Umjetnik Igor Eškinja stacioniran je i radi u Rijeci. Slikarstvo je diplomirao u klasi prof. Carla Di Raca, 2002. godine na Accademia di Belle Arti u Veneciji. U jednomu opisu njegova rada stoji: “Eškinja konstruira svoje arhitekture percepcije kao ansamble skromnosti i elegancije. Umjetnik ‘izvodi’ objekte i situacije, obuhvaćajući ih u njihovoj intimnoj i tihoj tranziciji iz dvo-dimenzionalne u tro-dimenzionalnu formalnu pojavu. Koristeći jednostavne, jeftine materijale, poput samoljepljive trake ili električnih kabela te ih razlažući s ekstremnom preciznošću i matematičkom točnošću unutar striktnih prostornih parametara, Eškinja definira drugu kvalitetu koja seže dalje od fizičkih aspekata i ulazi u registre imaginarnog i van-perceptivnog”. Ovaj intervju će pokušati šetati oko tih tema, ako ne i dalje.
Umjetnikovi radovi su uključeni u relevantne međunarodne izložbe, od kojih valja istaknuti: Manifesta 7, Rovereto, Italija (2008.); Complicity, Rena Bransten gallery, San Francisco (2009.); 28 Grafični Biennale, Ljubljana, Slovenija (2009.); Dirt, Wellcome foundation, London, V. Britanija, (2011.); Rearview Mirror, Power plant, Toronto, Kanada, (2011.); Inhabitants of generic places, Kunstforum, Vienna, Museum of Contemporary Art-Zagreb (2011.), Ash and Gold – a world tour, Marta Herford, Njemačka, (2012.); 2nd Ural Industrial Biennale, Ekaterinburg, Rusija (2012.); 8 ways to overcome space and time, Muzej savremene umetnosti, Beograd, Srbija, (2013.), T-HT nagrada, MSU, Zagreb (2016.), kao i samostalne izložbe The Day After, Federico Luger gallery, Milano, Italija (2011.); Interieur Captivant, MAC/VAL museum, Vitry, Francuska (2012.); Quixote, MUWA, Graz, Austrija (2014.).
Ipak, izložba koja je nedavno održana u Galeriji Kranjčar u Zagrebu Igor Eškinja – Goran Trbuljak, a kojoj je bio zadatak da sučeli radove dvojice umjetnika različitih generacija koji u svom umjetničkom djelovanju promišljaju odnos umjetnosti i društva, odnosno relacije umjetnika i institucija, tek je povod ovom razgovoru.
*Igor Eškinja / foto: Tomaš Slavik
► Gospodine Eškinja, u pripremi ovog razgovora rekli ste mi jednu stvar koja me je potakla na razmišljanje, a to je da nemate projektno postavljene radove. Ipak, oni u konačnici znaju izgledati projektno ispolirano, da tako kažem. Slažete li se?
Igor Eškinja: Projekt je tehnički termin koji ima jasno definiran cilj, metodu, ali i doseg. Bez obzira što se on udomaćio u kulturnom diskursu mislim da se umjetnost događa izvan projektnog okvira. U mom slučaju radovi nastaju kao neka vrsta akumulacije koncepata i formi kroz vrijeme. Pokušavam si uzeti slobodu da tek retrogradno gledajući nalazim poveznice među određenim radovima. Možda je presudna stvar da se duže vremena bavim nekim temama pa se onda to iščitava kao cjelina. Ne radi se tu o nikakvom metafizičkom pristupu ili nadahnuću, već kontinuiranoj produkciji i jednostavnom protoku vremena koji čini neke stvari vidljivim.
*Igor Eškinja: Arhitektura optimizma, 2016. / foto: Damir Žižić
► U Hrvatskoj postoji izvjestan, slobodno možemo reći – društveni strah i frustracija od kontinuiteta, od nastavka na nasljeđe. Tipična je to frustracija provincije. U tom duhu: koga vi nasljeđujete, citirate, s kim sugovorite?
Igor Eškinja: Ako govorimo o kontinuitetu, svakako moram spomenuti grupe Exat 51 i Gorgonu te umjetnike poput Josipa Vanište ili Julija Knifera koji su anticipirali i stvorili kontekst za buduće umjetničke prakse. Što se tiče sugovornika, mogu spomenuti kolege s kojima djelim svakodnevicu i prostor za rad, a to su prvenstveno umjetnici okupljeni oko udruge Delta 5 iz Rijeke (Milijana Babić, Tomislav Brajnović, Fokus Grupa, Nika Rukavina, Nadija Mustapić i Toni Meštović te Ana Tomić i Marino Krstačić-Furić), zatim Nemanja Cvijanović i Slaven Tolj, te umjetnice i umjetnike čije radove smatram bliskima kao David Maljković, Vlatka Horvat, Damir Očko, Tina Gverović i Marko Tadić.
*Igor Eškinja: Etide mnoštva, 2016.
► U kojim kategorijama biste opisali svoj rad, u formalnom smislu?
Igor Eškinja: Posljedično prijašnjem odgovoru u kojem smo spomenuli da nemam projektno postavljen rad, niti ne koristim znanstveno-istraživačku metodologiju, jako mi je teško u potpunosti se izmaknuti iz subjektivne pozicije i hladno osvrnuti na svoje djelovanje.
Možda mogu definirati prostor i sliku kao trajne preokupacije. Manifestiraju se u obliku crteža, fotografija, prostornih instalacija, otisaka, intervencija i objekata. Jednostavno rečeno, koristim raznoliki spektar medija čiji izbor proizlazi iz sadržaja ili formalnih potreba pojedinog rada.
*Igor Eškinja: Soba s pogledom, 2015-2016. / foto: Boris Cvjetanović
► A poetski?
Igor Eškinja: Distanca, granica, mogućnost, praznina kao mogućnost, transformacija…
► Žanrovski?
Igor Eškinja: Muzejsko-galerijski ambijenti, objekti i subjekti.
► Kako je izgledala recentna suradnja s Trbuljakom? Rekli ste mi da ste se s hrvatskim autorima relativno kasno počeli upoznavati, s obzirom na to da ste studirali u Italiji.
Igor Eškinja: Mladen Lučić, kroz svoj kustoski koncept Mentalni sklop u galeriji Kranjčar ovog je travnja spojio radove Gorana Trbuljaka i moje radove. To mi je bila izuzetna prigoda za osobno upoznavanje kroz jednu “radnu” situaciju u kojoj smo pokušali izložiti radove koji se “susreću” u pristupu stvaranju, odnosu prema stvarnosti i prema institucijama. Rezultat je bio taj da smo oboje izložili neke radove po prvi put, što je svakako bilo poticajno.
Istina je da sam se prvi puta susreo sa relevantnim hrvatskim umjetnicima tek pred kraj ili nakon studija. Djelomično zato što sam studirao u Veneciji, ali i dobrim dijelom zato što ti umjetnički opusi nisu bili prisutni u školskom i akademskom sustavu. Mislim da se i danas jako malo toga promijenilo i da se većina umjetnika samostalno i fragmentarno upoznaje sa praksama prethodnika.
*Igor Eškinja: Panel diskusija u podrumu, 2010.
► U vašemu umjetničkom interesu je i “transformacija” svakodnevice. Podrazumijeva li to i postavljanje anamneze društvenih poremećaja, bolesti, stanja?
Igor Eškinja: Društveni i prostorni kontekst neizbježno utječe na moj rad, ali ne mogu reći da se bavim anamnezom društvenih stanja niti da je to u fokusu mog djelovanja. Puno više sam zainteresiran za ovu temu na nekoj simboličkoj razini. U biti, zanima me pokušati stvoriti rad koji se ne završava na refleksiji ili komentaru stvarnosti, već koji ima ambiciju postati stvarnost za sebe. Drugim riječima rad koji je proizašao iz određenih prostornih i vremenskih okolnosti, ali koji ima svoj život.
*Igor Eškinja: Interieur captivant, 2012.
► U Italiji najviše izlažete. Ima li smisla postavljati pitanje komparativnih usporedbi u suvremenim tendencijama, Hrvatske i Italije? Mislim da nema, ali probajmo. Probajmo ovako: kakva je “moda” tamo, a kakva kod nas?
Igor Eškinja: Nemoguće je napraviti usporedbu iz nacionalne perspektive, a i moje poznavanje scene je samo djelomično. Nacionalna pripadnost se može jedino definirati u snazi umjetničkih institucija (muzeja) ili privatnih kolekcionara sa prostora iz kojeg dolazite. Italija ima brojne privatne kolekcije i privatne galerije, koje su uglavnom usmjerene na međunarodnu scenu te dosta skromne institucije. U svakom slučaju, kada govorimo o globalnom umjetničkom svijetu, situacija je dosta slična za talijanske i za hrvatske umjetnike, a to je da im vezivanje uz neku nacionalu priču ne stvara nikakvu bolju poziciju te da su posljedično prepušteni samostalnim uspjesima ili neuspjesima.
*Igor Eškinja: Bez naziva, 2010. / foto: Antonio Maniscalo
► Umjetnost je tu radi slobode, rekli ste mi, pa me zanima – kako vidite razloge i dalje dosta retrogradne estetike koja kod nas dominira u likovnom polju?
Igor Eškinja: Ako mislite na mainstream umjetnost, ona je i u najrazvijenijim kulturnim sredinama prisutna. Retrogradna estetika tek kada je dobro prožvakana počinje biti i ekonomski zanimljiva. U našoj sredini se radi o reproduciranju već stvorenih modela i formi koji nemaju kulturnu vrijednost, ali služe za uspostavljanje privida pripadnosti nekom većem kulturnom miljeu. Ali mislim da onaj vitalni dio koji se u pravilu događa na nezavisnoj sceni ima apsolutno suvremeni izričaj i da pojedinci rade relevantne stvari. Potvrda tome je da su brojni hrvatski umjetnici redovito prisutni na međunarodnoj sceni.
*Igor Eškinja: Bez naziva (Ellis Island), 2012.
► Zašto i dalje postoji tako jak institucionalni otpor prema suvremenoj umjetnosti? Doživi se eventualno hommage, ako netko prerano umre.
Igor Eškinja: Ne bih rekao da se radi o otporu nego više o kroničnoj pasivnosti. Kada govorimo o institucijama (bilo da su one kulturne ili obrazovne, mislim na Muzeje, Akademije…), mislim da postoji neka duboko upisana blokada da institucije mogu zauzeti aktivnu poziciju u društvu te ga kroz svoje specifično djelovanje transformirati u vrednije, informiranije, tolerantnije… Ta kriza je povezana sa sumnjom u koncept države, a ona bi pak kroz društveno djelovanje (kultura i obrazovanje su dio šireg programa) trebala pomicati civilizacijske granice.
U takvom dezorjentirajućem okruženju jako je teško uspostaviti bilo kakve vrijednosti.
Mi imamo situaciju da muzeji suvremene umjetnosti godinama “nadoknađuju povijesne dugove” prema umjetnicima iz 50-tih godina prošlog stoljeća do danas. Tim ritmom možemo pretpostaviti da će današnje generacije doći na red u 22. stoljeću, pod uvjetom da tada još uvijek budu postojali muzeji.
*Igor Eškinja: Project room, 2011.
► Predajete na fakultetu. Utječe li taj rad i kako na vaš umjetnički rad? Zapravo, kako se ta dva vremena odvajaju, ako se odvajaju?
Igor Eškinja: Mislim da si jako dobro formulirao taj odnos kao “dva vremena”. U mom slučaju su ta dva vremena odvojena i rijetko se susreću.
► Na čemu novome radite i kada ćemo to moći, i gdje, vidjeti?
Igor Eškinja: Već duže vrijeme razmišljam o radovima koji bi proizašli iz iskustva života u Rijeci, te o mogućim značenjima i metaforama koje taj prostor može projecirati u neki širi kulturni diskurs. Tragom toga radim na jednoj seriji radova koji plivaju između prošlosti i budućnosti. U ovom slučaju između 19. i 21. stoljeća, a trebali bi završiti u formi zidnih tapeta. Zidne tapete su jedna izuzetno zanimljiva forma jer sadrže brojne kulturalne i povijesne reference. Jednako tako mi je zanimljiv odnos sadržaja naspram dekorativnog momenta te pozicija “slike/crteža” koja postaje podloga za svakodnevni život.
Što se tiče izložbi, 17. lipnja sudjelujem na popratnoj izložbi u sklopu ovogodišnje Documente pod nazivom, Every Time A Ear di Soun — a documenta 14 Radio Program, SAVVY Contemporary u Berlinu, te u srpnju na grupnim izložbama u Galeriji umjetnina u Splitu i MMSU-u u Rijeci.
Razgovarao: Srđan Sandić / sve tekstove ovog autora za Vizkulturu potražite na linku
Zahvaljujemo Igoru Eškinji na ustupljenim fotografijama.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
