Već 15 godina zaredom Serpentina paviljon u Londonu, privremena prostorna instalacija koja se pred galerijom Serpentine postavlja na period od nekoliko mjeseci, postaje najzanimljivije arhitektonsko rješenje koje precizno pokazuje i predstavlja suvremene arhitektonske tendencije. Unazad 15 godina vodeći svjetski arhitekti, koji prije tog projekta nikada nisu radili na tlu Britanije (što je uvjet za autore) osmišljavaju inovativne, izuzetno suvremene, materijalitetom drugačije, hrabre i raznolike arhitektonske objekte koji privlače beskrajnu pažnju svjetskih medija i struke.
Serpentina je postao međunarodna stranica za arhitektonska eksperimentiranja, predstavljajući inspirativne privremene strukture. Sada je Serpentine očekivani orijentir za turiste svakog ljeta u Londonu, pretvarajući ga u jenu od top deset najposjećenijih arhitektonskih i dizajn izložbi u svijetu iz godine u godinu.
Čast da budu autori projekta u 2015. godini dobili su španjolski arhitekti, nagrađivani arhitektonski studio Selgas Cano kojeg čine José Selgas i Lucía Cano. Riječ je o prvim arhitektima iz Španjolske koji u 15 godina od kada projekt postoji, dizajniraju paviljon.
Njihov paviljon je amorfna, dvoslojna poligonalna struktura koja se sastoji od prozirnih panela, s raznobojnim elementima te tekstilnim materijalom – remenima, ovješenim na elemente. U paviljon se može ući i izaći s više različitih točaka, prolazeći kroz tajne koridore, prostore koji opstaju na rubu eksterijera i interijera. Prolaskom kroz paviljon, unutar i van, te neprekidnim protjecanjem svjetla, dobiva se neizbježni, impresivni i vizualno upečatljivi dojam kontinuiranog vitraja.
Organizatori projekta, točnije direktorica galerije Julia Peyton-Jones i Hans Ulrich, izjavili su kako su jedva dočekali da Selgas Cano arhitekti, najpoznatiji po svojim hrabrim rješenjima uvijek prepunim bojama i providnošću svjetla, osmisle paviljon za vrtove ispred galerije Serpentine.
Arhitekti su svoj projekt objasnili sljedećim riječima; “Kada su nas iz Serpentina pozvali da radimo paviljon krenuli smo razmišljati o tome što je potrebno za razraditi takvu jednu strukturu i koje bismo materijale koristili za objekt u Royal Parku u Londonu. Ta pitanja, te također vlastiti arhitektonski interesi i znanja, doveli sun nas do zaključka da dizajn paviljona svakako treba povezati s prirodom i u njemu moći osjetiti dio okružujućeg krajolika. Cilj nam je bio da se koncept temelji na čistom iskustvu posjetitelja. Radeći na projektu tražili smo način kako da omogućimo javnosti da iskuse arhitekturu kroz jednostavne elemente strukture, svjetla, transparentnosti, lakoće, oblika, promjene, iznenađenja, boja i materijala. Stoga su arhitekti dizajnirali paviljon koji uključuje sve navedene elemente. Dominantna osobina paviljona je da samim pristupom u strukturu bivate uronjeni u nju i svaki vam ulaz omogućuje putovanje kroz prostor i kompilaciju boje, svjetla i nepravilnih oblika u iznenađujućim količinama.
To je postignuto stvaranjem ljuske u dva sloja, izrađene od neprozirne i prozirne plastične folije u raznim bojama. U sredini paviljon pozicioniran je otvoreni prostor za okupljanje, kao i café bar. Svojevrsna inspiracija bio je I način na koji se ljudi kreću kroz London, posebice kroz podzemnu željeznicu, različite slojeve, kaos putanja i komunikacije.
Kao i prethodnih godina na poziv povjerenstva paviljon je bilo potrebno realizirati u kratkom roku, a zadatak je osmisliti fleksibilan višenamjenski prostor s cafeom, otvoren tijekom cijelog ljeta.
Šareni, providni i vizualno odriješiti paviljon Selgas Cano arhitekata uslijedio je nakon lanjskog, potpunog formalnog kontrapunkta, zatvorenog, teškog i izrazito organskog paviljona čileanskog arhitekta Smiljana Radića.
Prethodnih godina Serpentine paviljon radili su Sou Fujimoto, Ai Weiwei i Herzeg & DeMeuron, Peter Zumthor, Jean Nouvel, SANAA, Frank Gehry, Olafur Eliasson + Cecil Balmond + Kjetil Thorsen, Zaha Hadid, Rem Koolhaas, Alvaro Siza i Eduardo Souto de Moura, Oscar Niemeyer, Toyo Ito i Daniel Libeskind.
Prethodni projekti dvojca Salgas Cano uključuju amorfni Plasencia Auditorium i kongresni centar, Cáceres; Cartagena Auditorium, razigranih plutajući oblici Mérida Tvornice pokreta. Njihov rad karakterizira korištenje sintetičkih materijala i novih tehnologija, koje su često rijetke u arhitekturi. Njihova inspiracija često su Lusi Barragan i Richard Rogers, arhitekti čiji su radovi poznati po prepoznatljivim bojama i referencama na prirodu.
José Selgas i Lucía Cano formirali su ured 1998. godine u Madridu. Studio trenutno radi na brojnim projektima diljem svijeta, uključujući i projekte Pip House, Laurel Canyon Los Angelesu, obnova trga u Oranjestad, Aruba, Malim Antilima; i La Canaria kuća, Mount Washington, Los Angeles. Izlagali su u Guggenheimu, Muzeju modern umjetnosti u New Yorku, kao i Tokiju, Londonu.
Fotografije via dezeen.com i telegraph.uk
*Portal Vizkultura.hr i objave pod temom“Vizualne umjetnosti u medijima” sufinancirane su sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
