*U seriji intervjua koje smo Vizkulturi objavili krajem 2016. i objavljivat ćemo ih kroz 2017. godinu, predstavljamo najmlađe snage domaće arhitektonske scene – biroe, pojedince i kolektive, ‘friško’ završene arhitekte koji su na početcima svojih karijera već ostvarili zapažene uspjehe.
Vanda Trifunović je mlada arhitektica koja živi i radi u Splitu, a školovala se na zagrebačkom fakultetu i praksu odradila u zagrebačkim uredima Helene Njirić i Studia UP. U fokus šire javnosti dolazi svojim projektom za obnovu prostora Turske kule u Splitu kojeg su iznjedrile kontroverzne točkaste izmjene Generalnog urbanističkog plana, gdje je zajedno s gradskim kotarom sastavila program i predložila idejno rješenje, kako bi se zaštitio ovaj važni lokalitet i javni zeleni prostor kojem gravitira dobar dio šireg centra grada Splita. U lokalnim medijima projekt Parkplus je postao jedini „projektantski“, konkretni primjer otpora traljavoj prostorno planskoj praksi (naravno, ne umanjujući važnost desetaka tribina, reakcija i inicijativa). O ovom svom projektu, ali i o planiranju, o gradu, arhitektonskoj edukaciji, ali i o teoriji arhitekture, govori nam u intervjuu u nastavku.
*Vanda Trifunović / foto: Zlatko Kozina
►Kako je došlo do projekta Parkplus? Ti si pristupila kotaru ili kotar tebi?
Vanda Trifunović: Nakon što je objavljen moj diplomski s temom obnove parka Mladosti pod mentorstvom prof.Tončija Žarnića kontaktiralo me vodstvo GK Lovret da pogledam i prokomentiram njihov postojeći program za uređenje parka na Turskoj kuli u Splitu. Na koncu se sastanak proširio u suradnju, gdje je moja uloga bila da predložim idejno rješenje parka, kako bismo ispitali njegove potencijale te ga na taj način pokušamo i aktivirati. Bilo je zanimljivo imati iste ulazne parametre i isti konačni cilj kao i na diplomi, a prostor promatrati kroz potpuno novi pogramski smjer. Imala sam sreće da su mi dali slobodne ruke. Nakon redukcije temeljitog i sveobuhvatnog programa koji se bazirao većinom na rekreaciji, minimalnim intevencijama i primarnim očuvanjem prirodnog stanja, uz regeneraciju okoliša i šireg konteksta, definirali smo projekt naziva Park plus.
►Ispričaj nam malo o samom projektu…
Vanda Trifunović: Cilj predloženog idejnog rješenja je bio regenerirati područje Parka i osigurati simultano funkcioniranje, kako heterogenih sadržaja, tako i različitih skupina korisnika u svako doba dana kroz čitavu godinu. Sam obuhvat Parka je zanimljiv, ne samo zbog svoje dominantne veličine, lokacije, prirodnih karakteristika i neupitne potrebe za oblikovanjem unutar šireg konteksta grada, već zbog same činjenice da u postojećem stanju objedinjuje primarne arhitektonske teme, kao što su prirodno-nađen okoliš, perivojni “landscape” urbanizam, pitanja javnog prostora itd. Na prostoru Parka se ovim projektnim programom pretpostavljaju (uvijek dostupni) botanički, sportsko-rekreacijski i ostali sadržaji javnog/društvenog karaktera, kao što su na primjer sportski tereni za rekreaciju, ili pak prostori javnog „botaničkog vrta“. Na području Parka nalazi se predromanička crkvica Sv. Trojice koja trenutno nema adekvatno riješen pristup i okolni prostor. Potrebno je bilo definirati prostor crkvice kao svojevrsni trg. Crkvica se pojavljuje kao početna točka kretanja na perimetru sadržaja predviđenih unutar samog prostora Parka koji definira zone mogućeg djelovanja, područja strogog očuvanja prirodnih krakteristika prostora te mjesta za obnovu prirodnog terena i regeneraciju vegetacije… Od ostalih sadržaja se pojavljuju mjesta okupljanja oblikovana ovisno o poziciji i okolnim programom. Od sportsko-rekreacijskih sadržaja su postavljena igrališta, staze itd. Potrebne ograde igrališta su hipertrofirane u volumene ispunjene novom vegetacijom kao „botanički zidovi“ Parka. Za razliku od klasičnog botaničkog vrta, koji je zatvoren nakon radnog vremena, botanički zidovi su uvijek dostupni u smislu razgledavanja izvana, budući da su oblikovani kao dvostruka ograda od mreže. Djeci je osigurano veće igralište podijeljeno na cjeline s obzirom na uzrast.
►Što misliš, da li bi mogla ovaj svoj projekt nazvvati “aktivističkim”?
Vanda Trifunović: Ne. Imati privilegiju da si možeš priuštiti volonterski odraditi projekt za društvenu korist te ne čini aktivistom. To je samo jedan od vidova arhitektonskog djelovanja. Problem vidim u praznom „grintanju“. Ako imaš mogućnosti reagirati radom na određeni problem to ti je svojevrsna strukovna dužnost. Nažalost, birokratska i prije svega gospodarska situacija onemogućavaju već ostvarene arhitekte i one u začetku, koji bi možda još i imali želje za djelovanjem te vrste, da to zapravo i rade. Velik broj mladih arhitekata je ili bez posla ili radi za 2400kn od 8 do 8 te ih se može uključiti samo u programe bolovanja, van radnog vremena. Naravno da možemo govoriti i o pasivnosti ili konformizmu/oportunizmu arhitekata, ali problem više vidim u kreativnom egu i neriješenim osnovnim uvjetima. Mislim da bi puno više projekata i tema bilo otvoreno i prodiskutirano u gradovima, ne samo Splitu, da su uvjeti življenja bolji. Osim toga, što čini nešto aktivističkim činom u našoj struci, pogotovo u našem vremenu gdje je iznošenje mišljenja svedeno na lajkanje ili rasprave komentarima ispod članaka? Arhitekti su nužno angažirani „subjekto-objekti“ u prostornom kontekstu te su javni službenici, uslužna djelatnost, samo tko su danas mecene i što su temeljni interesi su glavna pitanja.
►Prostor Turske kule kojim se bavi tvoj projekt bio je jedan od kontroverznijih točaka izmjena splitskog GUP-a o kojem se već nekoliko mjeseci ekstenzivno piše. Koliko je tvoj projekt utjecao na senzibilitet javnosti prema tom prostoru te ima li šanse promijeniti dosadašnju situaciju?
Vanda Trifunović: Osjeća se pomak nakon prezentacije kotarskog programa i projekta Parkplus; ljudi su počeli uređivati Park, više ga koristiti, a time će ga se očuvati od potencijalnih negativnih izmjena. To je već tisućljećima star recept: čuvanje aktivnim korištenjem. Problemi oko Turske kule su se pojavili prije nego je GUP uopće objavljen, jer su počeli gluhi telefoni oko toga što će, kad će i u kojem obliku biti pretpostavljeno na tom mjestu. Na kraju nije predložena nikakva devastacija nego alternativni sadržaj na već izgrađenom dijelu Parka.
►Zaključak je da je problem puno širi?
Vanda Trifunović: Da. Problem ne vidim samo u ziheraški imenovanoj fori „točkastih izmjena“ ili u manjku informiranosti, sudjelovanja, interdisciplinarnog pristupa kako navode neki, nego uopće u GUP-u. GUP-u u obliku i snazi kakav je, kao jaki urbanistički alat. Striktno definiranje zona namjene je možda funkcioniralo kao metoda urbanizacije praznih prostora, onih koji se tek stvaraju, ali sad kada ga se treba redefinirati je to neprimjerena metoda oblikovanja i reguliranja prostornih mogućnosti, koja u konačnici ne može ni štititi ni stvoriti plodnu matricu za daljnji razvoj. Još od 90-ih se godina govori o softnessu, archipellagu, integral urbanismu, landscape urbanismu itd., a kod nas još ti pojmovi nisu ni prevedeni, a kamo li uvedeni kao urbanistički modeli definiranja u prostorno-plansku praksu.
►Tvoj se projekt zapravo dotiče vrlo kompleksnog problema prostornog planiranja i ukazuje na mnoge njegove nedostatke. Je li ukazao na koja rješenja?
Vanda Trifunović: Da se proces dodatno demokratizira i da se informiranjem uključi više ljudi, ne bi se vjerojatno događalo da se javnost buni na (ne uvijek) negativne promjene u prostornim planovima, već bi počeli jos “točkastije” secirati grad i prostor zbog vlastitih interesa. Lijepo bi bilo da je društvo u takvom stanju da može random pojedinac u stanju prosvjećenosti, sagledavati šire aspekte i onda s nekog povišenog stajališta na dobrobit grada, kao fiksnog pojma u kombinaciji s korisnicima istog, odlučivati i komentirati. To je nemoguće jer velikom broju ljudi nisu osigurana osnovna sredstva i uvjeti za život, pa se mogu samo orijentirati na upražnjenje vlastitih potreba kroz primjedbe na planove kao npr. cesta će mi biti bučna 10m od kuće ili ja bih htio veću moguću katnosti na svojoj parceli.
►Za kvalitetne planove je važno i kvalitetno informiranje ljudi? Slažeš li se?
Vanda Trifunović: Važnije je pitanje općeg stanja društva. Elementi koji re-kreiraju prostor se ne mogu definirati samo planom. Informiranje i edukacija su početak kako bi se stvorila „veza“ između apstrakcije prostora i korisnika tog istog prostora. Primjerice Dioklecijanova palača, element poistovjećenja s prostorom za većinu građana Splita, je fizičko utjelovljenje las-vegasizacije, zapravo disneylandizacije grada i društva. Činjenica je, a ne fraza, da širi centar više nema stalne stanovnike. Što sa sobom povlači odvlačenje svih sadržaja iz grada…osim fish’n’chips i pirate-gumenih-bombona, što grad pak vodi od urbanog prema formi sezonskog tematskog resort naselja ili možda bolje rečeno prazne kulise. A grad, palača, Split – nazovimo to kako god, je preživio kao organska rastuća struktura 1700 godina, isključivo jer je bio korišten aktivno. Sad je korišten i devastiran, sezonski, a to je sve samo ne održivo.
►Je li situacija gdje građani u suradnji s arhitektom rade projekt te ga “nude” gradu jedan od direktnih i proaktivnih načina načina kako promijeniti situaciju na konkretnim mjestima?
Vanda Trifunović: I da i ne. Zanimljiv je model kojim je išao Park plus. Gradski kotari su funkcionalni oblik medijatora između potreba građana i struke, a onda povratno struke i politike, koja je završna riječ. Nužno je da javnost bude uključena u informiranje o svim promjenama koje se planiranju i tiču javnog prostora, neovisno o veličini ili važnosti projekta. S druge strane ne može se očekivati da građani nekog grada odlučuju ili predlažu na primjer strateški plan grada ili pak infrastrukturna rješenja. Dođemo opet do svojevrsnog ograničenja na lokalnu, malu u obuhvatu, aktivnost građana.
►Gdje onda povlačimo granicu uloge javnosti u izradi projekata ili planova šireg društvenog značaja?
Vanda Trifunović: Karikirano, ne dolaziš doktoru i kažeš kako da te operira nego mu kažeš gdje te boli. Ali i tu vidim velike mogućnosti (među)djelovanja. Vratiti struku i dignitet struci i uključiti građane kroz sintezu prepoznavanja problema, konverzaciju, konzultacije i onda arhitektonsko djelovanje. Baš sam na tu temu raspravljala s jednom mladom filozofkinjom i sociologinjom, Marinom Orhanović, kako zbog stanja društva, ideje o preaktivaciji ljudi u donošenju i provođenju odluka su gotovo utopijske iluzije. Možda je to samo specifičnost u Splitu, gdje se svi diče i pozivaju na „Palaču“, dok s druge strane misle kako je zapadni zid iste Marmontova ulica dok sjede na obožavanoj Rivi koje su se do prije 6 godina grozili. Najlakše je objasniti kroz Pirsigovu metafiziku kvalitete tj. morala. Formacije javnih prostora su uvijek bile odraz društvenog stanja i potreba, tj povratno oblikovale društvo. Ako podijelimo na statičke (biološke, društvene i intelektulane) te dinamičke obrasce kvalitete, jasno se čita kako je u društvenom moralnom stupnju počelo simultano stvaranje i prisvajanje neposvojenih prostora. Jasno se ocrtava slika stanja društva kroz povijest preko tretiranja javnog prostora: od agorske stoe, rimskih terme preko kretske tipologije i urbanizma baroknog Rima do bečkog Ringa ili pak umjetnog skijališta u centru Zagreba. Selfie štap je isto oblik javnog prostora. Sad kad smo sve svjesniji činjenice da smo u raskoraku s tehnološkim i posljedično klimatsko-ekološkim-evolutivnim procesom; kako uopće oblikovati, za koga i u kojoj frekvenciji, javni prostor, i je li on uopće potreban.
►Sve što govoriš se čini malo nihilistički čak i za hrvatsku stvarnost. Možemo li pokušati povući crtu između teorije i prakse?
Vanda Trifunović: Naravno da polunihilistički možemo u maniri duha prošlog stoljeća preslikanoj na Trumpovo doba govoriti o post-istini i post-prostoru i virtualnom životu javnost i okupljanja na anonimnim mail peticijama, ali takve lingvističke igre ne mjenjaju činjenicu da sezonski tematski fast foodovi u renesansnim palačama u Splitu (bar po Prisigovom metafizickom ključu) nisu moralni i odraz su društvenog stanja, vrijednosti i pobjede individulanih ciljeva nad kolektivom.
►Školovala si se na zagrebačkoj školi, a sada živiš u Splitu. Vidiš li razliku u pristupu arhitekturi u ta dva grada i na te dvije škole?
Vanda Trifunović: Ima razlika u programu, broju različitih mentora i pristupu, naravno. Lijepu konverzaciju i jednako zanimljive svestrane prijatelje imam i iz zagrebačke, splitske, sarajevske i beogradske škole. Po strani očitog utjecaja koji određeni jezik mentora koji te susretnu na faksu ostavi na strukovnom tebi, ljudi koji te okružuju, kontekst i mogućnosti grada u kojem živiš dok studiraš ti oblikuju vokabular, pa s tim nužno i onaj arhitektonski. Stoga možda možemo prije govoriti o razlikama u studiranju kao studentskom životu ili življenju “van kuće” prije nego o presudnom diferencijalnom utjecaju samih škola. A i s obzirom na veliku količinu različitih profesora i studenata, mislim da nema više generaliziranja. Osim toga, lako dostupni su i razni eksterni resursi znanja, kao što su on-line tečajevi, međunarodne razmjene i slično. Zapravo možda sam u krivu, što se tebi čini kao splitskom učeniku koji je otišao u Zagreb?
► Slažem se s tobom da se ne može generalizirati. Kako ti prva iskustva arhitekture neminovno definiraju pedagozi, tako ti prva iskustva posla definiraju kolege i šefovi. Ja sam imao sreće na fakultetu slušati, biti mentoriran pa čak i raditi s ponajboljim projektantima kod nas i mislim da me to iskustvo (nekada i bolno negativno) dosta oblikovalo. Koliko je to definicija „splitske škole arhitekture“ ne znam. Mislim da je kvalitetan i racionalan pristup nekom prostornom problemu uvijek i svugdje prepoznat, doduše, možda ne na isti način i valoriziran. Hvala ti na pitanju, idemo sada dalje s mojim pitanjima. Kakva nam je budućnost… Optimistična? Pesimistična? Gdje nam ide struka i gdje sebe vidiš u toj situaciji?
Vanda Trifunović: Vidim arhitekturu očuvanu kroz više točaka. Prvo je nužnost komunikacije s ostalim strukama. Interdisciplinarnost je danas esencijalna. Drugo, vidim ju živu kroz edukaciju ljudi o prostoru općenito. Ako ih senzibiliziraš za određene teme, vratiš određena područja u vokabular, kao npr. što se dogodilo s Turskom kulom, onda će se promjene događati. Često se o Splitu govori u maniri Rossija: o preživljavanju oblika koji se pune i prazne. Ja bih govorila o ljudima! Koristi i recikliraj prostor pa će preživjeti. Poistovjećivanje s prostorom (ljudima) i s djelovanjem kroz struku (arhitektima) je nužno za održanje istog. Ako iskustvo prethodi percepciji i odluci, onda je nepromjenjiva važnost arhitekture samorazumljiva i neupitna. Arhitektura će izgenerirati podsvjesno akcije i stanje mišljenja neovisno o nekoj trenutno određenoj nametnutoj funkciji ili strukturalizaciji prostora. Zato je danas više nego ikad potrebno da se ostvari višeznačnost kako programatska tako i formalna, kako bi se aktivno, ciljano, preoblikovala statičnost društva.
►Hrabro! Kako to arhitektura preoblikuje statičnost društva?
Vanda Trifunović: Prvo je prepoznavanje možda? Da… možda je prepoznavanje zapravo prava riječ za govoriti o budućnosti. Arhitektura je prepotrebna tj. predeterminirajuća i neizbježna za ljude jer je ona okoliš. A time nužno konstruira i nas same kroz refleksiju ili odbijanje. Najsličnija je jeziku. Ograničava i konačna je, unatoč svojoj beskonačnoj širini i konstantnoj promjenjivosti, pomaže doživjeti i registrirati, te povratno i oblikovati društvo koje ju stvara, konzumira i razgrađuje. Anti-disocijacija je ključ preživljavanja arhitekture, a time i naše struke.
Vizualne materijale ustupila nam je autorica i dio su njenog projekta Idejnog arhitektonsko-urbanističkog rješenja prostora Parka mladosti u Splitu. . Materijale i tekst nije dozvoljeno kopirati i prenositi u drugom mediju u cijelini, bez dozvole uredništva ili autorice.
Portreti: Zlatko Kozina
Razgovarao: Frane Dumandžić (sve tekstove ovog autora za Vizkultura.hr možete pronaći na linku)
