novi standardi za ulice i kućne brojeve u Zagrebu koje su postavili Nikola Đurek i Damir Bralić. Sljedeći korak bio bi proširenje tj. kompletiranje takvog sustavnog pristupa na ostale komunikacijske elemente – toteme s mapama, različite interpretativne table za bitne građevine i parkove, jasnu komunikaciju tramvajske i prigradske željezničke mreže – i postupno “umirovljenje” znakova koji više ne služe svojoj svrsi. Inspirativni primjeri postoje i u svijetu, poput Legible London sustava koji je postao svojevrsni kanon kako bi se sustavi trebali planirati, ali najvažnije je da svaki grad pronađe vlastiti, dosljedan jezik.
► U jednom svom tekstu o Zagrebu, odnosno kaosu koji postoji u njegovoj infrastrukturi znakova, signalistike i putokaza, vrlo si precizno opisao kako nefunkcionalna signalizacija smanjuje osjećaj sigurnosti, samostalnosti i dobrodošlice te posjetitelje prisiljava da grad doživljavaju isključivo kroz ekran mobilnog telefona – što je i slučaj, pretpostavljam, za velik broj naših gradova. Koje su, po tvom mišljenju, najvažnije društvene i kulturne koristi dobro osmišljenog wayfinding sustava za grad, iz njegovog turističkog aspekta? Može li kvalitetna signalizacija istovremeno unaprijediti turizam i pristupačnost i opću percepciju nekog grada kao gostoljubivog mjesta?
Robert Čanak: Zagreb, kao grad s puno sadržaja, nažalost nije uvijek lako čitljiv onima koji ga prvi put posjećuju. Čim se u nekom gradu lako snalazimo, raste nam osjećaj sigurnosti i dobrodošlice, a to izravno utječe na to koliko ćemo ga istraživati. Više puta su me stranci u blizini autobusnog kolodvora zbunjeno pitali kako stići tramvajem do zračne luke, žalosno je da im nije jasno da postoji shuttle bus doslovno preko ceste, i to svakih pola sata. Ljudi ne znaju kako doći do MSU-a ili žičare … brat mi radi u turizmu pa sam se naslušao svakakvih primjera.
Dobar wayfinding na razini grada ne znači samo da brže dođemo do nekog trga ili muzeja, nego da grad doživimo i na putu do tamo: da otkrijemo novu ulicu, kafić ili galeriju, završimo u kvartovima koji nisu na razglednicama, kombiniramo bicikl, javni prijevoz i hodanje. To je sasvim drugačije iskustvo od situacije u kojoj nas taksi dovede od točke A do točke B, bez stvarnog kontakta s gradom.
Gradsku signalizaciju, osobito onu u prostorima javne namjene, vidimo kao dio infrastrukture – jednako važnu kao ceste, javni prijevoz, rasvjetu ili klupe. Ako taj sloj ne postoji ili ne funkcionira, ljudi su često primorani doživljavati grad kroz gabarite ekrana mobilnog telefona. Kvalitetna signalizacija istovremeno podiže kvalitetu turizma i pristupačnost: olakšava kretanje starijima, osobama s invaliditetom, obiteljima s djecom i svima koji ne govore lokalni jezik. Grad koji jasno komunicira i fizički, a ne samo kroz društvene mreže i aplikacije, šalje poruku da su svi dobrodošli.
► U svojim tekstovima vrlo otvoreno kritiziraš zagrebačku i šire hrvatsku signalistiku, posebno u javnim institucijama, bolnicama i kulturnim ustanovama. Što ti se čini najvećim problemom postojećih sustava i gdje vidiš najveći prostor za poboljšanje?
Robert Čanak: Moja kritika je zaista dobronamjerna, čak i kroz šalu putem Instagrama često ukazujem na nevjerojatne primjere; to dolazi iz iskustva korisnika i želje da stvari funkcioniraju bolje. Došlo je do toga da su mi ljudi počeli slati fotke suludih znakova na koje nailaze … Najveći problem je što se kroz povijest o orijentaciji u prostorima rijetko razmišljalo sustavno i dugoročno. Umjesto jedne konzistentne priče, često imamo “patchwork”: različiti odjeli i institucije radile su svoje verzije signalizacije, mijenjali se programi, a sustavi se nisu ažurirali. Rezultat su hodnici puni različitih stilova, tipografija, improviziranih papira i zastarjelih znakova.
Za primjer, imamo jedno važno multi-modalno čvorište poput Glavnog kolodvora. Na ovoj lokaciji imamo vlak (prigradski i međunarodni), tramvaj, bicikl i autobusni terminal koji je poveznica sa južnim dijelom Zagreba, a nažalost još uvijek nema nikakvu informacijsku infrastrukturu koja objedinjuje sve te opcije i mogućnosti i komunicira to korisnicima. Opremiti tu lokaciju jednim kvalitetnim totemom ili znakom bio bi fantastičan pilot koji bi dokazao da je gradu prijeko potreban ovakav sustav.
Dogodilo nam se da su se jedni klijenti žalili kako se neki korisnici i dalje gube unatoč novim znakovima; analizom smo shvatili da ih jednostavno ne čitaju jer su kroz godine naučili da im znakovi ne pomažu. Informacije su često krivo hijerarhizirane, znakovi su na pogrešnim mjestima, a održavanje minimalno. Mislim da je vrijeme da signalizaciju prestanemo gledati kao kozmetiku i shvatimo je kao dio osnovne, opreme prostora i naravno komunalne opreme grada – jednako kao javna rasvjeta, kamere, kante za otpad ili klupe.
Najveći prostor za poboljšanje vidim u uspostavi jasnih standarda i minimalnih uvjeta koje neka zgrada ili prostor mora zadovoljiti u domeni orijentacije: od pravilno napisanih briefova, preko studije i troškovnika, do ugradnje orijentacijskog sustava u same projektne mape. Oblikovanje znakova dolazi na kraju, kad su poznati svi parametri – kao što statičari proračunavaju konstrukciju, a netko drugi definira vatrodojavu i nadzorni sustav, tako netko mora promisliti i orijentacijski sustav.
► U svojim esejima često pišeš o tome kako ljudi u prostoru donose odluke pod utjecajem instinkta, a u kriznim situacijama slijede jednostavne vizualne signale gotovo na nesvjesnoj razini. Koliko je razumijevanje ljudske percepcije i ponašanja važno za projektiranje sustava koji trebaju djelovati jasno, brzo i gotovo intuitivno?
Robert Čanak: Ljudi u prostorima rijetko racionalno analiziraju signale; većinom skeniramo, hvatamo boje, oblike, strelice i ključne riječi, osobito kad smo pod stresom. Kvaliteta tj. jasnoća piktograma je jako važna. U kriznim situacijama to je još izraženije – tada instinktivno preferiramo put kojim smo došli, čak i ako postoji kraći evakuacijski put. Slične obrasce vidimo i kod životinja; poznat je primjer evakuirane farme konja, gdje je krdo, uplašeno požarom, spontano slijedilo jednog konja natrag u štalu, jer im je “poznato” djelovalo sigurnije.
Zelena evakuacijska signalizacija, koja se aktivira u izvanrednim situacijama, svojevrsni je “breadcrumb” sustav koji je tamo da ga u kritičnom trenutku samo treba slijediti. U nas, nažalost, često izostaju definirana mjesta okupljanja izvan objekata, što je posebno važno u hotelima i drugim prostorima s čestim rotacijama korisnika. Evakuacijske mape bi trebale reflektirati stvarnost, a ne biti orijentirane prema sjeveru jer nam to ne znači puno dok smo omeđeni zidovima.
Kod projektiranja sustava moramo uzeti u obzir u kakvom je stanju korisnik, što mu je važno, i dati mu pravu informaciju u pravom trenutku, bez preopterećenja. U bolnicama, primjerice, gdje je većina posjetitelja starije dobi, moramo računati i na slabiji vid – znakovi moraju biti dovoljno veliki, s dobrim kontrastima, bez refleksija, s jasnim simbolima i prikladnom tipografijom.
Jezik je također iznimno važan: stručni žargon bolnice često nije razumljiv široj publici. U resortima je važno koristiti ’tone of voice’ brenda. Lokacije znakova su jednako važne. Ako korisnik mora stati i razmišljati što sada, sustav već trokira. No ponekad su i objekti komplicirani za riješiti. Britanski tipograf i dizajner Jock Kinnier je rekao Good signage cannot cure sick buildings.
Nekoliko parametara smatramo ključnima; znak prvenstveno mora biti uočljiv tj.vidljiv, nakon toga moramo moći pročitati što na njemu piše te naravno razumjeti informaciju koju nam komunicira.
Korisnik mora razumjeti gramatiku orijentacije, jer tako uz kretanje čita i uči prostor. U jednom momentu, nakon što izgradimo svoju mentalnu mapu prostora, znakovlje pada u drugi plan tj. preuzima nove korisnike koji se još uvijek teže snalaze i tako unedogled kroz životni vijek zgrade. Zato smatramo da je to infrastrukturni element, jer je aktivni dio života jednog prostora.
► Smatraš li da u Hrvatskoj i regiji još uvijek nedostaje svijest o tome da wayfinding ne bi trebao biti naknadni dodatak, nego ravnopravan dio projektantskog procesa? Kako investitorima, arhitektima, dizajnerima, ali i institucijama objasniti da je iskustvo korisnika i njegova orijentacija u prostoru potrebno promišljati od najranijih faza projektiranja, a ne tek kada je zgrada ili javni prostor već definiran?
Robert Čanak: U praksi wayfinding kod nas, ali i drugdje, još često dolazi na red kad je projekt već gotov. Propusti koji se tada mogu desiti će se nadodavati dodatnih 20 godina bez sustavnog pristupa. Tada se nerijetko događa da “krpamo” posljedice ranijih odluka: nejasni ulazi, nelogični ustaljeni hodnici do neke destinacije, nepostojanja oznaka na ključnim točkama odluka tijekom kretanja. Nešto tog tipa smo zatekli na FSB-u, gdje smo uz intervencije u interijeru, koje su radili NFO, a Šesnić&Turković novi vizualni identitet, fakultetu smo predložili totalni reset, i reformatirali 7 objekata u jednu koherentnu cjelinu.
Ako se o korisničkom iskustvu i orijentaciji razmišlja od početka, i za to se osigura prostor u budžetu i rasporedu, moguće je pojednostaviti kretanje, smanjiti broj znakova, pripremiti podloge na vrijeme, uskladiti sve s interijerom i eksterijerom, logičnije grupirati funkcije i općenito smanjiti vizualni šum. Ponekad se desi da zajedno sa klijentima promišljamo režiranje kretanja kroz prostor, tu se dešavaju super sinergije, a i na kraju sve ispadne jeftinije jer je manje znakova. Ne radi se o tome da wayfinding “preuzima” projekt, nego da u ključnom trenutku unosi perspektivu korisnika.
Investitorima to najlakše objašnjavamo kroz vrlo konkretne posljedice: manje frustriranih, izgubljenih korisnika, manje pitanja prema osoblju, manje naknadnih ad hoc intervencija po zidovima i dugoročno manji troškovi. Wayfinding je, ukratko, investicija u kvalitetu prostora i usluge, a ne samo stavka na kraju projekta.
► Kao diplomant Studija dizajna u Zagrebu, a danas stručnjak koji je izgradio međunarodnu karijeru, kako gledaš na edukaciju o wayfindingu i environmental graphic designu? Jesu li mlađe generacije dizajnera, ali i arhitekata i urbanista, dovoljno upoznate s ovom disciplinom ili je riječ o području koje tek treba sustavnije uključiti u obrazovne programe i stručni diskurs?
Robert Čanak: Kao bivši student, imam dojam da se wayfinding u moje vrijeme uglavnom sagledavao i učio kao produžetak vizualnog identiteta – što je, ako ne pogrešno, onda barem samo završni oblikovni stadij jednog puno šireg procesa. Studij mi je dao prve apetite za signalizaciju, ali većinu specifičnog znanja tj. nadopuna znanja stekao sam kasnije, kroz vlastito istraživanje i rad.
Koliko mi je poznato, ozbiljnije projektiranje orijentacije kod nas se kroz povijest najčešće pojavljivalo u većim zahvatima – bolnici u Dubravi, zračne luke, Velesajam, veliki sportski objekti i naravno događaji poput Mediteranskih igara – gdje se često oslanjalo na nasljeđe dostupnih standarda izvana, poput Otl Aicherovih rješenja za Münchenske igre. Taj sportska manifestacija pristup je bio najsistematiziraniji, i vjerujem da je postavio važne temelje na Studiju, što nije pogrešno, ali prirodno naginje prema „brendiranom venue dressingu“: radi sjajno za kratkotrajne, high‑impact događaje, no dugoročno brzo dosadi i postaje šum, a i zahtjevno ga je održavati i teško prilagoditi novim realnostima. Znakovi bi više trebali naginjati materijalima i finišima u interijeru nego biti u službi branda. Zgrade su te koje nam pričaju.
Imamo sve više primjera u kojima je wayfinding dosta dobro integriran u arhitekturu i svakodnevno funkcioniranje prostora. Projekti poput Centra Zamet, jasne vanjske orijentacije Arene Zagreb, bazena u Rovinju, ili nekih manjih otkačenijih projekata što pokazuje da se i u našem kontekstu pojavljuju sustavi koji vješto balansiraju identitet, arhitekturu i dugoročnu upotrebljivost.
Zanimljivo je da mlađe generacije, po onome što vidim na radionicama i predavanjima, intuitivno osjećaju važnost ove teme – i zato što prostori postaju kompleksniji, i zato što lako povlače paralele s digitalnim UX‑om. Smatram da bi sljedeći logičan korak bio sustavnije uključivanje wayfindinga i environmental graphic designa u kurikulume, ali i u natječajne i projektantske briefove za arhitektonske i urbanističke projekte. Dugoročno bi, vjerojatno, imalo smisla i profesionalno uokviriti ovu disciplinu – tako da orijentacijski sustavi postanu standardni dio projektne dokumentacije, a ne iznimka ili stavka Razno koja se usput apsorbira u troškove.
► Tko danas čini tim Node-a u Zagrebu? Koje biste projekte realizirane u Hrvatskoj u posljednjih nekoliko godina posebno izdvojili – i što ih čini važnima za razvoj discipline u lokalnom kontekstu?
Robert Čanak: Node je još uvijek mali, ali fokusiran tim: moja partnerica Nour, inače dizajnerica interijera sa velikim iskustvom u healthcare sektoru, vodi project management i brine da preživimo sudare s realnošću rokova, budžeta i izvođača, ja te kolega Matej Varzić, koji donosi system thinking, inovaciju, svjež pogled i energiju mlađe generacije.
U Hrvatskoj smo radili na nekoliko projekata koji su nam važni jer doprinose podizanju ljestvice u lokalnom kontekstu – od Bolnice Akromion, FSB kampusa, hotela Sumratin do Regeneratora. Svaki od tih projekata je totalno drugačiji izraz, ton, pristup i rješava specifične potrebe. Neki su luksuzniji, dok su drugi dokaz da wayfinding nije nužno egzotika rezervirana za klijente s dubljim džepom. To nego može biti vrlo isplativ, konkretan alat za poboljšanje svakodnevice. Čak i na razini grada.
► Za projekt Regenerator Zabok (link) ste vi i dizajner Marko Hrastovec razvijali signalistiku u prostoru, u suradnji s arhitektima iz MVA. Koji su bili glavni izazovi tog projekta i na koji način signalistika može doprinijeti identitetu jednog ovakvog javnog i kulturnog prostora, a ne samo njegovoj funkcionalnosti?
Robert Čanak: Marko me je totalno razveselio s pozivom – Regenerator Zabok je iznimno drag jer spaja industrijsko nasljeđe, suvremenu kulturu i javni prostor. MVA su vješto podijelili program u tri objekta koji mogu funkcionirati zasebno ili kao jedna cjelina, ovisno o režimu rada. Glavni izazov bio je unutar budžeta napraviti nešto pomaknuto i ozbiljno u isto vrijeme, povezati različite sadržaje u cjelinu koja je čitljiva i lokalnoj zajednici i posjetiteljima izvana, a da se pritom zadrži specifičan karakter mjesta.
Marko je oblikovao snažne industrijske brojke i ikone, uz svoju monospaced tipografiju, znakove smo odlučili izvesti iz neobrađenih aluminijskih profila koji se mogu kupiti u željeznariji, a posebnu ulogu imaju i tepisi koji služe kao info sloj – hommage bivšem životu prostora. U ovom projektu znakovi su ujedno i navigacija, i suptilni nosač identiteta: kroz tipografiju, materijale i pozicioniranje prenosi se stav, povijest i aspiracije prostora. Wayfinding tu istovremeno obavlja funkciju i priča priču. Mislim da se to ne bi dogodilo da nije bilo odlične suradnje između svih dionika.
► Na kojim projektima trenutačno radite? Postoje li projekti ili teme koje posebno smatrate važnima za daljnji razvoj Nodea i širenje svijesti o važnosti wayfindinga u regiji? Upravo ste završili školu za autizam u Dohi. Što je bio poseban izazov radi specifičnih potreba osoba na spektru autizma?
Robert Čanak: Trenutno paralelno pokrećeno novi projekt, i zatvaramo nekoliko projekata u različitim fazama, a dio njih je još u pregovorima. Situacija na bliskom istoku je malo usporila projekte u tom dijelu svijeta, što nam iskreno i odgovara. Namjerno smo si priuštili i malo “downtimea” kako bismo uštimali vlastite procese i implementirali lekcije iz prethodnih projekata; mislim da je to jako važno. Aplicirali smo na EU fondove putem NPOO s projektnim prijedlogom, i dobili sredstva za transformaciju poslovanja i unaprjeđenje poslovnih procesa.
Škola za autizam u Dohi jedan je od projekata koji nam je otvorio oči o tome što zaista znači inkluzivan prostor. To je zadatak koji nas je natjerao da preispitamo gotovo sve automatizme – od izbora boja i pozicija znakova do količine informacija i razvoja jedinstvenog slikovnog sustava koji odgovara specifičnim potrebama korisnika. Radili smo blisko sa stručnjacima za autizam i roditeljima, čitali znanstvene radove, kako bismo razumjeli što djeci pomaže a što ih može nepotrebno preopteretiti. Znakovi moraju funkcionirati za neurotipične korisnike, ali paralelno (i primarno) prostor mora biti jasan za osobe na spektru autizma.
Takvi projekti najbolje pokazuju koliko wayfinding može biti alat za inkluziju, a ne samo navigaciju, i koliko je važno da za stolom sjedimo ravnopravno s urbanistima, arhitektima, specijalistima i ostalim dionicima. Bez toga ovakvi projekti ne bi bili mogući.
► Za kraj, što vidiš kao budućnost prakse? Hoće li razvoj novih tehnologija i umjetne inteligencije, mobilnosti, ali i osviještavanja pristupačnosti i održivosti dodatno promijeniti način na koji gradovi i zgrade komuniciraju s ljudima?
Robert Čanak:Još tijekom boravka u Dohi, na raznim konferencijama, bilo je jasno koliko se ideja Smart cityja brzo razvija i koliko podataka grad može dobiti od korisnika – i obratno. S jedne strane to je fascinantno, s druge otvara pitanja etike, privatnosti i ritma kojim se tehnologija razvija u odnosu na regulative koje nas štite od istih. Ne bih volio da grad postane još jedan “uređaj” koji nas prati na način na koji to već rade telefoni i razne wearable tehnologije. Naravno do neke mjera da, ali mislim da tu treba još razgovora.
Mislim da će budućnost biti sve više slojevita, hibridna: fizička signalizacija neće nestati, ali će dobiti digitalne i personalizirane nadogradnje. Nećemo svi nužno dobivati iste informacije, istim kanalom i u isto vrijeme – ovisit će o jeziku, potrebama i kontekstu. Već danas postoje pilot projekti, poput nadogradnje bolnice u Oslu na kojoj smo radili sa Modulex Norveškom, gdje se uvodi digitalni sustav naručivanja, a način zoniranja i imenovanja odredišta prilagođava se kako bi funkcionirao i u fizičkom i u digitalnom sloju.
Modulex ima i smart naočale, kojima možemo napraviti dijagnostiku zgrade, jer mikro kamere mapiraju gdje gledamo dok se krećemo kroz hodnike, a naknadno možemo i testirati mockupe i ocijeniti ako idemo u dobrom smjeru. Fora igračka.
Imamo i rješenja poput chatbot modula koji, ako se ugradi u totem na ključnih par lokacija može, na bilo kojem jeziku, usmjeriti korisnika do najbliže otvorene ljekarne ili preporučiti gdje pojesti nešto kvalitetno unutar deset minuta hoda, ili koje manifestacije su trenutno u gradu oko mene (u nekoj plaćenoj / sponzoriranoj varijanti, to može isplatiti investiciju ). Može ti ispričati neku zanimljivost o gradu ili starom dijelu grada. Može detektirati boju glasa, ako smo u panici ili opušteni. Ako vremenska prognoza nije povoljna, ili ako nam se žuri, predlaže javni prijevoz do destinacije. Sve su to uzbudljive mogućnosti, ali teško da će u potpunosti zamijeniti “hardware” – fizičke znakove i jasnu prostornu logiku. Bar ne još. Uvijek zamišljam 10 ljudi u redu koji čekaju konzultacije sa ai totemom 🙂 … No u svakom slučaju tehnologija ima veliki potencijal u ovoj branši … uvodi nove mogućnosti, ali temelj ostaje isti: moramo razumjeti tko ulazi u prostor, kako se osjeća i što mu u tom trenutku treba. Ako zaboravimo taj ljudski dio, ni najbolja tehnologija nas neće izvući iz loše organiziranog labirinta.
Zahvaljujemo studiu Node na ustupljenim vizualnim materijalima.
Više o njihovom radu potražite na studionode.eu
