…
u hodniku je razum
militantni mudraci
sve staviše pod razum
ko pod nož
a napolju grmi vrt
ali ne neki obični vrt
već vrt
s Voltaire-om
(Josip Sever, Hodnik)
Zašto u tekst o najnovijoj izložbi Gorkog Žuvele ući pomoću Josipa Severa? Pjesnik čija je poetika bila temeljena na tragu zauma, neoavangardist, ludist i inovator s motom “Zvuk prethodi smislu” možda i nije srodan Žuveli, ali možda su baš njegovo inzistiranje na metafori i na onom predjezičnom i predracionalnom te posvemašnja interpretativna otvorenost njegovih stihova upravo ono što povezuje ovu dvojicu iznimnih umjetnika i individualaca. Izložba Spekulativno sve je prije nego jednoznačna, jednostavna ili lako razumljiva. Kao što autor i ispisuje na jednom od izloženih radova “Ne treba konačno, ništa dokazivati”. Žuvela razmišlja, mašta i spekulira, ali ne iznosi zaključke – to prepušta publici. Tako je i mene niz slobodnih asocijacija doveo do Severa i njegove kritike diktature razuma. Na drugom objektu ovdje izloženom Žuvela ispisuje “Nauka nije znanje…” u čemu prepoznajem autorovu odbojnost prema današnjoj dominaciji znanstvene paradigme i možda pokušaj postuliranja jedne drugačije istine. Istine umjetnosti, spoznavanja do kojeg se dolazi putem metafore prepuštajući se zakonitostima vlastite imaginacije. Pokušaj da se zaobilaznim putem dođe do Severova vrta prosvijećenog znanja.
Dio radova na ovoj izložbi Žuvela je napravio ranije pošto su bili predviđeni za jednu nerealiziranu izložbu koja se također trebala održati u prostoru galerije SC, ali na njih se nadovezuje i serija novih radova koju on, isto kao i cijelu izložbu, naziva Spekulativno. U pitanju je serija od petnaest slika – objekata koji se nižu duž lijevog zida galerije a koja počinje s konstrukcijom dva kruga na kvadratnoj površini pri čemu u manjem krugu stoji ispisano H₂O te završava s bilježenjem vrijednosti broja π. Jedan pokušaj tumačenja odnosno konstruiranja neke misli bio bi da život počinje s vodom, sasvim konkretan fizički život, a završava u beskonačnosti iracionalnog i apstraktnog simboliziranog brojem čije znamenke ne tvore nikakav red ni uzorak već su nesvršavajući nasumični niz. Ono što se događa između zagonetno je i neodredivo, ali krajnje privlačno i zavodljivo. Žuvela na kvadratnim površinama konstruira začudne kompozicije služeći se pritom i postupkom reciklaže materijala pa tako sastavlja kompoziciju od svega tri elementa izvedenu od komada zahrđalog lima. Nižu se i objekti na tragu geometrijske apstrakcije, ali u trenu kad se promatraču učini da je prepoznao neki uzorak umjetnik iznevjeruje naša očekivanja i postavlja konstrukciju izvedenu od starih baterijskih svjetiljaka dekonstruirajući time svaki tek naslućeni smisao ili moguću liniju tumačenja. Na kraju krajeva, on nije tu da dokazuje već da pokazuje.
Na suprotnom galerijskom zidu nalazi se niz nagorenih drvenih kolaca za koje Žuvela i opet ne nudi nikakvo objašnjenje pa čak ni kroz neki eventualni naslov rada. To je naprosto niz istovjetnih kolaca, a na nama je da im po volji upisujemo značenja ili neku moguću naraciju. Oni su izgorjela šuma, uništena priroda kao što su i metafora jednoobraznog ponavljanja koje je život ili simbol opasne pustoši duha. Žuvelini ready-madeovi, objekti i instalacije ispunjavaju prostor galerije i susjednog Francuskog paviljona navodeći nas da se čudimo i maštamo i da razmišljamo – spekuliramo. Osjetan je tu i izvjesni ludizam prisutan u radovima nazvanima Gusjenice i Stonoge, a koje su izrađene u vidu ready-madea od spojenih četki, ili kao sjedalice sa stotinu drvenih nogu i opet izrađenih od kolčića, ili pak kao četke/gusjenice na koje autor aplicira životinjske rogove. Motiv rogova pojavljuje se i na dva staklena ovala na kojima umjetnik ispisuje već spomenuti tekst o nepotrebnosti dokazivanja i drugi koji glasi: “Ja neću biti vaše zrcalo…”. Taj tekst umjetnik je već upotrijebio u kontekstu jednog drugog rada na izložbi prije nekoliko godina pa bismo ga mogli shvatiti i kao svojevrsni moto ili moralni imperativ kojeg Žuvela pokušava živjeti kao čovjek i umjetnik. Principijelna želja da ne bude odraz društva u kojem egzistira dosljedno je provedena i kroz njegov zagonetni, višeznačni rad koji izmiče, ne samo tumačenjima, već i svim aktualnim trendovima i strujama. Kao pripadnik prve generacije tzv. Nove umjetničke prakse, Žuvela ostaje vezan uz konceptualnu umjetnost i njen glavni materijal – riječ. On konstatira i, kao što je u predgovoru izložbi navedeno, služi se imperativima koje ja prepoznajem kao glavno oružje beskompromisnosti. On nam priznaje da se “boji istraživanja” i istovremeno zahtjeva da “Priznamo empirijsko više puta…” što je možda moguće tumačiti u ključu afirmacije života odnosno postavljanja stvarnog, konkretnog življenja u svoj njegovoj raznolikosti nad apstrahiranje i svođenje na statističke obrasce koje je svojstveno znanosti.
Meni jedan od najdražih radova na izložbi svakako je onaj na kojem na plahti koja prekriva trošnu stolicu otiskuje tekst “… Postajemo svjesni postojeće okoline tek onda kad ona počinje nestajati…”. Kraj svakog ludizma, spekulacije i značenjske kompleksnosti ovog ciklusa te onkraj svih imperativa odjednom se probija sasvim tiha, sasvim ljudska i jednostavna – sjeta. Osvrt na vrijeme i prolaznost izražen toliko efektno preko plahtom prekrivenog komada pokućstva, sada zaboravljenog i napuštenog.
Naravno, dok ovako slobodno interpretiram Žuveline radove dopuštajući svojim unutarnjim preokupacijama da ispune neoznačen i nedefiniran prostor njegovih promišljanja te da tim istim prostorom sasvim proizvoljno i suvereno ovladaju, kontinuirano imam na umu njegov konceptualni rad Biblioteka nenapisano gdje kao naslov na koricama neispisane knjige stoji “Ali nemojmo opet pojednostavljivati” i pitam se: Radim li upravo to? Svodim li promišljenu višeznačnost ovog ciklusa na jednostavne, ugodne i prihvatljive zaključke? Ne banaliziram li možda cijeli koncept cjepkajući ga na meni razumljive (i nadahnjujuće) dijelove? Ili je to ipak sloboda koju bi mi autor dopustio?
Možda sasvim promašeno, ali s uvjerenjem i entuzijazmom tumačim ove radove prema asocijacijama koje u meni izazivaju, prema poeziji koja iz njih izbija pa vidim mladi mjesec, grumen zemlje i tračak livade tamo gdje je autor možda zamislio nešto posve drugo. Ali meni to i dalje ostaje apstrahirani prizor pejsaža čija me “škrtost” i jednostavnost vraćaju u neko idealizirano prošlo vrijeme koje je pronašlo mjesto i ugnijezdilo se u najskrivenijim predijelima moje unutrašnjosti kao oaza koja me štiti od grubosti i hladnoće vanjskog svijeta. I motive rogova na njegovim ispisanim staklenim ovalima koji kažu “da se ne mora dokazivati” i da on “neće biti naše zrcalo” prepoznajem kao autoironičan komentar principijelnog individualca i čovjeka koji se pokušava zaštiti od vremena koje je postalo bolesno i opasno, svjestan da je u stvari bespomoćan kao i njegove rogate “gusjenice”.
Bila moje tumačenja promašena ili ne, Žuvelina veličina ostaje upravo u sposobnosti da nas nadahne i dopusti nam da slobodno komuniciramo s njegovim radom, nadopunjavamo ga po želji i potom mu se vraćamo opet i opet jer u svemu tome uvijek ima još nešto što tek treba otkriti i razumjeti. Najnovija izložba tu nije nikakva iznimka i svakome tko je posjeti i pažljivo razgleda trud će se višestruko isplatiti.
GORKI ŽUVELA – Spekulativno
Galerija SC, Francuski paviljon; 17. 5. – 3. 6. 2017.
Autorica: Ana Čveljo
Fotografije: Damir Žižić
Zahvaljujemo Galeriji SC na ustupljenim vizualnim materijalima.
